Nedavno san pisala o medijskom iživljavanju na temu maloljetnog sina jedne zatvorenice i jednog pokojnika, o nedužnoj žrtvi kojoj se svi skupa, kao jedno humano i socijalno osjetljivo društvo trudimo svim snagama otežati i uništiti život. Zapravo, cili život me, malo je reć smeta, ustvari me to užasno nervira i boli, taj fenomen pačanja u tuđe živote. Pri tome ne mislin samo na novine, one su samo preslik našeg mentaliteta. Naše ulice. Naše bolesne znatiželje i licemjernog zgražanja. Bolesne opsjednutosti tuđin životima, njihovim usponima, a još više padovima. Bolestima, nesrećama i smrtima.
Kad se to odnosi na one navodne samoproglašene celebritije koje su isti ti mediji ka produžena ruka ulice proizveli i izbacili na "tržište", meni to ne smeta. Boli me briga za njihovo razvlačenje i sramoćenje po novinama, ka šta me nije ni bolila briga za njihove "aktivnosti" kojima su došli do naslovnica žute štampe. To me ne zanima. Ni uspon ni pad tih likova. Boli me briga za Pokosicu i njene aktivnosti (?) kojima je osvajala naslovnice šund-novina, pa me tako boli briga i za njenu rastavu i patnje, jer je ona sama sve učinila da njen život ne može bit "intimna drama".
Ali kad krenu bezočne hajke na face kojima je "lik i djelo" dospilo na naslovnice zahvaljujući njihovom trudu, radu i uspjehu, e onda već popizdin. Zadnji takav primjer je Goran Ivanišević.
Ali i to mogu istrpit. Takvi bar imaju neki način (i sredstva) da se obrane. Ako ništa drugo da potegnu bejzbolsku palicu, da pišu javna pisma ili da svih pošalju u pizdumaterinu javno priko televizije ili novina.
E, ali kad se namire na potpuno anonimne žrtve, koje ama baš ničim nisu zaslužile da ih se javno razvlači - to je onda vrhunac. A kad su u pitanju dica - vrhunac vrhunaca. Sitimo se HIV-pozitivnih curica ili malog Magaša kao najnovijeg slučaja.
Eto, to san tila reć.
To me baš ispizdi.
Zašto san sad ovo napisala? Jer san tek sad vidila komentar nove blogerice Marine:
ako umuknemo svi, ko će pomoći takvoj djeci?ovako možda dođe
i do odgovornih...ali s druge strane, osobno poznam puno
brižnih socijalnih radnica (marina103k 31.03.2008. 22:23)
E, sad malo o socijalnoj službi.( A šta bi oni lišo prošli?)
Poznan i ja puno brižnih socijalnih radnika. Nije stvar u njima pojedinačno. Stvar je u sustavu. Ka i uvik.
Sustavu koji je postavljen naopako.
(Znan i puno dobrih ljudi. A svi ti dobri ljudi skupa čine loše društvo.)
O slučaju malog Magaša koji je upao u taj sustav ne bih sad pričala. Već je puno o tome rečeno, a i nisam upoznata detaljno. Čini mi se samo da je otprilike ovako ispalo: dite se šporkalo ka prase i da ga operemo ubacili smo ga u makinu i uključili cetrifugu na najveći broj okretaja. Izaći će čist ka sunce, ali i prilično - ubijen.
Ustvari san tila pisat o onome šta znan o sustavu socijale, ustvari još šire. A znan jer se dogodilo meni.
Rekla bi Šišmišica: a onda se dogodilo sranje!
Ali o tome sutra.
Post je objavljen 03.04.2008. u 08:58 sati.