U današnje vrime svako malo neko ima ukazanje. I to ne bilo koga, nekog tamo livog sveca, nego najviše se voli ukazivat Gospa. Sama Majka.
Svugdi je ljudi oštrooki opaze. U grmlju, kad tražu šparoge, u oblacima, samo tu je malo teže dokazat da si je vidija, kad se razvedri, na haubi od kamiona, kraj ceste, na vrhu brda....
Dobro ajde, sprdan se malo, ali sad ću se naglo uozbiljit. Jerbo ovo šta van sad iman pokazat nije klasično ukazanje.
Ovo je djelo samog Boga, tj. Prirode.
Ovo je pronađeni komad drva. Prirodan. Ljudskom rukom netaknut.
Obris se nazirao, ali konačnu formu dobio je kad je drvo malo pobrušeno.
Evo, pogledajte sami:
"Otvoreno" 26. 03. 2008. Ne znam koji je bio naslov, ali ja bih stavila ovaj:
"Emisija koje nije smjelo biti"
Podnaslov:
Znate li kako je teško djetetu kad je obilježeno? Znamo li?
Jedan socijalni radnik, jedna pravobraniteljica za djecu, jedna psihologica, jedna advokatica, jedna novinarka, jedna predstavnica "ženske udruge" i jedan psihijatar. "Moćna gomilica".
Sat vremena sam ih slušala, doznala nisam ništa, shvatila sam da su tražili krivca što Ana Magaš dvije godine nije imala kontakta sa sinom.
Tko je pogriješio, koja "institucija" nije obavila svoje?
Jer, mudro su svi zaključili, time što je osuđena i odslužuje kaznu, ona nije prestala biti majka.
Nije zaslužila takvu kaznu.
Ali meni to ništa nije bilo važno ni zanimljivo. Cijelo vrijeme mi je ustvari bilo mučno, povraćalo mi se, želudac se stiskao i grčio, pekle su me oči i boljela glava. Ne, nije me mučila gripa.
Mučilo me... to dijete.
O čijoj su "dobrobiti" svi pričali.
Dobrobiti? Ima li licemjernije riječi koju možemo koristiti kad se radi o ovom dječaku?
Imamo li uopće pojma koliko je njemu teško na ovom svijetu?
Na trenutke mi se učini da sam ušla u njegovu dušu, da sam došla skoro do dna.... A onda ne mogu podnijeti tu količinu boli. Pa pobjegnem.
Kako može on? Mali, nejaki dječačić?
Nema kamo pobjeći.
Malim ljudima i mali problemi su veliki.
Moj mali dječak jedva se nosi s činjenicom da je najmanji u razredu. Da je najsporiji. Vidi da nije baš na liniji. Trudi se da ne ispadne iz vlaka koji sve te male ljude vozi u život. Vlaka u kojem se traži da budu svi isti. Ni gluplji ni pametniji, ni ljepši ni ružniji. Svi koji odskaču - pate. Svaki na svoj način. Što ne mora nužno biti hendikep. S "običnim" patnjama većina se nekako nosi. Većinu ih to ojača. Zvjerčice su to jake, nauče s vremenom kako broditi po životnim neverama.
Mi smo tu da im pomognemo. Objasnimo. Umanjimo probleme. Racionaliziramo. Utješimo. Usmjerimo. Zaštitimo ih na svaki mogući i nemogući način.
Ako ne znamo što, zagrlimo ih. Patimo s njima. Sa svojim malim ljudima.
A što ako nemaju "nas"?
Teško je biti drugačiji. Užasno teško.
Mnogi padnu pod tim teretom.
A sad pokušajmo zamisliti koliko je sin Ane Magaš drugačiji.
Koliko je obilježen.
Ne želim sad pričati ni o čijoj krivici. Ni o zločinu, ni o kazni, ni o uzrocima, posljedicama... Ni o čemu što se tiče tog strašnog slučaja. Te strašne tragedije, obiteljske drame. Ne želim nikog pravdati ni optuživati. Niti uopće pokušati shvatiti. Odmjeravati kaznu. Ništa.
(Moje osobno mišljenje da su u toj priči svi žrtve nesretnog trenutka.)
Želim samo pokušati shvatiti što smo svi skupa, kao društvo i kao proširena obitelj (ima nas samo 4,5 miljuna, malo veće obitelj, prilično nesložna, doduše) učinili tom djetetu.
Koliko smo povećeli i produbili njegovu neizmjernu bol time što smo ga ovako obilježili. Nakon što je već obilježen od vlastitih roditelja.
A obilježili smo ga samim tim što o tome pišemo, čitamo, govorimo, slušamo i gledamo.
Dođe mi stvarno kriknuti: Umuknite!!! Umuknimo svi!!!
Evo, umuknut ću i ja.
(Sori na ovim zbrčkanim, nabacanim mislima.
Ni sama ne znam što sam htjela reći.
Ali, muči me to, pa da pokušam malo sebi olakšati.)
Pita mene levantica imam li namjeru pisat novi post!
Pa ta ženska je nevjerojatna. Misli da svi mogu pratit njen tempo - tri posta dnevno, šest apdejtova i četiri brisanja. Misli da smo svi radoholičari ka ona.
A evo, upravo brusim pero. Tj. vježbam prste.
Ovo je mali lastavić (jel se tako kaže?) kojeg san našla na skalini, ispa je iz gnizda svog.
Ne, nemojte mislit da su došle lastavice već. Nisu, hladno in još, bolje in u Africi. Aj, neka je nekom i tamo bolje.
Slika je od lani.
Tića smo vratili u gnizdo, bila je to akcija ka iz onih emisija "Spas 911", ali nisan sigurna da je preživija. Je li bija slabašan ili prekobrojan? Priroda je okrutna, tamo se pada na prvon ispitu. Nema popravnoga.
Ma, da ne zaglibin u duboku filozofiju, a ni sociologiju, povezaću ovu sliku s jednim aktualnim naslovom iz novina, u revijalnom tonu, tako mi došla asocijacija:
DALMATINCI PRVACI DRŽAVE U PICAVANJU
Dica iz Dalmacije najviše bižu s nastave. To je bila vijest za u novine? Neš mi ti čuda!?
A šta će u školi po lipon vrimenu radit? Naravno da bižu mladi Dalmatinci, kad je ovdi najviše lipog vrimena kroz školsku godinu. A i tradicija, jelte, ljenčarenja, je tu kod nas posebno njegovana...
Koga su to oni vidili da mu se učenje isplatilo?
Otvoru novine, evo npr. jedan naš lokalni dnevnik, koji ima jednu stranicu rezerviranu za, pazite, cjelogodišnji IZBOR ZA NAJLIPŠEG OSMAŠA I OSMAŠICU i NAJLIPŠEG MATURANTA(ICU). I najlipši razred. E, to mi već misterija. Kako ga samo izaberu? Taj najlipši razred, mislim. Jel postoji to usmjerenje u školi?
Biće da ovisi u koji razred u datom trenutku ide ćer od glavnog urednika, ili sin od vlasnika novina.
Vidila dica da se ne bira najbolji, najpametniji ni najvridniji, nego NAJLIPŠI, pa odoše svi masovno vatati lipu, osunčanu boju, jer blidi, s podočnjacima i cvikama loše prolazu na tim izborima.
Oni koji štrebaju i trude se bit vridni i pametni, oni neće nikad u novine, tek kad odu u bili svit i tamo otkriju kakav lik protiv raka, ili kakav bežični prenos struje. Pa će ih oni stavit u svoje novine ka svoju dicu.
Pa ćemo mi reć: A vidi ovoga, sad se šepiri po svitu, a doma ga nije bilo vidit...
E ljudi moji, koja smo mi luda ekipa...
Druga asocijacija, u malo manje revijanom tonu:
"Svi se razbacuju tvrdnjama kako se više od polovice današnje mladeži sastoji od ovisnika koji žive na katastrofalno besmislen način i ničemu se ne nadaju. Stoga se drogiraju, pijančuju, izvode često i smrtonosne prometne ludosti, razbijaju, grafitiraju, onečišćuju, razbacuju se tonama decibela, izazivaju nered, ometaju predstavnike reda, gomilaju se u besciljne skupine, itd., itd...
Kako se pomiriti sa sudbinom koja određuje našim mladima da ostanu prazni i goli u vrtlogu prebogtih materijalnosti i u tiraniji činjenica koje oduzimaju sposobnost otkrivanja tuđih stopa u travi ljetnih livada."
(Anatolij Kudrjavcev, veliki Splićanin, 1930.-2008.)
Kad tić ispadne iz gnizda, kasno je, ne može se škapulati.
Pa, ne dajmo da ispadaju iz gnizda, ljudi moji.
I uredimo to gnizdo malo bolje. A ne ovako, da samo u ispadanju vide svoj spas.
A ovi koji ostanu da se moraju natjecat koji je lipši. Da ih ne izbacimo.
Svima hvala na čestitkama i dobrim uskrsnim željama. Poslala san čestitke onima kojima san našla mejl, ostalima preko ove stranice.
Evo, Uskrs proša, počelo proliće, za koji dan će lito..
Lagano sam se obukla, uskršnja garderoba za misu godinama sadrži tanku košulju i lagani sako. Sako sam ipak skinila, stavila jaketu, nije baš išla na fine uskršnje gaće (hlače, po hrv.), ali ipak sam se smrzla. Stisla se ka suva smokva.
A popodne sam još i pokisla, a navečer... dobro se izvaljala u brodu kroz olujno jugo.
Iako sam se prvi put u brodu vozila s navršena tri dana života, ipak sam se rodila ljeti pa mi je u genima ostala samo kolovoška bonaca.
A nije pomoglo ni silno navigivanje ovih...xy godina života.
Više san u brodu nego u autu. Pa isto ne volin kad valja.
Fortunale podnosim samo na otvorenim dijelovima broda, kad mi vitar puše u facu. A kako ovi moderni brodovi nemaju otvorene palube, nego te zatvore ka u neku kapsulu, tako se meni učini da putujem u svemir pa bi se najrađe izrigala kapetanu po uniformi. Jer ne zna vozit brod. Kad ga tako valja.
I tako mi je proša Uskrs.
Nije bija baš neki.
Ka ni jedan zadnjih nekoliko godina.
Ovaj je bija dodatno začinjen jednim jedva preživljenim infarktom u familji. Malo široj. Ali ipak bliskoj.
I tako, ide život. Od Uskrsa do Božića. Od Božića do Uskrsa.
Između se događaju sranja, kako bi rekla Šišmišica.
Ali ajde, da ne lažen. Dogodi se i ponešto dobroga.
Šaka suza, vrića smija.
Ča je život, vengo fantažija.
Ide život.
Roko je doša do kraja svoga. I Anatolij.
Neka in je laka zemlja. Dalmatinska.
Zadužili su je.
Na veliki četvrtak, 7. travnja 1966. godine u rimskoj sveučilišnoj klinici preminuo je don Robert D., svećenik zadarske nadbiskupije. Tog istog dana u studenom, 51 godinu prije, rodio se na jednom zadarskom otoku kao deseto dijete Ivana i Ivanice, u težačko-ribarskoj obitelji. Desetak dana prije smrti proslavio je svoj srebrni svećenički jubilej. No veći dio svog svećeničkog života, a trećinu cijelog svog života uopće proveo je na bolesničkom krevetu, najprije u domovini, a zatim od 1952. u Rimu. 17 mučeničkih godina.
Pokopan je u svom rodnom mjestu, pokraj oca i majke, mojeg pradjeda i prabake, sada i pored mog oca, njegovog nećaka, koji je dao uklesati njegove riječi na obiteljsku grobnicu:
"Isuse, sjedinjujem svoj križ s tvojim, kao naknadu za moje grijehe, za dobro svete crkve i mog dragog hrvatskog naroda."
"A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga prodaje.
I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti."
"Posljednja večera" Leonarda da Vincija naslikana fresko-tehnikom na zidu reflektorija samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu, oko godine 1494. godine, jedno je od najvećih svjetskih remek-djela umjetnosti.
Sama činjenica da je ova slika još dostupna našim zadivljenim pogledima predstavlja - čudo. Više od petsto godina, preživljeno bombardiranje saveznika 1943. godine, i najgore - vlažni zidovi samostana, nisu je uništili.
Kompleksni i radikalni postupak restauracije dovršen je u drugoj polovici 1990-ih. Veličanstvena freska ponovo je dostupna javnosti.
Ja sam je gledala u 80-ima. Bila je sva u skelama, ali svejedno - veličanstvena. Ne znam drugu riječ.
Evo, danas samo toliko. Nema pilane.
Ni o umjetnosti ni o religiji. Ni filozofiji.
Baš sam dobra danas.
APDEJT 1 ( @Oldbat me natentala, a @7dana podsjetila):
Kao što svi dobro znate, nema prave dalmatinske (a možda i hrvatske?) kuhinje ili tinela bez reprodukcije "Posljednje večere". U mom mistu omiljena verzija bila je upravo ova od Leonarda. Pa je tako i moja nona imala čak dvije. Jednu u kuhinji - malu, a u tinelu veliku. Malu san sačuvala, velika se izgubila.
Sad mala reprodukcija, u originalnom okviru iz 60-ih (?) visi u kuhinji moje hacijende. Za kuhinju u stanu tražim moderniju, originalnu verziju već desetak godina.
Čekam ustvari inspiraciju da je sama naslikam.
Prihvaćam i donacije.
Mladi, nepriznati a talentirani umjetnici su u prednosti.
A o čemu drugo da mislin? Mislin, našlo bi se, ali bolje se dat u velike filozofije i "promišljanja", nego mislit o svakodnevnim "sitnicama", da ne kažen, je li, ne znan kako da to lipše rečen nego- sranjima. Onin lipin malin sranjima koji nan uljepšavaju život dan za danon.
Jednostavno je takvo vrime da se triba zamislit nad misterijom života i smrti, žrtvovanja i patnje. A ne tu neki kiki-riki problemi svagdanji.
Ajme meni, šta se ja ovdi mučin, umisto da lipo pogledan "Pasiju" (ne "Pasje popodne", Šeli, to bi bilo uživanje, traži se patnja i odricanje) pa da mi se lipo sve servira na pijatu, pardon, na ekranu, a ne da moran izvlačit iz ove svoje berlave glave misli 21. stoljeća....
Pa mi onda svašta pada napamet, sve uglavnon spada u sferu "bogohulništva". Sve tražin neke dlake u jajima. Uskrsnim. A i ostalim.
Velika je šetemana. Završetak Korizme. Fala Bogu. Jer mi je više puna pipa slušati o tzv. "korizmenom odricanju". Alergična san na te spike. "Ja san se odrekla slatkog, a to meni jako teško!" Slijedi pljesak oduševljenja. Bolje bi bila jedna pleska po gubici.
Je, odrekla se slatkog, ali svejedno joj gorčina na jeziku...
Koje odricanje? Od čega? Od pušenja, jela, seksanja, šporkih riči, čega....?
Samo da mi je znati ko se toga sitija.
Koje su to zvizdarije?
Još mi jedna bogohulna misao odzvanja po glavi ludoj.
Sinoć gledala malo Latinice. One u kojoj ispunjavaju želje. Povodom Uskrsa.
Pa bilo o jednoj siromašnoj obitelji. Koja živi u dvista godina staroj kući.
Nije sad bitno to. Nego jedna rečenica iz priloga mi zaparala uši. I to ne po prvi put.
Kažu: čovik je počeja gradit novu kuću, ali ne može ju završiti, jer nema od čega. Nema pomoći niotkuda osin što mu pomaže Baptistička (ili Adventistička?) crkva iako je ova obitelj rimo-katoličke vjere. Naravno da je, ka i ostatak Hrvacke.
I sad se vi pitate šta meni tu smeta?
Ovdi sad dođe jedna sočna beštima. Koju moja Rimo-katolička crkva oštro osuđuje. Zašto, (sporna rič), ne pomogne njegova Crkva? Zašto ne ta naša Rimo-katolička? Nemaju para, krezovi?
Jebenmumater (nisan mogla izdržati, Božeprosti), ovo san čula već sto puta, ovakvu vijest, a nikad nisan čula da je pomoga Karitas, ta-i-ta crkva, ta-i-ta župa, Kaptol, biskupijata-i-ta... Nekoj konkretnoj siromašnoj obitelji da poboljša svoj teški život. Ne kažen da nema toga, ali više ka izuzetak, nego ka pravilo.
Oni su in sigurno dali kakav mudar duhovni savjet. Tipa: strpljen-spašen, najvažnija je ljubav, molitva, i ostalo iz repertoara rimokatoličkih fraza. Znate, i Isus je patija. Daleko više.
Sigurno su in tako rekli. I otišli u svon audiju.
U kojen se ne puši, pa zaboga, Korizma je.
Otišli na ručak. Samo bakalar. I malo brancina i kovača lešo. Pa Korizma je. Post i nemrs. Triba se odreć mesa.
Više vridi jedna pružena ruka pomoćnica nego sva odricanja u Korizmi.
I više vridi jedna mala životna spoznaja o patnji bližnjega svoga, nego sve suze prolivene prilikom gledanja "Pasije".
Opet me opsjedaju bogohulne misli.
Čim se sitim "Pasije" i oduševljenja Crkve i ekskurzijskih vjeronaučnih odlazaka u kino.
Evo, puče kršćanski, gledaj kako je naš Gospodin Isus Krist patija. Koliko je krvi prolija, boli podnija. Za vas!
A kako mu vraćate? Teško van je na misu nediljon otići. Lemozinu dati. Dicu na vjeronauk slati. Sve van teško.
Časne u deliriju padaju u nesvist. Jer da nikad nisu mogle zamisliti toliku patnju. Vlastitom spoznajom nisu mogle doseći tu sliku?
A šta s onima koji su već vidili kako je Isus trpija na križu? Koji su na vlastitoj koži osjetili udarce? Koji su nosili njegovu trnovu krunu?
Sićan se jednog starog filma, koji Crkva nije tako prigrlila ka "Pasiju". Dapače, film je izazvao militantne izljeve bijesa, vatikansku zabranu svim pravim vjernicima da ga gledaju.
Ko što mu i samo ime govori, film Martina Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje" govori o Sotoninom pokušaju da umirućeg Isusa na križu stavi na posljednju, najtežu kušnju, da mu ponudi da se odrekne sebe kao Boga i pristane biti čovjek oslobođen tereta razapinjanja na križ. Oslobođen iskupljenja svih ljudi svojom mučeničkom smrću na križu.
Nudi mu da izbjegne Golgotu.
Ja, ko običan laik, ne vidin u toj ideji ničega spornoga. Biblijska je činjenica da je Isus bio podvrgnut kušnji od strane Sotone. Ono kad je 40 dana bija u pustinji. Prolazija svoju osobnu Korizmu. Barem koliko ja znan o Bibliji. A prilično mi je poznata. (Neskromno, ali eto.)
Dakle sporno je samo uprizorenje.
Sotonine ponude vidimo na ekranu.
Jer je film takav medij. Slikovit.
Pa se tako vidi i jedna kratka scena seksa. Jer Isusu je ponuđen miran život običnog čovika. Koji uključuje i - bračne dužnosti.
E, na to je Crkva podivljala. To je bogohuljenje.
Stavljanje Boga u takav prizemni kontekst.
A prikazivat dici njegove patnje i muku, krv, surovo naturalistički, onako kako to čini veliki katolik Mel Gibson, to je prihvatljivo.
Pa zašto onda ne upriličimo prikazivanje klanja na Ovčari masovno po kinima?
I vodimo osnovce da gledaju kako se umiralo na hrvackoj Golgoti? Kako se patilo na hrastovom križu? Kako se plaćao naš život?
Da in to lipo predočimo, onako, životno...?
Ma šta osnovce, triba to još od manjih nogu, od vrtićke i jasličke dobi.
Ma dajte, molin vas.
Znan puno boljih načina za obilježit veličinu Isusove žrtve i veličanstvenog Uskrsnuća. Same biti naše vire.
Pomoći onon čoviku s početka priče, npr.
Ili nekon drugon, nije važno.
To znači pomoći Isusu da nosi svoj KRIŽ.
To je moje skromno mišljenje.
Ali ko san ja? Samo jedan obični mali katolik.
Znan da san duboko zaglibila...
Nemojte beštimat na mene. Nemojte bogohuliti, Velika Šetemana je. Budite dobri. Opraštajte.
Evo van jedna lipa Uskrsna sličica da malo popravin dojam:
Danas sam doma. Stjecajem okolnosti, trebala sam obaviti nešto što je propalo, a već sam bila pitala dan godišnjeg i tako je ispalo da mi je danas piđama-dej.
Mama i domaćica. To sam danas.
Ali ne znam u čemu sam neuspješnija.
I kao i sve o čemu maštamo, tako se i ovaj dan iz snova raspršio ko balon od sapunice.
Svakakvi domaći zaostaci u planovima su bili rješeni samo jednim slobodnim danom. Sve bi je stigla, samo da mi je jedan dan biti doma. Kako da ne.
A da ne govorimo o blogu.
Planirala sam napisati vlastiti Rat i mir kad budem slobodna.
Kad ono, ni "p" od posta. Ma ni "b" od bloga. Nisam niti komentare pisala. Niti čitala. Ništa. Baš me sram. Ha, ha.
Izgleda da funkcioniram, kako-tako, samo pod pritiskom. Suvislo pisanje rezervirano je za radno mjesto, i to po principu "više posla - više riječi". Ono, ko da kradem vlastite misli iz zbrke i buke. A kažu da samo ukradeno cvijeće uspješno raste.
Izgleda da je.
Sređivanje ormara - ništa. Uskršnje čišćenje - nula bodova. Kolači - isto tako. Peglanje - bljak, ništa.
Gluvarenje i izležavanje, ispijanje kava i pušenje, e, to mi je već bolje išlo.
Bilo je i malo vježbanja pisanja i čitanja za prvi razred osnovne. Slova su i dalje strava i užas, ali osjeća se stanovito poboljšanje. Ili je to samo u očima pristrane zaljubljene mame. Čitanje - dobro. Odlično, čak. Mama zadovoljna. Za učiteljicu nisam sigurna.
A pogleda se i jedan snimljeni film.
E sad. Ne znam kako da vam to opišem.
Volim sebi tepati da se kužim u film. Odgledala sam ih bezbroj, a u mladenačko vrijeme bila sam pravi filmofil - redovni posjetitelj kina.
Ne volim dijeliti film (ni književnost) na žanrove, jer svaki film, bez obzra kojeg žanra, može biti odličan ili bezvezan, i sve između.
Prije svega volim dobre drame i trilere.
Ali ako što ne volim, to su tzv. akcijski filmovi i - oni sladunjavi ljubavni, ili kako ih zovu - ljubavne melodrame.
E sad tu dolazi misterija.
Ovaj donji film je ljubavna melodrama. I samo ime mu govori.
A obožavam ga.
Inače sam cijepljena od romantike i sladunjavosti.
U uskrsno vrijeme - božićni film.
Hm.
Da se ne radi o mom omiljenom filmu, grintala bi.
Ali neću grintati. Pogledala san film, biće po šesti put.
Znam ga napamet.
Plačem i smijem se na istim mjestima.
Stvarno plačem. Suze teku. A i smijeh mi dođe iz srca.
Ono kad onaj pisac ide prositi Portugalku, dođe joj doma, nje nema, pa onda krenu, on, otac, debela sestra i cijela ulica u restoran u kojem radi.
(Ovo samo za one koji su gledali). To mi je super.
Ili ona dosjetka o stidljivim, zaljubljenim porno-glumcima. Kul.
I Hugh Grant mi je misterija. Kao, bezvezan, bljutav, ograničen (mislim na uloge), a iz filma u film mi je sve bolji. Jest da glumi uglavnom uvijek istu ulogu, smušenog intelektualca, ali tip mi je mrak. Mislim, kad glumi. Ne onako.
Kako to objasniti?
Trenutak slabosti?
Ma nije važno, baš dobro da su dali ovaj laganini ljubavni film.
Slutim što nas čeka ovaj tjedan.
Krv, znoj i suze. Obilje i preobilje krvi.
Kao što i priliči ovom Velikom tjednu.
Slutite i vi na što mislim.
"Pasija", naravno.
Eksplodirala glava! Jeste vidili sinoć u poučnoj seriji Dr. House? Eks-plo-di-ra-la! Otvorila se lubanja ka da je bomba bila u njoj.
Majketibožje, šta se sve živon čoviku može dogoditi!
A nije baš lipo bilo za vidit. Mozak, nako uživo, naturalistički sirov, baš i nije najlipši prizor na svitu. Mogla bi se sad sitit bar desetak lipših.
Po serije odgledala san zatvorenih očiju.
Ali niko me nije moga potirat leći. Morala san gledat do kraja.
Da vidin kako će to naš svemogući dotur srediti. Počistiti nered. Od krvi i ostalih "tjelesnih tekućina", kako to lipo kažu u doktorskin serijama.
Sve čekan kad će House kiksat. Kad će mu koji pacijent otegnit papke. Mislin, svi imaju neke užasne bolesti, kako ih more svih škapulati?
Čekan ga. Vreban.
Al nikako dočekat.
Svi se provuču. Kroz ušice igle, ali ipak nekako prođu. U zadnji čas. I ova sinoć se izvukla. Pošla doma zdrava. Malo je zamotali glavu di je eksplodirala i - na kućnu njegu.
Bemti, kako to?
Našin doktorima hausima rikavaju ljudi od upale pluća. Od zubobolje. Od slipog criva da ne govorin. Ako ne umru, baren ostanu bez udova.
Pa koji klinac ne zovemo lipo pravoga likara da poredi stanje po našin bolnicama? Da nas svih izliči?
Kad to završi, poslaćemo ga lipo u Sabor. Tamo su naši hrvacki najteži bolesnici. Beznadni slučajevi. Ali sabor je samo početak, pisofkejk. Ako prezirno frkne da šta smo ga zvali, ponudićemo mi dalje. Teže slučajeve. Složenije.
Od ministarstava do vlade.
Da vidi koji je njima vrag u glavi.
Imaju čudne simptome. Neviđene još u svitu. U njihovin glavama neka još neotkrivena bakterija čuda čini. Tamo raste i hrani se i onda... ne eksplodiraju njima glave ka sinoć onoj hausovoj pacijentici. Ne. Eksplodiraju naše. Ciloj naciji. Big bang.
Pa da te vidin, genijalče. Oš li ovo skužit, šta nas četri miljuna ne možemo? A ima među nama i likara, svake vrste.
Daj Haus, ako ko može ovo razmrsiti, to si ti.
Ne gubi molin te vrime s tin tvojin prozaičnim slučajevima, ti si stvoren za egzotiku. Koju možeš naći samo u Hrvackoj.
Ajde, platićemo. Jebemumater, skupićemo. Organiziraćemo koncert na jelačićplacu. Unajmićemo broj od HTja.
Ali mi znamo da Hausu nije važna lova.
Njemu je važan izazov. Samo nerazumljive bolesti njega palu. Šta su simptomi zajebaniji, to je on veseliji.
A mi mu upravo to nudimo.
Tešku medicinsku egzotiku.
Samo da nan i on ne reče da je prekasno. Da je bolest uzela previše maha. Da ne digne ruke. I pošalje nas doma. Da čekamo.
House je naša zadnja nada.
15.30 h
APDEJT PONOSNE MAME:
MOJA VRIDNA ĆER PRVA NA ŽUPANIJSKOM NATJECANJU IZ BIOLOGIJE!
NOVI DR. HOUSE? ILI BAREM RADMAN?
Otok je poznat i pod imenom Jadra. Drugi je po veličini među kornatskim otocima. Na sjevernoj strani otoka je u 16. st bilo ribarsko selo od 40-ak kuća, te crkvica iz istog razdoblja koja se očuvala do danas.
Na hrvatskom dijelu Jadrana tijekom prošlosti funkcioniralo je nekoliko sezonskih ribarskih naselja koja su bila nastanjena samo periodično, za vrijeme ribolovne sezone, o čemu postoje dosta pisanih (naravno, ne na disku) dokumenata. Među tim svjedočanstvima bogate TISUĆUGODIŠNJE ribarske tradicije na osobit način se ističe kornatska Piškera.
"Jedno od najbogatijih ribolovnih područja naJadranu jest dugootočko-kornatski akvatorij. Arheoloških tragova o prvim oblicima iskorištavnja mora u tom prostoru ima mnogo, primjerice, ostatci solana na Lavsi, ostatci bazena za čuvanje ulovljene ribe na Svršati, ostatci lučkih instalacija u Piškeri, ostatci villae rusticae u prolazu Mala Proversa i dr. U najstarijem dokumentu u kojem se spominje ribolov u Hrvata, koji se datira u razdoblje između 995. i 1000. (Državni arhiv u Zadru, Spisi bivšeg Samostana sv. Krševana u Zadru, Kaps. XIV, br. 256), zabilježeno je, uz ostalo, ime prostrane uvale Telašćice na krajnjem jugoistočnom dijelu Dugog otoka, što dodatno potvrđuje veliko značenje tog prostora u prilikama rane pomorske orijentacije prve hrvatske države.
Piškera u zaštićenoj uvali koju zatvaraju otoci Jadra i Panitula vela (www.kornati.hr)
Središnji položaj u kornatskom arhipelagu te smještaj uz zaklonjenu uvalu Piškeru koju zatvaraju otoci Jadra (Piškera) i Vela Panitula, omogućio je razvoj najistaknutijega hrvatskoga sezonskog ribarskog naselja na Jadranu. Slična su naselja postojala i u uvali Muna na otoku Žirju te na otočiću Sušac u viško-lastovskom akvatoriju. Zajedničko je obilježje tih naselja da su ona funkcionirala uglavnom kao periodično nastanjivan prostor, ponajviše u vrijeme glavne ribolovne sezone, odnosno u razdobljima ljetnih mrakova (mlađaka), a samo povremeno tijekom ekstenzivnijega ribarenja tijekom jeseni, zime i proljeća. Za razliku od tih naselja, na hrvatskim otocima i obali ima mnoštvo stalnih naselja čiji su se stanovnici bavili ribolovom, ali samo kao jednom od gospodarskih djelatnosti (uz poljoprivredu, obrt, pomorstvo i dr.).
Uz žirajsku Munu se kasnije vezala i trajnija naseljenost pa je, u uvjetima suvremene maritimizacije otočnih naselja, u tom prostoru smješten najveći dio jedinstvenoga otočnog naselja Žirja. Na Sušcu su postojala dva manja sezonska ribarska naselja uz uvale Duga i Portić. Jedno su koristili podanici mletačke Dalmacije (Komižani), a drugo Dubrovačke Republike (Lastovci), s time da su se obje ribarske skupine služile zajedničkom crkvicom Sv. Blaža (Sv. Vlaha).
Ribarsko naselje Piškera
Kornatska Piškera bilo je najveće hrvatsko sezonsko ribarsko naselje. Procvat je doživjelo u 16. st. Naselje se razvilo u Piškeri poradi povoljnoga geografskog položaja i topografskog smještaja, ali i zbog dragocjenih pojava vode (četriri izvora bočate vode na Piškeri i jedan, najkvalitetniji, na Panituli). Budući da ni te zalihe vode nisu bile dostatne, ribari su prikupljali i kišnicu koju su čuvali u tzv. kuserbama (tal. conserva d'aqua), natkrivenim spremnicima sličnim cisternama.
U naselju je bila podignuta crkvica Porođenja Blažene Djevice Marije (Male Gospe) te kaštel na susjednoj Panituli, u kojemu je bila posada za obranu naselja te mjesto u kojemu je poseban činovnik zadarske komune (dacijer) bilježio količinu ulovljene ribe na temelju čega su se određivali porezi. U Piškeri se tijekom ribolovne sezone (za ljetnih mrakova) znalo zateći i više od 150 ribara, trgovaca i vlasnika ribarske opreme. Tu se riba solila, čuvala do prodaje i oporezivala."
U crkvu se hodočasti do danas. Svake zadnje srpanjske nedjelje ima misa.
To je jedna od dvije kornatske crkvice koje su služile duhovnim potrebama ribara s tog područja. U kojima su molili Boga za mirno more i obilje ribe.
Ribe koja je značila život.
_____________________________________________
Ovaj post mi već dugo stoji. Kategorija - putopisi.
Sitila sam ga se večeras nakon što san odgledala malo one lakrdije od sabora. Tragikomedije. Koliko sam mogla izdržati. Gadi mi se.
ZERP - Za Evropu Račune Platiti, kažu.
Pa nek plati kome se tamo ide. Iz svog đepa.
Ja ne bi.
Ali me niko ništa ne pita.
Samo otimaju. Sanaderi.
Sitila san se svoga dida Pere, ribara.
E, nono moj....
Ne mogu se ozbiljno uhvatiti neke teme jer svaki čas čekam servisera računala.
Inače se ja svake teme hvatam studiozno. Haha.
Pa onda samo onako, usputne misli...
O mojim dečkima, na primjer...
Oni nisu moji uzori. Oni su glas koji nemam. Oni su riječi zapletene u mojim vijugama koje ne znaju izać artikulirane onako kako bih ja to htjela. Mislim jedno, izađe drugo.
Dakle, prvi je Renato Baretić. On je pisac i novinar koji govori moje misli. Onako kako bih ja htjela da zvuče.
Ne želim reći da je on moj najdraži, najbolji, idealan pisac. Znam puno boljih. On je samo ono što sam rekla. Moj alter-ego. On zna reć ono što ja mislim. Ništa drugo. Ali dovoljno.
I upravo sada želim otići na njegov otok. Na Trećić. Na kojem nema ništa osim mora i komadića zarobljene, slane zemlje. Bez signala za mobitel. Bez glasova iz poludjelog svijeta. Samo ja i more.
Biševo, Palagruža, Jabuka...?
Drugi je Zlatan Stišpišić Gibonni. On je moja pjesma. Riječ i glazba. Za glazbu sam potpuni analfabet. Ali ona ipak živi negdje u meni, osjećam je. Negdje u dubinama. Ne mogu je izvući.
A i stihovi se ne daju van...
U njegovim stihovima vrti se život. I ružan i težak i divan.
Upravo sada moj život odvija se kroz jednu njegovu pjesmu.
Neću vam reći koju.
Ali, kriza je.
Dragi moji, danas će mi doć majstor popraviti ovu raz...danekaženkakvu škatulu. Možda mi ga i uzme.
A ja ću vidit kakav je majstor, pa možda se ponudin da uzme i mene na servis.
(Da zoven onu dvojicu da me nekako servisiraju?)
Pa se možda i ja vratin ka nova.
Možda se zadržin neko vrime. Na servisu.
Iden se malo urediti...
Danas san ustvari tila pisat nešto prigodno. O moru...
O MOM moru. Jadranskom.
Ako stignen.
Čuvajte mi blog dok se ne vratim.
APDEJT:
Evo uzelo mi ga.
Mene nije tilo uzet.
Da mi je datum proizvodnje stari. Garancija istekla.
Pa da se više isplati uzet novo.
Ma, ustvari, nisam nigdi ni bila.
Malo sam cvilila, nisam nešto bila od volje...
Ali.
Nije mene lako dotući. Plesne me pokoji knock-out, dobijem po zubima, ali još se mogu dignuti, fala Bogu. I meni tvrdoglavoj.
Vama puno, puno fala na podršci. Pravi ste.
Sutra ću vas malo obić, samo što mi je na poslu komp još u klincu.
PUT POD NOGE
Ja san van veliki putnik. Na karti. Geografskoj. Svaki dan putujen u mislima gledajući države, gradove, rijeke i planine.
Ja san van više onako, mentalni putnik. Zvuči ka SF.
Ka i oni veliki sportaši koji igraju nogomet, košarku, rukomet... iz mekane, udobne fotelje. Tako je bolje nego se znojiti, puhati i stenjati. Mučiti se. (Bajdvej, sad mi je palo napamet, je li tako i s onima koji gledaju porniće? Uštede sebi trud i muku.)
I tako van ja nikad nigdi ne iden. Svi veliki planovi o putovanjima pali su mi u vodu. Odavna. Ako štogod uleti, neću se žalit, ali za sad putujen samo u snovima. Za putovanja po mom guštu nema love, a ni volje kod (životnog) suputnika. Sad, drugi problem bi još i rišila, drugog suputnika bi nekako našla, ali prvi je zajeban. Dubinski i dugoročan.
Ali, ne žalin se. Moglo me i gore dopast.
Bar iman udobni kauč ka polazište svojih mentalnih putovanja. Nešto ka aerodrom.
A i ovo šta iskrsne neplanirano, bolje da ni nema. Jer se uglavnom radi o zdravstvenom turizmu. Destinaciju možeš čak i birati. Oš Rebro, oš Sestre milosrdnice, i slična egzotična odredišta. Divota. Da valja ne bi mene dopalo.
Pa san tako, ja anti-putnik, morala krenut na put. Ka pratnja.
Od svih dana u godini, na putu san se našla neki dan, kad su se sve meteorološke silnice sastale i stvorile najgoru neveru ove zime.
Šta ću, kad sam naprosto sretnica.
Ali, ka i obično, skrenula sam sa zadanog pravca. Tj. teme.
Tila san van prenit mudre riči jednog vozača autobusa.
Dakle. Vozi bus prema Zagrebu. U Dalmaciji olujna (orkanska, čak) bura, u Lici snig, vijavica, autocesta zatvorena, mostovi da ne govorimo, i tako mali bus kreće jedinim preostalim, tzv. alternativnim pravcem Zadar-Karin-Obrovac-Gračac-ulaz na autocestu Sv. Rok.
Vozač iskusan. Ležeran.
Ležerno ćakula s nekim svojim pajdašem kojeg je pokupio iza zadnje kuće jednog malog sela, iza trećeg grma, i smjestio ga kraj sebe, na misto zamjenskog vozača kojeg nema. U stara, dobra vrimena svugdi su nas vozala dva vozača, relacije su bile dulje, poneki autobus ima je i domaćicu koja je dilila bombone. Nema više. Štedi se na svemu, na radnoj snazi ponajviše. Ko šljivi udobnost i sigurnost.
Nadan se da su bar na relaciji Imotcki-Minken ostavili dva vozača.
Dakle, kaže vozač: "Jesi vidija, noćas je opet bilo mrtvih po cesti. Blizu Starigrada. (Noć prije te - "samo" jedan stradali u prometu, 23 godine, samo na području Zadra i okolice). Ukrcali se pijani, prevrnili, poginija mladić od 22 godine, ne vozač, putnik na zadnjem sicu. Drugi teško ozlijeđen, vozač završija na psihijatriji." (Kasnije san vidila u novinama da je informacija bila točna.)
Pa kaže dalje naš vozač: "Ja popizdin kad kažu - vozač je mlad - lud, neiskusan, pripit, itd. To je ka neko opravdanje šta si ubija sebe ili drugoga. To šta si mlad! Neozbiljan. Neodgovoran. A šta san se ja rodija od četerdeset godina, šta san ja počeja vozit od pedeset? Nisan, bogami."
I tako to on pametno zbori, svaka mu je na mistu, nudi čak i neka poboljšanja zakona, postroženja kazni i tako to, i sve bi to bilo okej, da se taj njegov monolog nije odvija dok nas je vozija po serpentinama nad Obrovcem, a nakon što je završija pričati sa čovikon koji nije ni usta otvorija, nego je vjerojatno ka i ja pazija da se ne survamo u provaliju, nakon toga je uzeja lipo mobitel i drža ga na uhu sljedećih deset-petnajst minuta.
Bez hand-freeja. Iz čega proizlazi da nas je vozija jednon rukon. Po serpentinama. Po staroj, dvotračnoj cesti nad provalijom od 80 stupnjeva.
Brzina mi nije bila na oku. Srećom.
Ali, šta je to jednom vozačkom mačku! Koji se rodija od četrdeset godina. S vozačkim iskustvom. Ali bez osjećaja odgovornosti, očito.
Dvadesetak luđaka koji se voze po onom vrimenu, neš mi ti ekipe, štaš se živcirat radi njih. I paziti kako voziš. Plaća ide, vako ili nako.
Povratak, iako po još gorem vrimenu, bio je puno ugodniji.
Autobus od druge firme. Neću reklamirat.
Šofer je muča ka zaliven.
Valjda su ga teški uvjeti na cesti zaokupili, pa se skoncentrira na vožnju. Na našu sriću.
Malo mi je bez veze reći da san se ka neki pas zavukla u kut i ližen rane. Zato jer bi morala reć: ka kuja.
Pa onda neću tako reć.
Ali značenje razumite.
Povridilo me. Jako.
Kad udarac dođe sa strane iz koje ne očekuješ.
Kad moliš pomoć, a boli te već što moraš reć: pomozi mi. Jer nekako umišljaš da to ne moraš izgovoriti, da se to zna. Pa te se glatko odbije. Da ne kažen odjebe.
Ali eto. Događa se.
Pa ću malo bit the bitch. Da ne rečen hrvatski.
Iz čiste osvete.
Evo, donila san van ispričnicu.
Malo san u banani, pa san uzela kratku pauzu.
Od svih.
Koja su to dica! Pametna ka Salamuni. Mudraci.
Brojevi su in u malon prstu.
On za čas pomnoži koliko dođe šest paketića sličica nogometaša po četri kune. Misterija. U školi je učija tek zbrajanje i oduzimanje do deset.
Ma, neću ni nabrajati šta sve on zna.
Ali ne zna sam isti, ako mu na pijatu nije neko omiljeno jelo. Koje ne postoji.
Ne zna se sam obući.
Ne zna spremiti knjige za školu.
Ne zna se vratiti iz škole sa cilon opremom koju je ponija. Ili fali pernica, ili bilježnica ili knjiga. Gumica i oštrila san kupila jednu dobru vriću do sad.
Kapa i šal nose se jednokratno.
Ali kvizovi se gledaju. Znaju se svakojake činjenice. Beskorisni podaci.
A sestra mu!
Broj PI. Trideset znamenaka iza zareza se zna. Trideset! To ne zna ni kalkulator.
Ali ne zna se pofrigati jaje. Pospremiti kupatilo. Da ne govorin šire - di se ta kreće to područje sliči da je preko njega proša uragan Katherina.
To ništa.
Biologija i kemija? Hodajući udžbenik. Ali da je povrće zdravo - to se ne zna. Riba? Bljak! Omega3? Nikad čula!
Niti isti, a kamoli skuvati.
A i ja iman punu glavu pizdarija. Ne znan cili broj pi, znan samo tricijelačetrnajst, ali znan još svašta. I meni kvizovi prilično dobro idu. Nakupilo se podataka. Beskorisnih. Kad na kvizove ne iden.
I onda čemu to sve? Opet se sve svelo na pranje zahoda i usisavanje.
I na rintanje.
Ko će? Ona će, ona zna. Znan božjumater. Znan jer moran znati.
Najbolje prolazu oni koji ne znaju. Ja to ne znan - to je čarobna formula.
(Ovo ne ide samo moju dicu.)
Pa najbolje da svoju dicu ispišen iz škole i dan in krpu u ruke. I četku. I radacu.
Da pi!
Pi će oni meni!
Pih!
Ha!
Nema me, obilazin dućane s mobiljon. Razgledavan postilje, pipan madrace, a ne moš takve stvari napamet kupovat, pa valja u svakog malo i prileć.
Najprije san gledala sama. I ležala. I ležala.
Ljudi prolaze. A ja ležin. Ne mogu se odlučit. Jel mi udobno, ili neudobno.
Pa me počelo čudno gledat. Mislili da san eksponat.
Pa mi dopizdilo. Ležat, mislin. Sama.
Pa provala s interneton. Slaba ponuda. A i ne moš leći.
Pa san onda pozvala i muža da i on ide sa mnom birat. I on će ležat. Valjda. Ako ne otperja u neku udobniju postelju.
Kad je naš vrli sin čuja di idemo, brzo se obuja, stavija jaketu i nacrta se između nas.
Iden i ja! Ne, ti, ne! Iden i ja! Ne, ti, ne.
Iden i ja. Dobro, ideš i ti!
I onda mi je sinulo! Pa ide čovik, naravno da ide, ide sebi birat krevet. Sebi, da. Dobro san rekla, nije tipfeler.
Sitacija u roditeljskoj spavaćoj sobi u obitelji Morsky, naime, vrlo je složena. Slojevita. Skoro ka u bivšoj Jugi. Obrnuto nego u Srbiji. Imamo Kosovo koje neće nikako da se otcijepi.
Postanara koji je posta gazda. I ne da se istirati.
Ponaša se ka kompas. Ka šta na busoli strelica uvik pokazuje na sjever, ma kako se ti okrenija, tako i naš mali, di god ga legneš, on dođe na svoje misto. U sredinu. U svako doba noći.
Trenutak ne bira.
Lani se vrtila reklama koja nam je dala misliti. Ona za stambenu štedionicu rajfajsen banke. Sićate se? Ja se dobro sićan, jer prikazuje moju stvarnost. A i budućnost.
Probaću je ukratko opisati. Reklamu, ne budućnost.
Srednjovječni mama i tata spavaju u bračnom krevetu. Tata poslovično hrče.
Čuju se sitni koraci iz hodnika.... otvaraju se vrata, proviruju papuče i medo....i sinčić stiže...baca se u sredinu, u sigurnost između svojih roditelja. Sve je ok, osim što sinčić ima bradu, visok je oko 190 centi, 80-ak kila težak, između 30 i 35 godina star.
Krevet propada ispod njih.
Čini se da je doša bolan trenutak odvajanja diteta od roditelja. Treba otić dignut stambeni kredit za maloga.
Slobodu triba platit. Skupo. Ne pita se za cijenu.
Tako, ugledavši vlastitu budućnost, odluka je pala.
Treba kupit prostraniji i čvršći krevet. Jer mali će narast. Otežati.
I sad tražimo. Nas troje.
Još malo, postaćemo poznati po dućanima. "Evo ono troje što leže!" govoriće.
Postaćemo poznati u ciloj županiji.
Možda i u Dalmaciji.
Ako nas vidite u Slobodnoj Dalmaciji, nemojte se čudit.
Nismo čudaci.
Prilično smo normalni.
Samo ne možemo nać pogodan krevet. Familijarni.
Ne bračni. Ni francuski. Hrvatski obiteljski.
Potraga i dalje traje....
