Da mi je neko prije godinu dana reko da ću na staru godinu tipkati po tastaturi (i to ovako brzo) i komunicirati s nepoznatim ljudima, nepoznatih opredjeljenja, godina, izgleda, sklonosti.....e, rekla bi mu da je lud ko kupus.
A evo, izgleda da sam kupus ipak ja!
Apdejt:
Došla san doma. Naime, vridnica je i danas radila. E, kad bi svi u našoj zemlji bili vako vridni ka mi Dalmatinci i Dalmatinke... Nemate pojma kako su danas svi zaposleni. Eno ih pun grad, ka šipak, a najzaposleniji ljudi na planeti su naši konobari...
Nego, tila san reći ovo: ulazim u Novu godinu neopterećena i lagana!
Praznog (doslovno) takujina i s max-minusom!
Kad je bal nek je maskenbal.
Kupila zadnjon lovom tabak i novine i ostalo 10 kuna.
E, kvragu, šta ću s njima? Dala pijancu iz kvarta! Neka je i njemu sretna Nova!
Tila san napravit neku prigodnu inventuru ove prohujale godine, ali me naglo uvatila neka linost... Ne da mi se, iden radit štogod korisnije.
Kolače peći, naprimjer. Ha, ha...
Što sad iman od toga da se falin s nečin ili da kukan i plačen? Ništa. Šta je bilo - bilo je, idemo naprid. Nazad ionako ne možemo. Zakoni fizike, ne moš ništa protiv njih.
Kakva će bit druga? Zajebana, ka i sve prethodne, naravno.
Triba samo Boga molit da nan da snage da izdržimo sve.
I da nan, onako malo, između sveg tog jada i nevolja, pošalje male mrvice sriće.
Samo jednu lipu pismu vam želim dati da poslušate.
Florian Cloud de Bounevialle Armstrong - DIDO
Don`t Leave Home
Like a ghost don't need a key
Your best friend I've come to be
Please don't think of getting up for me
You don't even need to speak
When I've been here for just one day
You'll already miss me if I go away
So close the blinds and shut the door
You won't need other friends anymore
Oh don't leave home, oh don't leave home
If you're cold I'll keep you warm
If you're low just hold on
Cause I will be your safety
Oh don't leave home
And I arrived when you were weak
I'll make you weaker, weaker still
Now all your love you give to me
When your heart is all I need
Oh don't leave home, oh don't leave home
If you're cold I'll keep you warm
If you're low just hold on
Cause I will be your safety
Oh don't leave home
Oh how quiet, quiet the world can be
When it's just you and little me
Everything is clear and everything is new
So you won't be leaving will you
Oh don't leave home, oh don't leave home
If you're cold I'll keep you warm
If you're low just hold on
Cause I will be your safety
Oh don't leave home
__________________
"Bakalar je riba iz porodice Gadidae koja živi u hladnim morima. Sivosmeđe je boje s tamnim pjegama i bijelim trbuhom te izduženom velikom glavom i snažnom donjom čeljusti. U dobi od 5 godina bakalar naraste u dužinu od 80 cm do 1 m, a težak je oko 20 kg. Baltički bakalari su patuljastog rasta i nikad nisu teži od 1 kg.
Bakalar živi u sjevernom Atlantiku, uz obale Norveške, Islanda, Kanade, Grenlanda i Amerike (u vodama oko Nove Zemlje i Islanda), u Polarnom moru i Sjevernom moru. Najjužnija granica njegova životnog prostora je La Manche.
Prema modernoj taksonomiji tri su vrste bakalara: atlantski bakalar (Gadus morhua), pacifički (Gadus macrocephalus) i grendlandski (Gadus ogac).
Osim što se konzumira svjež, bakalar se i konzervira soljenjem, dimljenjem i sušenjem, a na taj način se jednostavno transportirao još tijekom Srednjeg vijeka u Europi. Zasoljeni i dimljeni bakalar vrlo je popularan u mnogim zemljama, osobito Norveškoj, Portugalu i Brazilu. Najveće zemlje koje izvoze bakalar su Norveška, Grenland i Island te Amerika i Kanada. Njegova jetra služi za proizvodnju ulja, važnog izvora vitamina A i D te omega-3 masnih kiselina."
Shvatili ste što je "dalmatinski paradoks".
Od svih riba u Jadranskom moru, a ima ih, fala Bogu, popriličan broj, nama Dalmatincima, poznata je stvar, najdraža je jedna koja se kod nas ne može uloviti. Ni Hrvati, ni Slovenci, ni Talijani, nisu je još uspjeli ugledati u Jadranskom moru. Da se pojavi, brzo bi mi proglasili ZERP i izbacili ove lopove iz igre. Sve bi bilo daleko jednostavnije. Ne bi mi njima dali našu omiljenu ribu ni po cijenu zamrzavanja svih "odnošaja" s čudnovatom zemljom EU.
Ali BAKALARA za sada možemo uloviti jedino u dućanu.
I uspješni smo u lovu, mogu vam reći.
Jedino što nismo baš maštoviti u pripremanju. Spremamo ga uglavnom na dva načina. A Portugalci navodno imaju 365 recepata. Mi smo miljama daleko od toga, ali popravljmo se. Iako će ova dva načina - na bijelo i na brudet - ostati zakon.
Dakle, već nekoliko dana naveliko, na sve strane, konzumiramo bakalar. Postao je neizostavni i glavni dio svih blagdanskih domjenaka, partija, veselica i slavlja.
Počelo je prošli tjedan. Božićni domjenci zaredali su "ugusto" krajem tjedna.
Ja sam se našla na jednom gdje se posluživao bakalar na 4 načina.
1. "Bakalar na bijelo" - dalmatinska klasika.
2. "Bakalar na brudet" - isto klasika.
3. "Bakalar pod pekom" - novija moda.
4. "Lazanje s bakalarom" - e, to mi je otkriće! Odlično.
I sada jedva dišem. Od bakalara, naravno.
Parti u firmi. Bakalar na bijelo i bakalar pod pekom. Ukrašeno paštetom od tunjevine i lignjom na kolutiće.
Sada idem i ja kuhati.
Dosadilo da samo drugi kuhaju.
Večera je moja.
Na meniju je naravno:
Predjelo:
Domaći slani inćuni extra kvalitete od domaćeg proiizvođača,namjenjeni izvozu,posluženi s domaćim crnim maslinama i paškim ovčjim sirom, začinjeni domaćim maslinovim uljem.
Juha:
Juha od bakalara s rižom.
Glavna jela:
1. Bakalar na bijelo s extra-vergine mladim maslinovim uljem, svježim peršinom i domaćim (međimurskim) krumpirom. Jedino za češnjak nisam sigurna. Lako moguće da je iz susjedne Kine.
2. Bakalar na brudet - kapula zapržena na istom, gore opisanom, ulju, malo očišćenog mesa bakalara i malo krumpira na fete, zaliveno vodom, sokom od pomidora i naravno- dobrim bijelim vinom.
Biće i malo rižota, također na vodi od bakalara, začinjenog bosiljkom, ružmarinom, kaparima...
Desert:
Fritule. (Šapnit ću vam jednu tajnu: Kupila sam ih! Ali dobre su, ka domaće.)
Vino:
Ne pačam se u izbor. Prepuštam "goroj polovici". Moram priznati, bolje se razumi.
A doniće i gosti.
So this is Xmas
And what have you done
Another year over
And a new one just begun
And so this is Xmas
I hope you have fun
The near and the dear one
The old and the young
A very Merry Xmas
And a happy New Year
Let's hope it's a good one
Without any fear
And so this is Xmas (war is over)
For weak and for strong (if you want it)
For rich and the poor ones (war is over)
The world is so wrong (if you want it)
And so happy Xmas (war is over)
For black and for white (if you want it)
For yellow and red ones (war is over)
Let's stop all the fight (now)
A very Merry Xmas
And a happy New Year
Let's hope it's a good one
Without any fear
And so this is Xmas (war is over)
And what have we done (if you want it)
Another year over (war is over)
A new one just begun (if you want it)
And so happy Xmas (war is over)
We hope you have fun (if you want it)
The near and the dear one (war is over)
The old and the young (now)
A very Merry Xmas
And a happy New Year
Let's hope it's a good one
Without any fear
Evo 100-og posta mog.
Naravno, tu se broje i oni bez riječi, i s par riječi, i samo slike, i samo glazba...Ali nema veze, sve se broji u minuli rad. Lipo piše 100.
Nadam se da će mi to ubrojiti u izračun kad buden u penziju išla...
E sad, baš sam se mislila kako ću obilježiti 100-ti post. I domislila sam se ovome: objaviću nešto što ću i JA sa zanimanjem čitati. Jer do sada nisam stigla. Samo sam neki dan copy-pejstala i spremila.
Naime, neki dan sam, kao što ste neki primjetili, bila u bluzu i nekoliko stvari me podsjetilo na mog omiljenog slikara VINCENTA VAN GOGHA. Otišla sam tražiti na youtube pjesmu o njemu, pjesmu staru trideset-tridesetpet godina, sada jednako dobru kao i onda. Jer dobra glazba nema godina.
Zainteresirala se i moja tinejđerica, svidila joj se pjesma i pjevač za kojeg nikada prije nije čula. DON McLEAN.
Potražila sam joj onda i njegovu najpoznatiju pjesmu AMERICAN PIE. Nju je prepoznala jer ju je prije par godina prepjevala Madonna. Ali njena verzija obrađuje samo jedan stih te pjesma i predstavlja samo vrh ledene sante.
I onda sam se sjetila svojih tinejđerskih dana i kako me ta pjesma intrigirala jer nikako nisam mogla razumjeti o čemu se u njoj radi. Iako sam same riječi donekle razumjela.
I sad ću lipo s guštom na svom blogu čitati o tome, što su napisali pametniji od mene. Moj dar meni.
AMERICAN PIE
A long, long time ago...
I can still remember
How that music used to make me smile.
And I knew if I had my chance
That I could make those people dance
And, maybe, they’d be happy for a while.
But february made me shiver
With every paper I’d deliver.
Bad news on the doorstep;
I couldn’t take one more step.
I can’t remember if I cried
When I read about his widowed bride,
But something touched me deep inside
The day the music died.
So bye-bye, miss american pie.
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
And them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
Singin’, "this’ll be the day that I die.
"this’ll be the day that I die."
Did you write the book of love,
And do you have faith in God above,
If the Bible tells you so?
Do you believe in rock ’n roll,
Can music save your mortal soul,
And can you teach me how to dance real slow?
Well, I know that you’re in love with him
`cause I saw you dancin’ in the gym.
You both kicked off your shoes.
Man, I dig those rhythm and blues.
I was a lonely teenage broncin’ buck
With a pink carnation and a pickup truck,
But I knew I was out of luck
The day the music died.
I started singin’,
"bye-bye, miss american pie."
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
Them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
And singin’, "this’ll be the day that I die.
"this’ll be the day that I die."
Now for ten years we’ve been on our own
And moss grows fat on a rollin’ stone,
But that’s not how it used to be.
When the jester sang for the king and queen,
In a coat he borrowed from james dean
And a voice that came from you and me,
Oh, and while the king was looking down,
The jester stole his thorny crown.
The courtroom was adjourned;
No verdict was returned.
And while lennon read a book of marx,
The quartet practiced in the park,
And we sang dirges in the dark
The day the music died.
We were singing,
"bye-bye, miss american pie."
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
Them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
And singin’, "this’ll be the day that I die.
"this’ll be the day that I die."
Helter skelter in a summer swelter.
The birds flew off with a fallout shelter,
Eight miles high and falling fast.
It landed foul on the grass.
The players tried for a forward pass,
With the jester on the sidelines in a cast.
Now the half-time air was sweet perfume
While the sergeants played a marching tune.
We all got up to dance,
Oh, but we never got the chance!
`cause the players tried to take the field;
The marching band refused to yield.
Do you recall what was revealed
The day the music died?
We started singing,
"bye-bye, miss american pie."
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
Them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
And singin’, "this’ll be the day that I die.
"this’ll be the day that I die."
Oh, and there we were all in one place,
A generation lost in space
With no time left to start again.
So come on: jack be nimble, jack be quick!
Jack flash sat on a candlestick
Cause fire is the devil’s only friend.
Oh, and as I watched him on the stage
My hands were clenched in fists of rage.
No angel born in hell
Could break that satan’s spell.
And as the flames climbed high into the night
To light the sacrificial rite,
I saw satan laughing with delight
The day the music died
He was singing,
"bye-bye, miss american pie."
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
Them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
And singin’, "this’ll be the day that I die.
"this’ll be the day that I die."
I met a girl who sang the blues
And I asked her for some happy news,
But she just smiled and turned away.
I went down to the sacred store
Where I’d heard the music years before,
But the man there said the music wouldn’t play.
And in the streets: the children screamed,
The lovers cried, and the poets dreamed.
But not a word was spoken;
The church bells all were broken.
And the three men I admire most:
The father, son, and the holy ghost,
They caught the last train for the coast
The day the music died.
And they were singing,
"bye-bye, miss american pie."
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
And them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
Singin’, "this’ll be the day that I die.
"this’ll be the day that I die."
They were singing,
"bye-bye, miss american pie."
Drove my chevy to the levee,
But the levee was dry.
Them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
Singin’, "this’ll be the day that I die."
koga zanima može pročitati...
Dekodirani McLeanov kod
U jesen 1971., Don McLean objavio je jednu pjesmu koja i 35 godina kasnije golica maštu slušatelja. 8 i pol minuta duga "American Pie" i danas izaziva debate o čemu ona zapravo govori, što je McLean s njom poručio? I ma koliko objašnjenja postojalo, njezinu emotivnost nitko nikada nije doveo u pitanje: McLean je jasno dao do znanja da se nešto u Americi promijenilo, nešto što je bilo dobro, sad je zauvijek bilo izgubljeno.
Otvarajući pjesmu s pogibijom Buddy Hollyja (jedne od najvećih zvijezda pionirskog rock'n'rolla), a završavajući s tragičnim koncertom The Rolling Stonesa u Altamontu, McLean je pokrio 10 godina u kojoj su se Sjedinjene Američke Države radikalno promijenile, što kulturološki, što politički, što glazbeno. Optimizam i relativno blagostanje '50-tih godina, u '60-tim godinama zamijenilo je odbacivanje tih, sada zastarjelih, vrijednosti od strane raznih političkih i građanskih pokreta. Dolaskom sedamdesetih, utopijski socijalni pokušaji su se srušili pod vlastitom težinom, dok se stanovništvo osjećalo bespomoćno, prevareno i izgubljeno. Slike nekog mirnijeg svijeta bile su samo sjećanja, uspomena na vrijeme koje se sigurno neće ponoviti. Ništa više nije bilo crno ili bijelo, već samo nijanse sive...
Don McLean uporno odbija progovoriti o značenju pjesme, mada je potvrdio kako je pjesma napisana u spomen Buddy Hollyju, a na sva ostala pitanja o njezinom značenju duhovito odgovara: "Ona znači da više ne moram ništa raditi u životu". Tekst koji slijedi je tek pokušaj odgonetanja i pronicanja u tajne jedne od najboljih pjesama ikad napisanih i relativno subjektivna analiza McLeanovih stihova, glazbenika o kojem najbolje govore stihovi jedne druge, isto tako velike pjesme - "Killing Me Softly With His Song".
"American Pie" (Don McLean)
A long long time ago
I can still remember how that music used to make me smile
And I knew if I had my chance
That I could make those people dance
And maybe they'd be happy for a while
But February made me shiver
With every paper I'd deliver
Bad news on the doorstep
I couldn't take one more step
I can't remember if I cried
When I read about his widowed bride
But something touched me deep inside
The day the music died
Kitica započinje prepoznatljivim stihovima, ako ne po pjesmi, onda barem po uvodnoj špici filma "Star Wars", direktno referirajući na pedesete godine, kad je Buddy Holly bio živ i kad je životni san gotovo svakog djeteta i teenagera (ni McLean, rođen 1945., nije bio izuzetak) bio zasvirati na školskom plesu. U to vrijeme, McLean je radio kao dostavljač novina, a 3. veljače 1959. u 01.05. poginuo je, nakon održanog koncerta s nekolicinom izvođača u Clear Lakeu, Buddy Holly (22) zajedno s Ritchiejem Valensom (17), autorom legendarne "La Bambe", i The Big Bopperom (27) (sve odreda najpoznatiji glazbenici onoga doba s zajedničkom tiražom od preko 10 milijuna prodanih albuma u posljednjih godinu dana). Pilot malog zrakoplova, Roger Peterson, nije imao pilotsku dozvolu, a kad je avion uletio u oblake, među snježnu mećavu, uzalud je pokušavao podići nos aviona, međutim avion je ponirao i u smrt poveo svu četvoricu srušivši se u polje kukuruza.
Preminulu country legendu Waylona Janingsa do kraja života proganjala je jedna rečenica koju je rekao svom starom prijatelju Big Bopperu netom prije polijetanja. Naime, tog dana Janings je trebao letjeti umjesto Boppera, ali je Bopper imao zdravstvene probleme, pa mu je Jenings velikodušno ustupio mjesto u avionu. Bopper je na to, u šali, rekao: "Nadam se da će ti se autobus smrznuti!", a Janinigs je na prijateljsku provokaciju uzvratio jednako prijateljskom: "Jel'? A ja se nadam da će ti se avion srušiti". Tommy Douglas Allsup je s Valensom bacao novčić za mjesto u avionu, Valens je osvojio sjedalo, a Allsup ostatak svog života.
U veljači iduće godine preminuo je McLeanov otac. Stoga je veljača u pjesmi ostala zabilježena u stihovima "But February made me shiver". Udovica Buddyja Hollyja, s kojom je bio u braku skoro godinu dana, Maria Elena, u vrijeme pogibije supruga bila je u drugom stanju, a nedugo zatim imala je spontani pobačaj. Zahvaljujući Donu McLeanu, 3. veljače 1959. ostao je u povijesti zapisan kao "Dan kada je glazba umrla" (The day the music died).
So, bye-bye, Miss American Pie
Drove my chevy to the levee
But the levee was dry
And them good old boys were drinkin' whiskey and rye
Singin' this'll be the day that I die
This'll be the day that I die
Što je, uistinu, (Miss) American Pie? Nitko ne zna sa sigurnošću. Suprotno uvriježenom mišljenju, "American Pie" NIJE ime malog zrakoplova koji je u smrt odveo Buddy Hollyja. Sam Don McLean je u jednom radijskom interviewu 1999., jednom od rijetkih trenutaka kad je govorio o pjesmi, odbacio ovu urbanu legendu.
Zrakoplov koji se srušio 5 milja sjeverozapadno od zračne luke Mason Cityja u Iowi bio je model Beech Bonanza 35, S/N-1019 sa serijskim brojem N3794N, bez imena.
(Miss) American Pie su Sjedinjene Američke Države same, Amerika blagostanja i nevinosti jednog cijelog društvenog uređenja, jer godine koje su došle nakon Hollyjeve smrti donijele su ubojstvo braće Kennedy, Marthina Luthera Kinga, Vijetnamski rat, političke prosvjede, građanske nemire i slične događaje na koje američki građani, navikli na lagodan život nakon Drugog svjetskog rata, bez naglih turbulencija i oscilacija, jednostavno nisu bili spremni. American Pie je simbol s kojim se McLean oprostio od SAD-a, govoreći o svojoj domovini kao o djevičanski čistoj djevojci (Miss American Pie nije slučajno skovan termin. Naime, u Americi postoji istoimeno natjecanje ljepote) koja je morala naglo odrasti i za koju je djetinjstvo prebrzo završilo, a cijena koju je platila bila je njezina, uvjetno rečeno, ljepota...
Chevy je Chevrolet, automobil, prepoznatljivi simbol američke srednje klase, a levee je, u prenesenom značenju, nasip pokraj rijeke gdje su se skupljali teenageri kako bi se opijali (zbog toga i tekst "levee was dry"), dok je idući stih prava mala igra riječima. Rye je vrsta viskija (napravljenog od raži), ali istovremeno i naziv jednog kluba u New Yorku. McLeanova kuća bila je u blizini grada New Rochelle, a ondje je postojao klub The Levee koji je bio zatvoren, pa su Don i prijatelji morali prijeći nasip rijeke kako bi popili koju i slušali glazbu u klubu Rye (ako pažljivo poslušate pjesmu, Don stih "And them good old boys were drinkin' whiskey AND rye" izgovara kao "And them good old boys were drinkin' whiskey IN rye"). Zadnja dva stiha izravno upućuju na Hollyjevu pjesmu "That'll Be The Day" koja - govoreći o jednom budućem događaju - sadrži stih "That'll be the day… That I die".
Did you write the Book of Love
And do you have faith in God above
If the Bible tells you so
Do you believe in rock n' roll
Can music save your mortal soul
And can you teach me how to dance real slow
Well, I know that you're in love with him
'Cause I saw you dancin' in the gym
You both kicked off your shoes
Man, I dig those rhythm & blues
I was a lonely, teenage broncin' buck
With a pink carnation and a pickup truck
But I knew I was out of luck
The day the music died
I started singin'
Don McLean je vrlo religiozna osoba. "Book Of Love" je veliki hit grupe Monotones iz 1958., a paralelno s početkom šesdesetih javlja se ideja o glazbi (rock'n'rollu prvenstveno) kao novoj religiji mladih, a sam rock'n'roll vuče korijene (kao uostalom i većina glazbenog izričaja) iz crkvene glazbe. 1955., Don Cornell objavio je pjesmu imena "The Bible Tells Me So".
"Do you believe in rock'n'roll" parafraziran je stih grupe The Lovin Spoonful iz 1965. "Do You Believe In Magic?" u kojem se kaže "Do you believe in magic it's like trying to tell a stranger about rock'n'roll.'' (ironično, ali u filmu "Američka pita" iz 1999.), dva glavna lika pjevaju upravo tu pjesmu na natjecanju zborova).
Sporo plesanje (dance real slow) bilo je u Americi uobičajeno, plesnjaci su se održavali u dvorani za tjelesni odgoj (gym), a najčešće se plesalo na košarkaškom terenu, no plesači su morali izuti svoje cipele kako ne bi oštetili parket (you both kicked off your shoes). Cjelukupna procedura takvog plesnjaka zvala se 'sock hop'. Rhythm & Blues u početku je bio namijenjen samo crnačkom stanovništvu, ali su ga s vremenom počeli prihvaćati i bijelci ("Man, I dig those rhythm & blues").
Teenage broncin' buck je igra riječima, a označava kaubojskim rječnikom rečeno (bucking bronco) nevezanog, nepripitomljenog pastuha, dakle teenagera u naponu snage, pink carnation (ružičasti karanfil) je iz pjesme Martyja Robbinsa iz 1957. "A White Sport Coat (And A Pink Carnation)", dok je pickup terensko vozilo, simbol seksualne neovisnosti, ponajviše u Teksasu...
Ali zašto je McLean bio bez sreće ("But I knew I was out of luck"), ostaje misterij - možda nije imao uspjeha kod suprotnog spola (naime, McLean je bio u vezi s jednom kandidatkinjom izbora Miss American Pie') ili se možda opet poziva na smrt Buddy Hollyja?
Now for ten years we've been on our own
And moss grows fat on a rollin' stone
But that's not how it used to be
When the Jester sang for the King and Queen
In a coat he borrowed from James Dean
In a voice that came from you and me
Oh, and while the King was looking down
The Jester stole his thorny crown
The courtroom was adjourned
No verdict was returned
And while Lenin read a book on Marx
The quartet practised in the park
And we sang dirges in the dark
The day the music died
We were singin'
"American Pie" započeta je s pisanjem otprilike 10 godina nakon Hollyjeve smrti, pokrivajući najvažnije događaje te dekade, i to objašnjava prvi stih. No, za drugi stih tumačenja su različita. "And moss grows fat on a rollin' stone" je negacija stare poslovice da mahovina ne raste na kamenu koji se kotrlja, što se opet može protumačiti različito. Ali na što se odnosi? Najvjerojatnije se ne radi o poveznicama s pjesmama Muddy Watersa, Bob Dylana, Jimija Hendrixa, a ni o The Rolling Stonesima, već o McLeanovom viđenju Buddyja Hollyja koji u jednoj svojoj pjesmi ("Early In The Morning"), kaže: "Well you know, a rolling stone, don't gather no moss". Međutim, Holly je mrtav, a McLean nam kazuje da se Hollyjevo nasljeđe tj. njegov 'kamen' (koji predstavlja Hollyjevo stvaralaštvo) zaustavio i da ga ne prekriva mahovina zaborava.
"Thats not how it used to be" jasno aludira na vrijeme kad se glazba svirala i stvarala čista, neiskvarena, prije nego što je postala jedan od najunosnijih biznisa na svijetu. Jester je, pokazat će se kasnije, nitko drugi već Bob Dylan (na početku početaka svoje karijere Dylan je pjevao šaljive pjesme, pa odatle i nadimak Jester, tj. Lakrdijaš), King And Queen (točnije King & Queen) je naziv puba u Londonu u kojem je Dylan nastupio u prosincu 1963., tijekom snimanja interviewa za BBC.
"In a coat he borrowed from James Dean" je prekrasna poveznica. Ako ste gledali Deanov film "Buntovnik bez razloga", glavni odjevni predmet u filmu je crvena jakna koju Dean posudi prijatelju koji kasnije pogine, a Deanov otac prepoznavši jaknu pomisli da mu je to sin. Kada Dean obuče jaknu, to znači da je vrijeme suočiti se sa svijetom i napraviti ono što misli da je potrebno, te preuzeti odgovornost i odrasti. Tjedan dana nakon prve projekcije filma, nijedna trgovina u SAD-u nije više imala za prodati takvu jaknu, sve su bile rasprodane... A na naslovnici albuma "The Freewheelin" Bob Dylan nosi istu takvu crvenu jaknu kakvu je nosio James Dean, čak je i fotografija ulice slična onoj iz filma. Nema potrebe povlačiti paralelu kako su Dean i Dylan bili u mnogočemu slični, predvodnici svojih generacija, buntovnici... "The voice that came from you and me" odnosi se na Dylanovo slaganje stihova, jednostavnim riječima običnog čovjeka s obzirom da se folk glazba definira kao glazba mase.
Iduća dva stiha govore o padu Elvisove (The King) popularnosti, na čiji se nedodirljivi tron iz '50-tih, polako u '60-tima penje Dylan, uzimajući njegovu krunu od trnja (kruna kao referenca na Krista, te kao oznaka kralja i slave, a trnje u ovom slučaju vezano je uz nuspojave koje slava nužno prati).
"The courtroom was adjourned" i "No verdict was returned" objašnjavaju svađe i nerazumne argumente, beskonačne debate sukobljenih Dylanovih i Elvisovih fanova o tome koji je bolji, gdje konačni odgovor nikad nije donesen.
"While Lenin read a book on Marx" najbolji je stih pjesme. Lenin se izgovara potpuno jednako kao i Lennon i na prvi pogled jednostavno znači da Vladimir Lenjin, Staljinov prethodnik, čita ideološke knjige jednog drugog komuniste - Karla Marxa. Međutim, manje je poznato da je Lennon izjavio kako je marksizam utjecao na njegovu glazbu (i stoga određena politička nota u njegovim pjesmama), dakle i na The Beatlese, odnosno kako pjesma kaže, kvartet koji je vježbao u parku ("The quartet practised in the park"), a što se odnosi na svirku vezano uz film "Yellow Submarine" (1968.) kad zemlja Pepperland biva napadnuta 'antiglazbenim' projektilima, dok The Beatlesi imaju probu u parku.
'Dirges' su pogrebni napjevi koji opet aludiraju na smrt Buddy Hollyja, ali i na prolaznost stare glazbene generacije, općenito prolazak '50-tih godina, kad se sve činilo jednostavnije... Dodatak 'in the dark' može se, a i ne mora, odnositi na veliki nestanak struje na američkoj istočnoj obali 1965. godine.
Helter Skelter in a summer swelter
The birds flew off with a fallout shelter
Eight miles high and falling fast
It landed foul on the grass
The players tried for a forward pass
With the Jester on the sidelines in a cast
Now the half-time air was sweet perfume
While the Sergeants played a marching tune
We all got up to dance
Oh but we never got the chance
'Cause the players tried to take the field
The marching band refused to yield
Do you recall what was revealed
The day the music died
We started singing
"Helter Skelter" je kontroverzna pjesma The Beatlesa s albuma "White" za koju je Charles Manson rekao kako ju je slušao onog trenutka kad mu se 'javio' glas odozgo što je završilo ubojstvom supruge Romana Polanskog - Sharon Tate, u ljeto 1969.
"Summer Swelter" je dugo toplo ljeto 1965., kad su Los Angelesom buktali rasni nemiri poznatiji pod imenom "Watts Riots", poginulo je dosta ljudi dok je najveća šteta počinjena na stambenim objektima. Naravno, ti nemiri bili su samo od nekih, radoblje između 1966. i 1969. najturbulentnije je razdoblje američke povijesti, pojavljuju se različite grupe koje žele utjecati na američku kulturu, no to je preopširna tema zbog koje bi se ovaj članak mogao odužiti u nedogled.
Iduća dva stiha aludiraju na Byrdse (birds = ptice), s obzirom da je "Eight Miles High" njihova pjesma s albuma "Fifth Dimension" iz 1966., a ujedno i jedna od prvih pjesama zabranjena zbog veličanja opojnih droga. Međutim, naslov albuma ("Fifth Dimension") u slengu je, pod utjecajem znanstveno-fantastičnih serija i tinjajuće opasnosti hladnog rata, izraz za sklonište u slučaju atomskog napada tj. 'fallout shelter'.
"It landed foul on the grass" daje nam do znanja kako je jedan član Byrdsa uhićen zbog posjedovanja marihuane ('grass'), ali isto tako može odavati počast jednoj drugoj pjesmi, Dylanovoj "Mr. Tambourine Man" koju su obradili upravo Byrdsi, a koja se bavi sličnom 'problematikom'.
Iduća dva stiha koriste terminologiju američkog nogometa, najpopularnijeg sporta s one strane Velike bare: 'Players' su igrači, a 'forward pass' označava stjecanje određene prednosti na terenu (u ovom slučaju glazbenika koji se žele probiti do publike, na teren tj. 'field'), dok Jester (odnosno Bob Dylan) promatra sa strane ("With the Jester on the sidelines in a cast"). Dylan je 1966., na vrhu popularnosti, imao kontroverznu motociklističku nesreću i izbivao sa scene 9 mjeseci. Moguće je da ti stihovi govore o mladim snagama koje se žele probiti, sad kad je put čist, kad Dylana nema na putu.
"Half time air was sweet parfume" - 'sweet parfume' je miris opijata, tu nema dvojbe, ali 'half time' je ujedno i poluvrijeme u američkom nogometu za vrijeme kojeg su obično svirali limeni orkestri, u uniformama sličnim vojnim, na što se nadovezuje "While the Sergeants (vojni čin - narednici) played a marching tune", gdje su Sergeants The Beatlesi po nazivu svog albuma "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" (1967.) odjeveni u šarene uniforme slične vojnima.
"We never got the chance (to dance)" govori o koncertu The Beatlesa 1966. u parku Candlestick koji je trajao svega 33 minute, a pjesma se nastavlja s (ironičnim) opisom, rječnikom američkog nogometa, dominacije The Beatlesa i britanske invazije na američko tlo... "Do you recall what was revealed" je jasno, osvrt na ono što se iz svega toga izrodilo, a to je raspad četvorke iz Liverpoola 1970. godine.
Oh, and there we were, all in one place
A generation lost in space
With no time left to start again
So come on, Jack, be nimble, Jack be quick
Jack Flash sat on a candlestick
'Cause fire is the devils only friend
Oh, and as I watched him on the stage
My hands were clenched in fists of rage
No angel born in Hell
Could break that Satan's spell
And as flames climbed high into the night
To light the sacrificial rite
I saw Satan laughing with delight
The day the music died
He was singing
Prvi stih je bez sumnje vezan uz 15.kolovoza 1969. i 300.000 posjetitelja Woodstocka, drugi stih podsjeća na prvu šetnju Mjesečevom površinom, no istovremeno i na popularan TV show Irvina Allena "Lost In Space", a opet najvjerojatnije govori o izgubljenoj generaciji ("A generation lost in space"), danas posve poznatim terminom, generaciji koja je izgubila dio svog života i čiji je život krenuo u jednom, neželjenom smjeru, a vremena za popravke ili neki novi početak jednostavno nema ("With no time left to start again").
Jack u stihovima jest Mick Jagger (ime je dobio po pjesmi "Jumpin' Jack Flash", optužen kao glavni 'krivac', zbog svog razuzdanog ponašanja, za nasilno ponašanje mladih, kao šibica koja je zapalila bure baruta), dok je "Jack Flash sat on a candlestick" u slengu policijskog odjela za narkotike naziv koji opisuje pripremu heroina (naravno, nije tajna tko je u Stonesima bio najveći potrošač heroina, Keith Richards je izvan konkurencije).
Iduća 4 stiha opisuju događaj za vrijeme koncerta Stonesa na trkalištu Altamont u prosincu 1969. Za osiguranje koncerta bili su zaduženi Hell's Angels ("no angel born in hell") koji su za vrijeme izvođenja "Sympathy For The Devil" ("satan's spell") na smrt pretukli i izboli mladića po imenu Meridith Hunter. Kao religioznu osobu, McLeana je vrijeđalo i ljutilo štovanje Sotone (premda nema dokaza da je Mclean bio na koncertu) pa otud stihovi "My hands were clenched in fists of rage". Zadnja četiri stiha zaključuju ovu priču: Oko mjesta koncerta cijelo vrijeme su gorjele ogromne lomače od zapaljenih guma ("And as flames climbed high into the night"), a Hunterovo ubojstvo bila je neka vrsta rituala ("sacrificial rite"). Sotona je utjelovljenje našao u Jaggeru koji se za vrijeme nemilog čina (koji se odigravao upravo pred glavnom pozornicom) samo smijao (" saw satan laughing with delight") ne prekidajući pjesmu koju je izvodio.
I met a girl who sang the blues
And I asked her for some happy news
But she just smiled and turned away
I went down to the sacred store
Where I'd heard the music years before
But the man there said the music wouldn't play
And in the streets the children screamed
The lovers cried, and the poets dreamed
But not a word was spoken
The church bells all were broken
And the three men I admire most
The Father, Son and the Holy Ghost
They caught the last train for the coast
The day the music died
And they were singin'
Nema dvojbe za prva dva stiha - Janis Joplin je "girl who sang the blues", a potraga za sretnim vijestima ("happy news"), vraća nas na stihove prve kitice ("And maybe they'd be happy for a while"), no ovdje McLean kopa po ruševinama svijeta kojeg je nekad poznavao tražeći bilo što poznato, ali potraga dovodi do loših vijesti - Janis Joplin umrla je 4. listopada 1970., Jimi Hendrix 18. rujna iste godine, a Jim Morrison 3. srpnja 1971.
Iduća tri stiha shvatit ćemo ako povežemo par činjenica - "the music" je glazba Buddy Hollyja, "sacred store" je trgovina s pločama gdje se uvijek moglo preslušati album prije kupnje. Buddy Hollyjevi singlovi snimani su na formatu ploča od 78 bpm, ali krajem '60-tih godina njegove snimke nisu se nigdje mogle preslušati, jer je glazbena industrija prešla na novi format ploča - 45 bpm za singlove i 33 bpm za albume ("But the man there said the music wouldn't play").
Djeca koja vrište ("And in the streets the children screamed") su 'djeca cvijeća', hippie generacija ustala u borbi protiv vijetnamskog rata. "Lovers cried and poets dreamed" je stih najave prethodnice psihodelične glazbe. Idući stih - "But not a word was spoken", produbljuje misterij zašto se ništa nije poduzelo dok se još moglo, a može se odnositi na širok spektar događaja počevši od glazbe pa do politike (Simon & Garfunkelova "Sound Of Silence" nameće se kao pjesma koja zaokružuje ova tri stiha).
"The church bells all were broken", gdje crkvena zvona označavaju nešto sveto, (engl. holy - jasna referenca na Hollyja) i u pravilu ih je bilo tri (dakle Holly, Bopper i Valens), a to što su pokidana znače da više nikada zasvirati. Tri osobe koje McLean najviše štuje su tri poginula glazbenika. Vlak koji vozi za obalu ("They caught the last train for the coast") je često korištena metafora smrti (riječ "coast" odnosi se na 'zapadnu obalu', a u većini religija, odlazak na zapad je odlazak u smrt, tako je čak i u Tolkienovoj knjizi "Gospodar Prstenova"), a pretposljednji stih samo potvrđuje tezu da su Bopper, Valens i Holly tri čovjeka kojima se McLean najviše divio, i da su baš oni ti koji su otputovali posljednjim vlakom, noseći u svojim koferima neku bolju, čišću i srdačniju Ameriku...
A tog dana, kad je glazba umrla, pjevali su:
Bye-bye, Miss American Pie
Drove my chevy to the levee
But the levee was dry
And them good old boys were drinkin' whiskey and rye
Singin' this'll be the day that I die
pregleda: 4710 | autor: (s.v.) | (povratak)
Update: Isprintan post ima 10 stranica! Neću ga pročitati misec dana!
Update2: tekst prenesen sa stranice Muzika.hr. Autoru - skidam kapu.
Bem ti zimu i hladnoću!
Brrrrr.
A neki bi i snig. Bi i ja, na slici.
Neka njega di mu je i misto. U Lici.
Evo deset i kvarat, ja još u kapotu. 15 celzijusa. Malo!
Ove klime jutros nikako ugrijat. Kasno smo ih upalili.
Jer, kad smo došli - nema struje!
Nema.
Tražili je svugdi. Ali nema, pa nema. Ma, di li se sakrila?
A stara poslovica kaže: nema struje - nema grijanja.
Tako je to u Dalmaciji.
Mi smo vam komodni ljudi. Ko će se bakćat s drugim energentima, drva, ugljen, plin i to, to su zajebancije. Mi volimo struju. Električnu energiju. Čistu i urednu. Nevidljivu.
I nije nas briga odakle dolazi. I ima li je dovoljno. Nećemo mi termoelektrane, atomske centrale i te zvizdarije. Nek oni stoje dalje od nas...
Dok je nama Elektre, sve je dobro.
Još kad ne bi račune slali....
Daklem, došli mi jutros lipo na posal, po buri i ledu, crvenih noseva i promrzlih ušiju. Temperatura je bila oko 1- 2 jutros, mislim, a to je nama ko da nam Sibir poslalo. Još bura brije... To je ka minus15 u Lici.
Uletiš u firmu očekujući toplinu, kad ono - frižider. Palimo sve živo. Ćorak!
Ništa ne radi!
Što je sad?!?!
Nema struje.
Bem ti Elektru, HEP, državu i premijera! Na svih drvlje i kamenje! I sve ostalo šta ih pripada!
Zašto struje nema?!
UKRALI NAM OSIGURAČE iz ormara u hodniku!
Isčupalo ih. Odvidalo. I odnilo.
Valjda in daleko bilo u Peveca poć, pa se snašli.
Inače kad već spominjen struju, sitila san se i svitla. Ove dane-noći svitlimo ka Betlehem.
Žaruljice šarene na sve strane. Da odma pošandrcaš od blagdanskog veselja. Odmah se sitiš malog Isusića u štalici sa ligt-show-om, i sve one raškoši u kojoj se rodija, ka kralj.
A ja se pitam, onako usput, a šta bi falilo da nam grad bude cilu godinu ovako osvitljen? Ne ovako, nego ovoliko. Pa da nam se ona jadna dica ne vraćaju iz škola po mrakači. Da se ne moraju strašit divljih zviri i drugih beštija koje vrebaju iz mraka. Ka da su Crvenkapice na putu do bakice.
Pa ne živimo u šumi. Živimo u gradu kojeg volimo zvati pitomin.
A struja i nije tako skupa.
Ima i skupljih stvari.
Koje vrebaju našu dicu iz mraka.
Ali štaš, dica gradskih "otaca" su valjda davno školu završila. Ili ih voze u nju.
Posvećeno...
svima onima koji se ne mogu nositi sa životom...
sa demonima u svojoj glavi...
svima koji pate u svojim izgubljenim dušama....
koji su slabi za ovaj okrutan svijet...
Vincent (Starry Starry Night) Lyrics
Starry starry night, paint your palette blue and grey
Look out on a summer's day with eyes that know the darkness in my soul
Shadows on the hills, sketch the trees and the daffodils
Catch the breeze and the winter chills, in colors on the snowy linen land
Now I understand what you tried to say to me
How you suffered for you sanity How you tried to set them free
They would not listen they did not know how, perhaps they'll listen now
Starry starry night, flaming flowers that brightly blaze
Swirling clouds in violet haze reflect in Vincent's eyes of china blue
Colors changing hue, morning fields of amber grain
Weathered faces lined in pain are soothed beneath the artist's loving hand
Chorus:
For they could not love you, but still your love was true
And when no hope was left in sight, on that starry starry night
You took your life as lovers often do,
But I could have told you, Vincent,
This world was never meant for one as beautiful as you
Starry, starry night, portraits hung in empty halls
Frameless heads on nameless walls with eyes that watch the world and can't forget.
Like the stranger that you've met, the ragged man in ragged clothes
The silver thorn of bloody rose, lie crushed and broken on the virgin snow
Now I think I know what you tried to say to me
How you suffered for you sanity How you tried to set them free
They would not listen they're not listening still
Perhaps they never will.
Posvećeno i mom prijatelju, glazbeniku kojeg su napustile note u strahu od crnila njegove duše.
Želim mu svim srcem da mu se vrate.
Želim mu da ponovo udahne život u svoju violinu...
U moru božićnih pjesama, meni ova stara ostaje jedna od najljepših.
Dragi moji blogerski frendovi, ja sam još uvijek tu. Nisam baš aktivna, ne pišem, ne dolazim, samo povirim tu i tamo malo, ali se ne mogu skoncentrirati, pa uglavnom šutim.
Virim iz prikrajka. Iz margine.
Prolazim malo teško razdoblje. I ne baš malo.
Ali tu sam.
Ne dam se. Skupljam snagu.
Neću se dati.
Svih vas pozdravljam.
A pisma je dobra, zar ne?
Uvijek aktualna.
Jeste li je bili zaboravili?
POZDRAV SUNCU, projekt je arhitekta Nikole Bašića, koji je osmislio i već slavne MORSKE ORGULJE.
Ovo novo čudo u rivu je ugrađeni krug koji simbolizira sunce, a sadrži otprilike tristo solarnih ploča koje tijekom dana upijaju sunčevu energiju. Kad padne noć, prikupljena svjetlost stvara svjetlosne efekte i obasjava zadarsku rivu.
Soalrne ploče bit će nalik megadispleju na kojima će se ispisivati poruke dobrodošlice turistima na megajahtama. Vjerojatno će biti i reklama. A vidjet će se i planete Sunčeva sustava izrađene u rupama oko spomenika.
Naravno, ja sam vam dužna prave fotografije. Čim uhvatim vremena, evo ih.
Na današnji dan, onda je bio četvrtak, rodila sam svoga sina.
U jedan tmurni, kišni i sivi jugoviti dan, meni je zasjalo moje malo sunce.
Sićušno biće.
Savršeno kao Svemir.
Štogod da sam u životu mislila postići i ne znam koje ciljeve ostvariti, koje planinske vrhunce osvojiti, sad znam da sam ostvarila onda i jednom prije toga, kad je na ovaj svijet došlo moje prvorođeno dijete, moja sada velika, lijepa i pametna kćer.
Nema tu puno filozofije.
Ovo je pjesma koju je moj sin prvu čuo u svom životu:
Dok sam ga ja glazbeno "obrazovala" slušao je Gibonnija. I još ponešto...
Kasnije je tu ulogu preuzela njegova velika sestra pa je prešao na Let 3, Hladno Pivo, Red Hot Chilly Peppers i još poneke...
Depresija se može nazvati bolešću osjećaja . Njezina klasifikacija kao mentalne bolesti ne čini je manje stvarnom ili bolnom. To je uobičajena bolest svih vremena od koje obolijeva jedan od dvadeset ljudi. (Moja osobna procjena je i više. U različitim intenzitetima.)
Depresija je poremećaj u raspoloženju čije su značajke različiti stupnjevi tuge, razočaranja i osamljenosti, beznađa, sumnje u samoga sebe i krivnje. Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Osjećaj bespomoćnosti može postati tako intenzivan da se samoubojstvo može činiti jedino rješenje.
Depresija nije nešto što je "samo u tvojoj glavi". Ona nije izmišljena bolest, nije lijenost ili nekoliko dana kada se osjećate tužni ili loše. Ona nije PMS ili stres. Ona nije Božje odbacivanje i napuštanje, kao što bolesnik misli..
Uzroci mogu biti genetski, potaknuti stresom i preopterećenošću, a mogu biti i mentalni kao krivo naučeno suočavanje s poteškoćama i naučena bespomoćnost (mislim da u tome leži razlog zašto od depresije češće obolijevaju žene.)
Duhovni uzroci mogu biti osjećaj očaja i ispraznosti života, smrt bliske osobe i sl.
Simptomi:
- letargija, sve se čini preteškim za napraviti
- poremećaj spavanja
- nedostatak koncentracije
- razdražljivost
- iscrpljenost
- osjećaj krajnjeg očaja, beznadnosti i beskorisnosti svega
- opsesivno ponašanje
- trajni osjećaj zabrinutosti
- osjećaj da želiš plakati a ne možeš
- samoubilačke misli ili strah od počinjenja samoubojstva
- promjene u apetitu i težini
- drugo
Ovu definiciju prepisala sam s jedne internetske stranice, malo sam reducirala i prilagodila. Ali, uglavnom, to je to.
Već gotovo šest mjeseci borim se s tim. Ne kao bolesnik, nego "emocionalno involvirani promatrač".
A bojim se da gledam i u vlastitu budućnost.
My little private hell on Earth.
Prošla sam milijun faza.
Fazu "ma nije to ništa strašno, proći će".
Fazu "to je samo u glavi".
Fazu "vidi, ne prolazi".
Fazu ljutnje.
Fazu agresije.
Fazu sažaljenja.
Fazu utjehe.
Fazu "mirenja sa sudbinom".
Fazu "to nije sudbina, to je bolest. promjene na mozgu".
Fazu beskorisnih psihijatara.
Farmakološku fazu. Neučinkovitu.
Fazu očaja.
Fazu "zašto meni?" Zašto!? Faza glupog pitanja.
Pa opet fazu očaja.
Fazu "povući će me za sobom".
Fazu "i što ćemo onda?"
Fazu "imam ja svojih problema".
Fazu "TO je moj trenutno najveći problem".
Fazu "molim da to neko drugi obavi".
Fazu "sve je gore i gore".
Fazu "a može li još gore? Može!".
Fazu grižnje savjesti.
I tuge. Strašne tuge.
Sad sam u fazi traženja pomoći.
Mislim da mi ništa drugo ne preostaje.
