Čitam Hesseove Male radosti, kratki mudri esejčić o svima pristupačnim i nadohvat ruke "malim radostima". Uživanje u blještanju snijega u noći, npr., u zimskoj šetnji kada se grad čini kao dvorac s ledenim dvoranama punim kristala i svjetlucanja inja i ukrasa po drveću kao vitezovima okruglog stola, okrugli stolovi kafića i srcaste stolice prekriveni snijegom, crkveni zvonik po čijem satu i kazaljkama je napadao snijeg, streha s koje vise prozirne sige koji prizor nisi vidjela od djetinjstva, raskošni ogromni borovi s bijelim šlagom na granama nasuprot ljubičastom zimskom nebu... Za male radosti samo treba puno mašte i eventualno iskrenog i autentičnog književnog teksta kakvog dobrog pisca čiji savjeti će nas pratiti u našim čarobnim nalazištima dragulja svakodnevnog života, gdje drugi vide samo običnu golu granu na kiši mi vidimo blistavu ljepoticu. Kristalizacija se to zove, po Stendhalu, kada ružno postaje nam dragulj, ali ne jer se je ružno izretuširalo u nešto što nije, nego jer je naše oko otkrilo ljepotu - istine. Cijeli tekst je tu, pa poslušajmo "razmišljanja i raporte" velikog pisca:

Male radosti

Veliki dijelovi stanovništva u našem vremenu žive u dosadi bez radosti i ljubavi. Profinjeni umovi smatraju naš neumjetnički način života opresivnim i bolnim te se povlače iz današnjice. U umjetnosti i književnosti, nakon kratkog razdoblja realizma, osjećaj nezadovoljstva opipljiv je posvuda, a najjasniji simptomi su čežnja za renesansom i neoromantizmom.

„Nedostaje vam vjere!“ viče Crkva i „Nedostaje vam umjetnosti!“ viče [Ferdinand] Avenarius. U redu, meni. Mislim, nedostaje nam radosti. Bujnost uzvišenog života, shvaćanje života kao radosne stvari, kao slavlja - to je, u biti, ono čime nas renesansa tako blistavo privlači. Visoko poštovanje prema minuti, žurba, kao primarni uzrok našeg načina života, nesumnjivo je najopasniji neprijatelj radosti. S čežnjivim osmijesima čitamo idile i sentimentalne putopise prošlih epoha. Za što naši djedovi nisu imali vremena? Kad sam jednom pročitao Schlegelovu Eklogu o besposlici, nisam se mogao oteti pomisli: Kako biste uzdahnuli da ste morali raditi naš posao!

Čini se tužnim, ali nužnim da ta žurba našeg modernog života ima štetan i napadački utjecaj na nas od našeg najranijeg odgoja. Nažalost, međutim, ta žurba modernog života odavno je zauzela naše oskudno slobodno vrijeme; naš način uživanja u životu teško je manje nervozan i iscrpljujući od aktivnosti našeg rada. "Što je više moguće i što brže moguće" je moto. Iz toga slijedi sve više zabave i sve manje radosti. Svatko tko je ikada svjedočio velikom festivalu u gradovima ili čak metropolama, ili mjestima za zabavu modernih gradova, sjećat će se ovih grozničavih, iskrivljenih lica s uprtim očima bolno i odvratno. I ovaj morbidni način uživanja u životu, potaknut vječnim nezadovoljstvom, a opet vječno prezasićen, pronašao je svoje mjesto i u kazalištima, opernim kućama, čak i koncertnim dvoranama i umjetničkim galerijama. Posjet izložbi moderne umjetnosti zasigurno rijetko predstavlja zadovoljstvo.

Čak ni bogati nisu pošteđeni tih zala. Mogao bi, ali ne može. Čovjek mora sudjelovati, biti informiran, ići u korak s vremenom.

Kao i svi ostali, ne znam univerzalni lijek za ove probleme. Jednostavno želim podsjetiti na stari, nažalost prilično zastarjeli, osobni lijek: Umjerenost je dvostruko zadovoljstvo. I: Ne previdite male radosti! Dakle: Umjerenost. U određenim krugovima potrebna je hrabrost da se propusti premijera. U drugim krugovima potrebna je hrabrost da se književni novitet ne sazna nekoliko tjedana nakon izlaska. U najširim krugovima, smatra se da je netko posramljen ako nije pročitao današnje novine. Ali poznajem neke koji ne žale što su imali tu hrabrost.

Svatko tko ima kino pretplatu ne bi trebao misliti da ima što izgubiti ako je koristi samo jednom svaka dva tjedna. Jamčim im: dobit će. Svatko tko je navikao gledati slike u masi trebao bi pokušati, ako je još uvijek u mogućnosti, provesti sat ili više ispred jednog remek-djela i zadovoljiti se time za taj dan. Dobit će od toga.

Isto tako, strastveni čitatelj itd. trebao bi to isprobati. Nekoliko će se puta iznervirati što se ne može pridružiti razgovoru o nečem novom. Nekoliko će se puta osmijehnuti. Ali uskoro će se i sam nasmiješiti i znati bolje. I svatko tko se ne može natjerati na bilo koje drugo ograničenje trebao bi isprobati naviku odlaska u krevet u 10 sati barem jednom tjedno. Bit će zadivljen koliko se briljantno nadoknađuje ovaj mali gubitak vremena i uživanja. Sposobnost uživanja u "malim užicima" usko je povezana s navikom umjerenosti. Jer ta sposobnost, izvorno urođena svakom ljudskom biću, pretpostavlja stvari koje su često atrofirale i izgubile se u modernom svakodnevnom životu, naime određeni stupanj vedrine, ljubavi i poezije. Te male radosti, posebno one koje se daruju siromašnima, toliko su neupadljive i toliko brojne u svakodnevnom životu da ih tupe umove bezbrojnih radnih ljudi jedva da više dotiču. One prolaze nezapaženo, ne reklamiraju se, ne koštaju ništa! (Čudno, čak ni siromašni ne znaju da su najveće radosti uvijek one koje ne koštaju novca.)

Među tim radostima, najpoznatije su one koje nam otkriva svakodnevni kontakt s prirodom. Naše oči, prije svega, mnogo zlostavljane, prenapregnute oči modernog čovjeka, posjeduju, ako se samo poželi, neiscrpan kapacitet za užitak. Kad ujutro idem na posao, brojni drugi radnici žure sa mnom i prema meni, upravo se probudivši iz sna i kreveta, drhteći brzo i preko ulica. Većina hoda brzo, držeći pogled na cesti ili najviše na odjeći i licima prolaznika. Glavu gore, dragi prijatelji! Pokušajte ponekad - drvo ili barem dobar komad neba mogu se vidjeti posvuda. Ne mora uopće biti plavo nebo; svjetlost sunca se uvijek može na neki način osjetiti. Naviknite se svako jutro na trenutak pogledati u nebo i odjednom ćete osjetiti zrak oko sebe, dah jutarnje svježine koji vam je darovan između sna i rada. Otkrit ćete da svaki dan i svaki krov ima svoj izgled, svoje posebno svjetlo. Obratite malo pažnje na ovo i imat ćete ostatak blagostanja i mali dio zajedništva s prirodom za cijeli dan. Postupno se oko bez napora uvježbava da bude posrednik mnogih malih podražaja, da promatra prirodu, ulice, da shvaća neiscrpnu komediju svakodnevnog života. Od tamo do umjetnički uvježbanog pogleda je manja polovica puta; glavna stvar je početak, otvaranje očiju.

Komadić neba, vrtni zid obrastao zelenim granama, lijep konj, prekrasan pas, skupina djece, lijepa ženska glava – nećemo dopustiti da nam se išta od toga oduzme. Svatko tko je napravio prvi korak može vidjeti prekrasne stvari unutar ulice bez gubljenja ijedne minute. Ovakvo gledanje nipošto nije zamorno, već jača i osvježava, i to ne samo oko. Sve stvari imaju živopisnu stranu, čak i nezanimljive ili ružne; čovjek jednostavno mora biti voljan vidjeti ih.

A s gledanjem dolazi vedrina, ljubav i poezija. Čovjek koji prvi put ubere mali cvijet kako bi ga držao blizu dok radi, napredovao je u svom uživanju u životu. Preko puta kuće u kojoj sam dugo radio bila je djevojačka škola. Razred desetogodišnjaka imao je svoje igralište na toj strani. Morao sam naporno raditi i patio sam od buke djece koja su se igrala, ali koliko mi je radosti i životnog žara pružio jedan pogled na to igralište neopisivo je. Ta šarena odjeća, te živahne, vesele oči, ti vitki, snažni pokreti povećali su moj životni žar. Jahaonica ili kokošinjac mogli su mi slično poslužiti. Svatko tko je ikada promatrao učinke svjetlosti na monokromatskoj površini, poput zida kuće, zna koliko je oko zadovoljno i sposobno za užitak. Zadovoljit ćemo se ovim primjerima. Mnogi drugi mali užici sigurno su se nekim čitateljima dogodili, poput posebno ugodnog mirisa cvijeta ili voća, slušanja vlastitih i tuđih glasova, prisluškivanja dječjih razgovora. Pjevušenje ili zviždanje melodije također pripada ovdje, zajedno s tisuću drugih sitnica od kojih se može utkati svijetli lanac malih užitaka u vlastiti život. Svakodnevno doživljavanje što više ovih malih užitaka i štedljiva raspodjela većih, napornijih užitaka na blagdane i lijepa vremena, savjetovao bih svima koji pate od nedostatka vremena i motivacije. Za opuštanje prije svega, za svakodnevno olakšanje i oslobađanje, dani su nam mali, a ne veliki, užici.
(1899)
Hesse, Hermann: Razmišljanja i izvještaji 1899–1926

Opčinjavaju me šikare, bila je predivna jedna u blizini sinoć, pod snijegom, s bršljanima punim kristala od snijega koji se topio pa se kapi zaledile na lišću u ledeni nakit, a šikara svjetlucala u mraku kao balska dvorana iz velikih romana. Gotovo se mogao čuti orkestar iz palače u kojoj je patila Kiti gledajući ples Karenjine i Vronskog.















DVORAC PRVI

šikara pod šneom
ona nasrće na stranicu knjige prostački
jer joj se ne otvara
vriježa bršljana nosi kristale
poput Kitine dijademe na balu
na kojem je Vronski gledao samo u Karenjinovu
ljubljenu ženu
“jeste, ima nečeg tuđeg, paklenog i bajnog u njoj”
- za se će jadna Kiti
a kad ju je Vronski ugledao ispred sebe
sastavši se s njom u mazurki
nije ju odmah prepoznao - toliko se bila promijenila

gotovo je umrla do proljeća
ali ovo nije pjesma o Kiti
ovo je pjesma o otrovnim bršljanima

Nokturno

Markaj se z babom složil v kup,
drob im se pesji spopal skup.
Zavrček je v čupu cupkal:
cup-cup,
z ormara je opal i stropal se čup.

»Vonjha ti pukla kak slatki januš,
kaj ne bi, baba, pošla zamuš?
Šparog vražjih dal bi ti pušlec!«
V parog vragu vešča zaslinila je kušlec...

Šantavi puklavku drgeznil je v drob,
pod zimljičavkom otparl se je grob.
V žveplenom risu, zletel kak pes,
zalajavši hudo v puriflamu ves:
Markaj se zdimil i vgesnul kak kres...

Za šentom je baba zletela vun,
mesec nad hižom čkomel je pun...

Na blazinah mlačnih žagala je ves,
v daljini, v mesečini, tulel je pes...

Zapah s krelutmi. Jen čarni ptič...
Babi ni to bilo prvič ni zadnjič,
da ju je zasmolil čarni hudič,
z žveplenim pupkom, nevidinčič…

Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha
_____________________________________

Markaj, đavo kada se imenuje određenim imenom
zavrček, zametak u ženskoj utrobi
stropan, slupan, razbijen
vonjha, vonj, smrad
slatki januš, anis
pušlec, vezica, snop
vešča, vještica
šantav, šepav, hrom
puklavka, grbava
dregezniti, proburaziti
zimljičavka, zimljičavec, grozničavka, grozničavac
žveplo, žveplen, sumpor, sumporast,
ris, čarobni krug kojim se okružuju čarobnjaci prije čaranja ili sazivanja nečistih duhova i mračnih sila
hudi, zao, zloban
puriflam, oganj od baruta, eksplozija praha, puščani prah
šent, nečisti duh, hudi duh, demon, prikaza, sablast, đavo
blazina, perina, jastuk
žagati, piliti, u prenesenom smislu: hrkati
zapah, zadah
zapahati, zavijoriti se
krelut, krilo
čarni hudič, crni vrag
nevidinčič, duša nekrštenog, nezakonitog djeteta, ubijenog u porodu ili još u utrobi majčinoj, koja luta noćima po svijetu u obliku svijetleće kugle, tražeći smirenje, otkupljenje i izbavljenje

SCARY TEACHER
stisnuti stolac uz stolac
grijemo se i surfamo
ne kaže ništa kad ga nešto pitam
samo se krasno ošišana glavica
čvršće stisne uz moju ruku
kojom tipkam svoje a on
tipka svoju Scary Teacher* -
dakle gospođica T misli da nam može
uništiti Božić?
napravi joj snjegovića
kojeg neće
nikad zaboraviti!

*Scary Teacher 3D je pakistanska horor survival igra koju je objavio ZNK games, a razvio Zubair Anwar, kao i Scary Dudes. Objavljena je 15. lipnja 2017. Sažetak: Gospođica T je sadistička učiteljica koja muči svoje učenike, muči i životinje, a čak je i ubila neke ljude, poput svog bivšeg supruga Sama. U igri ćemo morati prikriveno ući u kuću gospođice T kako bismo ju prevarili i naučili ju lekciju.