Marketing
odjek jeke
Ovo pišem u dahu, bez pripreme i korekture. I nepromišljeno.
Ali moram. Jer sam se naljutila. Mislim ne stvarno, nije me jutros nitko onako životno naljutio, osim one moje tinejđerice, koja mi ne da živit, ali to spada u jutarnju rutinu, oguglala sam. I uostalom, to je moje dijete, pa joj ipak progledavam kroz prste. Krv nije voda, davno su rekli.
Naljutio me jedan mali komentar pod jednim postom. Ma, nije ni to ništa novoga, ali eto, jutros mi naletilo.
Iako sam davno odlučila biti tolerantna, a na blogu se ne dati isprovocirati, ipak sam se naljutila. Što mogu. Čovjek sam.
Na blogu divanskitnje pojavila se lijepa priča koja evocira vrijeme od prije 16 godina. Jučerašnji dan, 15. siječnja, 1991. godine, dan kad je većina demokratskih zemalja potvrdila postojanje Hrvatske kao samostalne države, sigurno je važan povijesni datum u našoj kolektivnoj svijesti.
Čin koji nam je značio priznanje teške i krvave borbe i nadu u budućnost kojoj ćemo sami odrediti tijek.
Kako je ta budućnost ispala sasvim je druga tema. Ali MOGUĆNOST da je sami krojimo dana nam je tada. GREŠKE su naše. Jesu greške, ali su naše.
Spomenuta, dakle, priča pod nazivom Jeka nije dugačka ali puno većeg značenja od svoje dužine. Kao i sve dobre priče, s malo riječi puno kaže.
Pametnima dosta.
Komentar koji me naljutio je ovaj:
"sjecam se toga dana...... nisam imala stranu u tom ratu..... nisam imala nase i one druge.... svi su mi bili moji po zbunjenosti i razocaranju... i svi pomalo strani jer su nekoj strani pripadali po necemu sto su im drugi rekli.... meni nije bilo mjesta....."
Eto to me naljutilo.
Mene ovakvi stavovi izluđuju.
Naprosto.
Stavovi ni v rit ni mimo, po seljački rečeno.
Stavovi nekakve neutralnosti. Stavovi osoba koje su imale privilegiju izdić se iznad nas ostalih i sagledati stvari iz šire, najšire, svemirske perspektive. Sagledati besmislenost glupih ratova. Glupost ljudi koji te ratove vode. Glupost onih zanesenjaka koji su krenuli, kako je to sad IN reći "u tenisicama i s krunicama oko vrata (poneki i sa znakom "U" na čelu)" u taj glupi i besmisleni rat, jer su se, ne znam zašto, osjećali pozvani braniti svoje domove i svoju i tuđu djecu. Umjesto da su sjedili i sagledavali stvari iz "svemirske", gandijevske perspektive.
I zapalili u miru joint u podrumu.
Stvarno.
Stvarno je glupo svrstavati se. Držati nekome stranu. U ratu. Ionako su svi isti. Svi nose oružje. Svi pucaju. Glupani.
Jest da su neki pucali iz lovačkih pušaka i damskih pištoljića, a neki iz haubica i bacali "krmače" iz aviona po bolnicama i katedralama, pa što? Sve je to isto.
Kako se normalan čovjek mogao opredijeliti za stranu?
Kako normalan čovjek, koji gleda preko okulara divovskog širokokutnog tele-objektiva i vidi hrpu malih mrava koji se tuku može reći: ovi su u pravu, ovi su u krivu? Naravno da ne može. Normalan čovjek. Miroljubiv. Sveobuhvatan. Svevidljiv. Sveshvatljiv.
Samo oni jadnici koji su bili prisiljeni stvari gledati iz žablje perspektive, ili one još gore, štakorske, mogli su tako prizemno navijati i određivati strane.
E sad. Tako ja mislim.
Ja, koja sam se usudila misliti da shvaćam što se odvija pred mojim očima, koja sam mislila da VIDIM i da mi nitko ne treba objašnjavati. Da mi ne treba mentor.
Ali sad vidim da sam bila slijepa pored, onda još uvijek zdravih očiju.
Milamajkomoja, kako sam glupa bila!
Tek ovakvi komentari me vraćaju gdje mi je mjesto.
Pokazuju mi koliko sam svrstana. Umjesto da sam nesvrstana. Ko drug Tito.
Dakle, sad. Što mi je činiti? Pozivam pametnije da me savjetuju.
Od koga da moja djeca uče povijest? Kome da vjeruju? Sveznajućim neutralcima ili meni ovako pristranoj i ograničenoj, "uskovidnoj"?
Što da im kažem kad pitaju ono neugodno pitanje (ne ono, ono je jednostavno): Zašto je tata uzeo pušku i otišao u rov?
ŠTO DA ODGOVORIM?
Imate li prijedlog? Unaprijed upozoravam da sam izuzetno tvrdoglava osoba i da ću na kraju napraviti po svom. Sugestije me ipak zanimaju.
I samo da se zna još nešto. Više cijenim stav otvorene suprotnosti. S time se znam nositi.
S argumentima suprotne strane gušt je polemizirati, ako ništa drugo. Nije bio gušt ratovati, jer nismo bili ravnopravno naoružani, ali sada, s riječima, je druga situacija.
Ali s argumentima "samo ja znam višu istinu" ne znam izić na kraj. Jer ja NE ZNAM višu istinu. I nikad je neću znati. ZNAM samo da ću se prikloniti onoj plitici na vagi na čijoj strani je više argumenata za PRAVDU. I čovječnost.
(Napomena: spomenuti komentar napisala je meni potpuno nepoznata blogerica. Malo sam se naljutila, pa je nisam ni otišla upoznati. Unaprijed se ispričavam. Ne napadam osobu, nego stav.)
Post je objavljen 16.01.2008. u 09:57 sati.