Kaže Batmanica da je petak i da pišen nešto prpošno. Nisan baš prpošno raspoložena i ne piše mi se ništa pa san izvukla neki glupi post od prije nekoliko dana.
Pa eto.
JOŠ MALO O ZAŠTITI I OBNOVI GRADITELJSKE BAŠTINE
Tako to ide. Počneš pisati o jednoj temi, završiš na stotoj.
Od jedne ideje izrodi se cili roj. Ko komarci se množe i dosađuju. Zuje.
Ja počela s Cvjetnim trgom. Završila sa zaštitom spomenika kulture. A i dalje mi se roje teme.
Intervencije u prostoru. Svekolikom. Našem hrvatskom. Intervencije na "hrvatski način".
Ta mi je omiljena.
Ona obuhvaća sve nabrojene.
Ali je pregolema. Prekrupna za moje ograničene mentalne kapacitete.
Svašta ja mislim, ali ne znam reć.
Izgubim se u toku svijesti.
Počnem sa Zagrebom, završim u najužoj uličici u Zadru. Koja se bajdvej zove ulica Jurja Dalmatinca.
Tako mi častimo svoje genije. U ovom slučaju genijalnog graditelja, kipara i, ne najmanje važno, urbanista.
Evo vidiš kakva sam ja. Opet sam završila u nekom slijepom kantunu labirinta vlastitih misli zbrčakanih. Što sad Jure ima s tim?
A, ima Jure s tim dosta, ima.
A baš sam odlučila da me neće voda nosit, nego da ću se uhvatiti za glavu i rep. Al, nemoš ti s odmetnicima, lutalicama....
Nikad ne znaš kako će se klupko odmatati. Ali znaš da će se negdje, u nekoj fazi zapetljati niti.
I pričica (ako se to tako može nazvati) koja slijedi počela je od jednog skoro najobičnijeg stola, a završila s lamentiranjem nad devastacijom prostora u kojem živim.
Jope ću ja.
A šta ću vam ja, kad ne znam ukratko.
A uostalom, što se ja pravdam, ka da morate čitati.
Dakle - stol.
(Čak ima i njegova fotografija negdi doli, u hacijendi.)
Prije desetak godina, ja i moj zakoniti muž bili smo nabrijani na starinski namještaj. Ne sićan se više kako, upali smo u "biznis" s jednim tipom koji se, ka, time bavija. Mi njemu lovu, on nama koćete, stolice, kantunale, škrinje. Sve u očajnom stanju. Pa smo mi to glancali par godina. Brusili u spavaćoj sobi...Ajme majko, da van ne pričam. Onda sam naučila cijeniti pravu vrijednost restauriranog namještaja. I više ne grintam na cijene. Ili brusi ili plati.
Uglavnom, naša suradnja s uglednim gospodinom biznismenom završila je s par stotina doič-maraka minusa, našeg - naravno.
A on je nesta. Nakon šta san vidila u novinama da su njih par "studenata arheologije i povijesti umjetnosti" s njim na čelu, popalili kompletan sadržaj jedne kuće u okolici. Malo su se prešli jer je kuća imala visoku etnografsku vrijednost pa je kompletan inventar bio pod zaštitom. Pa su ga brzo našli. Sudski epilog mi nije poznat.
Dakle, jedna od faza naše poslovne suradnje bija i biznis sa stolom. Neko mu je bija dužan, on nama, pa smo to prebili sa stolom. I odveja nas je u kuću u kojoj je stol bio.
Ispostavilo se da je to kuća jednog našeg uglednog sugrađanina, legendarne figure (i njegov stol), čiji unuci sad razbucavaju i rasprodaju nešto malo namještaja, nakon što su kuću devastirali.
I doznamo da jedan od unuka želi kuću prodati, a drugi je u fazi premišljanja i blizu iste odluke.
Budući bi se s tom kućom ispunilo puno mojih snova, a ionako smo bili u prelomnom trenutku odluke o "skućivanju", ja sam zagrizla. Uskoro i muž.
Bilo bi prekrasno imat kuću sa dva stana, jedan dvoetažni, i to u samom povijesnom centru grada. U Varoši.
Varoš je prilično očuvana srednjovjekovna jezgra grada, s uvjetima stanovanja u zadnjih pedesetak godina sličnim onima u splitskoj Dioklecijanovoj palači. Nedostojnim svoje povijesti.
Dio je to grada kojim se kao ponosimo i guramo ga na liste nekakvih spomenika, a dopuštamo da postane geto. Di žive getani.
Sad bi mogla zastraniti u sociološku analizu propadanja takvih prostora, ali na vrime se zaustavljam. Stop.
Dakle, onda sam se još nadala da će se stvari okrenuti.
I krenula sm putem koji sam si ja u ovoj blesavoj glavi zacrtala kao ispravan.
Prva stepenica - Zavod za zaštitu spomenika kulture.
Mislim, kuća se nalazi u cjelini koju držimo jednom od najočuvanijih povijesnih gradskih jezgri na našim prostorima, osim toga bila je vlasništvo čovjeka kojeg smo također proglasili svojevrsnim kulturnim dobrom. Di drugo da odem?
I kažem ja njima svoje namjere i pitam: koje su moje obaveze prema baštini u eventualnom procesu obnove?
A koje su vaše?
Najprije su me iznenađeno pogledali. Jer sam ja vjerojatno jedina koja ih je to pitala. Izbjegavaju ih ko da su kužni. Jer di oni dođu, tu cviće ne raste.
Pa kažu oni meni: ne da ne smiš ništa na fasadi dirat, nego ćemo ti odredit nijansu boje na njoj. Doslovno.
Pa naravno, zato sam i došla, ali znate, za današnji minimalni komfor stanovanja, trebalo bi otvorit jedan prozor na dvorišnoj strani.
Neeee! Ni u ludilu.
Tu mi je već skočija tlak. Pa u istom dvorištu ima nadogradnja koja liči u birtiju na željezničkom kolodvoru. Koga je taj pitao dozvolu?
Da ne duljim više, stvar je propala iz nekih drugih razloga, ali ne sumnjam da bi mi isti taj Zavod podmećao noge di god bi stigao, da sam kojim slučajem ušla s njima u vrzino kolo.
A ja čak ne bi imala ništa protiv, ako je to u interesu očuvanja originalnog izgleda tog prostora.
Ali pitam ja sada. Gdje su bili ti zaštitari, tj. Grad. tj. Država nam vrla, kad su kasnije na istom tom objektu stavljene plastične škure.
Gdje su ti zaštitari kad nam se kuće urušavaju od neodržavanja?
Ovako je trebalo to izgledati.
Ja dođem tamo, oni me dočekaju s crvenim tepihom. Ponude mi svaku stručnu pomoć, pa čak i novčanu (povoljan kredit, nešto). Izlaze mi u susret. Pomažu, maze me i paze.
Pa ljudi, ja surađujem s vama na zajedničkom interesu. Na očuvanju baštine. Na oplemenjivanju našeg grada.
Ha, ha.
Jer oni sami tu kuću neće nikad obnoviti.
Nemaju u njoj čak ni financijski interes jer je privatna.
A zar nam ne bi svima trebalo bit u interesu da je ona obnovljena?
Evo vam jedna lipa sličica, da vam malo zorno dočaram o čemu pričam. A ovo je samo jedan od desetaka primjera:
Ovakvi prizori im ne bodu oči.
Uopće ih to ne zabrinjava.
Već 60 (!) godina.
To nije njihov posao.
Čiji je?
Ljudi moji, tu ne leži lova koji možete grabiti, ali leži nešto puno više.
Leži skrivena ljepota.
A i od ljepote se živi.
I od ponosa.
