Marketing
nešto kao sport i nešto kao izložba
Kao i svim poštenim Hrvatima, moj vikend bio je u bojama sporta i kulture. Ma, mi smo tako fit i tako kuturna nacija da je to čudo.
Pa smo tako cili protekli vikend u znoju lica svoga odrađivali nacionalne sportske uspjehe.
I ja sam, kao i svi spomenuti pošteni Hrvati, poskakivala na kauču i znojila se od muke i grizla nokte i mučila svoje krhko tijelo sportskim naporima navijanja.
Rezultat te muke je više nego pozitivan. Ništa manje nego srebro na europskom rukometnom tronu, koje bi bilo i zlato da se Danci nisu još više mučili.
U mom Zadru bio je također uspješan sportski vikend. Šesnaesta pobjeda u nizu.
Parket u Jazinama pometen je Partizanom iz Beograda.
Evo dva igrača, jedan Zadranin, jedan Beograđanin, u klinču.
Nedjelja je više bila u kulturnom ozračju. Doduše, više onako mentalnom.
Bila bih ja rado otišla na neku izložbu ili u neki muzej, pogledati npr. izložbu hrvatskih slikara iz beogradskog muzeja, ili Marca Chagalla, ili otić lunjat cijelu noć po muzeju, ali želja nije dovoljna. Kad nema-nema. Kad si u provinciji, moraš se pomirit da za tebe nisu izložbe "od nacionalnog značaja".
Imamo mi doduše nešto muzeja, ali u svima triba platit. I noću i danju. A mukte je slađe. Pa svi pohrle u muzeje koji inače zjape prazni. Pa se gužvaju i guraju. Ko na stadionu.
A ja onda za dišpet stojim u miru doma svoga. I ne fali mi dlaka s glave, a onako bih bila sva iščepušana, u onoj gužvi. A moglo bi i gore završit.
To bi stvarno bilo suludo, poginit u stampedu na muzej.
Pa tako u nedostatku kulturnih događanja u gluho nedjeljno podne odoh ja na jedan nekulturni.
Na proslavu jedne ratne obljetnice.
I nakon 15 godina shvatih istinu. Da mi muž nije bio otišo ratovati, nego biti maneken. A ja popila priču o ratu. Hlebinka.
Eno ga na svakoj drugoj slici.
Jest da sam ga jedva prepoznala s onim licem mlađahnim i kilažom niskobrojnom, ali nedvojbeno je to on.
I još sam nešto vidila.
Jedan legendarni auto.
Naš reno 4 koji nas još vozi. Bolje reći - transportira s mjesta A na mjesto B, jer termin "vožnja u automobilu" podrazumijeva stanovitu udobnost. Koja u ovom slučaju izostaje.
I istina mi se razotkrila pred očima.
Vrijeme je, zaista krajnje vrijeme, da taj vjerni limeni ljubimac ode u penziju. S ovom slikom idem sad šetat po raznim uredima, nabavit mu sve puste medalje i spomenice koje ga spadaju, ratni put i ostalo, i s beneficiranim ratnim radnim stažem, pravac - mirovina.
Koju će provesti u nekom mirnom staračkom domu. Na otpadu.
Post je objavljen 28.01.2008. u 11:28 sati.