Cvjetni trg.
Trg na kojem se digla prašina.
Trg je to s prekrasnim imenom. I na njemu se fakat prodaje cvijeće. To mi je uvijek bilo prekrasno. I ta kultura darivanja cvijeća u svakoj prilici koja se u Zagrebu, čini mi se, uvijek njegovala, za razliku od provincije, koja se s tim običajem susreće tek recentno.
Također je to trg o kojem ne znam baš puno, mislim onako stvarno, o njegovoj pravoj povijesnoj i kulturnoj vrijednosti.
Ali sad je in pisati o tome, pa da i ja prestanem biti out.
Ali iz malo drugačijeg kuta.
Dakle, problem obnove Cvjetnog trga izašao je iz okvira u koje je pripadao. Ili trebao pripadati. A trebalo je biti jednostavno.
Treba obnoviti jedan blok zgrada - idemo ih obnoviti. Jednostavno. Treba obnoviti čitav historijski centar, tj. Gornji i Donji grad, jer to je sve ono što čini Zagreb, a Zagreb je ogledalo Hrvatske. To je tako. I nitko ne bi trebao imat ništa protiv.
Ali, ali...kao niti jednom problemu u našoj maloj smišnoj državici, tako se niti ovome nije pristupilo sustavno. Nego stihijski.
Ovako to vjerojatno ide: Čuj Bandiću, kad ćeš se uhvatiti problema obnove?
Ma pusti sad to, imam ja važnijih, tj. gorućih problema, pusti sad to "uljepšavanje". Od ljepote se ne živi. Treba utržiti još zemlje za velike trgovačke centre, suvremene hramove konzumerizma, treba luksuznih stanova za bjelosvjetske face, veleposlanike i konzule, za jet-set, treba stadion napraviti da može dostojno primiti Juventusa, Milana, Liverpool, i ostale (ali, bandiću, oni neće nikad doći! šuti, oće, pitaj mamića!), treba još garaža, parkirnih mjesta kraj katedrale da ljudi mogu Bozanića obilazit, treba restoran u zvoniku katedrale da i Kaptol malo zaradi, treba metro napravit, popravit urušene ulice, malo zamaltati da se ona sirotinja ne buni, treba još stanova s otrovnom vodom, treba....pa treba ZARADITI, čovječe!
A fasade, to ćemo malo iz državnog budžeta, a ostalo kad naleti neki dobar INVESTITOR! Moćan, bogat, moderan, okretan. Kome PROFIT NIJE PRIORITET, nego humanitarni rad mu je prioritet.
Pa će on misliti kako će to izvest. Uzeće dobre arhitekte, dobro ih platiti, prošvrljati malo po Europi da vidi kako se to radi, začepit usta onim dosadnim konzervatorima, mi ćemo malo "prilagoditi" detaljne planove i bit će to sve tip-top.
Tako to ide.
I dođe dobar investitor, s dobrim arhitektom, i prozbori on mudro: Ljudi, ovo je sve jad i bijeda, štakori vam se tu liježu i sirotinja tavori, što će vam to? Bio ja u Beču i Parizu i Berlinu, nema di nisam bio, to se sve ruši. I tu ne treba živit sirotinja, što će oni u centru, treba tu stanarine dignut da grad sam sebe održava (neće to u moj đep, ne brinite, ja sam humanitarac!), treba tu bogatune naselit, puuuno bogatuna, puuuno raskošnih stanova napravit.
I veliku garažu. A to je garaža za građane, kaže on. Samo ne znam di će bogatuni onda držat svoje rolseve i majbahe i jaguare.
Onda to Zagrepčani sve saslušaju i umjesto da su sretni što se na njih namjerio tako human čovjek, oni naprosto pozvizde.
Neće oni mirno ko Splićani, pustit da im rondaju po gradu kako se ko sjeti ostvarivat svoje snove. I genijalne ideje.
Pa dignu dreku do neba.
A mi drugi gledamo i čudom se čudimo što se tako grčevito bore za starudiju.
I što ne daju čovjeku da radi na svome po svome. Kupio čovjek, može sad napravit Tađ Mahal, ko mu ima braniti.
A ja, ne znam zašto, ali ja ih razumijem.
Znam što znači volit svoj grad.
Znam što znači gledati kako ne igraju nikakvi drugi argumenti osim argumenta novca. Jebenog profita.
Vidim kako se prodajemo za šaku škuda.
Ajme ljudi, ne mogu više pisat, moram radit.
A još nisam ni načela temu o kojoj sam htjela pisati.
Ovo je bio samo uvod.
Ustvari, htjela sam pisati o mogućnostima očuvanja historijske arhitekture i samog duha i duše nekog grada, onako kako ja mislim. Promišljam.
Nadam se da ću uspjeti nastaviti.
Ali tjerana bičem profita, moram ić radit.
* * * * * * * (pauza)
Nakratko sam se oslobodila iz ralja bespoštednog posla, otfikarila sve i evo me nazad.
Dakle, nastavak.
Gledam neki dan "Otvoreno" na temu Cvjetnog trga i prosvjeda.
Nisam apriori ni na čijoj strani. Ni za ni protiv.
To bi bilo nepristojno od mene budući da ne poznajem dobro problematiku o kojoj se raspravlja. Znam samo gole činjenice koje mi serviraju mediji.
Prvo što mi je upalo u oči bio je izgled gospodina T. Horvatinčića. Obučen tako da ne uliva ni malo povjerenja u svoje estetske kriterije. Bijela košulja do bokova, preko majica do iznad struka, razlika cca- pola metra, ležerno podignut ovratnik svilene košulje, mladenački izgled upotpunjen dobrom frizurom i naočalama u trendu, pokazao mi je samo čovjeka koji pati od forme i formalnosti, možda i od kompleksa Doriana Greya - vječnog mladića.
Dobro, sve si on to, težak koliko je težak, može i legitimno smije priuštiti.
Ali, ja mu nekako nisam vjerovala kad je obećavao da će nešto ULJEPŠATI.
I tako slušam ja i njega i njegove protivnice, zelene ili tako neke, koji isto baš ne nude prave protuargumente i proturješenja i polako se uključujem. "Involviram u problematiku", što bi rekli.
Naravno da me od početka ljuti činjenica na kojoj se sve te polemike grade. Kako grad može nekome prodat čitav jedan gradski blok? Ali to je druga stvar, ne bih sad o tome, to se zasniva na samom konceptu kapitalističkog uređenja, i išla bih previše u široko, a osim toga nisam ni za "socijalistički" model.
Valjda je rješenje negdje u sredini, kao i uvijek, ali to rješenje, humano i pošteno prema gradu i ljudima, očito nikoga ne zanima.
Sad kad je tako kako je, kad je on to kupio, vjerojatno svjestan svih ograničenja koja ga čekaju u takvom prostoru, ali vjerojatno i osokoljen ko-zna-kakvim "lako-ćemo" obećanjima iz gradske uprave, sad treba tražiti najbolje moguće razrješenje, koje će zadovoljiti većinu.
Treba suočiti argumente.
A na prvi pogled, investitor argumentiranije brani svoje postavke. Što nije čudo, jer on brani KAPITAL, a njegovi protivnici brane neko nejasno "pravo na grad", pravo na svoja sjećanja na djetinjstvo, nude samo svoju ljubav za prostor u kome žive i koji osjećaju svojim. Iako ga neko prodaje, a neko kupuje.
Dobro znamo da su LJUBAV i NOVAC nejednaki protivnici. Novac uvijek odnosi pobjedu. Jer će novac reći ljubavi: što ćeš ti samo s tom glupom emocijom? Čime ćeš je održavati, hraniti? Čime ćeš je braniti?
Koje rješenje su ponudili protivnici HoTo-a? Kako sam ja shvatila, nešto kao javno-privatno poduzetništvo. Trojstvo građani-grad-država, model vjerojatno primjenjen u mnogim evropskim gradovima.To je možda okej, ali - prekasno za Cvjetni trg. Jer, koliko sam ja pohvatala stvari, gosp. HoTo postao je VLASNIK spornih nekretnina, koje su očito, na javnom ili tajnom natječaju - prodane.
Dakle, svi napori "prava na grad" su uzaludni. Jer on ima "pravo privatnog posjeda".
Sve sam ja to promatrala prilično neutralnog stava, dok se nije uključio uvaženi i priznati gospodin arhitekt B. Kincl. U ovom slučaju u službi obrane Horvatinčićevog koncepta i Pedrekinog projekta.
Možda je to najbolji mogući projekt koji se mogao ponuditi, ne ulazim u to, ali ne može se rušenje nečega opravdati onim što je dotični arhitekt rekao: da se sadašnji sustav zaštite spomenika kulture koji je u Hrvatskoj u primjeni ne provodi nigdje u svijetu jer je SPOR i nevjerojatno SKUP.
Ne možeš ići obnavljati neku zgradu ako je to težek, minuciozan, spor, pipav, i kao posljedica svega toga, užasno skup posao.
E, tu me malo tako u živac.
Kako to može jedan arhitekt ocijeniti? Sam? Pa graditelju je najlakše i najjeftinije srušiti i graditi novo, naravno.
Ali, zar to ne bi trebalo pitati i povjesničare umjetnosti, konzervatore, statičare, jednom rječju jednu multidisciplinarnu grupu stručnjaka.
Ja ih još nisam čula da su se oglasili.
Vjerojatno ih nitko ništa ne pita.
Koliko ja znam Hrvatska ima Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Da li se sve ovo odvija u sklopu tog Zakona?
Postoji li neka studija?
Kad se upće obavljaju ti zahvati očuvanja i zaštite, ti tako spori i skupi poslovi, kako kaže gospodin Kincl?
Nakon velikih razaranja uslijed ratova i prirodnih katastrofa i nakon vremenskog propadanja pojedinih spomenika ili četvrti, treba pristupiti obnovi.
Kako?
Ima nekoliko načina.
To ja tako kao laik promišljam.
Smijem valjda.
Ali neću više dalje. Ne mogu više. Umorila sam se.
Sutra. Ako mi se bude dalo.
Ali tema je zanimljiva, mislim da će me privući.
