Marketing
jedan brzinski
Jedan moj bavi se izradom web-stranica. I moja firma ga angažirala po principu "vidila žaba da se konj potkuje.." ili tako nekako. Čuli da suvremene firme imaju svoje neke stranice na internetu, pa što ne bi i mi. Nije beg cicija, platićemo mi sve te moderne zvizdarije, nek se narod veseli. Nek bude lipo, šareno, veselo. Nek "posjetitelji" guštaju u surfanju po stranici. Iako firma nije baš za guštanje...
Ali nisu baš shvatili kako to ide. Već godinu dana čovik kumi i moli da mu damo podatke da napravi stranicu.
Nikome jasno šta on to pita. Pa plaćamo ga, što bi on, da mu i crtamo?
Il su ludi il se prave ludi. Prave se, naravno, ne triba bit lumen za to skužiti.
Naravno da je taj posal dopa mene. Ti to znaš, ta rečenica mi je valjda sudbina.
Kako znam kad se tek spremam upisat tečaj za web-dizajn, nastava još nije počela?
Znala ne znala, time sam se bavila zadnjih dana. Od silnog weba, za blog nije ostalo vrimena.
Ovo bi bila ka neka ispričnica.
Imam mali savjet za mlade i zelene, novozaposlene blogere: nikad ne izgovoriti riči: JA TO ZNAM, JA TO MOGU, niti MOGU POKUŠATI, NAUČIT ĆU i slično. Ni da vas stave na inkvizicijski stroj za mučenje ne smite priznati da imate minimum soli u glavi.
Enivej, život ide dalje. Kakav-takav. Ide. Piči, čak. Bija okusa govna ili najboleg kolača, moramo ga kusat.
Moj trenutno ima okus... hm, ne znam, nije baš nešto, bolje da ne tražim usporedbe jer bi mogle bit gadne.
Pritislo sa svih strana.
Mikser radi na najjače. Melje li ga melje. Udrobilo se u njemu popriličan broj sastojaka. Roditelji, sva njihova dica, bračni drugovi, dica, svi natežu na svoju stranu. Svi unose svoje probleme. Svoje prohtjeve. Zahtjeve. Potrebe. U moj mikser. I onda se izmelje jedna bljakasta masa.
Učiteljice, profesori, doktori, šefovi, kolege, svi daju svoj doprinos. Bolje reći uzimaju svoje. Ne pomažu. Dapače.
Pala je i prva jedinica iz matematike.
Nacionalna tragedija.
I onda šlag na tu bljakastu tortu. Dekoracija.
Crkla makina za robu. Poplavila kupatilo, ka na onoj idiotskoj reklami za Calgon. (Svakih 60 minuta u Hrvatskoj se pokvari jedna perilica! Kupite Calgon i svladat ćemo tu opaku epidemiju! Niko se ne pita što će onda biti s jadnim proizvođačima tih perilica.)
Život je poplava.
Život je mikser.
Život je...
Je, život je i ono šta san pisala u prošlom postu. Trenutak, bljesak sriće u dječjem oku. Osmjeh na licu. Topla ručica. (Volim te, mama, puno te volim.)
Život je ljepotica i zvijer.
************************************
A neki uživaju u životu. Što je posve normalno jer imaju 18 godina.
I neka uživaju. Zaslužili su.
Neki putuju.
Najprije se bilo na maturalnoj ekskurziji.
Salzburg i Prag.
Pa se bilo na nagradnoj ekskurziji za prvo mjesto na županijskom natjecanju. Izlet županijskih lumena.
Dubrovnik, Ston.
U međuvremenu se bilo i na jednodnevnom izletu na otoku. To onako usput. Stotinjak kunića, spomena nije vrijedno.
Nekome nevrijedno spomena, neko bi ubio za jedan dan se maknit. Jedan pišljivi dan. 24 sata. 1440 minuta.
Post je objavljen 25.09.2008. u 10:34 sati.