Marketing
love actually
Danas sam doma. Stjecajem okolnosti, trebala sam obaviti nešto što je propalo, a već sam bila pitala dan godišnjeg i tako je ispalo da mi je danas piđama-dej.
Mama i domaćica. To sam danas.
Ali ne znam u čemu sam neuspješnija.
I kao i sve o čemu maštamo, tako se i ovaj dan iz snova raspršio ko balon od sapunice.
Svakakvi domaći zaostaci u planovima su bili rješeni samo jednim slobodnim danom. Sve bi je stigla, samo da mi je jedan dan biti doma. Kako da ne.
A da ne govorimo o blogu.
Planirala sam napisati vlastiti Rat i mir kad budem slobodna.
Kad ono, ni "p" od posta. Ma ni "b" od bloga. Nisam niti komentare pisala. Niti čitala. Ništa. Baš me sram. Ha, ha.
Izgleda da funkcioniram, kako-tako, samo pod pritiskom. Suvislo pisanje rezervirano je za radno mjesto, i to po principu "više posla - više riječi". Ono, ko da kradem vlastite misli iz zbrke i buke. A kažu da samo ukradeno cvijeće uspješno raste.
Izgleda da je.
Sređivanje ormara - ništa. Uskršnje čišćenje - nula bodova. Kolači - isto tako. Peglanje - bljak, ništa.
Gluvarenje i izležavanje, ispijanje kava i pušenje, e, to mi je već bolje išlo.
Bilo je i malo vježbanja pisanja i čitanja za prvi razred osnovne. Slova su i dalje strava i užas, ali osjeća se stanovito poboljšanje. Ili je to samo u očima pristrane zaljubljene mame. Čitanje - dobro. Odlično, čak. Mama zadovoljna. Za učiteljicu nisam sigurna.
A pogleda se i jedan snimljeni film.
E sad. Ne znam kako da vam to opišem.
Volim sebi tepati da se kužim u film. Odgledala sam ih bezbroj, a u mladenačko vrijeme bila sam pravi filmofil - redovni posjetitelj kina.
Ne volim dijeliti film (ni književnost) na žanrove, jer svaki film, bez obzra kojeg žanra, može biti odličan ili bezvezan, i sve između.
Prije svega volim dobre drame i trilere.
Ali ako što ne volim, to su tzv. akcijski filmovi i - oni sladunjavi ljubavni, ili kako ih zovu - ljubavne melodrame.
E sad tu dolazi misterija.
Ovaj donji film je ljubavna melodrama. I samo ime mu govori.
A obožavam ga.
Inače sam cijepljena od romantike i sladunjavosti.
U uskrsno vrijeme - božićni film.
Hm.
Da se ne radi o mom omiljenom filmu, grintala bi.
Ali neću grintati. Pogledala san film, biće po šesti put.
Znam ga napamet.
Plačem i smijem se na istim mjestima.
Stvarno plačem. Suze teku. A i smijeh mi dođe iz srca.
Ono kad onaj pisac ide prositi Portugalku, dođe joj doma, nje nema, pa onda krenu, on, otac, debela sestra i cijela ulica u restoran u kojem radi.
(Ovo samo za one koji su gledali). To mi je super.
Ili ona dosjetka o stidljivim, zaljubljenim porno-glumcima. Kul.
I Hugh Grant mi je misterija. Kao, bezvezan, bljutav, ograničen (mislim na uloge), a iz filma u film mi je sve bolji. Jest da glumi uglavnom uvijek istu ulogu, smušenog intelektualca, ali tip mi je mrak. Mislim, kad glumi. Ne onako.
Kako to objasniti?
Trenutak slabosti?
Ma nije važno, baš dobro da su dali ovaj laganini ljubavni film.
Slutim što nas čeka ovaj tjedan.
Krv, znoj i suze. Obilje i preobilje krvi.
Kao što i priliči ovom Velikom tjednu.
Slutite i vi na što mislim.
"Pasija", naravno.
Post je objavljen 17.03.2008. u 17:56 sati.