Htjedoh reći, kako mi se čini da se arhitekti, ovdje o investitorima neću niti govoriti, iako oni sigurno snažno svojim zahtjevima utječu na arhitekte, dakle da se arhitekti nikako ne vole sa zaštitarima. Ne mislim na one zaštitare u fini i banci, nego vrle zaštitare spomeničke baštine, konzervatore i ine srodne stručnjake. Akademske gnjavatore debelih oćala, koji, kakti, proučavaju prošlost nekog prostora i pile li ga pile po očuvanju, konzerviranju, prezentiranju i što-ti-ga-sve-ne iste te prošlosti.
A ne živimo u prošlosti, nego u sadašnjosti, jasna stvar.
Nastavljam se na jučerašnju pilanu.
Na koju su, bajdvej, reagirali samo Zagrepčanci, i skrenuli u neke druge vode.... Ali nema veze.
Nastavljam se na izjavu onog spomenutog gospona arhitekta koji smatra da spomenike kulture treba štititi na drugačiji, učinkovitiji i, nadasve, jeftiniji način, nego se to čini sada, po trenutno važećem Zakonu u RH.
I zato on podržava projekt Cvjetni trg koji baš nije sklon zadržavanju sadašnjeg izgleda.
U to više ne ulazim. Ne držim nikome stranu, ali uvijek sam na strani poštivanja povijesti i tradicije. Što ne mora biti vrlina.
Ni ja ne mislim da su stvari idealne u području zaštite spomeničke baštine. Budući da živim u gradu čija je jezgra sama po sebi spomenik, i praktično svaka građevina na njoj pod zaštitom nulte kategorije, svakodnevno gledam različite zahvate na obnavljanju i zaštiti, arheološka istraživanja i interpolacije u raznim stupnjevima.
I živciram se strašno. Jer to ide tako sporo da se mjeri u stoljećima. Arheolozi i konzervatori toliko su pipavi i pimplavi da bi posramili i puževe. Trebali bi živjeti dugo ko biblijski starozavjetni likovi da bi vidili rezultate njihovog rada. Mislim, spori su dok rade kao produžena ruka države. Da ih hoće angažirati i platiti neki privatnik, vjerojatno bi se ubrzali do brzine svjetlosti. Lova je najbolja noga u guzicu, prokušani protuotrov za lijenost i sporost.
E, ali tu dolazimo do biti problema.
Ne može se arheološko nalazište ili obnova svetog Donata povjeriti privatniku. Sve da on to i hoće. Jer bi na starorimskim temeljima niknula nova vila u holivudskom stilu, a Donat bi osvanuo opituran u neonske boje i pretvoren u rave-partijanersko zabavište. Ili u još goroj varijanti, u hotel, pa bi u njegovim zidinama otvorili prozore, jer, bože moj, treba imat "pogled-more". To je must-have.
Virujte mi. Znam o čemu govorim.
Živim otvorenih očiju, gledam oko sebe, to je dovoljno.
Naravno, nisu sve zgrade u rangu Donata niti su svi placevi raskopani zbog predromanskih ostataka gradskih zidina.
Ustvari, većina građevina je nečije vlasništvo. A znamo kako se tretira privatno vlasništvo. Kao svetinja. S kojom možeš raditi što te volja.
Ko što će sad gospon HoTo s svojim vrlim arhitektima radit po svome.
A to nije baš tako. I ne bi smjelo biti. Nešto je privatno, ali je utkano u neko drugo "tijelo" i s drugim objektima čini smislenu cjelinu. Pa se treba povinovati tom tijelu i pravilima koja vladaju u njegovom tkivu.
I tu dolazimo do "sukoba" graditelja i povjesničara-davitelja.
Postoji nekoliko koncepata intervencija u povjesnim prostorima.
(Čuj mene, ali propovijedam. Ljudi, samo razmišljam, nemojte zamjeriti.)
Najlakše je to dočarati urbanističkim zahvatima velikih razmjera koji su se dogodili nakon 2. svjetskog rata, u Evropi naravno. U gradovima koji su doživjeli masivno razaranje iz zraka.
Ovo je samo okvirna podjela koju činim s primjerima koje, neke površno, neke malo bolje poznajem.
Dakle, prvi način intervencije bio bi potpuna rekonstrukcija. To se dogodilo prilikom obnove Varšave koja je doživjela gotovo stopostotno razaranje.
Mogu zamisliti arhitekte kako su zadovoljno trljali ruke i već vidjeli svoje ostvarene snove i revolucionarne ideje, nacrte hipermodernih građevina, viziju novog vremena, nove funkcionalnosti i novog načina života u posttraumatskim poratnim optimističnim vremenima. Ali - ćorak. Varšavski gradski oci odlučili su se za suprotan model. Varšava će se obnoviti po starim urbanističkim planovima, sve njezine reprezentativne četvrti. Minuciozno se vratio stari sjaj.
Imaju moje čestitke i poštovanje.
Oni gore opisani arhitekti novog doba došli su ipak na svoje. U jednom drugom gradu, gotovo isto razorenom, Rotterdamu.
Tamo je prevladalo suprotno stajalište. Što je bilo - bilo je, idemo potpuno ispočetka.
Proglasili su otvorenom sezonu gradnje svih graditeljskih snova.
Ono što se tamo nije sagradilo, vjerojatno je nemoguće sagraditi s ovovremenim materijalima i tehnikama.
Oni također imaju moje čestitke i moje poštovanje.
Napravili su to na svoj način. Originalno.
Zadar je grad nemjerljiv po veličini s prethodna dva, ali usporediv kad govorimo o razmjerima razaranja koja je pretrpio u isto vrijeme. Nakon rata osvanuo je s kataklizmičnim izgledom ruševine.
Trebalo je pristupiti potpunoj obnovi.
U Zadru je odabran, po meni, neki "srednji put" između prethodna dva primjera.
Što god se moglo rekonstruirati u prijašnjem izgledu, to je učinjeno. Praznine su popunjene novim zdanjima primjerenim vremenu u kojem su nastala.
Možda se moglo i bolje, ali mislim da je posao obavljen dosta sretno, pogotovo ako zamislimo koliko malo novaca je u to uloženo.
Glavni igrači u ovim pričama bili su, naravno povjesničari i konzervatori.
I zato im moramo biti zahvalni, ma koliko naporni i dosadni i sitničavi i spori i itd bili.
Sad ću opet malo stati. Naporna sam samoj sebi.
A još nisam rekla sve što sam tila...
