"Otvoreno" 26. 03. 2008. Ne znam koji je bio naslov, ali ja bih stavila ovaj:
"Emisija koje nije smjelo biti"
Podnaslov:
Znate li kako je teško djetetu kad je obilježeno? Znamo li?
Jedan socijalni radnik, jedna pravobraniteljica za djecu, jedna psihologica, jedna advokatica, jedna novinarka, jedna predstavnica "ženske udruge" i jedan psihijatar. "Moćna gomilica".
Sat vremena sam ih slušala, doznala nisam ništa, shvatila sam da su tražili krivca što Ana Magaš dvije godine nije imala kontakta sa sinom.
Tko je pogriješio, koja "institucija" nije obavila svoje?
Jer, mudro su svi zaključili, time što je osuđena i odslužuje kaznu, ona nije prestala biti majka.
Nije zaslužila takvu kaznu.
Ali meni to ništa nije bilo važno ni zanimljivo. Cijelo vrijeme mi je ustvari bilo mučno, povraćalo mi se, želudac se stiskao i grčio, pekle su me oči i boljela glava. Ne, nije me mučila gripa.
Mučilo me... to dijete.
O čijoj su "dobrobiti" svi pričali.
Dobrobiti? Ima li licemjernije riječi koju možemo koristiti kad se radi o ovom dječaku?
Imamo li uopće pojma koliko je njemu teško na ovom svijetu?
Na trenutke mi se učini da sam ušla u njegovu dušu, da sam došla skoro do dna.... A onda ne mogu podnijeti tu količinu boli. Pa pobjegnem.
Kako može on? Mali, nejaki dječačić?
Nema kamo pobjeći.
Malim ljudima i mali problemi su veliki.
Moj mali dječak jedva se nosi s činjenicom da je najmanji u razredu. Da je najsporiji. Vidi da nije baš na liniji. Trudi se da ne ispadne iz vlaka koji sve te male ljude vozi u život. Vlaka u kojem se traži da budu svi isti. Ni gluplji ni pametniji, ni ljepši ni ružniji. Svi koji odskaču - pate. Svaki na svoj način. Što ne mora nužno biti hendikep. S "običnim" patnjama većina se nekako nosi. Većinu ih to ojača. Zvjerčice su to jake, nauče s vremenom kako broditi po životnim neverama.
Mi smo tu da im pomognemo. Objasnimo. Umanjimo probleme. Racionaliziramo. Utješimo. Usmjerimo. Zaštitimo ih na svaki mogući i nemogući način.
Ako ne znamo što, zagrlimo ih. Patimo s njima. Sa svojim malim ljudima.
A što ako nemaju "nas"?
Teško je biti drugačiji. Užasno teško.
Mnogi padnu pod tim teretom.
A sad pokušajmo zamisliti koliko je sin Ane Magaš drugačiji.
Koliko je obilježen.
Ne želim sad pričati ni o čijoj krivici. Ni o zločinu, ni o kazni, ni o uzrocima, posljedicama... Ni o čemu što se tiče tog strašnog slučaja. Te strašne tragedije, obiteljske drame. Ne želim nikog pravdati ni optuživati. Niti uopće pokušati shvatiti. Odmjeravati kaznu. Ništa.
(Moje osobno mišljenje da su u toj priči svi žrtve nesretnog trenutka.)
Želim samo pokušati shvatiti što smo svi skupa, kao društvo i kao proširena obitelj (ima nas samo 4,5 miljuna, malo veće obitelj, prilično nesložna, doduše) učinili tom djetetu.
Koliko smo povećeli i produbili njegovu neizmjernu bol time što smo ga ovako obilježili. Nakon što je već obilježen od vlastitih roditelja.
A obilježili smo ga samim tim što o tome pišemo, čitamo, govorimo, slušamo i gledamo.
Dođe mi stvarno kriknuti: Umuknite!!! Umuknimo svi!!!
Evo, umuknut ću i ja.
(Sori na ovim zbrčkanim, nabacanim mislima.
Ni sama ne znam što sam htjela reći.
Ali, muči me to, pa da pokušam malo sebi olakšati.)
Post je objavljen 27.03.2008. u 10:20 sati.