A sad da vam kažem zašto Frane više nema.
Neka mi bude oprošteno što prepričavam tuđe tragedije. Nije mi ni najmanja namjera dramatizirati ni mračno poetizirati. Valjda mi je namjera samo upozoriti. Koga, što, nisam još formulirala. Sve nas, čini mi se.
Neću vas iznenaditi, znam.
Scenarij je ponovljen više tisuća puta na našim cestama.
Svoj zadnji dan života Frane je bio na sprovodu. Budući da je bio dio zadarske sportske javnosti, ispratio je tragično poginulog igrača NK "Zadar" Hrvoja Ćustića. Priča je poznata, smrt apsurdna, ali događaju se i bizarne smrti, sulude nesreće koje nitko živ ne može predvidjeti. Sad viču da je stadion bio neuvjetan, ali meni je to malo glupo. Neuvjetan je od kad se sagradio, a pogotovo otkad se na Stanovima igra "ozbiljan", drugoligaški i prvoligaški nogomet. Jednom u ratu pala je granata u blizini punog stadiona, to je bilo lakše predvidjeti nago ovaj kobni udarac glavom u zid, pa ipak je ljude iznenadilo. Neuvjetne su i Jazine, u kojima je Frane proveo puno svog vremena kao novinar, i ko zna što bi se tamo moglo dogoditi.
Hoću reći, ova tragična nesreća i pre-prerana smrt ne izaziva u meni toliko upitnika koliko ova druga, nažalost puno više uobičajena. Toliko česta i ponavljana. Ova Franina.
Nemam namjeru zaglibiti u filozofska pitanja o značenju života i smrti i polemizirati s toliko ponavljanom rečenicom da Bog sebi uzima najbolje. U Božje nakane ne ulazim, i mislim da je ta izreka izmišljena samo da nas malo utješi, jer Bog se sigurno može malo strpiti da uzme te "najbolje" malo kasnije. Što njemu znači čekati nečiju starost? Vječnost je vječna, Božje vrijeme neograničeno, a ljudski život tako kratak.
Frane je ubijen. Po toliko puta ponovljenom scenariju. Ponavljanom 600, 700, 800 puta godišnje.
Ubijen je brutalno, njegovo izmasakrirano tijelo zajedno s automobilskim motorom završilo je u portapaku, izvlačili ga vatrogasci. Što ništa ne mijenja na činjenici da ga više nema, isto je moglo biti da je ostao na svom sjedalu, bez vidljive ozljede, slomljenog vrata.
Ovako je užasnije, ali i znakovitije i očitije kako se međusobno tamanimo na cestama. Rat je bio milamajka prema ovome. Mislim, prema broju žrtava, nije da bih rađe rat. Ali i ovo je ko neka vrsta rata. Protivnici su u drugim autima. Svi ostali vozači i njihovi suputnici.
Ko neko morbidno natjecanje, mračna igra života i smrti. Ruski rulet.
Franin ubojica je, naravno, uobičajenog profila. Ne morate puno koristiti maštu da ga zamislite. Mlad, dvadeset godina, s problematičnom prometnom i osobnom prošlošću, nabrijan, alkoholiziran, željan kolanja adrenalina kroz žile, tjeranje motora na brzinu od 180 km/sat. Povratak iz diska, birtije, s njim slični pajdaši u drugom autu, utrkivanje po uskoj županijskoj cesti. Prelazak u suprotni trak, trostruki sudar.
Trenutno se i on bori za život. I svi u tome, nažalost, vide neku višu pravdu. Ja ne vidim nikakvu pravdu. Vidim još jedan prekinut mladi život. Još jednu tragediju.
Frane je vozio dozvoljenom brzinom, nije bio pod utjecajem alkohola, poštivao je prometne propise i znakove. Ništa mu to nije pomoglo na ovom divljem zapadu naših prometnica.
Ceste su se pretvorile u naša polja smrti, a vozila u naše smrtne stupice.
Što još reći?
Ne znam.
Jer puno se toga reklo, a učinilo malo i ništa.
Franu ništa ne može vratiti. Ni tisuće drugih Frani. Ni Matu, ni Juru, ni Štefa, ni Jirija, ni Hansa.
Sjetite se samo koliko vi poznajete ljudi koji su izgubili život na cesti.
Zar to nije prevršilo svaku mjeru?
Za njih više ništa ne možemo učiniti, ali možemo li za mene, mog muža, moju djecu sutra, možemo li za bilo koga ko sjeda u auto niti ne pomislivši da je to njegov zadnji dan života?
Jedino što mi pada na pamet da ja mogu napraviti je da što manje sjedam u auto, bar na relacijama na kojima je nepotreban, iako naravno mogu stradati i kao pješak.
Drugo čega se mogu sjetiti je da odgajam svoju djecu da budu odgovorni ljudi i vozači.
Pogotovo sina. Jer statistika je napravila foto-robota potencijalnog "ubojice na cesti". Cure (i žene) nisu njegov sastavni dio.
One samo ginu. Ubijaju malo i ništa. Statistički zanemarivo.
A i to puno govori o nama svima.
Zašto od mladića stvaramo "prometne monstrume", zašto se u autima pretvaraju u zvijeri?
Post je objavljen 09.04.2008. u 08:50 sati.