14 sati, 25 minuta. Firma opustila, nigdi nikoga, ostavili udarnika da zaključa....
Nekako mi se sad ne žuri, guštam u miru.
Danas nigdi ne iden, jer je dici popodne škola, sutra se možda zaletin do školja, a navečer su me sindikalci pozvali na janjetinu. Nisan član, ali in povremeno pomognen. Ispunit virman, formular, i tako.
Mislili su da će mi vratit s komadićen njanje, ali nisu svjesni koliko ja mogu izist.
Evo, iden i ja ća.
Ostavit ću van par tipičnih dalmatinskih (otočnih) veduta:
Očito je da živim u zemlji mrziteljici djece i mladih, u zemlji koja sve svoje grijehe plaća njihovim sretnim djetinjstvima, a često i njihovim životima. U toj i takvoj zemlji jedna izjava mi je zaparala uši jer je otvoreno rekla ono što bi rekao svaki političar i državni službenik u ovoj zemlji, samo da ima hrabrosti biti iskren. Utoliko ovoj osobi treba skinuti kapu - za iskrenost.
Izjavu sam vidjela prošli tjedan pa mi oprostite improvizaciju. Ne pamtim točne riječi, samo značenje.
Tjedan dana zvone mi te riječi u glavi, sve čekam hoće li promijeniti značenje. Ali ne, uporno mi i dalje zvuče jezivo. I ma koliko se trudila, ne mogu se domisliti koju bi to izjavu novinar potpuno krivo prenio, a ja pročitala.
Dakle, kaže naša Skaska neki dan da nam se djeca voze s Pavlom Vujisićem u Ko-to-tamo-peva autobusima, i svi smo je mi, ljudi u godinama u kojima već jesmo, jako dobro razumjeli. A to je samo jedam od x primjera kako tretiramo našu djecu. Jedan od bolnijih primjera.
Nakon tog događaja u kojem su se otrovala djeca u Čazmatransovom busu starom cca 25-6 godina, direktor te vrle firme rekao je da je on nakon dojave bio u autobusu i da ništa nije smrdilo (!!!).
Ali ne to. To samo onako usput.
Nego izjava ravnateljice dotične škole u koju su se ta djeca vozila za mene je izjava mjeseca. Žao mi je da joj nisam ime zapamtila.
Idem čas na net.
Evo.
Djeca se trovala u školskom autobusu
Učenicima je na putu do škole u Sv. Ivanu Zelini pozlilo u školskom autobusu Čazmatransa jer su udisali zasad nepoznat plin. Jednu curicu su odvezli u bolnicu i spojili na kisik.
Tijekom vožnje Čazmatransovim školskim autobusom otrovalo se 10-ak učenika 7. i 8. razreda koji su putovali iz okolnih sela na nastavu u Osnovnu školu D. Domjanića u Sv. Ivanu Zelini.
Otkaz zbog 'dugog jezika'
Mario Aušperger (40) pet je godina vozio školarce Čazmatransom, a dobio je otkaz kad je prigovorio da vozi stare i za život opasne autobuse koji smrde na naftu, ulje i ugljični monoksid.
U autobusu je bilo 50-ak učenika, a pozlilo je onima koji su sjedili u stražnjem dijelu i udisali zasad nepoznati plin.
Jedan od učenika koji se vozio u autobusu ispričao je za 24sata kako je u busu smrdjelo po paljevini, te da su mu kolege pričali kako im je slabo i da će povraćati.
Učenici koji su se otrovali došli su do ravnateljice koja je odmah nazvala roditelje i uputila učenike liječniku.
''Desetak učenika se žalilo na glavobolju, a i oči su im bile crvene'', kazala je ravnateljica Jadranka Houška za 24sata, koji također doznaje da je među otrovanim učenicima bila i djevojčica (14) koja se i prije četiri godine otrovala ugljičnim monoksidom u Čazmatransovu školskom autobusu, na istoj liniji.
Nakon što je djevojčici pozlilo, odvezli su je u bolnicu i priključili na kisik. Policija kaže da će uzroke trovanja znati nakon liječničke obrade i pregleda autobusa.
Čazmatrans je isti autobus odmah pustio u promet, a da nije pregledan. Kazali su samo da su ga dobro pomirisali i da im ništa nije smrdjelo, pišu 24sata.
To je to.
Dakle, dotična "gospođa" Jadranka Houška otprilike ovako komentira događaj: "Da, djeca se voze u starim autobusima, ali ne mislite valjda da ćemo ih voziti u novima i ispravnima, pa ti autobusi koštaju po 300.000 eura!"
To je tako normalna i primjerena izjava. Ekonomski opravdana. Tržišno orjentirana.
Primjerena jednoj osobi uključenoj u sustav brige za našu djecu. Pa božemoj, nismo ženi povjerili da se brine za živote i zdravlje djece, ona je samo zadužena da vodi brigu da se oni potpuno neučinkovito, neprimjereno i na krivi način obrazuju. Samo to.
Nemojmo očekivati da takve osobe nastoje nešto više.
Nemaju za to mandat. Niti primjerenu novčanu nadoknadu.
Priupitala bih dotičnu personu da mi kaže koliko vrijedi život mog/bilo čijeg djeteta koje se vozi u školu autobusom. Može se izrazit u eurima. Tako joj je očito lakše. Onda neka to pomnoži s brojem sjedala u autobusu i dobit ćemo cijenu tog vozila. Cijenu koju se isplati platiti.
A očekivati da netko preuzme ODGOVORNOST za taj i slične "događaje", naravno da spada u naučnu fantastiku.
A naša djeca i mladi nisu blesavi. Vide kako se odnosimo prema njima. Osjećaju se ko autsajderi ovog društva.
I počeli su se buniti.
A mi se zgražamo. Odakle im hrabrost? Odakle im pravo? (Tako ja čujem oko sebe.)
Ovi jučerašnji prosvjednici rođeni su 1990. godine.
Na svojoj su mladoj koži osjetili (pre)previše naših gluposti. Od rata do ratnih uvjeta na cestama. Od smrti i sakaćenja pod granatama do gaženja na pješačkim prelazima. Od eksperimenata s novim udžbenicima do iskrivljenja kičme količinom istih. Od trovanja hranom po vrtićkim i školskim kuhinjama do trovanja mozga gledanjem politike i političara. Gledanjem dnevnika. A ne krvavih američkih filmova. Ne trebaju im filmovi. Imaju stvarnost. Realiti šou na hrvatski način.
Od "zlostavljanja" do zlostavljanja.
Od silovanja tijela do mentalnog silovanja. Od pedofila do pedofoba i pedotropa (ne znam riječ).
Nije nikakva utjeha ni opravdanje da smo i mi odrasli sustavno zlostavljani.
Jer mi smo očito tražili i tražimo da nas se zlostavlja. Sami smo izabrali. Valjda.
I ne služi nam na čast kakvo smo društvo i kakvu državu stvorili za našu djecu. Koja ironija!
A stalno se deklarativno kunemo u njihovu dobrobit.
Mi živimo i stvaramo za njihovu budućnost.
Je, samo kakvu?
Sad neman vrimena, ali vratiću se ja posli.
Ali ipak san van svima tila nešto poklonit. Od srca. Jedan buket divljeg cvića. Najlipši buket koji san vidila. Aranžer - mali filipinac (Arroyo junior)
Evo, za sve vas:
A ovo je za moje dušmane. Da ovog lita stanu na njega, svon težinom:
Iden radit.
Koraljka:
"Ne znan koja mi je lipša slika, obe su ka mi dalmatinci, šareni, nježni, mirisni, divlji i bodemo.
Malom svaka čast."
Eto, da ne moran ja reć kakvi su Dalmatinci.
U međuvremenu, evo još malo divljeg poljskog cvića:
Ma nije posal zec, stoga, evo mene natrag.
O čemu pisat u ponediljak nego o uspomenama na kraj prošlog tjedna?
A bilo je... kakav tjedan (radni) takav vikend. Ne baš uspješan.
Ukralo nam mriže, nove novcate. Iz mora. Ostali bez ručka i razočarani novim običajima.
Naivni kakvi već jesmo, sinulo nam je da vrlo lako možemo postat mete novovjekih gusara koji plove po arhipelagu i plačkaju prazne kuće i vikendice.
Nacrtali rešetku od kovanog željeza koju ćemo stavit na prozore. Dovijali se još nekim "lukavstvima".
Nekoliko nautičkih milja dalje pokazalo se kako san lukava.
Kad smo se vratili u grad, meni fale ključevi.... di su, di su... aha, pa na sigurnom su! U bravi širom otvorenih vrata kuće.
Eto, šta bi lopovi razbijali i mučili se. Kod mene samoposluga. "Thief frendly" kuća.
Ali ipak moran stavit napomenu za nadobudne lopove da iman ljude koji za mnom obavljaju poslove kojima se ja ne želim zamarati.
Aaaa, ponadali ste se.... već vas čujen. Eno, falatibože, ode ona filipinka, dopizdilo joj balit, podvila je rep i pošla ća, neko joj je "doša glave", začepija lajavu gubicu.
Tako je nekako i bilo. Ali sve što je lipo kratko traje, tako kažu mudri ljudi. Pa je moj muk traja otprilike 24 sata.
Ono malo lutanja po tuđin blogovima se ne broji...
U tih 24 sata imala san svakojake planove. Ugasiti blog, proglasiti trajni moratorij na blog. hr, apstinenciju od interneta, potražit komunu za liječenje od ovisnosti i tako slično... Ne bu mene niko jebal!
Blaža varijanta bila je promjena svih šifri i imena, potpuno novi blog, potraga za novom ekipom, jer će me se preko ove lako naći...I slično. Ne bu mene niko jebal!
E, ali onda se urušila moja maska suvremene hrvacke evropeizirane žene i izašlo ono zapreteno, potiskivano i anakrono, onaj uvjetovani refleks, koji se tribao izgubiti, izbrisati iz kromosomske zavojnice, ali žilavo opstaje unatoč svim nastojanjima, a to je - dalmatinski dišpet. U zagorskoj varijanti već spomenuti ne-bu-mene-niko-jebal sindrom.
Ma neću poć ća, baš ZA DIŠPET!
I tako san se vratila.
Jer iman još toga za reć, tu i tamo....
(Možda se tako jednom otrgnem iz zagrljaja one sumorne žene u crnom s kosom u ruci jer ću baš imati još nešto za reći. Ma čekaj malo, bogati, vrati me, zaboravila san još.... )
Neću van sad ništa pričat, pustiću vas da plačete u miru....
Iman samo poruku za nekoga ko možda opet nabasa na moj blog. Nekoga ko me pozna i koristi moje postove za neke svoje šporke poslove.
On ih, naime kopi-pejsta i dila okolo mejlovima nekim mojim kolegama, pocrtava, izdvaja i mesari i proglašava ih metaforičkim ne bi li im dao potpuno drugačije značenje. E jadni(a) moj(a), ne bi ti pripozna(la) metaforu da je sretneš na ulici i da ti opali jednu pljusketinu po gubici!
Moja poruka je kratka i nadam se jasna: FUCK YOU! Iliitiga kraće FAKJU.
Ima i lipa domaća inačica koju dobivaš gratis: ODJEBI!
Ako me se nećeš okaniti, baš me briga. I don't give a shit!
Lekcija o zloupotrebi interneta je usvojena, fala.
Ova ovdi virtualna ekipa na blogu je ispala stvarnija, pravija i ispravnija od real-frendova za kojeg se očito izdaje i dotični majmum.
Dec it.
I tako, maknem se ja malo, uzmen mali godišnji odmor, i čin san skrenila pogled i na čas okrenila leđa, pokralo me. Dok si reka blog, popalilo mi ideju. Ma šta ideju, masu ideja. Razgrabili sve teme.
Raspisali se ka blesavi.
I o čemu sad ja da pišen?
A ništa. Ionako sad iman drugog posla.
Moran ić dilit adrese okolo. Stavljat link. Obilazi, kumit i molit. Zvat vas na kavu. Ali bojin se da mi neće niko doć samo na kavu. Razbahatilo se to. Triba nudit puno više od kave. Neskromno to. Valutu traže.
A odakle meni, sirotinji?
Triba sezonu odradit. Uzet tamo di ima. Pofudrati se malo.
Onda ćemo drukčije razgovarat. Iz drugih pozicija.
Sad moram smislit novi nick, a trenutno mi mozak radi u leru, pa se unaprid ispričavam na nemaštovitosti.
PRVI APDEJT U NOVOM CIKLUSU:
Arroyo
Dođi. Plaćan u eurima.
25.04.2008. (13:34)
levant
@arroyo
cccc...neš ti nicka...ccc...ko sančo pansa ..cccc... . Ne vjerujem ti jer sam provjerila račun a na njemu NULA, NIŠTA, ZERO. Di bi vama dalmatincima vjerovala....:( arroyo...ccc....cccc..
25.04.2008. (13:54)
Arroyo
Arroyo je jedno od prezimena predsjednika jedne države na F. Nemoj ti meni sančo pansa. Mogla bi i ja tebi o tvom nicku, znaš. To ti je ovdi u zemlji Dalmaciji jedan prilično neugodan vitar...:))))
25.04.2008. (14:07)
levant
@arroyo
ccc..arroyo. znam sve o njemu. u italiji je levante brz, hladan istočni. valjda je i kod VAS u dalmaciji isti takav, jerbo s vama se nikad ne zna...:)) arroyo...:)))
25.04.2008. (14:22)
Arroyo
S istoka nikad ništa dobro nije došlo.
Ali eto dogodi se da jednom ipak dođe.
:))) A poznaš Arrroya? Ja ga tek danas upoznala. Samo po imenu. Daj mi napiši štogod da vidim kako mi ime paše. Mislim, je li diktator i to...
25.04.2008. (14:34)
levant
@arroyo
ma jok. nemam pojma o njemu. sad idem na gugl pa malo učit o tom diktatoru, jer di bi ti nego na diktatora, 100% je dikator....:) mislila sam reć da znam sve o vjetru. levantu.
25.04.2008. (14:48)
levant
bemti filipinka pa to je žena..
25.04.2008. (14:49)
levant
Prosvjednici traže trenutačnu ostavku predsjednice Arroyo jer su se pojavile optužbe o korupciji velikih razmjera u njezinoj vladi, kao i optužbe za prevaru na izborima.
Arroyo i njezin suprug optuženi su i da su primili 5 milijuna dolara avansa za posao jedne kineske tvrtke.
Prozvani odbacuju sve optužbe, a Arroyo odbacuje i mogućnost ostavke te poručuje da će otići kada joj 2010. istekne mandat
25.04.2008. (14:50)
Arroyo
Bemti, pa ne bi tako pogodila da san tražila! Sve se poklapa.
Jessss, jessss! Toooo!
Bemti pamet koju neman!
Bemti cili život uređivat kuće i kućišta. Jedno završiš, drugo ostari. A sve nezavršeno. Oš stan, oš kuća, sve napola lipo, napola cirkus.
Bemti život vaki sa nekoliko adresa! I uvik san na krivoj. Uvik na onoj na kojoj neki vrag fali. Jer na svakoj fali. Miljun "sitnica".
Bemti, u šta potrošit šolde kojih neman? Al ima banka, a dobra ona, pa posudi. A nadavali i kartica, svakojakih, raznolikih, šarenih. Čudno se zovu, kreditne, debirne, rivolving, vakve, nakve. Vratit kako ću? To ću mislit kad vratin ovo šta su mi dali prije, tj. to san već vratila, sad ostaje ona polovica priko onog šta su dali. Oni lihvari? Neeee, nego ja blesava, sve bi tila dok san živa. Umisto lipo štedit cili život, pa kupovat kad umreš.
I kako sad rišit ove moje dileme?
Cipelice ili metar i po ograde od kovanog željeza?
Dizajnerske oćale ili par kubika cimenta i prašine?
Mantil od MaxMare ili 50 metara pločica za taracu?
Vešta ili dvi dnevnice zidaru?
Diesel-gaće ili pitura za fasadu?
Sandale ili žbuka na nadogradnji?
Ovo je samo početak moje liste s dvi kolone...
I sve bi to bilo lako da ove moje muke ne traju već dvadeset godina...
U međuvremenu hodan gola i bosa.( levant, mašen ti!)
A bojin se da ću tako i nastaviti... A ništa, uveseljavan sugrađane...
Bemti cimenat i kamen i zidare i kuće i bauštelu i ko me je namirija na sve to!
A mogla san lipo šetat okolo skockana tip-top, puna zlata i srebra, u dizajnerskoj robi, vidljivo potpisanoj, frizuru da niti ne spominjen. Kozmetičarke, manikure, pedikure, ekstenzije, masaže, anticelulitne terapije, depilacije, plastične operacije, saloni ljepote, solariji, bazeni....popis je beskonačan.
A ono iza četri zida ne bi niko vidija.
Eeee, di mi je pamet bila? Di?!
A kako bi bilo da vi, dragi blogeri, organizirate humanitarnu akciju za mene pod nazivom "Dajmo da se obuče, obuje i frizira"? Sve uplaćeno preko očekivanog iznosa uplatit će se u fond "Dajmo da ode Glumičiću".
Nije da se falin, ali mislin da mi je to baš mudra ideja.
Ili van je tako, ili van ostaje da me pošaljete u hrvacki sabor. A to bi bilo manje mudro, virujte.
Još fale biži, ali njih još nema, trčim po kesicu "Ledovih":
Zajednički začin svih ovih jela je maslinovo ulje. Ekstra-verđine, ofkors.
Dodatna divota ovih jela je šta ih ne triban dilit s dicon. A loša vijest je da moran kuvat dva ručka. (Kako san to lipo rekla, ko prava majka uzorita... A šta ja mogu, kad je mularija blesava i ne moš in nikako dokazat koja spiza je bolja i ukusnija. Sitit će se kad toga svega više ne bude, kad sve bude GMO. Šta ću in ja. Ja svoje rekla. Više iljada puta. Dosta.)
Neman pojma zašto, kroz glavu mi prolaze scene iz jednog filma. Samo priliću.
To je jedan malo neobičan film. Film koji nije osta zabilježen na celuloidu, nego samo u mojoj glavi.
To van je jedan puno smišni film. Komedija. Malo crna, ali ipak komedija.
Zove se "Kako je počeja rat u mom malon gradu".
Povremeno se sitin neke scene iz tog mog filma, i ne znan bi li plakala il se smijala. Al nekako mi se draže nasmijat...
Jednom san čitala intervju sa Brešanom, ne znam je li s ocen ili sinon (ili duhom svetin), nakon premijere filma "Kako je počeo rat na mom otoku". Reka je da je scenarij za film nasta po autentičnim pričama mještana i branitelja sela u šibenskom zaleđu. Ali da su oni iz tih živopisnih priča zabilježili samo one dijelove koji su zvučali dovoljno vjerojatno, jer da su na film prenili sve ono šta su čuli, a šta se stvarno događalo, ne bi in niko živ virova!
Možda in ne bi virovali oni koji nisu bili tu.
Ali mi neki koji smo sve to u čudu gledali, tamo na licu mista, vidili smo puno komedije u tom filmu u koji nas prisilno stavilo statirati. Dok smo svatili da pomalo iz komedije ulazimo u debela govna do grla, film se pomalo pretvorija u tragediju. U dramatičnu sagu bez kraja i konca. Jebeš film koji nema kraja. Četri godine ga moraš čekat.
Tila san reć, da se u svakon sranju može nać i nešto materijala za nasmijat se. Samo se sranje triba a) dobro završiti tj. tribaš priživit, izvuć glavu berlavu ali cilu, i triba b) malo prominit kantun iz kojeg gledaš na to sranje.
A kad to dobro napraviš, ako si usput slučajno genijalni komičar i scenarist i režiser i glumac, dobiješ Oscara, ka šta ga je dobija Roberto Benigni za genijalni film "La vita e`bella" kad je uspija nać humor u konc-logoru.
A bogamimoga, većeg sranja od toga se ne mogu sitit.
Ovo naše je bila kamomilica prema onom.
Daleko san otplovila, tila san samo ispričat jednu malu zgodu koje san se sitila jutros u momentu buđenja, kad je zazvonija sat.
Kad je počelo bombat po gradu, i kad smo napokon svatili da vanka ipak ne pucaju petarde niti je vatromet u čast novostvorene države, nego je vrag odnija šalu, krenili smo se spuštat iz oblaka na zemlju. Najprije je tribalo sić sa sedmog kata malo niže. Prva stanica bija je jedan mali stan u prizemlju naše zgrade, vlasništvo jednih mojih bodula kojima baš onda bilo nikako lipše na rodnoj grudi priko mora. Tamo bili ja, muž kad nije ima vojne vježbe, naša mala curica, a i ostali stanari su često svraćali. Njihov broj drastično je rasta kako su se zvuci vanka pojačavali. Kasnije smo napustili i to sklonište i spustili se još niže, u podrum. Jebeš prizemlje, još uvik je to visoko nad zemljon.
Muž se upisa u "pokret otpora" pri mjesnoj zajednici. Zadužija damski pištolj - neispravan. Posli mu dalo ispravan ali je ličija u muzejski eksponat. Kad je posli u pravoj vojsci dobija pravi, ispravan kalašnjikov, tek je onda svatija da je konačno vrag doša po svoje.
"Dečki iz mjesne zajednice" odrađivali su smjene čuvanja kasarne JNA blizu naše zgrade. Do dan danas nisan skužila šta su čuvali i koga i zašto, ali nema veze, mislin da ni oni nisu kužili. Čuvali su oni jadni, samo pojma nisu imali šta, dok nisu četnici počeli izvlačiti iz kasarni sve ono šta su imali, i voziti sva ta čuda na mista odakle će imati bolji pogled i bolje nas gađati. Nekako in bilo bez veze pucati nako iz centra grada. Nisu mogli bit baš precizni. Nikako naciljati Donata iz blizine. A i zajebavalo ih sa strujon i vodon, nikako nisu bili komodni. Pa su otišli na ladanje u idilično zaleđe. Tamo su bili komodniji.
Dakle, ti dečki iz pokreta otpora, često in se nije išlo doma između dvi smjene, jer su morali proć blizu tih vražjih kasarni (jedan je sta vizavi jedne pa mu je uletila granata u spavaću sobu), pa bi in moj muž velikodušno ponudija prenoćište u gori opisanom stanu. Ajde tamo i tamo, u taj i taj stan, legni na livi krevet, pazi, ne na desni, tamo su mi žena i ćer.
I dečki su uredno dolazili, u svako doba noći, tiho, ja ih ni vidila ni osjetila, a ni struje nismo imali, nego šterike, tako da i one koje san vidila, znala san samo po obrisu figure.
Undercover urbana gerila.
Nakon nekoliko godina sretnemo nekog tipa u gradu. Pita on: Ovo ti je žena? i pristojno pruža ruku. Onaj moj se začudi: Pa kako ti ne znaš moju ženu? Šta se ne sićaš da si spava s njom?
Tip i ja u čudu, ne znaš koji je više izbečija oči.
Bemti, blesana.
Kako san se ja jutros sitila toga?
Jer san se pitala, onako u polusnu, koji je to frajer jutros osvanija kraj mene. Nije to onaj kraj kojeg sam legla. Bogemi, nije.
Onaj od sinoć bija je jedan "u najboljin godinama", ne moran van posebno objašnjavati koje su to, a ovaj jutros je bija jedan zgodan dečko od kojih sedan i po godina koji uopće, za razliku od onog sinoćnjeg, ne hrče. A i puno je lipši.
Budući da spavan još uvik ka klada, ka i onda u ratno doba (koliko san ja sireni za uzbunu samo prespavala kad san bila sama doma!), uopće nisan skužila kad su se frajeri prominili za mista.
????
Svašta se događa dok ja spavan....
Iden sad leći, ko zna kraj koga ću se ujutro probuditi. Mislim, možda neki susjed doluta. Možda čovik mjesečari. Pa pogriši krevet.
Evo skraćena verzija.
Jer ono je stvarno bila pilana. Mislim, neskraćena verzija.
A i rekli bi da se samo nabacujem kamenjem. Na Crkvu u Hrvata. Pa onda meni neko vrati kruhom, i eto ti začas tarapane....
Pa samo jedna konkretna primjedba.
Protivnik sam školskog vjeronauka, ne vjeronauka kao ideje, nego ovako postavljenog. Prvo, ja bih ga izbacila iz osnovnih škola, djecu poslala na pravi vjeronauk u crkve, da ga tamo obavljaju ne časne sestre i svećenici, nego upravo ovi školovani nastavnici koji ga sad obavljaju u školama. Koliko ja znam, oni uopće nisu u sustavu obrazovanja i ne potpadaju pod ingerencije ministarstva školstva pa ne znam što rade u razredima. Mjesto im je u crkvama, kad im je već Bozanić ministar. Ministar bez portfelja. Jer njihove plaće ne plaća iz svog đepa. To je prepustio nekom drugom. Državi. Tj. nama građanima, bili mi katolici ili budisti.
Osim toga, kažu da je vjeronauk izborni predmet, ali on je u satnici, tako da ako ne želite da vam dijete, prvašić naprimjer, pohađa vjeronauk, a ima ga treći sat po rasporedu, 45 minuta dijete je bez nadzora, na ulici ili školskom zahodu, jer ga nema ko čuvati. Učiteljici taj sat nije plaćen. Ma vidi čuda! Pa ti biraj.
U srednje škole uvela bih sasvim drugačiji vjeronauk, koji će učenike poučavati katoličkoj i kršćanskoj religiji kao većinskoj konfesiji u Hrvatskoj, ali u kontekstu svih ostalih religija ili nekakve "krovne" etike.
Ali to su samo moja razmišljanja. Ako većini odgovara stanje kakvo je sada, neka bude.
Dakle, dijete sam dala na vjeronauk. Na onaj u školi linijom manjeg otpora, i na onaj, meni važniji i vredniji, u crkvi. I tako bilo osam godina. U srednjoj me mala pitala za savjet. Zanimala je alternativa - etika. Mislim se, sama riječ govori da to ne može bit loše, zašto ne bi proširila vidike. Glupa nije, vidiće sama. Uostalom, i ja sam imala etiku, doduše u onoj socijalističkoj školi, i sjećala sam je se po dobrom, kao jednog dijela opće filozofije. Kao prilike da malo misliš svojom glavom, uspoređuješ i propitkuješ.
Ali valjda je upravo to ono što naša draga Crkva ne voli. Da misliš. Da biraš u mnoštvu ideja.
Jer oni etiku ne vole. Malo je reći, imam dojam da bi najrađe sve knjige iz tog područja zapalili na najvećem gradskom trgu.
Dakle, mala je krenula na etiku u školi, a na vjeronauk u crkvu. U očekivanju Svete potvrde u drugom razredu srednje škole.
Tamo na vjeronauku u crkvi ih postrojilo da dignu ruku oni koji idu na etiku u školi. Ona jedina digla ruku. Izvrijeđalo je na pasja kola i reklo da je neće krizmati, da izađe iz crkve. Ona ostala sjediti. Ponižena, ali ipak ponosna. (Njene progutane suze teško mi je oprostiti.) Tvrdoglava na mamu i uvjerena da je u pravu.
Ja pozvizdila. U afektu rekla da ko ih šiša, neće se krizmati. I fertik. Ona uporna ko magarac. Hoće. Ali ne smiješ lagati u crkvi, pa kako ćemo sad?
Ona našla kompromisno rješenje. Nije lagala, ali je istinu zatajila. Više nije dizala ruku.
Taj grijeh zatajenja (= laž) prebacujem na njihovu dušu.
Uputila se kod biskupa. Ja. Tražiti da mi se da na uvid dokumente po kojima je polaznicima etike zabranjena krizma. Da vidim ko je to potpisao. Sveti Otac ili Sveti Kardinal. Njegova ekscelencija nije primala taj dan. Nijedan - za ovako glupa pitanja.
Da su mi pokazali kakav papir na kojem to piše, začepilo bi mi gubicu lajavu. Još bi samo priupitala da mi objasne kako nekim likovima olako udjeljuju sakramente u paketu: krštenje, pričest, krizma, subotom, prije nedjelje u kojoj će se ta povlaštena faca velebno crkveno vjenčati. Znam nekoliko primjera. I zanima me cijena tog zahvata. I je li plaćen PDV. Jer, oprostiite, ja plaćam PDV u svemu što kupujem, punim državni proračun i iz svoje plaće, proračun iz kojeg i oni grabe.
Ne bi im objašnjavala da ni mene ni moje dijete niko u ovoj državi ne mazi. Niti to tražimo. Do svega dolazimo težim putem. Do plaće radom, do ocjena učenjem, do krizme vjeronaukom.
Do kruha motikom.
Propitkivala sam se i u školi. Našla još roditelja s istim dvojbama. Ali oni su popustili pritisku i djecu koju su namjeravali krizmati prebacili s etike na vjeronauk.
E pa, ako je to rješenje, onda nemam više što reći.
A škola se ne bi štela mešat....
Krizme je ipak bilo, ali meni je ostao gorak okus u ustima od ove torte....
Posramljena sam. Poražena.
Taman sam se spremala objaviti post koji pišem već nekoliko dana. Malo sam se zanijela, pa je ispao, mhm, onako, malo duži.
Priča kreće od prethistorije. Moje osobne.
Pa i Biblija počinje stvaranjem svijeta, ne?
Dakle, taman da ću kliknuti - objavi, odem malo u šetnju po blogu, kad ono sve postovi - od jedne rečenice!
Bemti, što to neka nova moda zavladala?
Sad ništa.
Kad nisam u trendu.
Morsky1 - tečno govorio engleski, talijanski i poljski koji je naučio na "raboti" na Brooklynskom mostu. Rođeni šarmer, trenirao znanje jezika i šarm na turistima.
Zanimanje, zvanje i ljubav - more.
Pere
Morsky2 - "doktorirao" na ribolovu, prekrasno pjevao, hobi - slikanje.
Zanimanje, zvanje i ljubav - more.
Pisma za obojicu:
Ako ste odahnuli da sam odustala od "teških" tema, morat ću vas razočarati. Ovo je samo predah...
IN NOMINE PATRIS, ET FILII, ET SPIRITUS SANCTI. AMEN.
PATER NOSTER
QUI ES IN CAELIS
SANTIFICETUR NOMEN TUUM
ADVENIAT REGNUUM TUUM
FIAT VULUNTAS TUA
SICUT IN CAELO
ET IN TERRA
PANEM NOSTRUM QUOTIDIANUM
DA NOBIS HODIE
ET DIMMITE NOBIS DEBITA NOSTRA
SICUT ET NOS DIMMITIMUS
DEBITORIBUS NOSTRIS
ET NE NOS INDUCAS
IN TENTATIONEM
SED LIBERA NOS A MALO.
AVE MARIAM
GRATIA PLENA
DOMINUS TECUM
BENEDICTA TU IN MULIERIBUS
ET BENEDICTUS FRUCTUS
VENTRIS TUI
IESUS
SANCTA MARIA
MATER DEI
ORA PRO NOBIS PECCATORIBUS
NUNS ET IN ORA
MORTIS NOSTRAE.
GLORIA PATRI
ET FILIO ET SPIRITUS SANCTO
SICUT ERAT IN
PRINCIPIO ET NUNC ET
SEMPER ET IN
SAECULA SAECULORUM.
SEDES SAPIENTIAE ORA PRO NOBIS!
Evo, ja sam svoje izmolila, sad idem nastaviti pisati o temi za koju nisam stručna, ali ipak imam još za reći.
Obećajem, neću puno pilat. Bit ću kratka. Ovo pišem jer mi se više ne da skrolat do kraja komentara. Pa da dignem nivo ove konstruktive rasprave.
Kad se takneš u osinjak, samo naivni mogu vjerovat da ih neće stić ni jedan ubod.
Pa sam tako i ja prošla. O Skaski da ne govorim. Ali o njoj neću, zna se ona sama branit puno bolje od mene. A i ne boji se lomače ko ja. Ja sam se živa smrzla od te pomisli. Tjelesna temperatura mi se smanjila obrnuto proporcionalno očekivanoj temperaturi vatrice na Markovom trgu.
Pa sam zaključila da mi je bolje umuknut. Jer, kažu neki komentatori i kritičari, stručne osobe kao što je to stanoviti gospodin angelo iliti Don Blog poznat sa naslovne strane respektabilne internetske stranice www.blog.hr, da samo oni koji su završili teologiju, filozofiju, klasičnu filologiju i novinarstvo (samo sva četiri studija, tri ili dva od navedenih se ne priznaju, svi ostali nisu ni vrijedni spomena), dakle samo takve osobe mogu pisati i raspravljati o pitanjima vjere, crkve, religije, i praktične primjene iste te religije u svakodnevnom životu vjernika.
Pa se sad ja pitam zašto to načelo ne bismo primjenili i u drugim društvenim pojavama.
Što mi neobrazovani i nestručni imamo raspravljti o npr. politici i utjecaju te iste visokovrijedne vještine na naše male, nevrijedne i nebitne živote?
Što se pačamo u dosege te naše politike, što imamo razglabati o ulasku u NATO-savez, EU, što se imamo buniti na ZERP, na rasprodaju uzduž i popriprijeko, što mi ignoranti imamo lajat o stvarima u koje se ne putimo ka ni, što bi se kod nas reklo "tovar u petrosimul" (iako je to malo kontradiktorna izreka jer se magarac u petrosimul, tj. peršin i te kako razumije, požvače ga čim ga ugleda.)
Dakle, to je stvarno bezveze da svatko o svemu priča.
Pa neka o muzici pričaju samo akademski obrazovani glazbenici, o umjetnosti umjetnici, o arheološkim nalazima po našim gradovima i uopće kulturnim dobrima neka pišu arheolozi, povjesničari umjetnosti ili barem turistički vodiči, o djeci i odgoju samo roditelji i nastavnici, i tako dalje, a o vjeri i crkvi neka pišu i međusobno raspravljaju ZNA SE - školovani teolozi, svećenici, fratri i časne sestre, a moderator nek bude DON. Neka se izjasni mogu li ministranti dati kakvu malu opasku.
Pa kad sve tako lijepo posložimo na svoje mjesto, neće više biti potrebne emisije na televiziji kao što je "Latinica", "Otoreno", pa ni "Piramida" i slične. Stvarno je prevršilo svaku mjeru da svak laje o svemu.
Debatne klubove i slično treba po hitnom postupku rastrubiti i zabraniti.
Srednjoškolce i općenito mlade ni u kom slučaju ne treba učiti da razgovaraju, slušaju druge, toleriraju i uvažavaju tuđa, različita mišljenja, da propitkuju i budu znatiželjni. Što koga briga što oni misle i što njih ima biti briga što drugi misle?
Mislim, stvarno smo pretjerali.
Evo, priznajem skrušeno.
Stvarno, što mene ima zanimati što kaže MOJA vjera po nekim pitanjima? Što me ima bit briga kako se ponašaju MOJI svećenici i MOJA crkva?
Valjda bih trebala razmišljati o tome što kaže Kur'an i kako muslimani trebaju prakticirati svoj vjeru. I da li se đamije bogate ko Krezovi dok raja grca u bijedi i gladi. Ili o tome kako oni gledaju na razvrgnuće braka?
O tome možda smijemo.
Dok njihovi "križari" ne počnu čitati.
A onda smo tek obrali bostan.
Ali isto tako, što se Donovi imaju baviti brakom, razvodima, djecom, i tim stvarima kad su ulaskom u službu prisegnuli na celibat?
Što oni o tome onda imaju teoretizirati, a da ne govorimo da nisu ni u praksi zakazali?
Imam još svašta za reći, ali obećala sam bit kratka. Pa stoga moram obećanje ispunit.
Još samo da odgovorim @maloj tipkovnici na njen komentar tamo negdje daleko dolje.
"Filipinka@ Kad netko treba razlog da nešto mrzi onda ga lako i nađe !
Objasnila dovoljno ... al me ne želiš čut."
Evo, jedino me ovaj komentar, napisan među zadnjima, nakon duuuge rasprave, malo, ne znam kako da se izrazim, možda nešto kao - povrijedio.
Jer mržnja mi nije bila ni u peti.
Da mrzim katoličku vjeru i Crkvu, ne bih se deklarirala kao katolik. Ne bih još puno toga napravila, što sam napravila, a o čemu ne želim sada govoriti.
Ali i dalje mislim da mi upravo ta pripadnost daje za pravo da bez tabua pričam o nekim, za mene kontroverznim pitanjima.
Uostalom, nisam napadala nikog, nisam blatila božje službenike nabrajajući njihove grijehe i greške, a mogla sam, jer sam dosta toga i sama vidjela i doživjela, da upće ne spominjem primjere koje znamo iz medija. Što ne znači da neću. Ima dana.
Samo nek me povlače za jezik. Nisam baš mutava.
"filipinka@ Ni blog Vam nije tajni blog - ma koliko mislili da se nezna tko ga piše :-)))"
A ovo bih trebala svatiti kako?
Još moram spomenuti korektne komentare blogera "ljubavi raspeta" koji je, bez ulaženja u polemike i ideološke lekcije, pomogao teoretskim i praktičnim savjetom.
Kad lajavakuja progovori, dugo odjekuje jeka. A da ne govorim kad podvikne malo.
Mi ostali ko da podivljamo. Na njene tri-četiri riječi pišemo traktate.
A tek kad se dotakne Crkve-u-Hrvata... e to je onda ludilo. Zato joj predlažem da suzi pogled svog širokokutnog objektiva i ograniči se na vjerske teme. Jer je to najzanimljivije.
A blogeri koji imaju veze s naukom vjere čine mi se "najmilitantniji". Ko vatreni križari brane postavke na kojima počiva vjera, stijena na kojoj je Petar sagradio Crkvu.
Ali svi znamo da su križari posijali mnoge "kolateralne" žrtve, a to i danas čine svi križari svih uvjerenja, neprestano i sve vatrenije.
(Sad sam pola sata pisala i sve otišlo u božjumater, samo me vratilo na naslovnicu bloga.hr. Čir na želucu mi ne gine od njih, majkemi, pasmater.)
Ja sam katolik. I to ne onaj novokomponirani. Iako tu svoju katoličku vjeru sve manje prakticiram kroz vanjske manifestacije i forme. Mislim da se ponešto kužim u zapadnokršćansku filozofiju i simboliku, a možda nisam u pravu, ne znam. Ali nekako volim misliti da sam bar polu-kompetentna, jer sam poprilično toga pokupila u životu svom, u obitelji, pohađanjem vjeronauka (u crkvi, ne u školi, s čijim provođenjem se uopće ne slažem), pri promišljanju biblijskih tekstova i učeći o utjecaju religije, prvenstveno zapadnokršćanske, na umjetnost, opet prvenstveno, zapadnoeuropsku. Utjecaj ostalih religija na ostalu umjetnost poznat mi je samo paušalno, ali mislim da je obrazac jednak i utjecaj jednako snažan.
Bila sam i ja u krizama vjerskog identiteta i u fazama kad sam htjela ispisnicu iz katoličke crkve u kojoj sam krštena (ipak) ne svojom voljom. Ali brzo bih shvatila da su te moje krize i sumnje proizašle iz pogleda na vanjsko manifestiranje Isusovog nauka koje provodi Petrova crkva. I da ne mogu radi neslaganja s "posrednicima" odbaciti Boga, napustiti same temelje svog života, svoju vjeru, isčupati svoje korjenje i okititi se tuđim perjem. Preći na budizam? Jednostavno sam rođena na krivom mjestu za to. A ispisnicu još nisu tiskali u Narodnim novinama.
Uostalom, to je nebitno.
Bog je samo jedan.
I istina je samo jedna.
Dakle, sve to moje "znanje" koje očito mora ići u navodnike nije mi bilo dovoljno da znam ono što se pokazalo iz skaskinog posta i komentara koji su uslijedili.
To da rastavljeni ljudi (iako se govori o ženama, ali zamemarit ću) ne mogu dobiti crkvene sakramente, pa tako ni pristupiti ispovijedi, to mi je prva čuti.
To mi, ono, skandalozna vijest. Za past u nesvijest.
Mislim, čula sam za pojedinačne primjere odbijanja nekih sakramenata, ali sam nekako mislila da je to stvar pojedinačnog stava i prosudbe pojedinog svećenika, a njih ima svakojakih baš kao i svih ostalih ljudi.
Ali stvarno nisam znala da je to sužbeni stav Crkve.
A pogotovo mi nije jasno da rastavljeni ljudi ne smiju pristupiti ispovijedi.
Jer je rastava grijeh. ???? Sori, ali stvarno mi nejasno. I nakon svih dobronamjernih objašnjenja.
Sad ne bih ponavljala što o tome (rastavi braka) mislim, rekla sam kod skaske, ali moram još jednom past u nesvijest.
Pa ispovijed i postoji radi grijeha!
Grešniku zabraniti da se ispovijedi i pokaje.... mislim, što reći?
Hoćemo li kriminalcu zabranit da se iskupi društvu boravkom u zatvoru? Narkomanu da ode u komunu ili bolnicu?
Molim sve razvedene ljude i žene da mi oproste na ovoj usporedbi. Ona je dijametralno suprotna mom stavu.
Sad mi se po glavi vrti jedan scenarij. Nadahnut gore spomenutim stavom.
Ne znam hoću li pogoditi "cilj", ali pokušat ću.
Dolazi čovjek, vjernik naravno, u ispovjedaonicu.
Kaže svom ispovjedniku ovako:
"Oče, imam teških problema i potreban mi je razgovor. Strašno mi je teško. Moja žena želi se rastati od mene. Ne želi više sa mnom dijeliti život. Prijeti da će odvesti djecu i da ih više neću vidjeti. Moju dječicu. Nemam pojma zašto ona to želi. Valjda je to neki njen glupi hir. Hoće bit slobodna za vucarat se okolo s drugim muškarcima. Ja joj više ne valjam.
Ne želim na to pristati. Znam da je to grijeh. Kad smo se u istoj ovoj crkvi vjenčali rekli smo: u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi. I ja se toga držim. A nije mi lako. Moja žena je lijena, lajava, glupa i ružna. I djeca su joj lijena, neodgojena i bezobrazna. Ko zna jesu li uopće moji.
Cijela moja obitelj je ružna, prljava i zla. Jadan ti sam.
I zar je onda čudo da je povremeno mlatim, nju i djecu, da povremeno uzmem na silu ono što mi pripada po Bogu i po pravdi, da joj ne dam novac jer će ga ona strajbati na ko zna što? Zar je čudo da vrijeme provodim po birtijama i kladionicama sa svojim pajdašima, da nalazim mlade i zgodne ljubavnice i obasipam ih pažnjom koju ona ne zaslužuje?
Zar je čudo da ponekad, ali samo rijetko, kad sa stvarno napet, uđem malo kod 10-godišnje kćerke u krevet da me ona malo smiri, a onom 12-godišnjem mulcu-sinu razvalim bezobraznu njušku?
Recite mi, molim vas jesam li u pravu što ne pristajem na smrtni grijeh rastave braka koji je svezan Božjom rukom, sklopljen na nebu i neraskidiv na zemlji?"
"Naravno da si u pravu, sinko. Ne popuštaj u svojoj vjeri. Budi jak. A sad idi i za pokoru izmoli tri Očenaša i tri ZdravoMarije. Možeš otići i u kafić i za još jedan Očenaš popiti kavu.
Otiđi u miru."
Amen!
Nakon nekog vremena dolazi njegova žena istom ispovjedniku:
"Oče, treba mi razgovor. Teško mi je. Bila sam u nesretnom braku. Pobjegla sam od supruga i nakon što su mi neki ljudi pomogli, uspjela sam se rastati...."
"Stop, prekidaj! Ti si razvedena žena i nemaš pravo biti tu u mojoj ispovjedaonici! Izbacujem te iz Božjeg hrama!"
Što mislite, jesam li previše iskarikirala? Ili bi to mogao biti stvarni scenarij, ako je sve što je rečeno o rastavi i ispovijedi istina?
Jer ukoliko je istina, tu po meni crkva upada u veliku kontradiktornost. Jer uskraćuje "ljudska prava" "grešnika" na oprost, iskupljenje i pokajanje.
A sad da vam kažem zašto Frane više nema.
Neka mi bude oprošteno što prepričavam tuđe tragedije. Nije mi ni najmanja namjera dramatizirati ni mračno poetizirati. Valjda mi je namjera samo upozoriti. Koga, što, nisam još formulirala. Sve nas, čini mi se.
Neću vas iznenaditi, znam.
Scenarij je ponovljen više tisuća puta na našim cestama.
Svoj zadnji dan života Frane je bio na sprovodu. Budući da je bio dio zadarske sportske javnosti, ispratio je tragično poginulog igrača NK "Zadar" Hrvoja Ćustića. Priča je poznata, smrt apsurdna, ali događaju se i bizarne smrti, sulude nesreće koje nitko živ ne može predvidjeti. Sad viču da je stadion bio neuvjetan, ali meni je to malo glupo. Neuvjetan je od kad se sagradio, a pogotovo otkad se na Stanovima igra "ozbiljan", drugoligaški i prvoligaški nogomet. Jednom u ratu pala je granata u blizini punog stadiona, to je bilo lakše predvidjeti nago ovaj kobni udarac glavom u zid, pa ipak je ljude iznenadilo. Neuvjetne su i Jazine, u kojima je Frane proveo puno svog vremena kao novinar, i ko zna što bi se tamo moglo dogoditi.
Hoću reći, ova tragična nesreća i pre-prerana smrt ne izaziva u meni toliko upitnika koliko ova druga, nažalost puno više uobičajena. Toliko česta i ponavljana. Ova Franina.
Nemam namjeru zaglibiti u filozofska pitanja o značenju života i smrti i polemizirati s toliko ponavljanom rečenicom da Bog sebi uzima najbolje. U Božje nakane ne ulazim, i mislim da je ta izreka izmišljena samo da nas malo utješi, jer Bog se sigurno može malo strpiti da uzme te "najbolje" malo kasnije. Što njemu znači čekati nečiju starost? Vječnost je vječna, Božje vrijeme neograničeno, a ljudski život tako kratak.
Frane je ubijen. Po toliko puta ponovljenom scenariju. Ponavljanom 600, 700, 800 puta godišnje.
Ubijen je brutalno, njegovo izmasakrirano tijelo zajedno s automobilskim motorom završilo je u portapaku, izvlačili ga vatrogasci. Što ništa ne mijenja na činjenici da ga više nema, isto je moglo biti da je ostao na svom sjedalu, bez vidljive ozljede, slomljenog vrata.
Ovako je užasnije, ali i znakovitije i očitije kako se međusobno tamanimo na cestama. Rat je bio milamajka prema ovome. Mislim, prema broju žrtava, nije da bih rađe rat. Ali i ovo je ko neka vrsta rata. Protivnici su u drugim autima. Svi ostali vozači i njihovi suputnici.
Ko neko morbidno natjecanje, mračna igra života i smrti. Ruski rulet.
Franin ubojica je, naravno, uobičajenog profila. Ne morate puno koristiti maštu da ga zamislite. Mlad, dvadeset godina, s problematičnom prometnom i osobnom prošlošću, nabrijan, alkoholiziran, željan kolanja adrenalina kroz žile, tjeranje motora na brzinu od 180 km/sat. Povratak iz diska, birtije, s njim slični pajdaši u drugom autu, utrkivanje po uskoj županijskoj cesti. Prelazak u suprotni trak, trostruki sudar.
Trenutno se i on bori za život. I svi u tome, nažalost, vide neku višu pravdu. Ja ne vidim nikakvu pravdu. Vidim još jedan prekinut mladi život. Još jednu tragediju.
Frane je vozio dozvoljenom brzinom, nije bio pod utjecajem alkohola, poštivao je prometne propise i znakove. Ništa mu to nije pomoglo na ovom divljem zapadu naših prometnica.
Ceste su se pretvorile u naša polja smrti, a vozila u naše smrtne stupice.
Što još reći?
Ne znam.
Jer puno se toga reklo, a učinilo malo i ništa.
Franu ništa ne može vratiti. Ni tisuće drugih Frani. Ni Matu, ni Juru, ni Štefa, ni Jirija, ni Hansa.
Sjetite se samo koliko vi poznajete ljudi koji su izgubili život na cesti.
Zar to nije prevršilo svaku mjeru?
Za njih više ništa ne možemo učiniti, ali možemo li za mene, mog muža, moju djecu sutra, možemo li za bilo koga ko sjeda u auto niti ne pomislivši da je to njegov zadnji dan života?
Jedino što mi pada na pamet da ja mogu napraviti je da što manje sjedam u auto, bar na relacijama na kojima je nepotreban, iako naravno mogu stradati i kao pješak.
Drugo čega se mogu sjetiti je da odgajam svoju djecu da budu odgovorni ljudi i vozači.
Pogotovo sina. Jer statistika je napravila foto-robota potencijalnog "ubojice na cesti". Cure (i žene) nisu njegov sastavni dio.
One samo ginu. Ubijaju malo i ništa. Statistički zanemarivo.
A i to puno govori o nama svima.
Zašto od mladića stvaramo "prometne monstrume", zašto se u autima pretvaraju u zvijeri?
"nemojte tugovat za nečim što ste izgubili nego se radujte vremenu kada ste to imali".
Hvala, levant!
Baš lijepo rečeno. I dobro bi se bilo toga držati. Tako razmišljati.
Danas idem na jedan pogreb.
Bio mi je samo poznanik.
Poznanicima obično ne idem na sprovode. Nisam čovjek od sprovoda. Ni žena. Nisam ni formalist. Brdo ljudi po sprovodima hoda samo da ispune formu. Ja ne.
Ali ovo mi nekako drugačije. Osjećam da moram ići.
Iako mi to nije bio prijatelj. Bio mi malo više od poznanika.
Ali je bio čovjek koji me obogatio.
Jer mi je bio svjetla točka u radnom danu. U danu općenito.
Bio je pozitivan lik. Širio oko sebe neku pozitivnu energiju.
Pušim u hodniku, odmaram se od teških "međuljudskih odnosa" i međusobnih zavrzlama, u čemu vjerojatno nisam nikakav izuzetak. Malo nas radi u okruženju u kome se osjeća kao u raju čitavih dugih osam sati. Ma, ni doma, a kamoli na poslu, di je skupljeno toliko različitih ljudi povezanih nekakvim interesom.
Dakle, s vremena na vrijeme izađem biti sama. Ili s nekim kolegom pušačem. Pušim, šutim, razmišljam. Ili ćakulam s dotičnim pušačem. To se zove čik-pauza. Doduše, od kad je bloga, prorjedilo se to.
Ali oko devet sam uredna. Kava, cigara, unutarnji monolog.
I onda prođe Frane.
Čovjek - kristalna kocka vedrine.
Sigurno i vi znate takve ljude. Samo ih vidiš i dan je vedriji.
Obično bismo izmijenili nekoliko riječi, zezali se, sve to nije trajalo više od nekoliko minuta, ali dovoljno da osjetiš nešto lijepo u sebi. Da se razvedriš ko nebo u proljetni dan.
I.... nema više.
Ode Frane.
U vječna lovišta.
I sad mu idem na sprovod. Reći zadnji put - Bog, Frane.
U svijetu pametnih tamnosmeđih brineta nisam se baš najbolje snašla, pa se polako vraćam u svoj prirodni habitus plavuše. Tome u prilog štreberski sam, dok se frizerkinom rukom prirodno nanesena boja sušila na mojoj glavi, u nju, mislim glavu, ubacivala sadržaj četiri propuštena broja Glorije. Mislim, nisu to jedini propušteni brojevi, ali nadoknađujem koliko mogu, ne mogu preko svojih ograničenih sposobnosti. Kad ovo apsolviram krenut ću po bibliotekama tražit sve arhivirane brojeve.
Tako sam povatala sve propuštene detalje svađe i pomirenja Ivaniševićevih, i još svašta lipog i zanimljivoga, ali sad me možete ubit, ali ne mogu se sjetiti za koje sam još podatke iz života selebritija bogatija.
Možete me podvrgnuti testu. Garant ću ga proći.
U frizeraju sam čula vijest da se jedan naš sugrađanin ženi za - Filipinku! Morat ću se malo raspitati i upoznati svoju sunarodnjakinju i pokupit malo informacija iz domovine. Ta domovina meni ko "špansko selo", to je baš sramota.
Imam vam se još nešto za pohvaliti.
Ispekla sam svoju prvu peku u životu. Sama samcata.
Gradska cura sama naložila vatru i ispekla peku.
Za dokaz imam samo sliku prve faze. Kad je bilo gotovo i tribalo poslikati rezultat, janjetinu s kumpirima - crkla baterija.
Moraćete mi vjerovati na riječ.
Bilo je to prije par godina. Dite mi je slavilo petnaesti rođendan.
Prvi vanka kuće. Spasilo me.
Pošla ekipa u gostionu na picu. Njih nekoliko cura i dečkića, izili picu, popili koka-kolu i - štaš sad? Dosadno in. A kako bi in i bilo u tin godinama?
Šest-sedan uri navečer, prvi dan lita, naše malo misto. Još prilično pusto. Triba ubit vrime. A u tu svrhu 15-godišnji mozak radi sto na sat. Uglavnom za to i služi. Mislin, kad treba smislit koju ćeš pizdariju napravit za ubit vrime. Znan to, jer je i meni tako radija kad sam imala te godine.
A njihova huncutarija i nije bila neka. Ovoj dici danas fali mašte. Da su mene pitali...
I tako, bili na đigi i sidili malo na jednom ribarskom brodu. Gluvarili, dosađivali se. Provalili unutra, ne znam jesu li razvalili vrata ili su bila otvorena, ali razbili ih nisu. Inšoma, bili unutra i šminkom pisali po staklu. Potpisali se. Pametne dice, a?!
Izašli vanka, napisali Anavolimilovana ili nešto tako na feralu od Plovputa i - to je bilo to. Velika avantura.
Vlasnik "ribarskog" broda, mještanin koji živi u Sloveniji, veza je prije pitajboga koliko godina taj brod na besplatno misto, nikad nije s njim isplovija, a kamoli na ribe iša, služi samo da svima smeta. Dođe on iz dežele misec dana nakon inkriminiranog događaja, napravi inventuru na brodu i zaključi da je pokraden. Raspita se, dozna da su mulci bili na brodu. Rastrubi okolo da su ga opljačkali. Vijeće roditelja poreda dicu i ispita ih. Zaključe da nikakve krađe s njihove strane nije bilo. Tim više što je ukradeni "detalj" dio brodskog motora od desetak kila za koji izvaditi triba upotrijebiti dva-tri različita specijalna ključa. Vlasniku se sve to objasni i ukaže na činjenicu da se za njegov brod cilu godinu, u njegovoj odsutnosti, vezuju slični ribarski brodovi i da je sporni dio vjerojatno završio na jednom od njih. Aha, dobro, sigurno je tako bilo, kaže on, primi ispriku od dice (ža mi je šta su mu se ispričavali, ali je dobro za njih) i uputi se ravno u policijsku postaju.
Sada, post festum, sumnjam da je ikakve krađe uopće i bilo. Ali dobro.
Mudri policajci su mudro zaključili da prave lopove neće uvatiti ni prokušanom metodom "soli na rep", a da su im dotična dica na dohvat ruke, ako treba i palice.
Tim više što su dvojica dečkića već imala "dosje" kod njih. Ukrali su nekoliko žvakalica iz dućana u kome je mama jednoga od njih poslovođa. Mama se osramotila, a policajci dobili bonus na riješeni slučaj. I naravno, triba sad od dice napravit prave kriminalce.
Blagonakloni kvartovski policajac uručio je tati poziv za razgovor u Prvoj policijskoj postaji. Sve službeno. Poziv glasi na dite, roditelji ili skrbnici se niti ne spominju. Oni in samo smetaju.
Ode tata male kradljivice na razgovor s inspektorima. Objasni im o kakvoj se krađi radi i o kakvom predmetu.
"Je li vi stvarno mislite da je moja kćer od 15 godina ukrala visokotlačnu pumpu sa motora od 300 konjskih snaga i 6 tona, a da ju je odvidala sa ključem 19, ključem 17 i dva ključa 13? I onda prodala, budući da doma kod nas toga nema? Tražili smo svuda, nemamo visokotlačnu pumpu. A baš bi nam dobro došla jedna."
Polismeni malo zbunjeni. Visoko..što?
Brzo otpremili brižnog tatu. Samo vi kući odite i ništa ne brinite. Znamo mi da to dica nisu napravila.
Kod kuće ga čeka druga istraga. "Jesi tražio napismeno? Jesi siguran da to neće dalje otići? Na sud? Da joj neće dosje otvoriti?"
Sad je on zbunjen. Nije upoznat s mašinerijom.
A ni ja. Samo mi sve skupa ne miriše na dobro.
A ona? Dobila svoju porciju predavanja, ali nepokolebljiva ko Nada Dimić. Nisam kriva i gotovo! Ja imam svoja prava.
Ali, počela je naslućivati koliko su ta prava krhka.
A i meni je počelo svitati.
I tako je predmet "maloljetne delikventice XY" krenuo na svoje službeno putovanje kroz institucije jedne male, smišne, uređene državice, za koju se tata dotične delikventice borio ka za državu u kojoj će njegova dica živit "svoji na svome" u miru i famoznoj demokraciji, za razliku od svojih roditelja koji su djetinjstvo protavorili u "diktaturi proletarijata".
I sve je to u redu. To papirnato putovanje. Policija - sud - socijalni rad. Ko zna koliko ureda, potpisa i pečata.
Je li neko u svim tim uredima pogledao što piše? I što znači? I o čemu se radi?
Putovanje se završilo u Centru za socijalnu skrb, koji šalje poziv optuženoj maloljetnici po članku tom i tom, točki toj i toj za počinjeno djelo KRAĐE.
Malo da nisan u nesvist pala.
Kad san vidila tu rič na istoj stranici sa imenom i prezimenom MOG diteta, tila san nekoga zadavit. Jebate, svašta san mogla zamisliti da ću doživit, ali tako nešto...
Moj prag tolerancije na krađu je nula. Zero. Pri tom ne mislin samo na krađe velikog kalibra, ka one kad se probudimo iz snova i svatimo da nam je dvi trećine (...tri četvrtine?) državne imovine popaljeno, ne mislin samo na velike igrače koji sigurno ka mali i mladi nisu imali "dosjee", niti ikakvog posla s policijon, sudon ili socijalcima, mislim na svaki, i onaj najelementarniji oblik krađe.
Moja dica nisu ukrala ni žvaku ni bonbon (osim meni doma) ni prijatelju igračkicu. Nisu niti pokušali, ka da instinktivno znaju da se ne bi baš dobro proveli s materon, a ni s ćaćon.
I tako krenusmo u rat sa socijalcima. Rat za čast. Za skidanje ljage.
A oni samo "rade svoj posao".
Ha!
Pizdalivanmaterina, a ko će radit posal koji van samo cvita pred noson? Ko će se brinit za zapuštenu dicu koju gledam svaki dan, i duša me boli, ali kome da se požalim? Koga zvati u pomoć? Socijalce?
Ko će se brinit za one nesretnike kojima je pomoć neophodna, za siromašne, zapuštene, zlostavljane, hendikepirane, invalidne, drogirane, pijane...? Ko će njima pomoć kad socijalci - revni državni službenici gledaju kako oduzeti stečena prava, ka da iz svog đepa daju?
Centar za socijalnu skrb ima prečeg posla.
On triba od normalnog, zdravog diteta napraviti "obilježenog".
E pa nećete. Neće mi se država mišat u odgoj. Bogami mi ni malo ne pomaže u tom poslu, pa joj neću dati ni da mi odmogne.
Naravno, ova priča završila je ka i sve u našoj Hrvackoj.
Ne uvažavaju se argumenti. Samo veze i poznanstva.
Koje smo na kraju bili prisiljeni upotrijebiti. Da se radilo o meni ne bi popustila. Ovako nisam htjela ni malo riskirati.
Jer naravno, usprkos obećanjima policajaca s početka priče da "ništa od toga neće biti", predmet je umalo završija pohranjen u sudskom arhivu. U pretincu "maloljetnička delikvencija".
Neko je diga bonus na plaći za moju ćer. Neko je udarija pečat "predmet riješen".
Iako ni sada nisam sigurna da negdi nije ostao neki papirnati trag ove svinjarije.
Ali, boriću se ja opet, ako bude tribalo.
Kad se sve završilo kaže ćaća maloj: "Eto, sredili smo to. Ali dobila si kaznu. 20 sati društveno korisnog rada. Tribaš ić mesti starački dom. A čekamo i tužbu od Plovputa što ste šarali po feralu."
Hmmm. Odmah joj je to bilo sumnjivo.
Nakon misec dana je izjavila da će studirati pravo.
Nedavno san pisala o medijskom iživljavanju na temu maloljetnog sina jedne zatvorenice i jednog pokojnika, o nedužnoj žrtvi kojoj se svi skupa, kao jedno humano i socijalno osjetljivo društvo trudimo svim snagama otežati i uništiti život. Zapravo, cili život me, malo je reć smeta, ustvari me to užasno nervira i boli, taj fenomen pačanja u tuđe živote. Pri tome ne mislin samo na novine, one su samo preslik našeg mentaliteta. Naše ulice. Naše bolesne znatiželje i licemjernog zgražanja. Bolesne opsjednutosti tuđin životima, njihovim usponima, a još više padovima. Bolestima, nesrećama i smrtima.
Kad se to odnosi na one navodne samoproglašene celebritije koje su isti ti mediji ka produžena ruka ulice proizveli i izbacili na "tržište", meni to ne smeta. Boli me briga za njihovo razvlačenje i sramoćenje po novinama, ka šta me nije ni bolila briga za njihove "aktivnosti" kojima su došli do naslovnica žute štampe. To me ne zanima. Ni uspon ni pad tih likova. Boli me briga za Pokosicu i njene aktivnosti (?) kojima je osvajala naslovnice šund-novina, pa me tako boli briga i za njenu rastavu i patnje, jer je ona sama sve učinila da njen život ne može bit "intimna drama".
Ali kad krenu bezočne hajke na face kojima je "lik i djelo" dospilo na naslovnice zahvaljujući njihovom trudu, radu i uspjehu, e onda već popizdin. Zadnji takav primjer je Goran Ivanišević.
Ali i to mogu istrpit. Takvi bar imaju neki način (i sredstva) da se obrane. Ako ništa drugo da potegnu bejzbolsku palicu, da pišu javna pisma ili da svih pošalju u pizdumaterinu javno priko televizije ili novina.
E, ali kad se namire na potpuno anonimne žrtve, koje ama baš ničim nisu zaslužile da ih se javno razvlači - to je onda vrhunac. A kad su u pitanju dica - vrhunac vrhunaca. Sitimo se HIV-pozitivnih curica ili malog Magaša kao najnovijeg slučaja.
Eto, to san tila reć.
To me baš ispizdi.
Zašto san sad ovo napisala? Jer san tek sad vidila komentar nove blogerice Marine:
ako umuknemo svi, ko će pomoći takvoj djeci?ovako možda dođe
i do odgovornih...ali s druge strane, osobno poznam puno
brižnih socijalnih radnica (marina103k 31.03.2008. 22:23)
E, sad malo o socijalnoj službi.( A šta bi oni lišo prošli?)
Poznan i ja puno brižnih socijalnih radnika. Nije stvar u njima pojedinačno. Stvar je u sustavu. Ka i uvik.
Sustavu koji je postavljen naopako.
(Znan i puno dobrih ljudi. A svi ti dobri ljudi skupa čine loše društvo.)
O slučaju malog Magaša koji je upao u taj sustav ne bih sad pričala. Već je puno o tome rečeno, a i nisam upoznata detaljno. Čini mi se samo da je otprilike ovako ispalo: dite se šporkalo ka prase i da ga operemo ubacili smo ga u makinu i uključili cetrifugu na najveći broj okretaja. Izaći će čist ka sunce, ali i prilično - ubijen.
Ustvari san tila pisat o onome šta znan o sustavu socijale, ustvari još šire. A znan jer se dogodilo meni.
Rekla bi Šišmišica: a onda se dogodilo sranje!
Ali o tome sutra.
Hehe, naučila filipinka skenirati slike.
Pa sad filipinka može dokazati da ne potiče iz doba dinosaurusa, niti se rodila u plemenu špiljskog medvjeda. Ako ste sumnjali. Ka moja dica.
Moj sin rođen prije sedam godina ima slike od kad je bija u posteljici. Današnje bebe vjerojatno imaju slike spajanja jajašca i spermija, ne znam. A ja imam samo desetak slika iz ranog djetinjstva.
Od toga par u boji.
Zamislite, već je postojala fotografija u boji!
Ali zato imam jedno deset miljuna fotografija iz predigitalne ere. Ljudi moji, nadrljali ste. Dok sve to objavim...
Evo filipinke od jedno četri-pet godina
Ne zamirite šta je malo mutna. Ovo je samo početak jedne velike karijere.
A evo jedna još starija.
Radi ovakvih sam i instalirala skener. Planiram pokupiti sve ove prastare iz šire obitelji i napraviti sebi arhivu.
I povišati ih po zidu.
Samo nemam dovoljno zidova. Moraću još jednu kuću napraviti. Ajme meni.
Update:
Ups! Primijetili ste da sam naturalna plavuša. Razotkrila me slika. Đabe sam posli potamnila i đabe se ja piturivan u smeđu, ne moš pobić od onog što ti priroda namijeni. A meni je očito namijenila "plavu pamet". Što je vidljivo iz mog današnjeg rada. Cilo božje jutro razbijam ovu moju jadnu ograničenu glavu oko nekih brojeva i ne mogu na kraj. Ili je glup pogram u kome radim ili san ja. A biće prije...
Javiću vam rezultat natjecanja. Kako je plavuša pobijedila aplikaciju.
Update 2:
Nakon 8 sati kopanja, napokon - bingo!
Uštimala sam.
Pobijedila san glupu škatulu!
Toliko san po njoj kopala da je jadnica popustila.
Uvik je bilo tako. Pametniji popušta.
Nemoš ti plavuši dokazat da je glupa. Jer onaj ko kuži da je glup ustvari nije glup.
levant, mašen ti!)
A ništa, uveseljavan sugrađane...
