Očito je da živim u zemlji mrziteljici djece i mladih, u zemlji koja sve svoje grijehe plaća njihovim sretnim djetinjstvima, a često i njihovim životima. U toj i takvoj zemlji jedna izjava mi je zaparala uši jer je otvoreno rekla ono što bi rekao svaki političar i državni službenik u ovoj zemlji, samo da ima hrabrosti biti iskren. Utoliko ovoj osobi treba skinuti kapu - za iskrenost.
Izjavu sam vidjela prošli tjedan pa mi oprostite improvizaciju. Ne pamtim točne riječi, samo značenje.
Tjedan dana zvone mi te riječi u glavi, sve čekam hoće li promijeniti značenje. Ali ne, uporno mi i dalje zvuče jezivo. I ma koliko se trudila, ne mogu se domisliti koju bi to izjavu novinar potpuno krivo prenio, a ja pročitala.
Dakle, kaže naša Skaska neki dan da nam se djeca voze s Pavlom Vujisićem u Ko-to-tamo-peva autobusima, i svi smo je mi, ljudi u godinama u kojima već jesmo, jako dobro razumjeli. A to je samo jedam od x primjera kako tretiramo našu djecu. Jedan od bolnijih primjera.
Nakon tog događaja u kojem su se otrovala djeca u Čazmatransovom busu starom cca 25-6 godina, direktor te vrle firme rekao je da je on nakon dojave bio u autobusu i da ništa nije smrdilo (!!!).
Ali ne to. To samo onako usput.
Nego izjava ravnateljice dotične škole u koju su se ta djeca vozila za mene je izjava mjeseca. Žao mi je da joj nisam ime zapamtila.
Idem čas na net.
Evo.
Djeca se trovala u školskom autobusu
Učenicima je na putu do škole u Sv. Ivanu Zelini pozlilo u školskom autobusu Čazmatransa jer su udisali zasad nepoznat plin. Jednu curicu su odvezli u bolnicu i spojili na kisik.
Tijekom vožnje Čazmatransovim školskim autobusom otrovalo se 10-ak učenika 7. i 8. razreda koji su putovali iz okolnih sela na nastavu u Osnovnu školu D. Domjanića u Sv. Ivanu Zelini.
Otkaz zbog 'dugog jezika'
Mario Aušperger (40) pet je godina vozio školarce Čazmatransom, a dobio je otkaz kad je prigovorio da vozi stare i za život opasne autobuse koji smrde na naftu, ulje i ugljični monoksid.
U autobusu je bilo 50-ak učenika, a pozlilo je onima koji su sjedili u stražnjem dijelu i udisali zasad nepoznati plin.
Jedan od učenika koji se vozio u autobusu ispričao je za 24sata kako je u busu smrdjelo po paljevini, te da su mu kolege pričali kako im je slabo i da će povraćati.
Učenici koji su se otrovali došli su do ravnateljice koja je odmah nazvala roditelje i uputila učenike liječniku.
''Desetak učenika se žalilo na glavobolju, a i oči su im bile crvene'', kazala je ravnateljica Jadranka Houška za 24sata, koji također doznaje da je među otrovanim učenicima bila i djevojčica (14) koja se i prije četiri godine otrovala ugljičnim monoksidom u Čazmatransovu školskom autobusu, na istoj liniji.
Nakon što je djevojčici pozlilo, odvezli su je u bolnicu i priključili na kisik. Policija kaže da će uzroke trovanja znati nakon liječničke obrade i pregleda autobusa.
Čazmatrans je isti autobus odmah pustio u promet, a da nije pregledan. Kazali su samo da su ga dobro pomirisali i da im ništa nije smrdjelo, pišu 24sata.
To je to.
Dakle, dotična "gospođa" Jadranka Houška otprilike ovako komentira događaj: "Da, djeca se voze u starim autobusima, ali ne mislite valjda da ćemo ih voziti u novima i ispravnima, pa ti autobusi koštaju po 300.000 eura!"
To je tako normalna i primjerena izjava. Ekonomski opravdana. Tržišno orjentirana.
Primjerena jednoj osobi uključenoj u sustav brige za našu djecu. Pa božemoj, nismo ženi povjerili da se brine za živote i zdravlje djece, ona je samo zadužena da vodi brigu da se oni potpuno neučinkovito, neprimjereno i na krivi način obrazuju. Samo to.
Nemojmo očekivati da takve osobe nastoje nešto više.
Nemaju za to mandat. Niti primjerenu novčanu nadoknadu.
Priupitala bih dotičnu personu da mi kaže koliko vrijedi život mog/bilo čijeg djeteta koje se vozi u školu autobusom. Može se izrazit u eurima. Tako joj je očito lakše. Onda neka to pomnoži s brojem sjedala u autobusu i dobit ćemo cijenu tog vozila. Cijenu koju se isplati platiti.
A očekivati da netko preuzme ODGOVORNOST za taj i slične "događaje", naravno da spada u naučnu fantastiku.
A naša djeca i mladi nisu blesavi. Vide kako se odnosimo prema njima. Osjećaju se ko autsajderi ovog društva.
I počeli su se buniti.
A mi se zgražamo. Odakle im hrabrost? Odakle im pravo? (Tako ja čujem oko sebe.)
Ovi jučerašnji prosvjednici rođeni su 1990. godine.
Na svojoj su mladoj koži osjetili (pre)previše naših gluposti. Od rata do ratnih uvjeta na cestama. Od smrti i sakaćenja pod granatama do gaženja na pješačkim prelazima. Od eksperimenata s novim udžbenicima do iskrivljenja kičme količinom istih. Od trovanja hranom po vrtićkim i školskim kuhinjama do trovanja mozga gledanjem politike i političara. Gledanjem dnevnika. A ne krvavih američkih filmova. Ne trebaju im filmovi. Imaju stvarnost. Realiti šou na hrvatski način.
Od "zlostavljanja" do zlostavljanja.
Od silovanja tijela do mentalnog silovanja. Od pedofila do pedofoba i pedotropa (ne znam riječ).
Nije nikakva utjeha ni opravdanje da smo i mi odrasli sustavno zlostavljani.
Jer mi smo očito tražili i tražimo da nas se zlostavlja. Sami smo izabrali. Valjda.
I ne služi nam na čast kakvo smo društvo i kakvu državu stvorili za našu djecu. Koja ironija!
A stalno se deklarativno kunemo u njihovu dobrobit.
Mi živimo i stvaramo za njihovu budućnost.
Je, samo kakvu?
