Kad lajavakuja progovori, dugo odjekuje jeka. A da ne govorim kad podvikne malo.
Mi ostali ko da podivljamo. Na njene tri-četiri riječi pišemo traktate.
A tek kad se dotakne Crkve-u-Hrvata... e to je onda ludilo. Zato joj predlažem da suzi pogled svog širokokutnog objektiva i ograniči se na vjerske teme. Jer je to najzanimljivije.
A blogeri koji imaju veze s naukom vjere čine mi se "najmilitantniji". Ko vatreni križari brane postavke na kojima počiva vjera, stijena na kojoj je Petar sagradio Crkvu.
Ali svi znamo da su križari posijali mnoge "kolateralne" žrtve, a to i danas čine svi križari svih uvjerenja, neprestano i sve vatrenije.
(Sad sam pola sata pisala i sve otišlo u božjumater, samo me vratilo na naslovnicu bloga.hr. Čir na želucu mi ne gine od njih, majkemi, pasmater.)
Ja sam katolik. I to ne onaj novokomponirani. Iako tu svoju katoličku vjeru sve manje prakticiram kroz vanjske manifestacije i forme. Mislim da se ponešto kužim u zapadnokršćansku filozofiju i simboliku, a možda nisam u pravu, ne znam. Ali nekako volim misliti da sam bar polu-kompetentna, jer sam poprilično toga pokupila u životu svom, u obitelji, pohađanjem vjeronauka (u crkvi, ne u školi, s čijim provođenjem se uopće ne slažem), pri promišljanju biblijskih tekstova i učeći o utjecaju religije, prvenstveno zapadnokršćanske, na umjetnost, opet prvenstveno, zapadnoeuropsku. Utjecaj ostalih religija na ostalu umjetnost poznat mi je samo paušalno, ali mislim da je obrazac jednak i utjecaj jednako snažan.
Bila sam i ja u krizama vjerskog identiteta i u fazama kad sam htjela ispisnicu iz katoličke crkve u kojoj sam krštena (ipak) ne svojom voljom. Ali brzo bih shvatila da su te moje krize i sumnje proizašle iz pogleda na vanjsko manifestiranje Isusovog nauka koje provodi Petrova crkva. I da ne mogu radi neslaganja s "posrednicima" odbaciti Boga, napustiti same temelje svog života, svoju vjeru, isčupati svoje korjenje i okititi se tuđim perjem. Preći na budizam? Jednostavno sam rođena na krivom mjestu za to. A ispisnicu još nisu tiskali u Narodnim novinama.
Uostalom, to je nebitno.
Bog je samo jedan.
I istina je samo jedna.
Dakle, sve to moje "znanje" koje očito mora ići u navodnike nije mi bilo dovoljno da znam ono što se pokazalo iz skaskinog posta i komentara koji su uslijedili.
To da rastavljeni ljudi (iako se govori o ženama, ali zamemarit ću) ne mogu dobiti crkvene sakramente, pa tako ni pristupiti ispovijedi, to mi je prva čuti.
To mi, ono, skandalozna vijest. Za past u nesvijest.
Mislim, čula sam za pojedinačne primjere odbijanja nekih sakramenata, ali sam nekako mislila da je to stvar pojedinačnog stava i prosudbe pojedinog svećenika, a njih ima svakojakih baš kao i svih ostalih ljudi.
Ali stvarno nisam znala da je to sužbeni stav Crkve.
A pogotovo mi nije jasno da rastavljeni ljudi ne smiju pristupiti ispovijedi.
Jer je rastava grijeh. ???? Sori, ali stvarno mi nejasno. I nakon svih dobronamjernih objašnjenja.
Sad ne bih ponavljala što o tome (rastavi braka) mislim, rekla sam kod skaske, ali moram još jednom past u nesvijest.
Pa ispovijed i postoji radi grijeha!
Grešniku zabraniti da se ispovijedi i pokaje.... mislim, što reći?
Hoćemo li kriminalcu zabranit da se iskupi društvu boravkom u zatvoru? Narkomanu da ode u komunu ili bolnicu?
Molim sve razvedene ljude i žene da mi oproste na ovoj usporedbi. Ona je dijametralno suprotna mom stavu.
Sad mi se po glavi vrti jedan scenarij. Nadahnut gore spomenutim stavom.
Ne znam hoću li pogoditi "cilj", ali pokušat ću.
Dolazi čovjek, vjernik naravno, u ispovjedaonicu.
Kaže svom ispovjedniku ovako:
"Oče, imam teških problema i potreban mi je razgovor. Strašno mi je teško. Moja žena želi se rastati od mene. Ne želi više sa mnom dijeliti život. Prijeti da će odvesti djecu i da ih više neću vidjeti. Moju dječicu. Nemam pojma zašto ona to želi. Valjda je to neki njen glupi hir. Hoće bit slobodna za vucarat se okolo s drugim muškarcima. Ja joj više ne valjam.
Ne želim na to pristati. Znam da je to grijeh. Kad smo se u istoj ovoj crkvi vjenčali rekli smo: u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi. I ja se toga držim. A nije mi lako. Moja žena je lijena, lajava, glupa i ružna. I djeca su joj lijena, neodgojena i bezobrazna. Ko zna jesu li uopće moji.
Cijela moja obitelj je ružna, prljava i zla. Jadan ti sam.
I zar je onda čudo da je povremeno mlatim, nju i djecu, da povremeno uzmem na silu ono što mi pripada po Bogu i po pravdi, da joj ne dam novac jer će ga ona strajbati na ko zna što? Zar je čudo da vrijeme provodim po birtijama i kladionicama sa svojim pajdašima, da nalazim mlade i zgodne ljubavnice i obasipam ih pažnjom koju ona ne zaslužuje?
Zar je čudo da ponekad, ali samo rijetko, kad sa stvarno napet, uđem malo kod 10-godišnje kćerke u krevet da me ona malo smiri, a onom 12-godišnjem mulcu-sinu razvalim bezobraznu njušku?
Recite mi, molim vas jesam li u pravu što ne pristajem na smrtni grijeh rastave braka koji je svezan Božjom rukom, sklopljen na nebu i neraskidiv na zemlji?"
"Naravno da si u pravu, sinko. Ne popuštaj u svojoj vjeri. Budi jak. A sad idi i za pokoru izmoli tri Očenaša i tri ZdravoMarije. Možeš otići i u kafić i za još jedan Očenaš popiti kavu.
Otiđi u miru."
Amen!
Nakon nekog vremena dolazi njegova žena istom ispovjedniku:
"Oče, treba mi razgovor. Teško mi je. Bila sam u nesretnom braku. Pobjegla sam od supruga i nakon što su mi neki ljudi pomogli, uspjela sam se rastati...."
"Stop, prekidaj! Ti si razvedena žena i nemaš pravo biti tu u mojoj ispovjedaonici! Izbacujem te iz Božjeg hrama!"
Što mislite, jesam li previše iskarikirala? Ili bi to mogao biti stvarni scenarij, ako je sve što je rečeno o rastavi i ispovijedi istina?
Jer ukoliko je istina, tu po meni crkva upada u veliku kontradiktornost. Jer uskraćuje "ljudska prava" "grešnika" na oprost, iskupljenje i pokajanje.
