Već sam neko vrijeme tu na ovom svijetu i gledajući oko sebe zaključujem da sve teorije kad-tad prođu temeljito preispitivanje i prilično često pretrpe ozbiljne "rekonstrukcije". Nerijetko se neke i potpuno uruše i dobiju potpuno novi oblik.
Sjetimo se samo kako je prošla teorija da je zemlja ravna ploča. Otišla u prah i pepeo.
Ili, kad smo već na tome, teorija geocentrizma. Zvijezda-patuljak zvana Sunce odjednom se nametnula kao centar poznatog Svemira, a jadna Gea posramljeno se povukla u svoju malu nevažnu orbitu.
Ne trebamo ići tako daleko od zemljine kore, jer se na njoj svakodnevno ruše teorije i postavljaju nove. Od velikih "interplanetarnih" do " životnih istina" iz običnog svakodnevnog života.
Naučne činjenice iz područja medicine mijenjaju se brzinom svjetlosti.
Što je jučer bila istina danas je notorna laž.
Bezbrojne revolucije doživjele su i teorije nastale iz pročavanja našeg unutarnjeg "duševnog" života, zakoni našeg nedokučivog organa - mozga, centra-sunca našeg unutarnjeg Svemira.
Moglo bi se nabrajati do beskraja.
Pa ja sad imam jednu dilemu koju nosim u sebi odavno. Ne znam da li od momenta kad sam postala majka ili od prije, iz vlastitog djetinjstva kad sam počela dovoditi u pitanje neke postupke vlastitih roditelja.
Ne sjećam se da sam čula ili vidjela da je netko ikad doveo u pitanje majčinsku ljubav.
To mi se čini kao teorem nikad doveden i u najmanju sumnju.
Sve vrste ljubavi su podložne mijenama ali ona majčinska je neupitna, neuvjetovana, nesumnjiva i uostalom, evolucijski nepobitna.
Svoju djecu jednostavno VOLIŠ. Samo tako. Jednostavno. Bez imalo sumnje. Ako je Bog išta u nas ugradio s namjerom da to nikad ne mijenjamo, da ne preispitujemo i da samo bezuvjetno volimo, onda nam je to ugradio u genetski kod roditelja. Ako nam je evolucija išta odredila kao nepromjenjivu konstantu radi održanja vrste, onda je to - to.
Naravno, isključujem patološke oblike ponašanja i bolesne, psihopatske mozgove. Mislim na narmalnu većinu stanovništva Zemlje. I to ženskog. Bez namjere da umanjujem očinsku ljubav. Mislim samo da su to dvije stvari, slične ali različite.
Govorim o majkama zato što sam MAJKA i KĆER.
Dakle, u svojim mislima dovodim tu teoriju neupitne ljubavi u pitanje.
Ne, ne pitam se volim li svoju djecu. Nikad se nisam ni pitala.
Mislim da nikad ni neću.
Ali, kao dijete, isti taj teorem ipak se usuđujem preispitivati.
Djeca se vjerojatno pitaju: da li me mama voli? Voli li me na pravi način? Voli li me istinski da me može spoznati kao osobu ili me uvijek gleda kao dio sebe? Voli li me toliko bezuvjetno kako je to Bog sam odredio? Voli li me vječno?
Naime, padaju mi na pamet razne majke koje su obolile od Alzhaimerove bolesti.
Te žene su, u pravilu, prvo zaboravile da su ikad imale djecu. Svoju vlastitu. Unuci su im poznati, ali djeca koju su rodile, hranile, njegovale i voljele do bola, oni ne.
Zašto?
Jesu li ih ta djeca toliko iscrpila, je li ih njihova ljubav prema toj svojoj djeci potrošila, da su ih "izbrisale"?
Žene koje su ostarile, obolile od nekog oblika depresije, ili jednostavno po defaultu starosti postale sebične, ljute i ogorčene, umorne od životnih razočaranja i promašaja, zašto ne mogu naći snage u ljubavi svoje djece?
Zašto puštaju da njihova djeca razmišljaju da li su ih uopće ikad voljele na pravi majčinski način ili samo zbog socijalno uvjetovanog osjećaja dužnosti?
Zbog teorema.
Znam da postavljam teška pitanja, možda i priglupa, ali što vi mislite o tome?
Diram se u svetinju? Bogohulnički?
Je li majčina ljubav vječna i bezuvjetna?
