Joseph Kanon. Dobri Njemac.
Ima i film. Steven Soderbergh redatelj, Geoge Clooney u glavnoj ulozi. Sniman u stilu film-noira, u crno-bijeloj tehnici.
Našla ga neku večer, film, mislim, u max-tv videoteci. Zaspala. Što ne znači da je film loš, nego ja preumorna.
Ipak, iz ono malo što sam vidila, dalo se primjetiti da je S. Soderbergh čitao neku drugu knjigu. Mislim, drugu razinu, njega je zanimao samo ljubavni i špijunski zaplet. Što je normalno za jednog američkog režisera.
Ja još doduše nisam pročitala dalje od trećine knjige, ali već vidim da me najviše zanimaju kulise te predstave. Mizanscena. Okružje u kome se kreću glavni likovi i u kojem se ljubavno-šijunska radnja odvija.
A to je Njemačka, ustvari Berlin neposredno po svršetku drugog svjetskog rata, u vrijeme odvijanja Potsdamske konferencije, nove podjele svijeta koju su obavljali saveznici, tri Big Brothera, Harry Truman, Winston Churchill i J.V. Staljin, na razvalinama Hitlerove Njemačke.
Zanimljivo je. Nisam često po knjigama nailazila na opis potpuno poražene, porušene i ponižene Njemačke odmah po ulasku saveznika.
Bilo je to vrijeme komadanja leša, besramo razvlačenja svih dragocjenosti koje su na njemu još ostale.
Bilo je to vrijeme ruskog divljanja, a nisu ni Englezi ni Ameri sigurno mirno promatrali i žalili Njemce koji su ostali.
Pokušavam zamisliti što su vidjeli ljudi koji su u to vrijeme ušli u Berlin. Ni najdonji krug Danteovog pakla nije mogao konkurirati tom prizoru, sigurno je.
Potpuno razrušeni grad. Do temelja. Po njemu tumaraju mršavi, ispijeni, zvjeroliki likovi. Pilaju stabla u parkovima za ogrijati se. Glad. Srašna, neutaživa. Cijeli dijapazon negativnih emocija na licima. Od tuge, straha, grižnje savjesti, zlobe, bijesa, do najdubljeg očaja. Tako ja zamišljam. Ako uopće mogu zamisliti. A ne mogu.
Njemci su kažnjeni. Potpuno i na svim planovima. Poraženi i poniženi, zgaženi, ispljucani. Ali mislim da je njihova najgora kazna bilo suočenje sa samima sobom, s vlastitim udjelom, s vlastitom krivicom, s vlastitom šutnjom.
Gledala sam prije par godina onu seriju, čini mi se da se zvala "Združena braća". Izvrsna. Mislim da je to najskuplja serija ikad napravljena, snimana na originalnim lokacijama.
Stiven Spielberg snimio je, detaljno i minuciozno, na temelju svedočanstava preživjelih sudionika, vrijeme posljednjih savezničkih operacija za oslobađanje Europe i konačnog bacanja Njemačke na koljena. Najviše mi se usjekla epizoda oslobođenja jednog konc-logora, možda se čak radilo o logoru Dora u Njemačkoj, koji se i u ovoj knjizi obrađuje. Preneraženi saveznici, među Amerima bili su naravno i Židovi, ne mogu vjerovati da je to stvarnost. Zgroženi i ozlojeđeni, tjeraju stanovnike obližnjeg gradića, koji su kraj tog logora živjeli niz godina i zatvarali oči, da uđu u krug logora i gledaju. Samo da gledaju. Oni, naravno, dobri i odgojeni Njemci, nisu mogli gledati. Prisiljavaju ih da gledaju kraj čega su to mirno živjeli sve te godine.
To su za mene najbolje napravljeni kadrovi prizora konačnog poraza. Konačnog i potpunog.
Da se vratim na knjigu.
Odličan mi je dio na početku kad jedan od provoditelja nove vojne vlade, američki general (mislim), objašnjava glavnom liku, novinaru, što su zatekli u Berlinu i kako namjeravaju prevesti Njemačku i Njemce kroz "tanziciju".
Zatekli su, i vjerojatno ostali zatečeni razmjerima katastrofe, samo ruševine, ostatke ostataka Velikog Reicha, među kojima su lutali duhovi, gladni i iscrpljeni. Hrane nema, ničega nema. Bezbroj zatrpanih leševa. Prijete svakojake epidemije.
Zatekli su 8 milijuna dosjea pripadnika nacističke stranke. Kako ocijeniti tko je manje a tko više kriv za to što se dogodilo? Kako to upće "obraditi"?
Odakle započeti?
Kao što svi znamo, taj uništeni Berlin podijelili su u tri zone. Britansku, američku i rusku. Naravno, treba imati u vidu da je knjigu pisao Amer, ali ja ipak vjerujem da su stvari dosta točno opisane. Mislim da je već povijesna činjenica, opće mjesto, da je najgore prošao dio pod ruskom čizmom. Ionako napaćeni ljudi sustavno su opljačkani, silovani (civili u gradu bili su većinom žene) i ubijani. Krvavo su platili sve ruske patnje.
I sad, meni je bio zanimljiv detalj o novcu.
Praktični Ameri znali su da oporavak počinje s novcem. Donijeli su tiskaru novca posebno napravljenu za tu priliku. Mislili su tiskati novac za to prelazno razdoblje ("konvertibilna marka", čini mi se). Sve su dobro smislili, osigurali pokriće za novi novac, sve po pravilima igre i zakonima ekonomije.
Ali napravili su i jednu kobnu pogrešku.
Dali su jedan stroj Rusima. Oni su ga upalili i - više ga nisu gasili.
Nisu Ameri računali na slavensku snalažljivost.
Rezultat je bio, naravno, kaos.
Američki vojnici mogli su taj berlinski novac mijenjati doma za dolare, pa su onda doma slali brdo novca. Triput više negoli su zarađivali kao plaće. Vlast je progledavala kroz prste, jer su smatrali da su dečki to zaradili samim sudjelovanjem u ratu. Što i jesu.
Ali Rusi...e oni, naprotiv, nisu mogli doma koristiti taj novac. Koji su dobili nakon što im vlastita država nije isplatila ništa tri godine (valjda su čekali da svi izginu, ali neki su ipak izvukli). Pa su bili puni bezvrijednog papira. Pa su ga nastojali pretvoriti u čvrstu i sigurnu valutu, dragocjenosti i sve upotrebne stvari koje su se mogle odnijeti kući, majčici i ženici.
A te stvari, sve što je ostalo, "relikviae relikviarum" prodavali su im Berlinci, pokušavajući trampiti te bijedne ostatke svojih i tuđih života za svoj goli život. Onda su s tim novcem od Amerikanaca kupovali hranu, piće i cigarete (5 maraka komad), koji su onda te bezvrijedne novčanice slali obiteljima u Ameriku i koje su se tamo pretvarale u dolare.
I tako je Amerika sve to financirala.
Tako vam ja čitam o 1945. godini.
Da se malo odmorim od 2008.
Odmor nije baš relaksirajući, ali nema veze.
Ali s knjigom u rukama ne mogu isključiti zvuk televizije u pozadini. Kad god dignem pogled, neko sranje nađe mi se u vidokrugu. Latinica. (Ne mislim latinica - sranje, nego tema, tj. činjenice, tj. ono što se događalo.) Kako je Hrvatska Srbima darovala Posavinu. Nakon što je tamo izgubila ne znam koliko života. Ma, jebeš branitelje, važno je što su Sloba i Franjo dogovorili. I Šušak. A dogovorili su, zna se - Srbima komad Bosne koji se danas zove Republika Srpska, Hrvatima Bobanova Herceg-Bosna koja je pošla u papar.
Ajme neću o tome. Popizdiću. I svašta reći.
Ponovo podižem pogled. Otvoreno. Kosovo republika. Neka im je sa srećom. Srbi pizde. Divljaju. Pozivaju se na sve moguće dokumente. Ne priznaju ništa. Prozivaju cijeli svijet. Prijete.
A mi?
Umjesto da prvi priznamo Kosovo, jer najbolje znamo što je srpska "nježna ruka", mi "ćemo priznati, ali niko ne može reći kada". Moramo dooobro razmisliti, odmjeriti, bla, bla, osjetljivo je to pitanje, pismo je stiglo iz Beograda, ej, nije to šala, mi smo prijatelji sa svima, mi...
Mi smo, bolje da mučin.
Bolje ti filipinka stavi čepove u uši i čitaj o onom davnom ratu.
Povijest je dobro utočište. Sigurno.
