Pregled posta

mislin o velikoj šetemani, bogohulnički...

A o čemu drugo da mislin? Mislin, našlo bi se, ali bolje se dat u velike filozofije i "promišljanja", nego mislit o svakodnevnim "sitnicama", da ne kažen, je li, ne znan kako da to lipše rečen nego- sranjima. Onin lipin malin sranjima koji nan uljepšavaju život dan za danon.
Jednostavno je takvo vrime da se triba zamislit nad misterijom života i smrti, žrtvovanja i patnje. A ne tu neki kiki-riki problemi svagdanji.
Ajme meni, šta se ja ovdi mučin, umisto da lipo pogledan "Pasiju" (ne "Pasje popodne", Šeli, to bi bilo uživanje, traži se patnja i odricanje) pa da mi se lipo sve servira na pijatu, pardon, na ekranu, a ne da moran izvlačit iz ove svoje berlave glave misli 21. stoljeća....
Pa mi onda svašta pada napamet, sve uglavnon spada u sferu "bogohulništva". Sve tražin neke dlake u jajima. Uskrsnim. A i ostalim.

Velika je šetemana. Završetak Korizme. Fala Bogu. Jer mi je više puna pipa slušati o tzv. "korizmenom odricanju". Alergična san na te spike. "Ja san se odrekla slatkog, a to meni jako teško!" Slijedi pljesak oduševljenja. Bolje bi bila jedna pleska po gubici.
Je, odrekla se slatkog, ali svejedno joj gorčina na jeziku...
Koje odricanje? Od čega? Od pušenja, jela, seksanja, šporkih riči, čega....?
Samo da mi je znati ko se toga sitija.
Koje su to zvizdarije?

Još mi jedna bogohulna misao odzvanja po glavi ludoj.
Sinoć gledala malo Latinice. One u kojoj ispunjavaju želje. Povodom Uskrsa.
Pa bilo o jednoj siromašnoj obitelji. Koja živi u dvista godina staroj kući.
Nije sad bitno to. Nego jedna rečenica iz priloga mi zaparala uši. I to ne po prvi put.
Kažu: čovik je počeja gradit novu kuću, ali ne može ju završiti, jer nema od čega. Nema pomoći niotkuda osin što mu pomaže Baptistička (ili Adventistička?) crkva iako je ova obitelj rimo-katoličke vjere. Naravno da je, ka i ostatak Hrvacke.
I sad se vi pitate šta meni tu smeta?
Ovdi sad dođe jedna sočna beštima. Koju moja Rimo-katolička crkva oštro osuđuje. Zašto, (sporna rič), ne pomogne njegova Crkva? Zašto ne ta naša Rimo-katolička? Nemaju para, krezovi?
Jebenmumater (nisan mogla izdržati, Božeprosti), ovo san čula već sto puta, ovakvu vijest, a nikad nisan čula da je pomoga Karitas, ta-i-ta crkva, ta-i-ta župa, Kaptol, biskupijata-i-ta... Nekoj konkretnoj siromašnoj obitelji da poboljša svoj teški život. Ne kažen da nema toga, ali više ka izuzetak, nego ka pravilo.
Oni su in sigurno dali kakav mudar duhovni savjet. Tipa: strpljen-spašen, najvažnija je ljubav, molitva, i ostalo iz repertoara rimokatoličkih fraza. Znate, i Isus je patija. Daleko više.
Sigurno su in tako rekli. I otišli u svon audiju.
U kojen se ne puši, pa zaboga, Korizma je.
Otišli na ručak. Samo bakalar. I malo brancina i kovača lešo. Pa Korizma je. Post i nemrs. Triba se odreć mesa.

Više vridi jedna pružena ruka pomoćnica nego sva odricanja u Korizmi.

I više vridi jedna mala životna spoznaja o patnji bližnjega svoga, nego sve suze prolivene prilikom gledanja "Pasije".

Opet me opsjedaju bogohulne misli.
Čim se sitim "Pasije" i oduševljenja Crkve i ekskurzijskih vjeronaučnih odlazaka u kino.
Evo, puče kršćanski, gledaj kako je naš Gospodin Isus Krist patija. Koliko je krvi prolija, boli podnija. Za vas!
A kako mu vraćate? Teško van je na misu nediljon otići. Lemozinu dati. Dicu na vjeronauk slati. Sve van teško.
Časne u deliriju padaju u nesvist. Jer da nikad nisu mogle zamisliti toliku patnju. Vlastitom spoznajom nisu mogle doseći tu sliku?
A šta s onima koji su već vidili kako je Isus trpija na križu? Koji su na vlastitoj koži osjetili udarce? Koji su nosili njegovu trnovu krunu?


Sićan se jednog starog filma, koji Crkva nije tako prigrlila ka "Pasiju". Dapače, film je izazvao militantne izljeve bijesa, vatikansku zabranu svim pravim vjernicima da ga gledaju.
Ko što mu i samo ime govori, film Martina Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje" govori o Sotoninom pokušaju da umirućeg Isusa na križu stavi na posljednju, najtežu kušnju, da mu ponudi da se odrekne sebe kao Boga i pristane biti čovjek oslobođen tereta razapinjanja na križ. Oslobođen iskupljenja svih ljudi svojom mučeničkom smrću na križu.
Nudi mu da izbjegne Golgotu.

Ja, ko običan laik, ne vidin u toj ideji ničega spornoga. Biblijska je činjenica da je Isus bio podvrgnut kušnji od strane Sotone. Ono kad je 40 dana bija u pustinji. Prolazija svoju osobnu Korizmu. Barem koliko ja znan o Bibliji. A prilično mi je poznata. (Neskromno, ali eto.)

Dakle sporno je samo uprizorenje.
Sotonine ponude vidimo na ekranu.
Jer je film takav medij. Slikovit.
Pa se tako vidi i jedna kratka scena seksa. Jer Isusu je ponuđen miran život običnog čovika. Koji uključuje i - bračne dužnosti.

E, na to je Crkva podivljala. To je bogohuljenje.
Stavljanje Boga u takav prizemni kontekst.

A prikazivat dici njegove patnje i muku, krv, surovo naturalistički, onako kako to čini veliki katolik Mel Gibson, to je prihvatljivo.

Pa zašto onda ne upriličimo prikazivanje klanja na Ovčari masovno po kinima?
I vodimo osnovce da gledaju kako se umiralo na hrvackoj Golgoti? Kako se patilo na hrastovom križu? Kako se plaćao naš život?
Da in to lipo predočimo, onako, životno...?
Ma šta osnovce, triba to još od manjih nogu, od vrtićke i jasličke dobi.
Ma dajte, molin vas.

Znan puno boljih načina za obilježit veličinu Isusove žrtve i veličanstvenog Uskrsnuća. Same biti naše vire.

Pomoći onon čoviku s početka priče, npr.
Ili nekon drugon, nije važno.
To znači pomoći Isusu da nosi svoj KRIŽ.
To je moje skromno mišljenje.
Ali ko san ja? Samo jedan obični mali katolik.


Znan da san duboko zaglibila...
Nemojte beštimat na mene. Nemojte bogohuliti, Velika Šetemana je. Budite dobri. Opraštajte.

Evo van jedna lipa Uskrsna sličica da malo popravin dojam:




Post je objavljen 18.03.2008. u 12:08 sati.