PRIJE TRIDESET GODINA (1917-47)

Nije svrha ovih redaka da budu historijom onih davnih dana, ali kako je zagrebačka biskupija prije trideset godina stala da igra svoju fatalnu političku ulogu, potrebno bi bilo ipak i uprkos svemu ipak posvetiti neku, ma i minimalnu pažnju tim našim biskupima koje politika već trideset godina zanima više od njihovih pastirskih vrhunaravnih dužnosti.

U našoj biskupiji, osnovanoj u dvanaestom stoljeću među »slavenskim poganima i idolopoklonicima«, razmišljalo se godine 1917 o mnogim suvremenim zemaljskim pojavama i stvarima na prilično staromodan način, koji se od Krčelićevih marijaterezijanskih dana, nažalost, u svojim elementima nije ni u čemu izmijenio. Ova barokna, feudalna metoda mišljenja, po kojoj su biskupi pozvani da budu boljari i - kao takvi - narodni voždovi, nije više bila podesna za snalaženje u prostoru i u vremenu. Poslije petnaestovjekovne tragične plovidbe, mi smo se u stvarnosti godine 1917 nalazili kao narod u potpunom brodolomu, a u našoj biskupiji, međutim, o stvarnim opasnostima naše ovozemaljske egzistencije kao da nisu imali pojma. Nadbiskup, koji je prije trideset godina tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni toranj boljševizma, najavio je tome pokretu križarsku vojnu do istrebljenja. Reklamiran od svoje vlastite štampe kao »veliki duh«, »organizator«, »stvaralac i ideolog«, taj »mislilac udubljen u problem kršćanske filozofije« tako duboko da je »s lakoćom prelazio preko najtežih pitanja metafizike«, taj »mistik« koji je stvorio »neprolazno djelo teodiceje«, taj »akademik« i »pokrovitelj Akademije«, »učenjak i silogistik«, taj »enciklopedist«, od koga »divovski raznolikijeg i univerzalnijeg imena u našoj historiji nije bilo«, taj naš »meditator grandioznog uma« ušao je u borbu protiv boljševizma od straha pred agrarnom reformom.

Takoreći u predvečerje lenjinskog Oktobra, naš Nadbiskup prisustvovao je, kao jedan od krunitelja, krunisanju posljednjeg Cara i Kralja austrijskog i hrvatsko-ugarskog, u Budimu; kao »starčevićanac«, on je hladnokrvno glasao grofu Tiszi ratne kredite, a za financiranje austrijskih topova zabijao je zlatne čavle u Slavensku lipu na Trgu Bana grofa Jelačića, ali u pitanju »ljudskog majmunskog podrijetla« i »boljševičke« agrarne reforme bio je idealno i postojano beskompromisan protivnik. Taj naš »Sacerdos Maximus«, pred kojim su orgulje himnički intonirale: Vos posuit Spiritus Sanctus regere Dei Ecclesiam, taj naš natpastir, »knez i vladar naših duša« kome je ovozemaljski put bio »veličanstvena via triumphalis«, taj naš »graditelj duševne kulture« koji je zaustavio »prvu ofenzivu slobodoumlja i slobodnog zidarstva«, taj naš slavni antidarvinist, antišulekovac i antibrusinovac, narodni dobročinitelj i bankir, »koji je u svojoj Poljodjelskoj banci organizirao kapital za davanje jeftinog kredita« - on je na čitavu dramatsku problematiku oktobarskih dana reagirao po shemi najbanalnijeg tvrdoglavog zemaljskog Gospodina iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća. Ovi naši kaptolski veleposjednici, uvjereni da su biskupske, tj. njihove desetine, činži, gornice i dežme »juris divini« - božanskog pravnog podrijetla, za svoje livade, lukno, daće i vinograde u stanju su da se bore ne samo enciklikama već isto tako i topovima. Ti milosrdni zaštitnici djevica sv. Vinka Paulskoga patetično su zaprijetili godine 1917 svim agrarnim interesentima oko sebe ognjem i mačem, kao Toma Bakač kada je branio Sisak od Turaka. Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća zapravo bavili nikakvim drugim pitanjem nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feudalnih dohodaka. U svetome Evandelju po Luki, X, 7 i 8 i u Poslanici svetoga Pavla Korinćanima I, IX, 4, 7, 11, 13 i 142 jasno je rečeno kako je pravo dušobrižnikâ da od svoga stada primaju nagradu, da čineći svetu službu imaju pravo i hraniti se od te svete službe, da propovijedajući Evanđelje od njega i žive i da služeći oltaru logično pokusaju sve ono što se na oltarima nađe... Da je smiješno hraniti se od vrhunaravnih čaranja i od smokava, jarića i ulja po žrtvenicima, to je bilo jasno već Aristofanu, ali Hrvatski sabor nije na evanđeoske zapovijedi gledao okom helenskoga komediografa, pak su hrvatski saborski zaključci o biskupskim tributima i o biskupskoj desetini od godine 1273, 1353, 1480, 1481, 1537, 1567, 1608, 1621 i 1660 imali punu zakonsku i evanđeosku snagu sve do godine 1848, kada je zagrebački kaptol pobio i povješao prilično mnogo seljaka, gladnih kaptolske zemlje, a za koje se već onda govorilo i u štampi biskupskoj pisalo da su komunisti!

U ovih trideset godina dva zagrebačka biskupa, sedamdeset i prvi i sedamdeset i drugi, djeluju u okviru naše suvremene političke stvarnosti na staromodan, a pomalo i dosadan način sedamdesetorice svojih predšasnika. Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verböczyjevim Tripartitom, paragrafima, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologijom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču očima, čudesima, kokošjom krvlju kao krvlju Kristovom i provincijalnom politikom. O toj sedamdesetorici zagrebačke gospode biskupa dala bi se napisati zanimljiva knjiga na temu socijalističkog realizma, kada se već traži da taj realizam ima da bude doista - i socijalistički. Sve do šesnaestog stoljeća zagrebački biskupi su, prije svega, sami stranci: Talijani, Nijemci, Madžari, Anžuvinci, Kolomanovci, Arpadovci, svjetovnjaci, simonisti, baruni, kraljevski favoriti, zagonetni pustolovi i jalovi teolozi. Za osam stotina godina ti Fancike. Ugrini, Debrentheji, Zoliji, Scolariji, Monoszli, Wolfgangi, Osvaldi de Szentlaszlo ne rade drugo nego kupuju kmetove, robe zemlju, otimaju prebende, pale gradove, ubijaju i gaze kroz vjekove to seljačko meso oko sebe i tove se od desetine, a čitava ona serija baroknih grofova s mitrom u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uvijek se borila protiv svog naroda dosljedno. Sa svojim biskupskim jagarima, haramijama, drabantima, pandurima, španima, dvorskim kaštelanima, kanonicima i prebendarima ti biskupi ubiru desetinu vinsku, pšeničnu, žitnu, prosenu, hršulju, jačmenku, zobenicu, kukuruznjaču, kruškovnjaču, povrtnu jalovicu, jaricu, kablenku, katansku, hljebnu, gornicu, govedščinu, dinarščinu, filjarščinu, arendu, harmicu i egzekucionalni groš! Pod zaštitom pozitivnih zakona ti naši biskupi gutaju vjekovima krave, konje, med i mlijeko, maslac, sirove, svinje, janjce, konoplju, lan, predivo, voće, perje, vinograde, sjenokoše, purane, zečeve, guske, perad uopće, i divljač sezonsku, grožđe i povrće, i kad bi se sabralo sve, čime su se ta gospoda pogostila na račun svojih bližnjih, jedva da bi ono što su oni »duhovno posijali« predstavljalo neku vrhunaravnu protuvrijednost za tu nepreglednu količinu zemaljskih dobara. Oni stoje doduše na principu da imaju pravo da žanju tjelesne stvari za nagradu što su posijali duhovne vrijednosti: Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est - si nos vostra carnalia messuerimus? Kada nas biskupi sa svetim Pavlom pitaju, zar su sve te zemaljske sitnice zaista tako nešto ogromno te se ne bi smjele požnjeti za ono što se duhovno posijalo, mi im isto tako odgovaramo pitanjem: a što je to što se posijalo duhovno godine 1917? Posijala se kardinalska, vatikanska, papinska teza: boljševizam je kula babilonska koju valja srušiti! Tom rušenju paklenih vrata dodali su naši biskupi vrlo mudro i lukavo još i tzv. narodnu parolu: »u interesu hrvatskog naroda«. Nisu se biskupi pobunili protiv boljševizma jer Darwin ima ili nema pravo kad pretpostavlja da je čovjek »majmunskog podrijetla«, nego zato što je do gospode biskupa dopro glas da Lenjin sklapa mir, da dijeli zemlju i da socijalizira banke, pa će, u slučaju da dopre do Zagreba, socijalizirati i Katoličku poljodjelsku banku. Po svojoj moralnoj i intelektualnoj strukturi ti biskupi reagirali su na novootvorene probleme godine 1917 sa dvjestagodišnjim zakašnjenjem. Kao tipični boljari i velmože iz početka sedamnaestoga stoljeća, ti su biskupi godine 1917 procijenili situaciju tako te su došli do genijalnoga političkog zaključka da je »jačanje katoličke svijesti na slavenskom jugu« jedina hrvatska politika, koja treba da bude »u službi politike Kraljevstva Božjeg«. Po formuli krčkoga biskupa dra Antuna Mahniča, mi smo se - kao narod - jeseni godine 1917 u osmom mjesecu ruske revolucije našli »na pragu nove dobe«:

Stojimo na pragu nove dobe(!). Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označava riječima »Antemurale Christianitatis«... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo, narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja.

Novo, veliko vrijeme Oktobarske revolucije trebalo je i riječima veličanstveno izraziti! Ako je netko među nama uspio da nađe adekvatan monumentalan izraz za grandioznost historijskog trenutka, to je bio, nema nikakve sumnje, naš gospodin »krčki biskup«.

Povampireni »antemurale« u tom biskupskom remek-djelu od poslanice, ove njive i ove žetve koje na Istoku dozrijevaju, i to upravo godine 1917, ovi strateškopolitički zaključci koji su pali u Savjetu Trojednoga Boga, ova katolička aneksija naše po krvi i jeziku srodne šizmatičke braće, ovo milenijsko naše latinsko poslanstvo da budemo carski i vatikanski graničari, ova nepismena kapelanska retorika nad grobljima, na ratištima i po stratištima, a to sve zato jer »se težište svjetske politike premjestilo na Istok« i jer je došlo do sloma ruske carske vojske, pak je prema tome dospio onaj slavni trenutak da u službi politike grofa Czernina i kraljevstva božjeg prijeđemo u navalu na slavenske krivovjerce! Krčki biskup pri slaboj svjetlosti vatikanskog lukijernara piše i sastavlja svoje dalekovidne političke strategeme, a oko njega je noć, neproziran, mračan, olujni ratni hrvatski nokturno kroz koji jure nerasvijetljeni vozovi smrti, vojnički transporti krcati gladnog i ranjenog narodnog mesa. I što pjeva ovo umorno, potpuno osamljeno, samome sebi prepušteno narodno meso, koje gone od Galicije do Venecije iz hajke u hajku, iz pogibije u pogibiju, iz dana u dan, već treću godinu (1914-17)? Bez svojih političara, mislilaca i pjesnika, bez svojih knjiga i pjesama, narod se po grabama, po rovovima, po bolnicama i po vozovima tješio svojom vlastitom političkom lirikom, a to je bila poezija tendenciozna, i jeseni Devetstotinaisedamnaeste nesumnjivo buntovna, zelenokaderaška, po biskupe, po banke, po grofove i po carske generale porazna.

Od poznate carske ratne: »Marširala, marširala Pedesetitreća« i veselog skerca »Udaralo Ture u tambure« narod je duhovito kompilirao rugalicu punu sarkazma i gorčine:

Marširale, marširale kurve uz pandure,
marširale pak se rasplakale…”

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1914-17