morsky blog

"nemojte tugovat za nečim što ste izgubili nego se radujte vremenu kada ste to imali".
Hvala, levant!
Baš lijepo rečeno. I dobro bi se bilo toga držati. Tako razmišljati.

Danas idem na jedan pogreb.
Bio mi je samo poznanik.
Poznanicima obično ne idem na sprovode. Nisam čovjek od sprovoda. Ni žena. Nisam ni formalist. Brdo ljudi po sprovodima hoda samo da ispune formu. Ja ne.

Ali ovo mi nekako drugačije. Osjećam da moram ići.
Iako mi to nije bio prijatelj. Bio mi malo više od poznanika.
Ali je bio čovjek koji me obogatio.
Jer mi je bio svjetla točka u radnom danu. U danu općenito.
Bio je pozitivan lik. Širio oko sebe neku pozitivnu energiju.

Pušim u hodniku, odmaram se od teških "međuljudskih odnosa" i međusobnih zavrzlama, u čemu vjerojatno nisam nikakav izuzetak. Malo nas radi u okruženju u kome se osjeća kao u raju čitavih dugih osam sati. Ma, ni doma, a kamoli na poslu, di je skupljeno toliko različitih ljudi povezanih nekakvim interesom.
Dakle, s vremena na vrijeme izađem biti sama. Ili s nekim kolegom pušačem. Pušim, šutim, razmišljam. Ili ćakulam s dotičnim pušačem. To se zove čik-pauza. Doduše, od kad je bloga, prorjedilo se to.
Ali oko devet sam uredna. Kava, cigara, unutarnji monolog.

I onda prođe Frane.
Čovjek - kristalna kocka vedrine.
Sigurno i vi znate takve ljude. Samo ih vidiš i dan je vedriji.
Obično bismo izmijenili nekoliko riječi, zezali se, sve to nije trajalo više od nekoliko minuta, ali dovoljno da osjetiš nešto lijepo u sebi. Da se razvedriš ko nebo u proljetni dan.

I.... nema više.
Ode Frane.
U vječna lovišta.

I sad mu idem na sprovod. Reći zadnji put - Bog, Frane.