eZadar donosi:
Lijepo je čuti: New York Times preporučuje Zadar za ljetovanje
NY Times preporuča američkim turistima da nekoliko dana ostanu u Zadru, kako bi upoznali njegova arhitektonska blaga, koja sežu 2000 godina u prošlost (plus koja tisuća više, rekla bi ja, ali nećemo cjepidlačiti, Ameri su to, što njima znači tisuća više-manje).
"Zadar je po rangu jedna od najpotcjenjenijih destinacija u Hrvatskoj - taj grad iz rimskog doba na sjeveru dalmatinske obale, gdje je ne-euro ekonomija blaža prema dolaru - ima mladenački žar, bogato arhitektonsko naslijeđe i lak pristup, itd."
Itd, itd... naše lokalne novine potrudile su se prevesti cijeli članak iz spomenutih slavnih novina koji vrvi pohvalama i tepanjima za naše uši. Američki novinari i fotografi su se potrudili, faktografija je točna, a ton više nego pozitivan i pohvalan.
Lipo li je slušati i čitati tako milozvučne riječi, lipo li se hvalisati.... ali kad nešto ne valja, kad je nešto "kontroverzno", najlipše je šutit. Ne mišat se.
Još nigdi nisan vidila ozbiljnu kritiku ili argumentiranu pohvalu novom uratku koji nam je svima pred očima od početaka radova do evo, ovih dana, privođenja kraju. Novom doprinosu arhitektonskom blagu našeg grada.
Radi se o ovome:
Palača Cosmacendi na Muraju preuređena za novu namjenu: Muzej antičkog stakla. Hvalevrijedna investicija Ministarstva kulture za vrijednu i bogatu zbirku zadarskog Arheološkog muzeja.
Postojeća palača sređena je i preuređena, adaptirana iznutra za novu namjenu i sada izgleda ovako:
E, ali to nije sve. Na zgradu je dodan aneks u kome će se nalaziti suvenirnica sa replikama staklenih predmeta, dvorana za povremene izložbe, radionica za puhanje stakla i naravno - ekskluzivni caffe-bar i restoran.
I sad, što reć...? Mislim da slike dovoljno govore.
Svaki dan prolazim ovuda. Još prije nego su počeli gradit ovo... "čudovište" reka mi je jedan inžinjer da će se dodati jedan stakleni aneks i ja se oduševila. E, naivke mene... Zamišljala sam to ka jedan zimski vrt, stakleni, proziran, kroz koji će se vidit palača sa svih strana.
I čitavu zimu gledam i nadam se... Nadam se čudu, nadam se da će jednog dana pasti ova grozna oplata i pojavit se to što sam ja zamislila... Da će se žaba pretvorit u princa. Ali to je samo u bajkama slučaj, tribala sam to znati, znam, ali kad sam nepopravljiva naivka.
Naravno, nada umire zadnja, ali ipak jednom umre...
Raspitala sam se u stručnim krugovima. Doznala sam ono što sam slutila. Opet politika pružila svoje krakove. A što bi drugo bilo?
Projektant ove (za mene, naravno) sramote je Branko Silađin, čuveni ugledni arhitekt s velikom reputacijom i što je važnije, izgleda, s dobrim političkim zaleđem. U njegov opus ne ulazim. Govorim samo o ovom "uratku".
Slučajno, Silađin je prijatelj i suradnik našeg neprikosnovenog "dvorskog" arhitekta Nikole Bašića (autor morskih orgulja i spomenika suncu), kome je upravo dodijelio prvu nagradu za idejni projekt uređenja južnog dijela poluotoka pa su ostali natjecatelji malo podivljali, jer misle da su služili samo da ispune formu natječaja, a pobjednik bio poznat unaprid. To nisan ja rekla. Arhitekt je to koga ja osobno smatram genijem, ali to sad nije važno. Važno je da je on svom prijatelju iz Zagreba naša posao, valjda da ne bi rekli da sve on sam radi po gradu, da ima monopol. Kojega ima, ako ćemo iskreno.
Isto tako slučajno, gospodin Branko Silađin osobno je projektirao kuću, valjda se to zove vila, ministra Biškupića i ko zna kojih još sve ministara i ministrića.
Ka bonus, ima i naklonost gospodina Miljenka Domijana, stručnjaka koji cijeli svoj radni vijek obnaša "funkcije" u kulturi, bio je dugogodišnji uspješan voditelj zadarskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, a trenutno je glavni konzervator u Upravi za zaštitu kulturne baštine RH. U Zagrebu. Pa je zaboravija štititi spomenike u Zadru. Jer njegova šutnja govori sve. Pamtim vremena kad je bio glasan. (Update: upravo san vidila u novinama podatak da je M. D. za rad u Povjerenstvu za uređenje povijesne jezgre (!) od siječnja prošle godine do danas uprihodio honorar od 54.500,00 kn.)
Šta je bilo čoviku?
Zašto je izabrao Zadar za eksperimentiranje? Zašto tako uočljivo mjesto, vidljivo iz svih dijelova grada?
Zašto, zašto?
Zato.
Ka i uvik.
Javnost bruji. Po ulicama, naravno. Ništa javno, ništa službeno, nikakve pisane kritike, nikakve javne rasprave, nikakav građanski protest, ništa.
Ne bumo se šteli mešat.
Ništa, gledaćemo u pod dok budemo prolazili most.
Čekaćemo da se priviknemo.
Ne bi bilo prvi put.
Ali možda, možda, male su šanse, ali ja sam nepopravljivi optimist, možda će se jednom nać neko pametan i hrabar koji će izvest neki performans, napisat grafit, izvisit plakat... ne znan što, izrazit nekakvu pobunu i viknut na sav glas:
Car je gol!
Zgrada je ružna i nakaradna iako ju je nacrta slavni i priznati majstor. I tako omiljen od vlasti. Antačibl.
Ajme, kako mi sada fali Anatolij Kudrjavcev.
A čoviče, fališ, šta si iša umrit?! Fališ u ovom jadnom, mutavom javnom prostoru. Kojeg nema.
Da napišeš nešto pametno u novinama, da jasno kažeš, pa makar to bile i pohvale. Ali sumnjam da bi bile. Nekako stvarno sumnjam.
Ne znan šta da van više rečen. Recite vi meni nešto.
