Bilo je to prije par godina. Dite mi je slavilo petnaesti rođendan.
Prvi vanka kuće. Spasilo me.
Pošla ekipa u gostionu na picu. Njih nekoliko cura i dečkića, izili picu, popili koka-kolu i - štaš sad? Dosadno in. A kako bi in i bilo u tin godinama?
Šest-sedan uri navečer, prvi dan lita, naše malo misto. Još prilično pusto. Triba ubit vrime. A u tu svrhu 15-godišnji mozak radi sto na sat. Uglavnom za to i služi. Mislin, kad treba smislit koju ćeš pizdariju napravit za ubit vrime. Znan to, jer je i meni tako radija kad sam imala te godine.
A njihova huncutarija i nije bila neka. Ovoj dici danas fali mašte. Da su mene pitali...
I tako, bili na đigi i sidili malo na jednom ribarskom brodu. Gluvarili, dosađivali se. Provalili unutra, ne znam jesu li razvalili vrata ili su bila otvorena, ali razbili ih nisu. Inšoma, bili unutra i šminkom pisali po staklu. Potpisali se. Pametne dice, a?!
Izašli vanka, napisali Anavolimilovana ili nešto tako na feralu od Plovputa i - to je bilo to. Velika avantura.
Vlasnik "ribarskog" broda, mještanin koji živi u Sloveniji, veza je prije pitajboga koliko godina taj brod na besplatno misto, nikad nije s njim isplovija, a kamoli na ribe iša, služi samo da svima smeta. Dođe on iz dežele misec dana nakon inkriminiranog događaja, napravi inventuru na brodu i zaključi da je pokraden. Raspita se, dozna da su mulci bili na brodu. Rastrubi okolo da su ga opljačkali. Vijeće roditelja poreda dicu i ispita ih. Zaključe da nikakve krađe s njihove strane nije bilo. Tim više što je ukradeni "detalj" dio brodskog motora od desetak kila za koji izvaditi triba upotrijebiti dva-tri različita specijalna ključa. Vlasniku se sve to objasni i ukaže na činjenicu da se za njegov brod cilu godinu, u njegovoj odsutnosti, vezuju slični ribarski brodovi i da je sporni dio vjerojatno završio na jednom od njih. Aha, dobro, sigurno je tako bilo, kaže on, primi ispriku od dice (ža mi je šta su mu se ispričavali, ali je dobro za njih) i uputi se ravno u policijsku postaju.
Sada, post festum, sumnjam da je ikakve krađe uopće i bilo. Ali dobro.
Mudri policajci su mudro zaključili da prave lopove neće uvatiti ni prokušanom metodom "soli na rep", a da su im dotična dica na dohvat ruke, ako treba i palice.
Tim više što su dvojica dečkića već imala "dosje" kod njih. Ukrali su nekoliko žvakalica iz dućana u kome je mama jednoga od njih poslovođa. Mama se osramotila, a policajci dobili bonus na riješeni slučaj. I naravno, triba sad od dice napravit prave kriminalce.
Blagonakloni kvartovski policajac uručio je tati poziv za razgovor u Prvoj policijskoj postaji. Sve službeno. Poziv glasi na dite, roditelji ili skrbnici se niti ne spominju. Oni in samo smetaju.
Ode tata male kradljivice na razgovor s inspektorima. Objasni im o kakvoj se krađi radi i o kakvom predmetu.
"Je li vi stvarno mislite da je moja kćer od 15 godina ukrala visokotlačnu pumpu sa motora od 300 konjskih snaga i 6 tona, a da ju je odvidala sa ključem 19, ključem 17 i dva ključa 13? I onda prodala, budući da doma kod nas toga nema? Tražili smo svuda, nemamo visokotlačnu pumpu. A baš bi nam dobro došla jedna."
Polismeni malo zbunjeni. Visoko..što?
Brzo otpremili brižnog tatu. Samo vi kući odite i ništa ne brinite. Znamo mi da to dica nisu napravila.
Kod kuće ga čeka druga istraga. "Jesi tražio napismeno? Jesi siguran da to neće dalje otići? Na sud? Da joj neće dosje otvoriti?"
Sad je on zbunjen. Nije upoznat s mašinerijom.
A ni ja. Samo mi sve skupa ne miriše na dobro.
A ona? Dobila svoju porciju predavanja, ali nepokolebljiva ko Nada Dimić. Nisam kriva i gotovo! Ja imam svoja prava.
Ali, počela je naslućivati koliko su ta prava krhka.
A i meni je počelo svitati.
I tako je predmet "maloljetne delikventice XY" krenuo na svoje službeno putovanje kroz institucije jedne male, smišne, uređene državice, za koju se tata dotične delikventice borio ka za državu u kojoj će njegova dica živit "svoji na svome" u miru i famoznoj demokraciji, za razliku od svojih roditelja koji su djetinjstvo protavorili u "diktaturi proletarijata".
I sve je to u redu. To papirnato putovanje. Policija - sud - socijalni rad. Ko zna koliko ureda, potpisa i pečata.
Je li neko u svim tim uredima pogledao što piše? I što znači? I o čemu se radi?
Putovanje se završilo u Centru za socijalnu skrb, koji šalje poziv optuženoj maloljetnici po članku tom i tom, točki toj i toj za počinjeno djelo KRAĐE.
Malo da nisan u nesvist pala.
Kad san vidila tu rič na istoj stranici sa imenom i prezimenom MOG diteta, tila san nekoga zadavit. Jebate, svašta san mogla zamisliti da ću doživit, ali tako nešto...
Moj prag tolerancije na krađu je nula. Zero. Pri tom ne mislin samo na krađe velikog kalibra, ka one kad se probudimo iz snova i svatimo da nam je dvi trećine (...tri četvrtine?) državne imovine popaljeno, ne mislin samo na velike igrače koji sigurno ka mali i mladi nisu imali "dosjee", niti ikakvog posla s policijon, sudon ili socijalcima, mislim na svaki, i onaj najelementarniji oblik krađe.
Moja dica nisu ukrala ni žvaku ni bonbon (osim meni doma) ni prijatelju igračkicu. Nisu niti pokušali, ka da instinktivno znaju da se ne bi baš dobro proveli s materon, a ni s ćaćon.
I tako krenusmo u rat sa socijalcima. Rat za čast. Za skidanje ljage.
A oni samo "rade svoj posao".
Ha!
Pizdalivanmaterina, a ko će radit posal koji van samo cvita pred noson? Ko će se brinit za zapuštenu dicu koju gledam svaki dan, i duša me boli, ali kome da se požalim? Koga zvati u pomoć? Socijalce?
Ko će se brinit za one nesretnike kojima je pomoć neophodna, za siromašne, zapuštene, zlostavljane, hendikepirane, invalidne, drogirane, pijane...? Ko će njima pomoć kad socijalci - revni državni službenici gledaju kako oduzeti stečena prava, ka da iz svog đepa daju?
Centar za socijalnu skrb ima prečeg posla.
On triba od normalnog, zdravog diteta napraviti "obilježenog".
E pa nećete. Neće mi se država mišat u odgoj. Bogami mi ni malo ne pomaže u tom poslu, pa joj neću dati ni da mi odmogne.
Naravno, ova priča završila je ka i sve u našoj Hrvackoj.
Ne uvažavaju se argumenti. Samo veze i poznanstva.
Koje smo na kraju bili prisiljeni upotrijebiti. Da se radilo o meni ne bi popustila. Ovako nisam htjela ni malo riskirati.
Jer naravno, usprkos obećanjima policajaca s početka priče da "ništa od toga neće biti", predmet je umalo završija pohranjen u sudskom arhivu. U pretincu "maloljetnička delikvencija".
Neko je diga bonus na plaći za moju ćer. Neko je udarija pečat "predmet riješen".
Iako ni sada nisam sigurna da negdi nije ostao neki papirnati trag ove svinjarije.
Ali, boriću se ja opet, ako bude tribalo.
Kad se sve završilo kaže ćaća maloj: "Eto, sredili smo to. Ali dobila si kaznu. 20 sati društveno korisnog rada. Tribaš ić mesti starački dom. A čekamo i tužbu od Plovputa što ste šarali po feralu."
Hmmm. Odmah joj je to bilo sumnjivo.
Nakon misec dana je izjavila da će studirati pravo.
