Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.11.2006., četvrtak
31. Rose i Morpheus se prisjećaju.
|
(prethodni nastavak) Kada je poljednjim snagama, vukući perzefonu za sobom, Rose iskoračila iz tunela, za nju je zavladala tama. Tama je bila crna, neprozirna. U tami nije bilo ni zvukova ni pokreta. Tu se nije osjećao ni najmanji lahor. Tama, u koju je Rose upala, bila je beskonačna i beskrajna. U njoj nije bilo ničega iz jave. No, u njoj nije bilo niti snova. Rose nije bila budna, a nije ni sanjala, u toj tami. Ipak je bila svjesna crne praznine. Njezina se duša u toj praznini, u tom ništavilu, grčila. Rose se upinjala dohvatiti. Bilo što. Bilo kakav zvuk, dodir il' miris. Makar zračak svjetla, boje ili pokreta. No u tami nije bilo ničega. Samo Rose u tami. Samo tama i Rose. Nije bilo nikakvih sjećanja. Nije bilo osjećanja. Nije bilo misli. A ipak je Rose pomislila kako smrt upravo ovako izgleda. Rose je osjećala kako umire. Rose je mislila da je mrtva. I Morpheus je pomislio da je Rose mrtva. Ležala mu je u naručju. Blijeda. Nije disala. Srce joj nije kucalo. Morpheus je mislio kako će njegovo srce prepući. A do sada nije znao - ima li uopće srca. Morpheus je poželio da i njegovo srce stane. On više nije mogao zamisliti svoju vječnost bez Rose. On je sebi gorko prebacivao što je prišao Rosei. Mislio je kako bi, kad bi u njegovoj moći bilo – vratiti vrijeme unatrag, ostao po strani. Kako bi bio sretan gledajući Rose samo izdaleka, zavirirujući u njezine snove, nevidljiv i neprimjetan. No, znao je da je samo bog snova, a ne i bog vremena. Vrijeme nije bilo u njegovoj vlasti. Nije mogao vrijeme vratiti, nije mogao poništiti učinjeno. Morpheus je poljubio Rose u čelo, a potom u oba oka. No Roseino je lice ostalo blijedo, Roseine se oči nisu otvarale. Morpheus je poljubio Roseine usne, no one nisu zadrhtale. Rose nije disala. Morpheus je svojim dahom punio Roseina pluća. Dlan je prislonio na Roseina prsa, nadajući se otkucajima Roseina srca. Morpheus je bio spreman Rosei dati svoj posljednji dah. U tom trenutku bio je spreman svoju besmrtnost pokloniti Rose. On je i tako, otkada je Rose sreo, svoju besmrtnost smatrao teretom. Besmrtnost je, otkako je sreo Rose, postala samo prepreka koja ih je razdvajala. Morpheus je vidio Roseinu dušu. Morpheus je vidio kako je Rose bila spremna odreći se svega da bi spasila perzefonu. Vidio je Roseinu tugu i muku, osjećao ju je, premda nije shvaćao razlog. No ipak je slutio, ipak je znao da je on razlog. Roseine muke. Roseine tuge i bola. Morpheus je, zbog Rose, prvi puta i sam osjetio bol. Morpheus je, iako je bio božanstvo, ipak imao osjećaje. On je znao za zavist, za gnjev, za mržnju. On je znao za smijeh, podrugljiv i zlurad. Imao je sve te osjećaje, davno, dok je još bio mlado božanstvo. A onda je počeo tonuti u ravnodušnost. Kako ne bi potpuno utrnuo, skamenio se i utihnuo u svojoj vječnosti, Morpheus je počeo tragati za poticajima. Lijepi i blagi ljudski snovi činili su mu se bljutavima, bezukusnima, dosadnima. Pa je pronalazio ljudske snove ispunjene zloćom. Tu je zloću i on raspirivao, kako bi prekratio dosadu. Kada je otkrio Rose, nestalo je njegove ravnodušnosti koja je trajala kroz cijelu vječnost. Mislio je, isprva, kako je našao novu zanimljivu igračku kojom će se neko vrijeme igrati i poigravati. Navikao je da mu se ljudi, spavači bez otpora predaju. Otkrivaju mu svoje tamne strane u svojim snovima. I u Roseinim snovima bilo je tame. Usamljenosti, osjećaja otuđenosti. Straha od ljubavi. Zaziranja od bliskosti. Sumnji, kolebanja i strahova. Rose se Morpheusu učinila pogodnom žrtvom. Morpheus nije očekivao Rosein otpor. Morpheusu se do tada ni jedno ljudsko biće nije odupiralo. Morpheusu se nitko do tada nije uspio oduprijeti. Ipak, mala i slaba smrtnica Rose oduprla se Morpheusu. Njemu, koji je bio moćno božanstvo. Rose ni sama nije znala kako se to uspjela oduprijeti Morpheusu. Nije je Morpheusove vlasti spasio otpor. Spasilo ju je ono što je Morpheus vidio u njezinim snovima. Uz tamu, u Roseinim je snovima bilo i puno svjetlosti. Nježnosti prema svim živim stvorovima. Obzira, simpatije, suosjećanja i sažaljenja. Tuga zbog tuđih patnji, radosti zbog tuđeg veselja. Žive znatiželje, smijeha i osmijeha. Nježnosti i sjete. Ništa od toga Roseina svjetla Morpheusu se nije učinilo niti bljutavim, niti bezukusnim niti dosadnim. Zbog Rose, Morpheus se osjetio ponovo živim i mladim. Morpheus je poželio da ga obasja Roseino svjetlo. Poželio je malo Roseine nježnosti, za sebe. Iako bog, doduše samo bog snova, Morpheus je bio i muškarac. Njegovo prepuštanje nagonima, grubost, nedostatak samokontrole, osjećaj moći, činili su ga mužjakom. Morpheus je navikao dobiti ono što želi. Morpheus je navikao uzimati. Pa je posegnuo i za Roze. Prvo joj je bezuspješno prijetio, a potom se poslužio lukavstvom. Učinio je to odabravši pogodnu krinku. Pogledavši Rose plavim pogledom. Uhvatio se na vlastitu prijevaru. Pogled i dodir, kojim je Rose uzvratila, u njemu su probudili sasvim novu želju. Poželio je da mu Rose dođe budna, željna. Svojom voljom, svojim izborom. Da dođe zbog njega. I bude s njim. No stari Morpheus nije mogao čekati. On je navikao svoje želje ispuniti odmah. Nije isprva shvatio zašto je u zadnji čas ustuknuo kad je Rose već bila u njegovim rukama, tamo na starom gradskom trgu, pod zvonikom, na razmeđi jave i sna. Nije shvatio da je stari Morpheus u njemu počeo umirati. Kada je rekao Rosei kako je ona njegov spas, stvarno je to i mislio. Vjerovao je kako Rose može vratiti život u njegovu pustu besmrtnost. Tada nije ni pomislio da bi to mogla učiniti pod cijenu vlastite smrti. Morpheus se nagledao ljudske lakomosti i sebičnosti. Pa ipak se ponadao da Roseine želje neće biti sebične. Ponadao se kako će Roseine želje uključiti i njega. U prvi je mah planuo kad je Rose izgovorila prvu želju. Jer u Roseinoj želji nije bilo mjesta za njega. Planuo je bijesom zbog rasipanja dragocjenih želja. Rasipanja te prve, presudne želje. Na perzefonu koju je Morpheus smatrao bezvrijednom. Tek je poslije shvatio Rosein poriv, njezin motiv. Rose je tom željom željela iskupiti i njegove grijehe. Grijehe okrutnosti, sebičnosti, lakomislenosti, ravnodušnosti ... obmane i prijevare. Morpheus se osjetio sretnim što ga je Rose smatrala vrijednim iskupljivanja ... i iskupljenja. On još uvijek nije shvaćao kako je Rose željela i sebe iskupiti od krivice. Nije shvaćao jer u njoj nikakve krivice nije vidio. No, Rose se ipak osjećala krivcem. I sukrivcem. Krivicom je smatrala to što je bila u stanju voljeti nekoga tko čini zlo drugomu, nekoga u komu ima toliko zla. Nekoga poput Morpheusa. Morpheus nije mogao podnijeti pomisao na rastanak s Rose. Iako je Rose, ušavši kroz perzefoninu zjenicu u perzefonin san, mislila kako je tu sama, bez Morpheusa, on ju je nevidljiv slijedio. On je shvatio kako Rose neće odustati od spašavanja perzefone. On je osjećao, iako nije shvaćao, da Rose spasavajući perzefonu, pokušava spasiti i njega. On je bio spreman ući za Rose u svjetlost. Znajući da je to svjetlost koja sažiže. Iako je vjerovao da će Roseina svjetlost nastaviti svijetliti u tom velikom, blještavom svjetlu, iako je znao da će velika jarka svjetlost sažeći njega, boga tame i boga snova - nije mario. Namjeravao je ući u svjetlost. Slijediti Rose. A sad je Rose ležala u njegovim rukama. On se očajnički borio za njezin život. Odjednom je u svojim plućim osjetio slab ali ipak prisutan Rosein dah. Pod njegovim dlanom Roseino je srce počelo kucati. No, ma koliko on ljubio Roseine oči, one se nisu otvarale. Iako je oživjela, Rose nije dolazila svijesti. Rose se nije budila. Iako je bio božanstvo, Morpheus je znao kako mora potražiti ljudsku pomoć.I potražio ju je, ušavši u Hanin san. Hana je bila smrtnica. Hana je bila samo ljudsko biće. No, Hana je bila Roseina sestra. I Hana je voljela Rose. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Pat Boone - April Love
|
- 21:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Godwardove slike. I mudri naslovi slika.
|
- 17:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #
28.11.2006., utorak
THE BEATLES
|
THIS BOY There once was a beatiful girl Hello goodbye Laku noć, blogeri! |
- 21:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Sirena i ribar
|
- 18:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Magla ... magla, a ipak sunce
|
- 09:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #
27.11.2006., ponedjeljak
30. Rose, san i buđenje? nastavak
|
(prethodni nastavak) Rose je osjećala kako netko njezinu ruku, hladnu i mlitavu, drži u svojoj toploj ruci. Potom je osjetila kako joj se na čelo spušta lak poljubac. Oko nje su žamorili ljudski glasovi. Iako je znala da su tu, oko nje, glasovi su joj se činili udaljeni i prigušeni. Bili su joj poznati, iako neprepoznatljivi. Brujali su poput užurbanih pčela u košnici. Rose je oko sebe osjećala kretanje. Užurbanih ljudi. Pa joj je u svijesti izronila slika mravinjaka. Njezina je baka, vrtlarica, jednog poslijepodneva, pred kišu, prekopavala vrt. Bila je jesen i baka je namjeravala uz zid posaditi sadnice ruža penjačica. Prekopavajući zemlju, naišla je na mravinjak. Pred očima, Rose, tada devetogodišnje djevojčice s plavom vrpcom u dugoj kosi, događala se prava drama. U malom svijetu toga raskopanog mravinjaka. Mravi radilice, sluteći kišu, ubrzano su se i isprekidano vrtjeli oko bijelih kukuljica, nastojeći ih zaštiti i skloniti pred dolazećom nepogodom. Upravo je takvu užurbanost Rose osjećala oko sebe. A ona sama osjećala se poput bijele mravlje kukuljice. Nepokretna i bespomoćna pred kišom koja samo što se nije spustila. Rose je osjećala kako je netko tapše po nadlanici. Glas, nježan i zabrinut, naginjao se nad njom. Dozivao je: Rose, Rose! Rose je s mukom pokušavala dosegnuti taj poznati i dragi glas. Osjećala se kao da se izvlači iz ljepljivog živog blata koje je vuče nadolje i usisava u dubinu. Pogledaj, kapci joj se podižu. Ona se budi ... budi se! Rose, mila, Rose ... probudi se. Probudi se! Rose je otvorila oči. I vidjela lice koje se nad njom naginje. Isprva joj je to lice izgledalo poput slivene blijede mrlje. A onda se slika počela izoštravati i bistriti. Bilo je to lice Roseine sestre Hane. Blijedo, izmršavjelo, zabrinuto ali sretno. Samo na trenutak Rose je iza Haninih leđa ugledala još jedno lice. I tamnomodre oči koje su u nju gledale. No tada je drugog lica u tren nestalo. Morpheus ... promrmljala je Rose tiho i nerazumljivo. Luka, ona se budi ... trči po doktora, rekla je Hana. ... Rose je sjedila uz prozor i gledala van. Dječje igralište bilo je pusto. Samo su vrane čeprkale po izlomljenom opalom lišću, sljepljenom od kiše. Kiša u tom trenutku nije padala. No, taj je trenutak brzo prošao, pa se dosadna monotona kiša ponovo spustila, miješajući se sa rijetkim pahuljama. I vrane su, pokislih krila, odletjele. Kiša se cijedila po ljuljačkama i penjalicama. Bilo je rano prijepodne i Rose je u sestrinu stanu ostala sama. Sestra i šogor već su davno otišli na posao, a Roseine nećakinje Helena i Anja u školu. U stanu je vladala tišina. Crni mačak Lucifer ležao je Rose u krilu i spavao. Roseina sestra nije bila oduševljena kada ju je Rose zamolila da primi i Lucifera. Hana je kao i Rose voljela mačke, no za razliku od Rose, Hana je ipak bila «dog person». Kućni ljubimac, jazavčar Hektor, bio je božićni poklon djevojčicama. No, iako se Hektor rado igrao s djevojčicama a Luku, Hanina muža a Roseina šogora, smatrao autoritetom, Hektor je ipak spavao uz Hanine noge, u dnu bračnoga kreveta. Hektor je bio glavni razlog zbog kojeg Hana nije odobravala Luciferovo «doseljenje». Rose, to je nerazumno, rekla je Hana kad ju je Rose zamolila da primi u stan i Lucifera. Ionako idemo svaki dan do tvoje kuće, hraniti zlatne ribice i provjeriti je li sve u redu. Luciferovu smo košaru prenijeli u šupu. I tamo mu je sasvim dobro. Suho mu je ... dobiva svakoga dana jesti... Rose je znala da je Luciferu sasvim dobro u šupi. Čak je i pretpostavljala da će mu tamo biti bolje nego ovdje, u sestrinu stanu. No, Rose nije bila dobro. Lucifer je više trebao njoj, nego ona Luciferu. Ona se osjećala bolje jedino dok je Lucifer spavao u njezinu krilu, a ona gladila njegovu svilenu crnu dlaku. Luciferov je dolazak, u skladu sa sestrinim očekivanjima, izazvao niz problema. U stanu je zavladao stalni rat između Lucifere i Hektora, s promjenjivim ishodima. Lucifer i Hektor, mačak i pas, stalno su se sukobljavali oko teritorija i naklonosti ukućana. Kada bi se Hana i Luka vratili s posla, a djevojčice iz škole, Luciferovi i Hektorovi bi se sukobi zaoštravali. Hektor bi sjeo Hani u krilo, Lucifer bi skočio s Roseina krila ili s prozora na kojem bi obično sjedio. Dotrčao bi do Haninih nogu i počeo joj se oko nogu umiljavati. Hektor bi, sjedeći u Haninu krilu, pakosno stisnuo svoje smeđe oči i počeo gromoglasno lajati. Lucifer bi ga ignorirao, a Hektora je to izbezumljivalo. Lajao bi i lajao, unatoč Haninu i Roseinu umirivanju. A kad bi i Lucifer pokušao skočiti Hani u krilo, Hektor bi pobjesnio. Njegov se lavež pretvarao u režanje, a zatim u zavijanje. Na kraju bi jednoga od njih, nekad Lucifera a nekad Hektora, morali zatvoriti u kuhinju. No, kada bi se svi ukućani ujutro razišli, a u stanu ostala samo Rose, među psom i mačkom bi nastalo tiho uzajamno ignoriranje. Hektor bi se smjestio u spavaću sobu i drijemao na Haninom dijelu bračnog kreveta. A Lucifer bi se, pošto bi se najeo, smjestio u Roseino krilo. Rose je po cijele dane sjedila kraj prozora, s Luciferom u krilu, držeći dlan na njegovim leđima. I gledala van, najčešće ništa ne videći. Sporo se oporavljala, pa je liječnik preporučio da ne bude sama.Stoga ju je Hana dovela k sebi. Očekivala je Roseino odupiranje, jer Rose je i prije, kad bi se razboljela, najradije ostajala kod kuće. Tijekom jednog jakog napada ishialgije, prije nekoliko godina, poveo se pravi rat između Rose i Hane. Hana je smatrala kako bi se Rose, dok se ne opravi, trebala preseliti k njoj, no Rose se tomu odupirala i uspjela oduprijeti. No, sad se Rose, ravnodušno i apatično, pomirila s time da se preseli sestri dok se malo ne oporavi. A oporavak će potrajati. Jer Rose je bila na rubu smrti kad su je pronašli. ... Rose je imala običaj često se viđati sa svojom sestrom i njezinom obitelji. A telefonom su razgovarali svakoga dana. Djevojčice su često slale Rose sms poruke, a svako veče bi Rose nazvala Hanu, ili Hana nju. Obično bi razmijenile novosti o tomu kako im je prošao taj dan, što im se dogodilo, kako se osjećaju. Te večeri, prije gotovo dva mjeseca, Hana je uzaludno, više puta nazivala Rose. Na stacionarni telefon i na mobitel. Iako ni jedan nije bio isključen, Rose se nije javljala. A to joj nije bilo svojstveno. Za razliku od Hane, koja je često svoj mobitel zaboravljala napuniti, uključiti ili ponijeti sa sobom, Rosein je mobitel uvijek bio uključen, danju i noću. Stoga se Hana pitala – zašto se Rose ne javlja. A onda je pomislila kako je njezina starija sestra odrasla žena. Kako, možda, konačno, ima i vlastiti život. Kako nije u prilici javiti se. Čut ćemo se sutra, pomislila je Hana, liježući u krevet poslije napornog dana. Za razliku od Rose koja je od djetinjstva imala problema sa usnivanje, Hana je usnula odmah. Za njom je bio dan ispunjen obvezama na poslu i kod kuće. Bila je umorna i odmah je zaspala. Nije čak niti pročitala nastavak romana koji je zadnjih večeri čitala. Zaspala je te večeri rano, uz upaljeno svjetlo, s knjigom u ruci i Hektorom do nogu. Djevojčice su s ocem, Lukom, u dnevnoj sobi još uvijek gledale nastavak neke detektivske serije. Hana je brzo utonula u san i odmah počela sanjati. Sanjala je kako šeće mračnom ulicom, vodeći Hektora na povodcu. Baš kako što je to i uradila te večeri. Šetanje jazavčara Hektora bilo je obiteljski posao. Luka bi ga prošetao rano ujutro, prije no što bi on i Hana krenuli na posao, djevojčice su Hektora izvodile van tijekom dana, a Hana navečer. Hani su godile te večernje šetnje s Hektorom. Udahnula bi svježega zraka, predahnula od vreve obiteljskoga stana, sredila dnevne dojmove. Najčešće bi na stazama, uobičajenim za večernje šetnje, sretala iste šetače, vlasnike pasa. Pa je većinu njih znala po imenu. Pse, a i neke vlasnike. Hektor bi se prijateljski onjušio s drugim psima, a Hana bi ponekad izmijenila koju riječ s vlasnicima. Upravo je na takvoj šetnji s Hektorom Hana bila u tomu snu. No, čudila se što su ulice prazne iako joj nije bila kasna noć. I pitala se kako je baš te večeri uspjela «promašiti» sve te poznanike i njihove ljubimce. Hektor je trčao ispred nje, povremeno se zaustavljajući da onjuši nešto na tlu ili da podigne nogu uz neki stup ili kućni ugao. U mračnom dijelu ulice, u kojem jedna ulična svjetiljka nije svijetlila, Hektor je najednom zastao. Podvio je rep, spustio uši i zacvilio. Napeti povodac se opustio, a Hektor je podvijena repa dotrčao natrag do Hane i pribio joj se uz noge. U mračnom ulazu stajala je visoka tamna prilika u dugom plaštu i s kukuljicom na glavi. Lice nije bilo vidljivo. Hana je bila odlučna i hrabra žena, nesklona panici. Prva joj je pomisao bila da se radi o nekom egzibicionisti. Gotovo je očekivala da prilika raskrili plašt i osvjetli svoju golotinju baterijskom svjetiljkom. No, prilika je Hanu oslovila imenom: Hana, Rose te treba. Očajnički si joj potrebna ... otiđi do Rose ...Rose umire... Hana se trgla iz sna, zavikavši. U sobu je dotrčao Luka, a za njim i djevojčice. Kako ne bi uznemiravala Helenu i Anju, Hana je rekla da je to bio ružan san. Pokušala je u to uvjeriti i samu sebe. Otvorila je roman koji je namjeravala čitati. I pokušavala ga je čitati sljedećih desetak minuta. No stalno su joj u svijesti zvonile riječi: Rose te treba ... Rose umire. Ustala je i ponovo bezusješno pokušala dobiti Rose na telefon i mobitel, naizmjence. Telefon, a potom mobitel dugo su zvonili, no Rose se nije javljala. Hana je poslala i sms poruku: Rose, javi mi se, hitno. No odgovora nije bilo. Bližila se ponoć, djevojčice su već legle i zaspale. A Luka je s negodovanjem gledao Hanu. Što to činiš? upitao ju je. Čule ste se jučer, vidjele prekjučer, rekao je Luka Hani. Zar nisi pomislila da tvoja sestrica možda nije sama ... da je suviše zauzeta, napokon. I da joj ne pada na pamet javiti se na telefon. Hana je pokušala i sebe uvjeriti u to, no nije uspijevala. Bila je već davno prošla ponoć. I Luka se prvo iznenadio, a zatim i naljutio kad je Hana rekla kako je on mora odvesti do Roseine kuće. Znam da joj se nešto loše dogodilo, osjećam to, rekla je Hana Luki. Ne budeš li me ti htio voziti, otići ću pješke... ili ću se odvesti sama. I Hana je bila vozač, no već godinama nije vozila, volan je prepustila Luki, nakon jedne prometne nezgode. Pred kola joj je istrčao pas kojeg nije uspjela izbjeći. Pregazila ga je i usmrtila. Da stvar bude još gora, na rubu su ceste stajala djeca, dječak i djevojčica. A Hana je pregazila njihova ljubimca. Od tada više nije uzimala volan u ruke, unatoč svih Lukinih uvjeravanja kako to mora prebroditi i početi voziti što prije. Kad je rekla da će sama voziti, Luka je znao kako Hana misli ozbiljno. Hana je navukla trenerku, a Luka je samo zagrnuo jaknu preko pidžame. Izašavši iz stana, pozvonili su na vrata prve susjede. Bila je to udovica koja je sama živjela. Hana i Luka našli su joj se kad joj je muž naglo umro, te se ona, iz zahvalnosti ponudila da će pripaziti na djevojčice, kad god to bude potrebno. Sada je, već na prvi zvuk zvona, otvorila vrata. Bila je u šarenoj kućnoj haljini, kose uvijene u viklere. I odmah je pristala pripaziti na djevojčice. Zaključala je svoj stan i samo se premjestila u njihovu dnevnu sobu. Djevojčice su već spavale u svojoj sobi, a ona je upalila televizor i nastavila gledati film koji je gledala kod kuće. Kada su Hana i Luka, nakon dužeg zvonjenja i kucanja, ušli u Rosein stan, otključavši ga ključem koji im je ona ranije dala, zatekli su Rose na podu. Ležala je, bez svijesti, u vrućici, kraj svoje crvene fotelje. Osvijestila se u bolnici, nakon tri dana. A liječnici nisu, ni nakon najtemeljitijih pretraga, mogli ustanoviti što je to izazvalo Roseino besvjesno stanje. Nakon četiri tjedna u bolnici, otpustili su je. A njezinoj je sestri Hani liječnik preporučio da Rose, koja se sporo oporavljala, barem neko vrijeme ne bude sama. I tako su se Rose, a za njom i Lucifer, na neko vrijeme preselili Hani i njezinoj obitelji. Preporučeno «neko vrijeme» odužilo se, pa je Rose, bez nekog vidljivog poboljšanja, kod svoje sestre boravila već treći tjedan. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
THE BEATLES - I`LL FOLLOW THE SUN
|
- 17:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Lladro: Morska i jezerska vila
Lladro, Mermaid |
- 11:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #
26.11.2006., nedjelja
30. Rose, san i buđenje
|
(prethodni nastavak) Ono što meni nije moguće ... možda možeš ti, Rose, rekao je Morpheus. Ja samo moram skupiti snage i učiniti ono što još nikada nisam učinio. Unijeti tebe u perzefonin san. Il' barem, unijeti dio tebe u perzefonin san. Dio tvojih misli, tvojih snova ... dio tvoga srca ... i tvoje duše. No, to će boljeti, Rose. To će boljeti i tebe .... i mene ... i perzefonu. Učini to. Što prije. Prije no što bude kasno ... za perzefonu, rekla je Rose. I za nas. Pomislila je. Morpheusova ruka ostala je na njezinu ramenu, čvrsto ga stiščući. A ona druga, kojom je držao Rose za ruku, podigla se do njezina lica. I prekrila joj oči. Rose je s bolom osjetila kako joj se duša odvaja od tijela. Osjećala je strašnu bol, pojačanu i bolom perzefone i Morpheusa. Bol je bila tako silna da je Rose pomislila kako će joj razderati tijelo. No, još ju je više boljelo u duši. Napregnula se do krajnjih snaga. I gotovo je mogla osjetiti trenutak u kojem je pukla veza. Između njezine duše i tijela. Lebdjela je nad prizorom, laka i prozirna. Roseina duša. Rose je vidjela perzefonu, i dalje blijedu i sklopljenih očiju. Tanušna i slomljena, ležala je u crvenoj čipkastoj spavaćici na crnim satenskim plahtama. Kraj postelje je stajao Morpheus. Lice mu je bilo izobličeno od bola. U naručju je čvrsto držao Roseino bezživotno tijelo. Nagnuo se i poljubio Roseino čelo, a zatim oči i usne. Rose više nije osjećala nikakve boli. Bol je ostala tamo dolje, u njezinu tijelu što je ležalo u Morpheusovu zagrljaju. Roseina se duša spustila do perzefonina lica. I sada je Rose poljubila persefonu. Prvo u čelo, hladno i orošeno znojem. A potom na usne, ovlašno ih dotaknuvši. I konačno, Rose je poljubila oba oka perzefonina. Pod lakim Roseinim dodirom, perzefonini su kapci brzo zatreptali, a potom se širom otvorili. I Rose je kroz širom raširenu perzefoninu zjenicu brzo uletjela unutra, prije no što su se perzefonini kapci ponovo sklopili. Sada je Rose, sama, bez Morpheusa, zaista bila u perzefoninu snu. I vidjela je perzefonu kako korača, polako kao neprobuđena somnabula, dugim tamnim tunelom. Perzefona je koračala, polako, no neminovno – prema blještavom svjetlu na kraju tunela. Rose je ponovo bila u vlastitu tijelu. No, ono je bilo prozirno, bez težine. Ubrzala je korake, potrčala za perzefonom. Stigla ju je trenutak prije no što je perzefona zakoračila u svjetlost na kraju tunela. Uspjela ju je zgrabiti za rame i zadržati. Perzefona se okrenula prema Rose i pogledala je. Na licu joj se pojavio tračak prepoznavanja. Rose je tada perzefoninu ruku stavila na svoje rame, pridržavajući je vlastitom rukom. Krenula je od svjetla, vodeći perzefonu za sobom i ne osvrćući se. Perzefona je prvo pokorno slijedila Roze. No, već nakon nekoliko koraka, počela je zastajkivati i otimati ruku iz Roseina stiska. Rose je morala smoći snage da perzefonu, i dalje se ne osvrćući, ne govoreći ništa, vuče za sobom. Činilo joj se da vraćanje kroz tamni tunel, sve dalje od blještavog svjetla kojim je tunel završavao, traje beskrajno. Snaga ju je izdavala. A persefona se sve jače i jače otimala. Rose je već povjerovala kako neće uspjeti. Osjećala je kako joj persefonina ruka klizi iz dlana. I tada je Rose riješila što će učiniti ako joj ne uspije spasiti perzefonu, ako joj ne uspije probuditi je. Rose je odlučila. Tada će i ona krenuti za persefonom. Ona će staviti svoju ruku na perzefonino rame. I slijedit će je do kraja tunela. I zakoračiti u svjetlo, zajedno s perzefonom. Morpheus će ostati tamo u tami. S Roseinim tijelom u naručju. Rose se nadala kako će i on krenuti za njima. Ući u svjetlo. Hoće li svjetlo raspršiti tamu? Perzefoninu ... Morpheusovu i Roseinu? Rose to nije znala. No, ipak je riješila učiniti to, ako ne uspije spasiti perzefonu. Činilo joj se da je takav kraj neminovan. No, još uvijek se nije predavala toj neminovnosti. I dalje je, s mukom i boli, teglila perzefonu za sobom. Obje su bile već na samom ulazu u tunel. Rose je uspjela iskoračiti iz tunela. I povući perzefonu za sobom. Tada je za Rose nastupila tama. Perzefona se, kašljući i grcajući, uspravila u krevetu. Dok je teturala prema kupaonici nije vidjela ni Morpheusa, ni Rose. A Morpheus je stajao kraj perzefonine postelje, držeći bezživotnu Rose u naručju. Oči su joj bile sklopljene, a lice samrtnički blijedo. Nije disala. Morphus je Rose ponovo poljubio u čelo, pa u oba oka. A potom je svoje usne spustio na njezine, u dugom poljupcu. Roseino srce nije kucalo. A Morpheusovo je divlje udaralo u strahu – hoće li uspjeti probuditi Rose? (nastavak slijedi) Diego Manuel: Tunel infinito |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Lladro porcelan
|
- 16:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #
25.11.2006., subota
Velika sirena. Bajka.
|
- 19:13 - Komentari (34) - Isprintaj - #
THE BEATLES- LET IT BE
- 19:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Čija je pepeljara puna?
|
- 12:16 - Komentari (20) - Isprintaj - #
24.11.2006., petak
Hey Jude, Beatles
|
|
- 23:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Kaktusi imaju cvjetove, a ruže trnje
Tako se zove ova slika Sonye Fe. |
- 14:42 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Ilya Zomb: Između golubica i - klasicizma
Ilya Zomb: Između golubica i - klasicizma |
- 10:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #
23.11.2006., četvrtak
29. Rose u perzefoninu snu, nastavak
|
(prethodni nastavak) No, nije bilo vremena za razmišljanje i tugovanje. Perzefonino je disanje postajalo sve pliće i neravnomjernije. Rose je prišla perzefoninoj postelji, praćena Morpheusom koji joj je i dalje držao ruku na ramenu. Ispružila je ruku da dotakne perzefonino lice, obriše joj hladan znoj sa čela. No tada se sjetila Morpheusovih riječi – kako ne može u snovima dodirnuti perzefonu, kako perzefona ne može nju vidjeti. Iako je ona, Rose, tu ... u perzefoninim snovima. Iako vidi sve što perzefona sniva. Morpheuse, što sad? Ja jesam u perzefoninu snu ... i nisam. Koja korist od mene? Ja samo stojim tu. Ja samo sve gledam sa strane. Možda bih mogla nešto učiniti ... kad bih stvarno ušla u perzefonin san. Možda bih je mogla dotaknuti ... reći joj kako ne zaslužuje pakao ...kako i ona zavrjeđuje ljubav ... reći joj kako još uvijek može naučiti voljeti ... kako može razumjeti tu knjigu koju nije razumjela, ako pročita prvo neke druge jednostavnije priče, pa se onda vrati toj ... Nisam još nikada smrtnika uveo u nečiji san, rekao je Morpheus. Najčešće i ja samo zavirujem u ljudske sne. I samo ponekada mogu utjecati na sadržaj snova. Pa se, iz zabave il' dosade ... ponekad poigravam snovima i snivačima...pa snu nešto dodajem ... il' mu oduzimam. No, sne uglavnom stvaraju oni koji ih snivaju. Tek rijetko sam ja, bog snova, u potpunosti tvorac i vladar ljudskoga sna. No, i tada ne potpuni. Čak i za snove čiju priču ja predem, onaj koji sniva mora mi otvoriti vrata ... i dati dio pređe ... Kao što vidiš, Rose, ja sam ti prilično bijedno božanstvo. Onda, znači, nema nade. Nema nade za perzefonu,rekla je Rose, rezignirano. Nema nade ni za mene, pomislila je. Nema nade za Morpheusa ... nema nade za nas. Možda ipak ima, rekao je Morpheus, oklijevajući. I Rose se zapitala: Na koje to njezino pitanje odgovara Morpheus. Na ono izrečeno? Il' ono neizrečeno? Ono što meni nije moguće ... možda možeš ti, Rose. Ja samo moram skupiti snage i učiniti ono ...što još nikada nisam učinio. Unijeti tebe u perzefonin san. Il' barem, unijeti dio tebe u perzefonin san. Dio tvojih misli, tvojih snova ... dio tvoga srca ... i tvoje duše. No, to će boljeti, Rose. To će boljeti i tebe .... i mene ... i perzefonu. Rose je bila spremna na bol. Rose je bol već osjećala. Zavoljela je onoga koga nije smjela zavoljeti. Znala je kako su išli ususret jedno drugomu kroz cijelu vječnost. Kako su se morali sresti. Znala je kako im je sudbina zajednička. Znala je kako su oni jedno drugome sudbina. Zato je još teže osjećala teret Morphusovih grijeha. Morpheus je možda bio moćan, Morpheus je možda bio besmrtan. No, bezgrješan sigurno nije bio. Bog ili polubog, odrastao u vječnoj nesanici. U nesanici vječnosti. Nikad voljen, a željan ljubavi, bez koje ni božanstva ne mogu postojati. Gospodar snova koji ne može zaspati. Koji nikada do sada nije imao svojih snova. Pa se iz dosade, obijesti il' možda očaja ... počeo poigravati ljudskim snovima. Kad već nije imao svojih. On nije mogao unijeti zlo u san čovjeka, ako u čovjeku zla nije bilo. No, koliko je ljudi u kojima zla nema? Pa se Morpheus počeo hraniti zlom iz snova ljudi koji su vlastito zlo sanjali. Nije možda ni bio svjestan koje zlo on čini. Jer, neki bi se snivači možda zla kroz san i riješli, te ne bi činili zlo na javi. Stresli bi te podsvjesne zle želje, zajedno sa snom, probudivši se. No, Morpheusova okrutna igra petljanja po ljudskim snovima to bi onemogućila. Možda je iz, dosade i morbidne znatiželje, Morpheus raspirivao zlo u ljudskim snovima, pa bi se ono probudilo zajedno sa spavačem. Je li tu Morphus bio samo mijeh? Ili je bio i vatra ... i gorivo koje je na tu vatru dodavao? Je li Morpheus mogao tako postupati, ako u njemu samom nije bilo zla? Rose je znala kako ima zla u Morpheusu. Rose se nadala kako u Morpheusu ima i dobra. A Rose se zaljubila u Morpheusa. Unatoč zlu koje je u njemu postojalo. Zavoljela je Morpheusa koji je izgledao tako moćan, tako božanstven, iako strašan. A koji je, star koliko i vrijeme, ipak u stvari bio tek nedorasli deran, zaigran nekim okrutnim igrama. Ne razmišljajući o posljedicama tih svojih igara. Ne shvaćajući kako se nitko ne smije poigravati ljudima. Ni čovjek ... ni božanstvo. Rose je voljela Morphusa unatoč tomu. Rose je željela naći dobra u Morpheusu. Pitala se - ne voli li zlo i ona sama, ako voli nekoga tko je zao. Nije li i ona sama zla? Voljela je, iako je znala kako ne smije voljeti. Voljela je, iako je znala da ne smije biti voljena. Otkuda joj pravo na ljubav onoga koji druge povrjeđuje, dok nju voli. Odakle joj pravo da ljubav uzvraća onome koji ne zna voljeti nikoga drugoga, osim nje. Onoga koji ne zna voljeti ni sebe. Rose je već znala što je bol. Rose je bol već osjećala. Upravo je stoga željela spasiti perzefonu ... od boli ... od propasti ... od zla koje je perzefona činila i počinila sama sebi. Morpheus misli kako ga ja mogu iskupiti, mislila je Rose. A ja ne mogu biti ničije izbavljenje ... ni perzefonino, ni Morpheusovo ... ni svoje. Kako ja mogu biti Morapheusov spas, njegovo iskupljenje? A ja sam samo – njegov sukrivac. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Malo vitamina?
U ovo doba jesenjih prehlada možda bi vam dobro došli vitamini. |
- 09:40 - Komentari (27) - Isprintaj - #
22.11.2006., srijeda
29. Rose u perzefoninu snu, nastavak
|
(prethodni nastavak) Djevojčica se stubištem popela do otškrinutih vrata kroz koje je dopirao tračak svjetlosti. Bojažljivo ih je i polako otvorila. Velika kuhinja bila je besprijekorno čista. Bakreno posuđe obješeno na kuhinjskoj polici blistalo je. Crno bijele podne pločice hladno su se sjajile, bez ijedne mrlje. Kuhinjski je stol bio pokriven linoleumom. Za stolom je sjedila žena srednjih godina. I ona je bila sva uglačana. Kosa zategnuta na potiljku. Plave oči hladnoga pogleda. Kao isprane. Tanke stisnute usnice. Djevojčica je ušla u kuhiju spuštena pogleda i ostala stajati kraj vrata, naslonjena na zid. Koliko sam ti puta rekla da se na zid ne naslanjaš. Glupa prljavice! prosiktala je žena. Nadam se, da si se ovaj puta naučila pameti. Već ću ja tebe odučiti od tih tvojim prljavština, makar te morala slomiti. Mama ..mamice ... prošaputala je djevočica. Pritrčala je ženi i zagnjurila joj glavu u krilo. No, ona ju je odgurnula. Na pokoru si mi dana, ti nesretnice. Gubi mi se s očiju! Danas nema večere za tebe. I dobro razmisli, dok budeš ribala kupaonicu, šlampavice jedna. Nemoj misliti da možeš brljati, kao obično. Sve ću prekontrolirati. Ako nađem samo jednu mrljicu ... Djevojčica je, očiju punih suza, otvorila pretinac kuhinjskoga ormarića. I s velikom spužvom i bocom detergenta uputila se put kupaonice. I kupaonica je blistala u savršenoj čistoći. No, djevojčica je ispod umivaonika izvukla veliko vedro, napunila ga vrućom vodom i detergentom. Umočila je spužvu u vedro i počela ribati pod. Suze su joj tekle niz obraze. Kapale su na pod i miješale se s mjehurićima vruće sapunice. Djevojčicine su ruke bile crvene, kratkih noktiju, do krvi izgriženih. Crvene su bile i masnice duž njezinih potkoljenica. I haljinica je bila crvena. ... Haljina je opet crvena. Visoko zadignuta. Podignute su i duge, vitke, lijepo oblikovane noge. No, masnice na bedrima nisu crvene već modre. Nove su modre, a stare već pozelenjele, mjestimično i požutjele. Vitke su noge na ramenima vitkog i snažnog mladog muškarca. A on upire i grubo prodire. U mlado meso djevojke sa zadignutom crvenom haljinom. Mrdni malo, što ležiš tu ... k'o crknuta riba! kaže ljutito i grubo. ... Opet crvena haljina. Zadignuta iznad koljena. Crne mrežaste čarape i crvene cipele visokih potpetica. Noga preko noge. U rukama rokovnik i olovka. Monoton glas koji diktira poslovno pismo. Sve duže stanke u diktiranju. A glas je sve bliži, sve zadahtaniji. Sad već šapće nešto u uho. Muška ruka, kratkih zdepastih prstiju, s pečatnjakom na prstenjaku. Manikirana,s dugim noktom na malom prstu. Puže po koljenu noge u crnim mrežastim čarapama. Mili polako, poput ružnog debelog kukca, duž bedra, pod skut crvene haljine .... ... Mala crvena torbica na dugom remenu. Preko ramena. Kratka, rastvorena bundica od umjetnoga krzna. Čipkasti grudnjak. Crvene tange. Vitke noge šetaju gore dolje, duž ceste. A palac se povremeno diže uvis, kad god cestom naiđe automobil. ... Crveni ruž. Nov namaz na punim napućenim usnama. Platinasto oblajhana kosa. Ljepuškasto lice u ogledalu. No, oči ne gledaju u vlastiti odraz u ogledalu, već u dno sobe što se u ogledalu odražava. Krevet sa zgužvanim plahtama. Na rubu kreveta sjedi stariji muškarac. Otvara debelu novčarku, vadi snop novčanica i odlaže ga na noćni ormarić kraj kreveta. No, kurvice, nisi se baš naročito potrudila ... no, pogodba je pogodba. ... Soba s crvenim tapetama. Krevet s crnim satenskim plahtama. Svjetlost noćne lampe crvenkasto svijetli. Upaljeni televizor, no bez zvuka. Na ekranu scena neke meksičke sapunice. Prsti dugih, crveno lakiranih noktiju, listaju listove crveno ukoričene knjige. Namazane usne poluglasno sriču tekst: U bijelom plaštu s por... pur...nom postavom ... hodom konjanika ... u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca ... nis ... nisana ... nisana? ... u natkritu ko-lo- na- du ... kolonadu ...između dva krila dvorca Heroda velikog ... ušao je proku ... proku ... proku... Knjiga crvenih korica leti zrakom i udara o zid. Korice pucaju, listovi se raspadaju. Platinasto obojana glava zagnjuruje se u jastuk. Jecaji, gorki jecaji. Ništa ne razumijem ... kao da je na kineskom... A rekla sam Rose ... da ću pročitati ... a sad ništa ne razumijem... ... Plavičasti se mirišljavi dim diže kroz zrak. Zrak natopljen slatkastim mirisima pačulija i sandala. Tiha glazba. Na niskom stoliću, niz bočica s eteričnim uljima. Na masažnom stolu, potrbuške leži muškarac srednjih godina. Tijelo njegovano, depilirano. Debeo zlatan lanac, skinut s vrata i odložen na rub stola. Ženske ruke klize, kružnim pokretima, od trtice prema ramenima. Po nauljenoj koži, potamnjenoj kvarcanjem. Muškarac se okreće na leđa, otkrivajući mali pivski trbuh i nadignuti ud. ... Ruke crveno nalakiranih noktiju, podignute, dlanovima oslonjene na zid. Noge raširene. Napeta i obla mala zadnjica. Pogledu izložena. Uvija se kružnim pokretima. Koljena se savijaju u čučanj, a ruke klize nadolje, po zidu. Platinasta kosa šiba lijevo desno. Karlica miješa kružnim pokretima, uz zvukove disko glazbe i prigušeni šum kamere. To ... to ... a sad malo više raširi noge ... i uštini se za bradavice. Pleši pleši ... samo za mene ... samo za moje oči ... ... Upaljeni ekran računala. Cvjetasta stranica perzefonina bloga. Iza posta o depilaciji dug niz komentara. Na stotine. Radi bih te ... Dobro vrtiš ... Gorjet ćeš u paklu kurvo, griješnice ... Kolko naplaćuješ pušenje? Radiš li utroje ... muž i ja bismo te rado sreli ... ugovorimo sastanak... .... Perzefona, blijeda, sjedi pred ogledalom i zuri u vlastito lice. S gađenjem nadlanicom razmazuje debeli sloj krvavocrvenog ruža s usana ... preko blijedih, ispijenih obraza. Perzefonina ruka posiže za čašom punom alkohola ... perzefonino grlo se miče u gutljajima ... nokti s oguljenim crvenim lakom ... i šaka puna tableta što se opet diže prema ustima... Rose je gledala sve te prizore. Iz perzefonina sna, iz perzefonine jave. Obuzimala ju je sve dublja tuga. Morpheus je cijelo vrijeme stajao iza nje. Držeći joj ruku na ramenu i šuteći. Rose je s nelagodom osjećala kako mu se prsti grče, a disanje postaje ubrzanije na neke prizore iz perzefonina sna. Rose nije osjećala nikako uzbuđenje pred tim prizorima. Samo duboku tugu. Zbog perzefone. Zbog Morpheusa. Zbog sebe. Perzefona je tražila ljubav. Mislila je kako je može kupiti i prodati. Perzefona je dahtala i uvijala karlicom, ali nije ništa osjećala. Perzefona nije razumjela knjigu koju je čitala. Perzefona je zaista povjerovala kako je prljavica, kurvica, glupača ... i kako će gorjeti u paklu ... A Morpheus? Rekao je Rose kako je ona njegov san. A ipak se grčio i ubrzano disao na prizore perzefonina uvijanja i dahtanja ... a potom i zlostavljanja i ponižavanja. Rose se prisjetila prizora iz svojih snova. Razvratnih crteža usnulih djevojaka. U snu obljubljivanih. Prilike s crnom kukuljicom, na tim slikama. Gdje je tu bio Morpheus? Je li on bio na slici? Je su li te slike bile - za njega naslikane? A ona? Ona je mogla Morpheusu oprostiti zlo njoj učinjeno. No može li ... smije li, Morpheusu oprostiti - zlo koje je on učinio drugima? (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Moja sestrica, planinarka. Na Jankovcu.
- 10:30 - Komentari (27) - Isprintaj - #
21.11.2006., utorak
29. Rose u perzefoninu snu, nastavak
|
(prethodni nastavak) Morpheus je hitro zbacio mačju kožu. Stajao je opet pred Rose modrook. Visok u dugačkom crnom plaštu. Raširio je ruke, držeći prstima krajeve crnoga plašta. Zagrli me, Rose, rekao je. Rose je poželjela utrčati u njegov zagrljaj. Prisloniti mu lice na prsa. Udisati miris Morpheuosv. Osjetiti njegovu toplu kožu na svojim usnama. Grijati ga svojim vrućim dahom. Zagrliti ga oko struka. Izgubiti se, pod krilima crnoga plašta, u Morpheusovu zagrljaju. No, sada za to nije bilo vremena. Jer vrijeme je brzo isticalo. Perzefona je disala plitko i isprekidano. Koža joj je bila blijeda, hladna. Hladnim znojem oblivena. Rose nije smjela ni časa časiti. Perzefona izdiše ... samo što nije izdahnula. A tebi su gluposti na pameti, ljutito je rekla Morpheusu. Ne bi mu ni za živu glavu priznala kakve su «gluposti» upravo prolijetale njezinom pameću. Opet sam kriv, rekao je Morpheus. Ovaj puta – bez krivice. Ne zovem te u zagrljaj. Iako bih te želio zagrliti, više od svega. Zovem te pod svoj plašt. Jedino te tako, plaštom zakriljenu, mogu unijeti u perzefonine snove. I Rose je prišla Morpheusu. Ušla pod njegov crni plašt, u njegov zagrljaj. Prislonila mu je lice na prsa. Udahnula Morpheusov miris. Osjetila njegovu toplu kožu na svojim usnama. Grijala ga svojim vrućim dahom. Izgubila se, pod krilima crnoga plašta, u Morpheusovu zagrljaju, tijesno uz njega priljubljena. Morpheus je potmulo uzdahnuo, osjetivši Rosein dah i dodir. Na tren je stajao nepomično. Ruke su mu bile podignute, a crni plašt raskriljen. Kada je Rose prislonila obraz uz njegova prsa, Morpheus ju je zagrlio, čvrsto je uz sebe privijajući. Crni se plašt zakrilio, potpuno sakrivši Rose. Potpuno. Potpuno uz Morpheusa priljubljenu. Morpheusov visoki tamni lik na trenutak je zatreperio ... pa nestao. Na podu sobe ostala je ležati odbačena crna mačja koža. Blijedo lice perzefonino postajalo je sve bljeđe. Beskrvne su se i spucale usne stale grčiti. Ispod tankih, crnim razmazanim sjenilom premazanih, perzefoninih kapaka počele su se pokretati očne jabučice. Perzefona je sanjala. A Rose i Morpheus upravo su ulazili u njezin san. Rose se našla u potpunoj tami. Osjetila je Morphusa kako stoji tik iza nje. Pa se na njega naslonila, čitavim tijelom, kako bi lakše podnijela tu neprozirnu tamu. U tami je prvo vladala tišina. Isprva se ništa nije čulo. A onda su se začuli jecaji, tihi, prigušeni. Netko je u tami tiho jecao, dječjim glasom. Rose je koraknula naprijed, ne znajući kamo će u mrklom mraku stupiti. Ona nije mogla podnijeti te žalosne, tihe jecaje. Koji su zvučali kao dječji. Rose je morala naći to dijete koje žalosno jeca. Dići ga u svoje naručje i utješiti. No, Morpheus je osjetio Rosein pokret i prije no što se pokrenula. Stavio joj je ruku na rame. I nježno je ali čvrsto zadržao. Rose, rekao joj je ... ne smiješ se od mene razdvojiti. Moramo se stalno dodirivati. Inače bi se mogla izgubiti u snovima. Pa bi tu ostala vječno lutati. U bespućima svih ljudskih snova. Sanjanih i snivanih od početka svijeta. A to je takvo prostranstvo u kojem te čak ni ja, bog snova, više ne bih mogao naći. I Morpheus je ostao stajati. Tik iza Rose. Tijela su im se dodirivala. Morpheus je jednom rukom držao Rose za ruku. A druga mu je još uvijek bila položena na Roseino rame. Rose je osjećala memljiv zrak. Vlagu, neugodnu i ljepljivu. Poput podrumske. Jecaji se jedno vrijeme više nisu čuli. A Morpheus i Rose su tu stajali u tišini. A onda je netko ... neko dijete opet počelo tiho jecati. Rose je osjećala kako joj ti jecaji paraju srce. Tada se, negdje gore, Rosei iznad glave, pojavila pukotina svjetlosti. Začuo se oštar i neugodan ženski glas: A sad dolazi gore! Trak je svjetlosti osvijetlio podrumsko stubište. Po stubištu se počela polako, oklijevajući, penjati djevojčica. Kratka, glatka crna kosica. Djevojčica je bila u crvenoj cicanoj haljini. Crveni je pamuk bio posut sitnim bijelim točkicama, a na rubu je haljinice bio volančić od bijele čipke. Djevojčica je prošla tik kraj Rose i Morpheusa, ne videći ih. Rukom je trljala obraz, brišući suze s lica. Rose je pružila ruku prema djevojčici ... da je zagrli ... i zaštiti. Jer glas prema kojem se djevojčica penjala zvučao je tako zlokobno. Ona te ne može vidjeti, prošaptao je Morpheus, Rosei na uho. Snivač ne može vidjeti tebe, a mene samo ponekad. I, ti je ne možeš dodirnuti. Tebi to u snovima nije moguće. Ni jednom ljudskom čedu to nije moguće. Brže! odjeknuo je oštri glas s vrha stubišta. I djevojčica u crvenoj pamučnoj haljinici je potrčala. Brže. Prema tom hladnom i oštrom glasu. Rose je zakoračila na prvu stepenicu. I stala se penjati po tom podrumskom stubištu. Za djevojčicom. Morpheus je koračao tik iza nje, nadvisujući je. Jednom je rukom držao Rose za ruku, a druga mu je i dalje čvrsto obuhvaćala i držala Roseino rame. Morpheus nije želio da se Rose izgubi. U bespuću snova. Morpheus nije želio izgubiti Rose. Morpheus koji nije mogao zaspati, sada je budan sanjao. Rose je bila njegov lijepi san. A Rose je upravo koračala perzefoninim snom, s Morpheusovom rukom na ramenu. Stepenicu, po stepenicu, prateći perzefonu - djevojčicu. Crnokosu djevojčicu u crvenoj pamučnoj haljinici, s crvenim masnicama po nogama. Djevojčicu koja se penjala stepenicama, prema oštrom, prijetećem glasu koji ju je dozivao. Rusalkine črčkarije. Na omotnici poziva za današnju sjednicu.  (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Crvena ili plava?
 |
- 15:30 - Komentari (24) - Isprintaj - #
20.11.2006., ponedjeljak
29. Rose u perzefoninu snu
|
(prethodni nastavak) Zvijezde nisu izgledale kao svjetle točke na tamnom obzorju. Slile su se u pruge svjetla što su promicale poput repova kometa. Rose je sjedila Morpheusu-mačku na leđima. Koljenima je čvrsto stiskala Mohpeusov koščati hrbat, a ruke zarila u sjajnu crnu dlaku na vratu velikog crnog mačka. Na čijim je leđima jahala i letjela kroz pramenje oblaka, gledajući zvjezdane pruge koje su oko nje promicale. Morpheus, i Rose na njegovim leđima, jurili su kroz tamu. No, Rose se unatoč tomu činilo da jedva odmiču. Bojala se da će zakasniti. Da će stići kad već bude prekasno. Kad perzefoni više ne bude pomoći. Pa se povremeno saginjala do Morpheusova uha i vikala: Brže, brže! Bilo je dobro to što nije mogla vidjeti Morpheusovo lice. Tu mačju njušku iscerenu u bijesu. Plave oči sa raširenim zjenicama iz kojih su frcale bijele iskre. Brže, brže! požurivala je Rose Morpheusa, žaleći što na nogama, napol' bosim, napol' obuvenim, nema ostruge. Da ih zarije u bok crnom mačku ... i natjera ga da ubrza let. Duboko dolje počela su se nazirati svjetla. Morpheus je upozorio Rose: A sad se čvrsto drži! I Rose je polegla po Morpheusovim leđima. Zgnjurila lice u crno krzno kako ne bi gledala to strmoglavo spuštanje. No, tada je ipak otvorila oči. Morpheus je gotovo okomito slijetao prema gradskim svjetlima koja su postajala sve jasnija, svjetlija i veća. Sad su već prelijetali preko katedrale i gradskoga trga. Na tornju katedrale upravo su izbijala dva sata po ponoći. Trg je svijetlio. Prazan, bez prolaznika i bez šetača. Samo su vodoskoci fontane prštali uvis, osvjetljeni odozdo, reflektorskim svjetlima. Crni mačak, umanjena kopija Morpheusa, pretrčavao je preko granitnih ploča kojima je trg bio popločan. Morpheus je napravio krug oko tornja katedrale i počeo pratiti smjer glavne gradske ulice. Krovovi kuća bili su puni osvjetljenih reklama. Prozori uglavnom tamni, s tek ponekim koji se kupao u svjetlu. Rose bi na trenutak iza osvjetljenih prozora nazirala ljudske prilike koje su zurile van u tamu, nervozno šetkale kroz sobu ili se upravo svlačile, spremajući se na zakašnjeli počinak. Prelijetali su preko gradskog parka s visokim starim stablima. I Rose je osjetila kako joj je vršak jedne krošnje očešao boso stopalo. Strme stepenice s željeznim rukohvatom vodile su uz obronke. Na kojima su se, skrivene u vrtovima, redale vile. A potom su produžili do naselja visokih nebodera. Neki su balkoni bili puni cvjeća. Na drugima se sušilo rublje. S ravnih krovova stršale su antene. A na fasadama, uz prozore, brujale su i kapljale kutije rashladnih uređaja. Morpheus je, brzo i spretno, bez velikog manevriranja, uletio kroz širom otvoreni, slabo osvjetljeni, veliki francuski prozor na dvanaestom katu dugačke mamutske zgrade. Kandžama je, uletajući u stan, razgrnuo bijelu zavjesu, koju je vjetar izvukao van. Pa je zavjesa landarala van prozora. Poput jedra nekog broda koji tone u oluji. Morpheus je uletio. I sletio. Soba je bila slabo osvjetljena crvenom noćnom svjetiljkom u kutu. Rose je vidjela kako je svjetlo obojeno crveno zbog velike crvene marame s dugim resama koja je bila prebačena preko abažura svjetiljke. Perzefonino je lice bilo sablasno blijedo, unatoč crvenom svjetlu. Ležala je na velikom krevetu, na crnim satenskim plahtama, zgužvanim i mokrim od njezina znoja. Kratka joj se crvena čipkasta spavaćica zadigla, otkrivajući joj golotinju. Perzefonin je trbuh bio blijed, upao. A karlične su joj kosti stršale. Rose je skočila s Morpheusovih leđa. Pritrčala krevetu. Nagnula se nad perzefonu.Oslušnula. Odahnula je s olakšanjem. Jer – perzefona je još disala. Površno i isprekidano. No, ipak - disala je. Rose je povukla rub perzefonine spavaćice i pokrila perzefonin trbuh i čuperak pubičnih dlačica obrijanih u brazilijanku. Spustila je dlan na perzefonino čelo. Hladno, znojem orošeno. Što sad, Morpheuse? upitala je. Kako da uđem u perzefonine snove? (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (24) - Isprintaj - #
To sam ja!
|
|
- 19:16 - Komentari (32) - Isprintaj - #
A 'ko je to?
|
|
- 15:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #
19.11.2006., nedjelja
28. Rose želi prvu želju, nastavak
|
(prethodni nastavak) Rose ... zar već? Prva želja! Je si li promislila dobro? Jer prva je želja presudna. Nemoj prenagliti! rekao je Morpheus. Rose nije dobro promislila. No, odlučila je uraditi ono što osjeća. Mora ispuniti nadu koju je dala perzefoni, prenaglila se ili ne. Morpheus se začudio prvoj Roseinoj želji. Potom je pokazao svoje negodovanje. Burno, u skladu sa svojom prirodom. Sve ćeš odbaciti? Staviti na kocku.... zbog koga? To je nerazumno, Rose! Promijeni želju, prije no što bude kasno. Poslušaj me Rose ... smjesta me poslušaj! A tada je i Roseina staložena i mirna priroda – pokazala drugu stranu. Rekao si kako su želje moje. Prva i ostale ... ako ih bude. I ja sam ti povjerovala. Opet sam ti povjerovala ... iako sam se dosada uvjerila kako ti ne smijem vjerovati. Odlazi! Ne učiniš li ono što si obećao ... Odlazi zauvijek! Ne želim te više vidjeti ... nikad, nikad ... nikad ... Rose je zaplakala. Isto onako burno, beznadno, jednako ostajući bez daha, kao na krevetu hotelske sobe, onoga jutra. Nakon one noći u kojoj se modrooki Morpheus pretvorio u čudovište. No, tada je u sobi bila sama. Tada je jastukom gušila svoje jecaje, kako je nitko ne bi čuo. Rose nije zaplakala pred nečijim očima, odavno... još od djetinjstva. Rose .... Rose ... Rose! Smiri se, Rose. Nisam rekao kako ti želju neću neću ispuniti ... Nemamo vremena za opravdavanja ... objašnjavanja ... svađanja ... dok perzefona možda umire ... rekla je Rose. Obećao si ... nazvao me gospodaricom. Rekao – zapovijedaj, Rose. E, pa sad zapovijedam. Odnesi me do persefone. Uvedi me u perzefonin san. Možda ću je uspjeti probuditi. Možda ... još nije kasno. Rose se bojala da je ipak kasno. Prekasno za perzefonin spas. Mislila je kako će izgubiti mnogo vremena, unatoč brzom letu svoje crvene stolice, unatoč pratnji jata krilatih Oneroa. No, spremao joj se posve drugačiji prijevoz do perzefone. Pruži ruku, Rose ... rekao je Morpheus. Kamo? upitala je Rose začuđeno. Samo je pruži! I Rose je pružila ruku. Ruka je prošla kroz ekran njezina računala. Morpheus ju je čvrsto uhvatio za zapešće ... i povukao. Rose je, još uvijek u svojoj tamnoplavoj kućnoj haljini, još uvijek napola obuvena, napola bosa ... preskočila tamni ambis koji ju je dijelio od Morpheusa. I našla se na rubu litice, u Morpheusovu zagrljaju. Morpheus ju je podigao u naručje. Drži mi se čvrsto oko vrata, Rose ... rekao je. Ne, ne ... Ne mogu ... ne želim letjeti u tvojem naručju. Poželjet ću odletjeti nekamo gdje bismo bili zajedno ... zaboravit ću na perzefonu ... o, Morpheus ... što mi je činiti ... Morpheus je spustio Rose na tlo. I opet je postao crni mačak, no sad mnogo veći od običnog mačka. I Rose je shvatila. Brzo je skočila na Morpheusova leđa, obrasla crnim mačjim krznom. Zarila mu je ruke u mačju dlaku na vratu. I začas su se našli nad bezdanim ambisom ... u brzom letu. Prema persefoninu snu. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Najdraža pjesma moje bake Aurele
|
- 13:45 - Komentari (27) - Isprintaj - #
18.11.2006., subota
28. Rose želi prvu želju
|
(prethodni post) Tri želje! No da bi se ostvarile sve tri, ona prva mora biti – prava. Hoće li se i prva ostvariti, ne bude li prava? Sve dakle, o prvoj želji ovisi. Roseinom su svijesti proletjele želje. Modrooki Morpheus. Poljubac od kojeg oboje gube svijest. Morpheusove ruke koje je dodiruju. Njezine koje dodiruju njega. Divni drhtaji usklađenih struna. Bljesak svjetlosti i ponori tame. San i java... I dok su joj usne drhtale i počele se uobličavati u prvu želju, Rose se trgnula. Pred očima joj je izronilo jedno lice. Blijedo, zaklopljenih očiju, s crnim podočnjacima. Ruž, krvavo crven, razmazan po licu. Poput krvave mrlje. Velik crn izrast pod platinasti plavom obojenom kosom. Mokrom od znoja. Razbarušenom. Ruka tanke omlohavljene mišice. I šaka koja još stišće praznu bočicu. Više ni jedne tablete u bočici. Perzefona! Iako Rose nikada nije uživo razgovarala s perzefonom, sada je jasno čula njezin glas. Jedva čujan, isprekidan: Rose ... Rose...Gdje si, Rose? Perzefona, zovem se perzefona, napisala je prvi puta kad se pojavila na Roseinu blogu. Komentrala je post što ga je Rose taj dan napisala. Post o ružama. O tomu kako voli ruže. I o ružinu mirisu. Pa je to bio «šlagvort» perzefoni koja je bila opsjednuta aromaterapijom. Pa se u komentaru, pošto se predstavila, raspisala o ružinu ulju. I ako ga je moguće koristiti u aromaterapiji. Poslije je počela svakodnevno dolaziti na Roseinin blog. Diviti se svemu što bi Rose napisala. Ako bi Rose pisala o omiljenoj knjizi, perfefona bi odmah najavljivala, gotovo obećavala Rose kako će knjigu pročitati. A u sljedećem bi se komentaru žalila kako ništa od pročitanog ne razumije. Kakav Majstor? I kakva to Margarita? I što tu, pobogu radi Poncije Pilat? Sama je sebe nazivala glupom i ograničenom. Pa ju je Rose stala hrabriti. A perzefona se toliko ohrabrila da je nastavila dolaziti na Rosein blog. Svakodnevno. Nije bilo posta, kroz cijelu godinu Roseina blogiranja, nakon kojega nije slijedio perzefonin komentar. Dva, tri ...pet komentara. Uvijek zadivljeni Roseinim znanjem, njezinom toplinom, njezinim idejama, njezinom sigurnošću. A perzefona je bila tako nesigurna. Iako perzefona nije na svoj blog stavila fotografiju, Rose ju je mogla zamisliti. Lijepu, ili barem ljepuškastu. Stalno pred ogledalom, stalno u traženju svojega stila. Uvijek s novom bojom kose, novim stilom makeupa. U upadljovoj odjeći. S pravim i lažnim markicama. Uvijek u dugovima zbog nove vouton torbe ili lažnih blahnikovskih sandala sa šljokicama, na potpeticama od 12 centimetara. Uvijek u ljubavnim dramama. Uvijek u krivim, beznadnim izborima. Na krilima zanosa, uvjerena kako je konačno to pravi. Uvijek potom očajna. Kad bi se pravi pokazao krivim. Nadmeni novopečeni bogataš. Oženjeni direktor manje firme, serijski preljubnik. Trgovački putnik što prodaje Avonovu kozmetiku. Instruktor u teratani.... Perzefonini pokušaji traženja sreće i ljubavi bezuspješno su se nizali. Uvijek bi očajavala i zaklinjala se kako je to posljednji puta. Uvijek bi se ponovo ponadala. Perzefona, toliko različita od nje, postala je draga Rose. Rose joj je postala tješiteljica. I uzdanica. Strpljiva slušateljica kojoj se perzefona mogla povjeravati, bez straha od osude. No, unatoč Roseinim opreznim savjetima, perzefonin je niz postajao sve gori, a brzina nizanja sve brža. Sitni kriminalac. Zvijezda drugoligaškog nogometnog tima. Kamiondžija u prolazu. Homoseksualac kojem treba privid. Krupniji kriminalac, na čelu ogranka lokalne mafije ... pa onda huandon. Prije no što se fatalni po perzefonu huandon pojavio, Rose je pokušala trgnuti perzefonu. Upozoriti je kako srlja u propast. No perzefona nije željela istinu. Samo povremenu Roseinu utjehu. Pa je među njih dvije došlo do težih riječi. Persefona nekoliko dana nije komentirala Roseine postove. A onda se opet pojavila praveći se kao da se ništa nije dogodilo. No, u to se vrijeme na Roseinu blogu, samo Rose vidljiva, pojavila prva prijeteća Morpheusova poruka. A potom je Morpheus svima zapriječio pristup. Pa je Rose izgubila kontakt s persefonom. Perzefonom koja ju je sada očajnički trebala. Perzefonom koja je na Roseinu blogu napisala: Perzefona, zovem se perzefona. I koja se tako bezazleno dječji divila Roseinoj pameti, obrazovanosti, stilu ... Rose je perzefoni dala nade. I sada je osjećala ne dužnost, ne obvezu ... već istinski poriv. Tu perzefoninu nadu opravdati. Sada kad je o tomu mogao ovisiti persefonin život. Rose je bila spremna. Odreći se svojih nada radi perzefonine posljednje nade. Jer Rose se, iako je iskreno zavoljela perzefonu ipak, duboko u sebi, smatrala boljom od nje. Rose je imala tako visoke moralne principe. Rose je držala do sebe i svojeg samopoštovanja. Rose je bila uvjerena kako nikada ne bi mogla pasti na perzefonine grane. Rose je mislila kako nikada ne bi bila spremna tako skupo platiti svoj komadić sreće. Rose je mislila kako se nikada ne bi mogla zaljubiti. Rose je sada shvatila kako je ipak, negdje u dubini prosuđivala i - osuđivala perzefonu. Pa i prezirala je. Perzefonin niz pokušaja, od trgovačkog putnika do huandona. Ja nisam nizala, pomislila je Rose. Ja sam, odmah, iz prve, našla pravoga. Morpheusa - Čudovište! No nije mogla svu krivicu svaliti na Morpheusa. On ju je dugo opsjedao. Zapovijedao ... pozivao je ... na kraju preklinjao. No, ipak je ona došla k njemu. Potpuno budna, probuđena i svjesna. Spremna predati mu se. I platiti cijenu te predaje, tog potpunog predavanja. Po čemu sam ja bolja od persefone? upitala se Rose, duboko i iskreno. U sebi, i prema sebi. Rose je duboko uzdahnula. Odložila ustranu svoje lijepe želje, ostvarenje svojeg sna. Perzefoni treba njezina pomoć. A Rose joj je - dala nade. Pomažući joj u prošlim ljubavnim krizama koje su izledale tako bezazleno prema ovoj posljednjoj. Ovoj, koja je perzefoni mogla biti posljednja. Rose se zagledala u plave oči Morpheusove. Dubokim pogledom od kojeg se Morpheus opet počeo mijenjati. Odbacio je mačju kožu. I opet stajao pred Rose, visok, tamnokos i modrook. Rose je duboko udahnula i otvorila usta da iskaže svoju prvu želju. Nije više marila hoće li prva želja biti prava. Znala je kako mora pomoći perzefoni, po cijenu prve želje. Po cijenu svih svojih želja! No, dok su joj se usne spremale uobličiti i izgovoriti prvu želju, obuhvatila ju je moć Morpheusova modrog pogleda. Tamno modrilo njegove šarenice počelo se povlačiti. A zjenica se Morpheusova širila. Tamna poput najdublje noćne tame. U koju je Rose počela propadati. Padala je kroz duboku tamu Morpheusova pogleda. Polako kao u usporenom filmu. Kao plavo perce ptičice sjenice koje se spušta na blagom lahoru. Polako ... polako ... sve niže i niže... do mekog tepiha od plave trave. Rose se probudila s licem na tipkovnici računala. Bila je noć. Tišina. Ekran računala bio je taman, iako je računalo još uvijek bilo uključeno. Rose u prvi mah nije shvatila gdje nalazi. Sjedila je u svojoj crvenoj fotelji. U tamnoplavoj kućnoj haljini. Noge su joj se odupirale o pod pokriven sivoplavim tepihom. Jedna obuvena. A druga bosa. U Roseinoj svijesti je proletjela slika papuče koja joj klizi niz stopalo i propada u ocean tame. I tamnokrili Orenoi koji se za papučom strmoglavljuje u dubinu, krilima sjekući pramenje sivih oblaka. Perzefona! Perzefoni treba Roseina pomoć. Rose je znala kako ne smije oklijevati. Kako svaka izgubljena minuta može značiti persefonin kraj. Smrt perzefoninu. Rose je vidjela perzefonu kako blijeda sjedi pred ogledalom i zuri u vlastito lice. Kako s gađenjem nadlanicom razmazuje debeli sloj krvavocrvenog ruža s usana ... preko blijedih, ispijenih obraza. I perzefoninu ruku kako posiže za čašom punom alkohola ... perzefonino grlo kako se miče u gutljajima ... i nokte s oguljenim crvenim lakom ... i šaku punu tableta ... Rose je tipnula enter na tipkovnici računala. Njezin je blog još uvijek bio otvoren. Kao i link prema Morpheusu. Rose je kliknula na link. Tamni se ekran postupno počeo osvjetljavati. Do sivila nekog sutona il' zore. Visoka je litica još uvijek stršala nad nebom ... na nebu, među oblacima. Podnožje joj se nije niti nadziralo. Na rubu svoje pećine sjedio je Morpheus. Noge su mu visile nad bezdanim ambisom. Sjedio je leđa naslonjenih na portal, ukrašen kamenim makovima. Lice mu je bilo blijedo, a oči zaklopljene. No nije spavao. U krilu mu je ležala Roseina papuča. A on ju je dodirivao i nježno gladio. Morpheus! Morpheus! Otipkala je Rose. Duge su crne, krilima noćne leptirice nalik, Morpheusove trepavice zatreptale. Morpheus je otvorio oči i pogledao u Rose svojim dubokim modrim pogledom. Rose ... zar već? Prva želja! Je si li promislila dobro? Jer prva je želja presudna. Nemoj prenagliti! ..... (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Još Zaslonova?
|
- 14:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Roman Zaslonov. Novi slikar na Rusalkinu vidiku!
Zaslonov: Vitez |
- 10:40 - Komentari (20) - Isprintaj - #
17.11.2006., petak
rođendanski dar(ovi)
|
- 23:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Hvala čestitarima!
 Ovom Gaborovom slikom, primjerenom mojem rođendanskom raspoloženju, zahvaljujem se svim čestitarima na lijepim rođendanskim željama! |
- 12:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #
A ja? I ja!
Kad je moja draga nećakinja Jelena bila mala i slavila jedan "rani" rođendan, |
- 00:05 - Komentari (22) - Isprintaj - #
16.11.2006., četvrtak
Frida Kahlo (1907-1954)
|
- 13:03 - Komentari (36) - Isprintaj - #
Počivaj mirno, majčice
|
- 07:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #
15.11.2006., srijeda
Rekapitulacija
BLOG HOROR ? |
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Vjenčić makova
|
- 10:52 - Komentari (25) - Isprintaj - #
14.11.2006., utorak
Morpheusova lica. Sva. Il' samo – još jedno?
|
|
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Za MadDoga, umjesto HotDoga
|
- 16:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Crni mačak. Lucifer?
|
- 10:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #
13.11.2006., ponedjeljak
Rose na pragu Morpheusova svijeta. Konačno!
|
(prethodni nastavak) Rose je konačno ušla na svoj blog. Očekujući tamo naći posljednju Morpheusovu poruku. Onu, napisanu u bilježnicu ukoričenu u crnu kožu. Koja se, i bilježnica i poruka u njoj napisana, pojavila kraj Roseina kreveta. Nakon one strašne noći u kojoj je Rose susrela Morpheusa. Negdje na rubu sna ... il' jave. Ušla je na svoj blog, gotovo sigurna da će poruka biti tu. Jer željela je ponovo pročitati Morpheusove prijetnje. O tomu kako će mu ona na kraju ipak doći. Predati mu se, budna i svjesna. Po njegovoj zapovijedi ... ali i prema vlastitoj želji. Rose je željela. O, kako je željela, iako to nije priznavala ni samoj sebi. Željela je modrookog Morpeusa. Njegove poljupce. Dodire od kojih bi se sva orosila, poput ružina pupoljka. Rose se željela dati, a ne biti prisiljena, ugrabljena. Ma kako se grabežljivac činio privlačnim. U početku, dok ne otkrije pravo lice. Jer, čim su Morpheusovi poljupci postali grubi - i Morpheus se promijenio. Postao ružno čudovište. Rose se sada pitala. Kakvo će joj lice Morpheus sada pokazati? Željela je ponovo, dobro proučiti to lice. Koje se tako dobro ocrtavalo u poruci. Poruci koja je izbledjela, isparila, nestala – iz crno ukoričene bilježnice. No, tu zastrašujuću Morpheusovu poruku nije zatekla, kad je otvorila svoj blog. Nije zatekla ni prethodne, starije Morpheusove poruke. Samo jednu – novu. Do sada nepročitanu. A Morpheus je pisao: Rose. Rose! Tvoji su poljupci bili tako slatki. A tvoje predavanje tako potpuno. Tako nježno i strastno. A moja je želja za tobom bila tako velika. I sve je veća. Povrijedio sam te, Rose. I želio uzeti silom. No, tada sam shvatio da bi tako nestalo - tvoje nježnosti, tvojeg predavanja... Pa bi tvoji poljupci postali gorki, ogorčeni. A meni je dosta vlastita ogorčenja. Vlastite gorčine. Nesanice ... samoće ... vječnosti .... usamljenosti.... Dosta mi je toga prokletstva ... toga bezsna ... te vječnosti! Dosta mi je moći i vlasti. Božanske pozicije. Usamljenog trona. Dosta mi je – tuđih snova. Tako želim sanjati – vlastiti san. O tebi – Rose, s tobom – Rose. O, Rose, Rose, Rose ..... Rose .... Rose. Rose je čitala novu Morpheusovu poruku. Ponovo i ponovo. Vjerovala je ... pa sumnjala ... pa opet vjerovala, i ... sumnjala. Toliko bola, tuge, usamljenosti ... Toliko iskrenosti! Il' možda, laži? Lagao si. Već toliko puta... otipkala je Rose. Kako da ti sad povjerujem? Što ti, Morpheuse, ustvari želiš? Što namjeravaš? Što očekuješ? Od mene? Morpheusov se odgovor pojavio u trenu: Rose, o Rose! Želim tvoj oproštaj! Smiluj mi se, Rose. Namjeravam se pokajati ... namjeravam čekati ... cijelu vječnost ... da mi oprostiš. Trebam te, Rose. Očajnički si mi potrebna. Ti možeš biti moj spas, Rose. Budi moj spas, Rose. Zašto misliš, Morpheuse, da ja imam moć spasiti te? Tebe, koji si tako moćan? Tebe koji si božanstvo? napisala je Rose. I zašto misliš da ću ti vjerovati? Povjerovati, nakon svega. Ne želim više vidjeti tvoje modre oči. Bojim se da će se opet pretvoriti u sjene. Ne želim više tvoje tople ruke ... na sebi. Znam kako se lako te ruke pretvaraju u kandže. Ne želim tvoje poljupce. Poljupce koji sišu zrak iz mojih pluća ... koji zaustavljaju kucanje mojega srca ... koji mrače moj um..... Rose, Rose! S pravom sumnjaš. Budi nepovjerljiva. Čuvaj se. Čuvaj me se. I sam ne vjerujem. Sebi. I sam sumnjam – u sebe. Predugo sam bio tako moćan. Pa sam na kraju povjerovao kako sam svemoćan. A sad znam kako ustvari nemam ... nikakvu moć – nad tobom. I vjerujem u moć – u tebi. Ti si Ona. Ti si Jedina. Ti si ona u koju se uzdam. Samo Ti. Ti, Rose. U tebi je moć. U tebi je -. moj spas! Ne osjećam se nimalo moćnom. Strah me je. Tebe. Strah me je – sebe...odgovorila je Rose. Zavladala je tišina. Rose se sva tresla. Razdirali su je osjećaji. Toliko snažni ... toliko proturječni.... Zaista se bojala. Da je Morpheus obmanjuje. Zaista se bojala. Da je ono što joj Morpheus govori – istina. Rose ... Rose, pokušajmo razgovarati, Rose. Pokušajmo bolje upoznati ... jedno drugo. Rose .... molim te ... Rose, preklinjem te! Dobro ... odgovorila je Rose. No, kako ću znati da se sve neće dogoditi – opet. Da nećeš opet izgubiti vlast nad sobom? U pravu si, Rose. Toga se i sam bojim. Zato, nemoj ulaziti. Nemoj ući. U moj svijet. U moju spilju. Samo .... stani na prag. Pogledaj, zaviri. Progovorimo. Barem koju riječ .....Rose? Rose je dugo šutjela. I oklijevala. A tada je – kliknula na link. Nadajući se kako će moći ostati – samo na pragu. Morpheusova svijeta. Kako je neće na prijevaru povući unutra. Morpheusove ruke, Morpheusove kandže. Kako je neće na prijevaru uvući unutra ... Morpheusove tamnomodre oči. Njezino sažaljenje prema Morpheusovom očaju, tuzi i usamljenosti ... Il' njezina želja za ljubavlju. Morpheusovom? Grozila se te pomisli. Kakva sam ja to žena, pomislila je Rose ... kad sam kadra ... zaljubiti se u demona, u čudovište? Rose se konačno odlučila. Kliknula je na link. I našla se na pragu .... Morpheusova svijeta. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Bijele ruže nad mojim uzglavljem
|
- 15:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Najbogatiji vrabac na svijetu.
|
- 12:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
12.11.2006., nedjelja
Lucifer i Rose ... i Perzefonin poziv u pomoć: Rose!
|
(prethodni nastavak) Lucifer se meškoljio u Roseinu krilu. Prvo je ležao svijen u tipičnoj mačjoj poziciji. Nos, pokriven repom, priljubljen uz šape, a leđa izvijena u luk. A onda se prevrnuo na leđa i otkrio svoj podebeli trbuh. Roseinom pogledu ... i milovanju. Bio je to čin potpunoga povjerenja. Životinja koja otkriva najranjivije mjesto. Željna nježnosti, predaje se potpuno na nemilost ili milost svome gospodaru. Il' nekom prolazniku, prema kojem je osjetila tračak privlačnosti. Pa se izložila riziku ... zbog malo milovanja. Lucifere, Lucifere .... prošaputala je Rose. Ne valja tako ... povjerovati. Jer ima i onih koji te prvo poglade, pomiluju ... a onda – ogrebu. Do krvi. Po leđima .... i po duši.... Lucifer je otvorio svoje velike zelene oči i gledao u Rose. Gotovo s ljudskim razumijevanjem. Rose se nasmijala i nastavila gladiti njegov okrugao i napet trbuh. Lucifer se izvijao, ležeći na leđima, u Roseinu krilu. I gurao joj ruku vlažnom njuškom. I hvatao njezinu ruku svojim pandžama, tražeći još milovanja. Činio je to pažljivo i nježno, pa njegove kandže nisu ozlijeđivale Roseinu kožu. Na kraju joj je grickao prste svojim igličastim oštrim zubima koji su tako okrutno davili i razdirali vratove mužjaka suparnika u februarskim tučnjavama. I miševe, male glodavce ... i ptičice pjevice. Rose i dalje gladila i češkala velikog crnog mačka što joj je ležao u krilu. Po trbuhu, vratu, pod bradom i iza ušiju. Lucifer se topio od uživanja. Prevrtao se s boka na bok. I preo ... preo. Glasno poput nekog malog stroja. Rose je pod rukom osjećala glatkoću Luciferova sjanog crnog krzna. I toplinu njegova tijela. Godilo joj je to maženje i nasmijavalo je Luciferovo uporno nagovaranje da s maženjem nastavi. Pa ga je i nastavljala maziti. A Luciferu – nikada dosta. Roseina se ruka umorila od glađenja. No, kad god bi zastala, Lucifer bi tražio još. Otvorio bi svoje zelene oči, čim bi pokreti glađenja prestali. Tada bi i on prestao presti, pa bi tiho i s molbom zamijaukao. Pa opet, žmireći i predući nastavljao uživati kad bi Rose nastavljala maziti ga. Na kraju je zaspao. U Roseinu krilu. Na leđima, raskrečenih šapa i izložena trbuha. Na kojem je Rose držala dlan. I osjećala kako se Luciferov trbuh diže i spušta. U dubokom disanju i dubokom snu. Snu u kojem su se šape velikog, debelog crnog mačka, zapalog u Roseinu krilu, trzale u snu. Snu u kojem je Lucifer trčao za nekom sanjanom ptičicom koju je u snu lovio. Završavao je dan u kojem je Rose bila mažena i pažena. U svojoj obitelji, od onih koji su joj dragi. Dan u kojem je, iako ranjena i zbunjena - i ona uspjela uzvratiti. Osjećajima, ljubavlju. Prema sestri, prema njezinim djevojčicama, prema Luki, svojem dragom šogoru. A sad i to debelo crno stvorenje u njezinu krilu. Tako iskonski i mačji divlje i svoje a ipak tako povjerljivo, tako željno njezina maženja i ljubavi. Ne, takav dan neće pokvariti. Ponovnim čitanjem Morpheusove poruke. U kojoj nije bilo ni mrve ljubavi. Samo sirove želje. Za posjedovanjem i vladanjem. Morpheusa koji nije znao voljeti. Morpheusa koji je znao samo željeti, želio samo posjedovati. Težio vladati. Nad njom. Nad Rose. Rose je odlučila - lijepo zaokružiti lijepi dan. Pa je krenula u krevet, na spavanje. Ponijela je i Lucifera koji se prvo promeškoljio i negodujući zamrčao kada je ustala, jedva ga podižući iz krila. No koji je nastavio zadovoljno presti kad ga je spustila na svoj krevet. Znala je kako je to što čini protiv svih pravila. Ako želiš kućnog ljubimca naučiti da spava u svojoj košari, na određenom mjestu, nikada ga ne uzimaj u krevet. Ako ga želiš naučiti da ne prosjači dok ti jedeš, nikada ga ne hrani zalogajima sa svojeg tanjura. No Rose je bila gladna bliskosti. Nečijeg toplog dodira. Lucifer joj se privio uz bok. Preo u sve dubljem i dubljem tonu. Sve tiše ... pa s prekidima. Konačno je utihnuo. Ugodna je toplina njegova tijela prožimala i Rose. Pa je utonula u san. S osmjehom na usnama. Napomena: ovaj je dio teksta u stvari nastavak prethodnoga poglavlja. Zato ga jednostavno dodajte, prethodnome postu. Tekst i naslov : Rose i Lucifer, Lucifer i Rose Pa, krenimo dalje. Perzefonin poziv u pomoć: Rose! Rose je rano ustala. Lucifer više nije bio kraj nje. Probudio ju je, kasno u noći. Osjetila je je, kroz san, njegovu šapu na licu. Sjedio je kraj njezina jastuka i dirao je šapom po obrazu. Tražio je da ga pusti van. Da obavi svoje potrebe. Jer Lucifer je bio – čist mačak. I nikada se ne bi pogadio unutra, u stanu. Iako mu je Rose nabavila mačji toalet i stavila ga u kut kuhinje. Luciferov je toalet imao i kabinicu, s pokretnim vratima. Kako bi Lucifer imao diskreciju pri obavljanju nužde. No, Licifer je više volio to obaviti vani. Pa je te noći probudio Rose, mjaučući tiho i dirajući je šapom po licu. Ona ga je pustila van i udahnula vlažni noćni zrak. Kapljice vlage cijedile su se s ogoljelih grančica magnolije, električna je vrtna svjetiljka svjetiljka slabo svijetlila. A one solarne – nikako. Jer dani su bili kratki, magleni, bez sunca. A noći hladne i vlažne. Studeni je bio blizu polovice. Bližio se Rosein rođendan. Rose je nastavila spavati, nakon što je Lucifera pustila van, u vrt. I spavala je do jutra. Probudila se, po običaju, oko 5. Jutro je još izgledalo poput noći. A onda je, polako, oklijevajući svanuo dan. Bio je ponedjeljak. Početak radnoga tjedna. No, Rose je najavila kako će na Skupu ostati dva, tri dana duže. Pa je i uzela ta tri slobodna dana. I odlučila ih iskoristiti. Za suočavanje s Morpheusom. Ili, barem s njegovom porukom. Željela je još jednom pročitati svaku riječ. Riječ po riječ. I – ono između riječi. No, jučer Morpheusove poruke više nije bilo u crno ukoričenoj bilježnici. Onoj koju je Morpheus ostavio kraj njezinog kreveta u hotelskoj sobi. U gradu u kojem je Rose bila na Skupu. U kojem je srela Morpheusa. Prvo u dvorani gradske vijećnice, dok je izlagala. Završno izlaganje. A potom i na gradskom trgu. U jedan sat nakon ponoći. U snu? Na javi? Il' u nekom međuprostoru, između jave i sna. Rose je riješila Morpheusovu poruku potražiti na svojem blogu. Svjetlost novog dana zatekla je Rose u crvenoj fotelji, pred računalom. Pušila je. Već treću cigaretu. I pila kavu iz svoje crvene šalice. Bacila je pogled na sliku s makovima, prije no što je uključila računalo. Znala je kako će posljednju Morpheusovu poruku, onu koja je misteriozno nestala iz crno ukoričene bilježnice, zateći na svojem blogu. Među ranijim Morpheusovim porukama. Rose se samoironično nasmijala, prisjetivši se naslova svojega bloga: Moj svijet jave ... i snova. Naslov je isprva, tek pošto ga je smislila, smatrala neoriginalnim. Jer, blogosfera je bila prepuna blogerskih svjetova: AlicinWonderLand, toncy'sWorld, Mariana-Land, lalaLand ... Pa im se i Rose pridružila. No njezin se naslov pokazao znakovitim. Pozivajućim. U njezin su svijet ušli prvo prijatelji blogeri. A zatim i – jedan grabežljivac. Strašan, zastrašujući. Okrutan i opasan – Morpheus. Rose se spremala kliknuti na adresu svojega bloga. Oklijevala je. Pa se predomislila. Zavirit će prvo na blogove svojih prijatelja. Vidjeti što pišu ... kako oni žive, na javi i u snu. I sjeća li se još tko blogerice Rose? Već po navici, otišla je prvo na perzefonin blog. Preko perzefonine adrese, a ne preko linka do perzefonina bloga, linka na Roseinu blogu. Perzefonin posljednji post. Bio je napisan kasno te noći, noći koju je Rose mirno prespavala uz toplo tijelo mačka Lucifera, privijeno joj uz bok. Perzefonin post nije bio nimalo miran. Bio je – jako uznemirujući. Perzefona se spetljala, s onim ljigavcem huandonom, koji je počeo svraćati na perzefonin blog. Spetljala prvo u virtualnom prostoru, a potom i u stvarnom. Pa ju je huandon zaveo, uvukao u različite seksualne perverzije, pa potom na Netu objavio cijelu seriju fotografija. Gole perzefone. U različitim pozama. Nije odgovarao na perzefonine pozive. Promijenio je broj mobitela. Poslao perzefoni sms poruku s web adresom. Na kojoj je zaprepaštena perzefona vidjela sebe. Golu, raskrečenu. Uz tekst kojim poziva posjetitelje stranice da je posjete. Figurativno i doslovno. Perzefona je u posljednjem, noćas napisanom postu - očajavala. Činilo se kako je na rubu propasti. Njezin je post zvučao poput oproštajnog pisma. Kao da se perzefona sprema na najgore – oduzeti si život. Rose je duboko ganula jedna perzefonina rečenica. U tome postu, oproštajnom pismu. Glasila je: Da je Rose barem ovdje ..... Rose bi me znala .....saslušati, ....savjetovati me, pomoći mi .... A Rose je i sama trebala pomoć. No, ona se razlikovala od perzefone. Bila je spremna pomoći svakomu, pa je već smišljala – kako pomoći perzefoni. Zavoljela ju je, iako se baš nije s perzefonom zbližila, blogirajući. Jer perzefona se povjeravala Rose, no ne i Rose perzefoni. Perzefona je svakodnevno svraćala na Rosein blog. Divila se, nekritično, svemu što bi Rose napisala. Obožavala Roseine postove ... i Rose. Povjeravala joj se u komentarima na svojem i Roseinu blogu. Molila za pomoć u stalnim ljubavnim krizama. Jer, persefona je tražila ljubav. Uzaludno. Stalno bi nalijetala na čudake, grubijane, sebičnjake. Uvijek vjerovala kako je konačno našla pravoga. I uvijek se ponovo razočaravala. I patila. Na svojem i Roseinom blogu, u komentarima. Rose je provela više noći, tješeći perzefonu. Ispisale bi čitave stranice u razgovoru, na persefoninu blogu, u komentarima, nakon što bi Rose otišla, na persefonin blog. Na njezin očajnički poziv. Rose je navikla na stalne perzefonine ljubavne i životne krize. I na svoju ulogu perzefonine tješiteljice i savjetnice. Pokušavala joj je obzirno reći da se ne ponižava. Da pažljivije bira muškarce, da pričeka prije no što se bezglavo baci u novu ljubavnu krizu. Jednom je njezina obzirnost malo popustila. Pa je rekla grublju riječ. U namjeri da perzefonu otrijezni. Perzefona to nije dobro primila. Odnosi su malo zahladnjeli. I komentari se rjeđe razmjenjivali. Između perzefone i Rose. Između Rose i perzefone. Iako je Rose vidjela puno perzefoninih kriza, sada je znala kako perzefona nikada nije bila tako očajna. I pobojala se kako bi perzefona zaista mogla učiniti nešto strašno, nešto definitivno i nepopravljivo. No, Morpheus je vladao blogosferom, poput nekog mračnog, svemoćnog blogeditora. Pa je uskratio Rose komentiranje. I ono s njezinim potpisom i ono anonimno. Rose bi ispisala komentar na blogu nekog od svojih prijatelja, na perzefoninu blogu ... no komentar ne bi bio otposlan. Barem ne na prijateljski blog. Rose se ponekad pitala – hvata li, čuva li i čita li Morpheus te njezine neotposlane komentare? Na perzefoninu blogu nije bilo perzefonina maila. Rose nije znala kako stupiti u kontakt s perzefonom, kako je spriječiti u pogubnoj, samoubilačkoj nakani? Uz očajnički perzefonin post bio dugačak niz komentara. Niti jedan prijateljski. Prijatelji nisu komentirali, ili su se uzdržali od komentara, ne znajući što da kažu. A zlobni su posjetitelji likovali nad perzefoninom nesrećom. I vulgarno komentrali perzefonine fizičke atribute, hvalili se kako su se zabavljali na porno stranici na kojoj je huandon razapinjao perzefonu. Pornografski bukvalno. Jer je na tu stranicu stavio link - do perzerfonina bloga. Pa je taj link na perzefonin blog doveo niz čudaka i perverznjaka. I njihovih komentara. Rose nije mogla pomoći perzefoni, kojoj je njezina ... bilo čija pomoć ... bila tako očajnički potrebna. Misleći na perzefonu, Rose je zaboravila na sebe. Popušila je cijelu kutiju, dok je sjedila pred ekranom računala. Računala i smišljala kako pomoći perzefoni. Na kraju je odustala, shvaćajući kako ne postoji nikakav način da uspostavi kontakt s perzefonom. I nadajući se kako će perzefona u zadnji čas odustati od svoje samoubilačke namjere. Sada ništa ne može učiniti za perzefonu. No, mora učiniti nešto - za sebe. Ona neće krenuti perzefoninim stopama. Neće dozvoliti da je Morpheus natjera na očajnički korak. Rose neće popustiti nikakvom huandonu, pa ni Morpheusu. Stisla je zube. I kliknula na adresu svojega bloga. Ušla u vlastiti blogerski svijet. Svijet svojih snova i jave. Spremna. Suočiti se s Morpheusom. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Volim vrapce
|
- 13:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #
11.11.2006., subota
Rose i Lucifer
|
(prethodni nastavak) Stavila je u crnu kožu ukoričenu bilježnicu na stol, nagnula se nad nju. I – otvorila je. Namjeravala je sada, odmorna, sabrana i ohrabrena, ponovo pročitati Morpheusovu poruku. Sadržaja poruke samo se nejasno sjećala. Jer pročitala ju je nakon one strašne noći. Nakon Morpheusove obmane. Nakon što se modrooki Morpheus pretvorio u zvijer. Sjećala se Morpheusova bijesa u poruci. Zbog njezina otpora. Tvrdnje kako mu je bila u rukama, kako ju je mogao uzeti, kao što kroz vječnost uzima ono što poželi. Koga god poželi. U snu, a možda i na javi? Rose se sjećala i prijetnje. Kako će je Morpheus čekati ... i dočekati. Dočekati da mu ona sama, svjesna i budna dođe. Namjeravala je pozorno pročitati svaku riječ, tekst i podtekst njegove poruke. Riješila je kako neće dozvoliti da se Morpheusovo proročanstvo ispuni. Znala je da mora nešto poduzeti ... no – što? I zato je otvorila Morpheusovu u crnu kožu ukoričenu bilježnicu. Sada nije bilo niti srebrne olovke niti ruže koja bi označavala stranicu s porukom. Rose je listala ... i listala. No, svi su listovi u bilježnici – bili prazni. Samo žućkasti papir, potamnio po rubovima. Nigdje ni slova ... ni crtice. Morpheusova je poruka – nestala. Je li uopće postojala, je li uopće ikada bila napisana? I pročitana? Na trenutak je Rose pomislila kako je sve to bio samo ružan san, samo noćna mora. No, ogrebotine na njezinim leđima svjedočile su suprotno. Roze je znala kako Morpheusovu poruku mora ponovo pročitati. I s nepogrješivom je sigurnošću znala gdje je može pročitati. Na svojem blogu! Tamo gdje su ležale sve dosadašnje Morpheusove poruke. Na blogu na koji nije ulazila tjednima. Odlučila je otići na svoj blog. No, prije toga je otišla u kuhinju, po još jednu šalicu čaja. Te je večeri pila šipkov čaj. Crvenkasti je šipkov čaj tako lijepo mirisao i tako se lijepo slagao s Roseinom crvenom šalicom. Mačak Lucifer iskočio je iz svoje košare i mijaučući potrčao prema Rose kad je ušla u kuhinju. Izvio se u luk, a rep oblikovao u upitnik. I upitno gledao u Rose svojim velikim zelenim očima. Tako ju je gledao i onog kišnog dana kad se pojavio na njezinim vratima, prije nekoliko mjeseci. No, tada je bio skeletozno mršav, prljav, s velikom otvorenom ranom na vratu. Rose je iznijela zdjelicu mlijeka i nekoliko kriški mortadele koja se zatekla u njezinom hladnjaku. Odavno nije vidjela nekoga da tako halapljivo jede. Crni je, ranjeni, prljavi i mršavi mačak navalio na jelo. Rose je stajala na otvorenim vratima i promatrala ga kako jede. Pomislila je kako sirota životinja ima lošeg, nemarnog gospodara ... ili ga možda uopće i nema? Možda je mačak skitnica, lutalica, beskućnik? Dok je Rose gledala i razmišljala, mačak je progutao mortadelu, mlijeko nije niti pogledao ... i šugnuo je kroz otvorena vrata unutra u kuću, očešavši se o Roseinu nogu. Rose je voljela životinje. Poznavala ih je i družila se s njima, od djetinjstva. Sada je imala samo akvarij. Veliki, pun zlatnih ribica i lijepog vodenog bilja. Bili su to ljubimci koji su odgovarali njezinu načinu života. Čestim putovanjima. Pa nisu predstavljali opterećenje za njezinu obitelj koja bi, dok je Rose na putu, i tako obilazila njezinu kuću. Pa bi tada nahranili i zlatne ribice. Pas ili mačka predstavljali bi preveliku obvezu za Rose koja se kući s posla često vraćala tek uvečer i koja je često bila na putu. No, mačak je ušao u Roseinu kuću. Ona je krenula za njim, podigla ga na ruke i iznijela van. Najeo si se, sad idi, rekla mu je. No mačak nije imao namjeru otići. Sjeo je na prag. Rose je zatvorila vrata. I stajala iza zatvorenih vrata u iskušenju da ih otvori i vidi je li mačak još tu. No, brzo se uvjerila da jeste. Jer začula je mijaukanje. Tiho, žalosno ... nalik na plač. Rose je otišla iz predsoblja u sobu kako ne bi više slušala to mijaukanje. Mislila je kako mora odoliti iskušenju da udomi tu mačju skitnicu. No, mijaukanje se opet čulo, glasnije. Rose je shvatila kako mačak točno zna gdje se ona sada nalazi. Jer, skočio je na prozor. I sada je tu mijaukao ... sve glasnije ... i sve žalosnije. Rose je odolijevala skoro sat vremena. A tada je – popustila. Mačak se uselio. Rose je od sestre zatražila adresu veterinara koji se brinuo o jazavčaru Hektoru, ljubimcu sestrine obitelji. Mačak je bio cijepljen, očišćen od parazita, rana na vratu izliječena je antibioticima. Mačkov apetit zabavljao je Rose i djevojčice, njezine nećakinje koje su se u njega odmah zaljubile. I obećale kako će se o njemu brinuti, kad god Rose bude na putu. Mačak je nadoknađivao sve propuštene obroke. Zdjelicu s wiskas keksima ili sadržajem mačje konzerve ispraznio bi za tren oka. Udebljao se, rana na vratu je zarasla, dlaka mu je postala sjajna. Crna, bez ijedne svijetle dlačice. Tek tada se moglo vidjeti koliko je mačak velik. Starija Roseina nećakinja uzela ga je u naručje i stala na vagu. Računica je pokazala da crni mačak ima – 12 kilograma! Novi ljubimac, dakako, nije mogao ostati bez imena. A Helena i Anja, Roseine nećakinje, odlučile su biti mu kume. I tako je mačak dobio ime – Lucifer. Nomen est omen. Nažalost, izreka se pokazala točnom. Luciferova narav bila je prilično teška. Mačja, u najgorem smislu. Lucifer je provodio svoju volju. Sjedio na stolu ili u sudoperu. Ostavljao ogrebotine na zavjesama i foteljama. Rose je između kuhinje i dnevne sobe dala napraviti vrata. Okvir s metalnom mrežom. Tako je Luciferu ograničila kretanje. Morao je biti u kuhinji. Tek kad bi se Rose vratila kući, Lucifera bi pustila da se kreće po cijelom stanu, uz njezin nadzor. Lucifer je bio strastven i vješt lovac. Pa je začas napravio pomor među ptičicama koje su svraćale u Rosein vrt. Ljeti slijetale na lijepu pojilicu a zimi na kućice, obješene na zidu, koje bi Rose punila zrnjem. Rose se zgrozila kad je jednog jutra na otiraču pred ulazom zatekla tri šumske ptičice. Zadavljene, napola očerupane. I Lucifera kako kraj ulova ponosno sjedi, gledajući u nju velikim zelenim očima ... očekujući pohvalu. Lucifer je tada dobio – ogrlicu sa zvoncem. Koje je upozoravalo ptičice, a onemogućavalo Lucifera u lovu. Lucifer je danima protestirao, pokušavao ogrlicu skinuti, hodao za Rose mijaučući kao da je uvjerava da mu ogrlicu ona skine. No, Rose se pokazala odlučnom i neumoljivom. Lucifer se na kraju – pomirio. I s ogrlicom i sa zvoncem. Pa je sada to zvonce zazvonilo kad je Lucifer potrčao prema Rose koja je ušla u kuhinju namjeravajući natočiti još jednu šalicu šipkova čaja. To je i uradila. Spustila je šalicu na pisaći stol, pored tipkovnice računala. Zapalila je cigaretu.Uključila računalo. Kuhinjska su vrata ostala otvorena pa je Lucifer došetao za njom. Prišao je crvenoj fotelji u kojoj je Rose sjedila pred ekranom računala. Skočio je Rose u krilo i tu se sklupčao. Bio je dobrodošao. Jer Rose je trebala dodir nekog živog stvorenja dok se spremala ući na svoj blog. I – ponovo pročitati Morpheusovu poruku. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (32) - Isprintaj - #
Anđeo čuvar odgovorne žene
Anđeo čuvar odgovorne žene ? |
- 12:35 - Komentari (24) - Isprintaj - #
Sirena u vrtlogu
|
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.11.2006., petak
20. Rose se vraća kući
|
(prethodni nastavak) Vlak je brzo odmicao kroz noćni pejzaž. No, Rose se činilo kao da vlak stoji a šumski i planinski prizori promiču kraj njega na tekućoj vrpci. Kao u nekom starom crno-bijelom nijemom filmu, ali bez klavirske pratnje. Nije spavala. Sjedila je kraj prozora i gledala u tamu. Povremeno bi vruć obraz prislanjala na hladno prozorsko staklo po kojem se počela slijevati kiša. Kiša je pratila vlak, i Rose u njemu, cijelu noć. Tek predjutro počela je jenjavati, pa je i prestala. Oskudna svjetlost. Magla. Sve je ogrnula, poput nekog ogrtača, zakrivajući vidik. Rose se činilo da putuje kroz gusti oblak koji je progutao cijeli svijet. Iz magle je konačno izronila stanica Roseina grada. Rose je morala obrisati orošeni prozor dlanom, kako bi vidjela van. Zakašnjeli je putnik trčao po peronu za jutarnjim vlakom. Tek je svanjivalo. Stanična je rasvjeta jedva probijala maglu, iz koje su rijetki putnici izranjali i u kojoj su brzo nestajali. Bila je nedjelja. Sestrin je muž došao pred Rose. Luka. Stajao je na peronu i gledao u maglu. Čim je Rose stala na stepenice koje su se spuštale na peron, on je zgrabio njezinu putnu torbu i pomogao joj sići. Luku je Rose smatrala prijateljem, a ne samo šogorom. Voljela je njegov osmijeh. I njegovu narav, inače naglu, no tako blagu prema djeci. Kćerima. Luka je obožavao svoje kćeri. Vodio ih je u svaki cirkus, na svaku izložbu pasa, golubova ili riba koja bi se održavala u njihovom gradu. I u kino. I u kazalište lutaka. Na izlete i u duge šetnje. Nosio ih na ramenima. Učio ih plesati i igrati šah. Pripremao im večeru, pažljivo slušajući njihove «narudžbe». Znao je razgovarati sa svojim djevojčicama, strpljivo i s pažnjom. I, Luka je imao osobinu koju je Rose i inače visoko cijenila – smisao za humor. Volio se našaliti. A šale su mu obično dobro polazile za rukom. Rado bi i vješto ispričao i vic i šaljivu pričicu. Il' bi otpjevao šaljivu pjesmicu svojim dubokim basom. Prvih godina braka s njezinom sestrom Luka je nosio brk, a zadnjih je godina postao bradonja. A ipak se njegov široki, simpatični osmjeh probijao kroz bradu dok je vodio Rose prema parkiranom automobilu, držeći je ispod ruke. Svjetska putnice, dobro došla kući, brujao je njegov duboki bas. Sestrica ti je zapovjedila doći k nama na doručak i ručak! A večera? našalila se Rose. No, šala nije pomogla. Bilo je suviše očito. Roseino bljedilo, pocrvenjele oči, ispaćeno lice. No, Luka ju je samo odmjerio, ništa je ne pitajući. Zaboga ... zar si se razboljela na putu? uzviknula je Roseina sestra Hana, dok je Rose svlačila svoj tamnoplavi sako i vješala ga na vješalicu u predsoblju. Vižljasti jazavčar, kućni ljubimac, uvijao se i motao oko Roseinih nogu. Ej, Hektore! Pusti Rose da se raskomoti, zapovijedio je Luka. I Hektor je poslušao. Pokunjeno je sjeo i gledao u Rose velikim očima koje su uvijek djelovale tužno. No Hektor nije imao razloga za tugu jer ga je cijela obitelj voljela, mazila i razmazila. Pa je Hektor uvijek provodio svoju volju, grizao kućne papuče, potrgao po koji jastuk, spavao u krevetu. Slušao je jedino Luku, premda on nikada prema njemu nije bio grub. Valjda je Hektor u Luki gledao vođu čopora. Tog simpatičnog čopora u kojem je on zauzimao posebno mjesto. Roseine su nećakinje istrčale iz svoje sobe. Starija, Helena, u ruci je držala knjigu koju je čitala, a mlađa se Anja, još u pidžami, odvojila od ekrana upaljenog računala na kojem je lebdjela video-igrica. Djevojčice su inače voljele duže spavati, pogotovu nedjeljom. No, danas su se, nestrpljive, rano probudile. I već čekale svoju tetku Rose. Rose se našla u toplom zagrljaju, obgrljena s obje strane. U nju su gledala dva para očiju, plave i smeđe. Rose je sklopila oči i duboko udahnula. A ja sam ovoga puta došla ... praznih ruku, rekla je. Dobro je da si došla. Čitava ... premda ne i zdrava, prijekorno je rekla Hana, Roseina sestra. Rose je obgrlila djevojčice, sestrine kćeri, svoje nećakinje. Tanušnu Helenu i bucmastu Anju. Helena će za koji dan navršiti trinaest a Anji je bilo tek devet. Na njihovom licu nije bilo razočaranja. Iako su pokloni ovaj puta izostali. Djevojčice su znale kako neće ostati prikraćene jer tetka Rose je uvijek imala nešto za njih. U rijetkim prilikama, kada na putovanju ne bi stigla kupiti ili pronaći prigodan poklon, Rose bi to nadoknadila novcem. Iako su Roseini pokloni uvijek bili dobro pogođeni, djevojčice su se radovale i novcu. Još više ih je veselilo to što bi mogle kupiti ono što same izaberu. Helena je bila sklona štednji, a Anja bi istoga dana sve potrošila. Na videoigrice, stripove ili knjige. Rose se osjećala kao princeza. Djevojčice su je, obgrljenu, odvele u dnevnu sobu, do velike fotelje. Posjele su je. Sestra je već prilazila s vunenom maramom i pokrila je, a šogor je u kuhiji točio konjak i na poslužavnik slagao doručak. Stol u dnevnoj sobi je za čas bio raspremljen. Roseina se draga obitelj užurbala. Djevojčice su rasprostirale zlatnožuti stoljnjak. Iz kuhjinje su stizali tanjuri, ubrusi i pribor za jelo. A zatim je ušao Luka, slavodobitno noseći pun poslužavnik. Tanko rezane kriške šunke i sira, koluti rotkvica, kriške kruha, pecivo, ajvar, maslac i vrhnje. Rose je sjedila u velikoj fotelji, s čašom konjaka u ruci. Pijuckala konjak, u tako neuobičajeno vrijeme. Samo to popij, rekla je Roseina sestra. Sjećaš se boce konjaka koju je baka držala u vitrini ... i davala nam po gutljaj kad bi nas mučili grčevi, u one ženske dane ... kad smo tek postajale žene? Rose se nasmijala. Gotovo da je mogla vidjeti bakinu priliku kako iz vitrine vadi bocu od lijepo brušenoga stakla i toči zlaćanu tekućinu u malu brušenu čašu. Popila je zadnji gutljaj konjaka koji ju se počeo ugodno grijati i pridružila se sestri, nećakinjama i šogoru za stolom. Pričaj, pričaj ... uzvikivale su Helena i Anja. Rose ovoga puta najradije ne bi pričala ništa. No, nije željela razočarati djevojčice. Njezine priče s puta, fotografije, pokloni koji bi se ritualno tražili u njezinoj putnoj torbi, otvarali uz veselu ciku, razgledali i uzajamno pokazivali. Sve je to veselilo Rose. Ovoga se puta morala prisiliti da ispriča nešto o svojem putu i gradu u kojem je bila. Pa je počela opisivati trg i fontanu sa zaspalom djevojkom od kamena. I ružu koju je djevojka držala u ruci.Djevojčice su je netremice gledale i slušale otvorenih ustiju. Bila je to Trnoružica! povikala je Anja. Bez veze, baš si prava beba ... i u svemu vidiš dječje priče, narugala joj se Helena. A ti u svemu vidiš ... dečke! uzviknula je Anja i potrčala oko stola, a Helena za njom. Hej, hej ... djevojke, srušit ćete nešto, rekao je šogor. Bolje da pomognete raspremiti stol, prijekorno ih je opomenula mati. I opet su svi četvoro složno prionuli. Odbili su Roseinu pomoć. Ti sad lezi ... do ručka. Sigurno, po običaju, nisi uopće spavala u vlaku, rekla je sestra. I Rose je zaista legla. Oprala je ruke u kupaonici i obukla sestrin kućni ogrtač. Legla je u spavaću sobu. Nije joj se spavalo, no željela je izbjeći sestrin prijekorni i ispitujući pogled. Brzo je zaspala uz umirujuće zvukove koji su dopirali iza zatvorenih vrata. Sestrin glas koji ušutkuje djevojčice, toptanje dječjih nogu u trku, kroz predsoblje, prigušeni zvuk upaljena televizora ... Probudila ju je sestrina ruka na ramenu. Ručak ... ili bolje rečeno večera. Jer Rose je prespavala skoro cijeli dan. Već se hvatao prvi mračak, a vani se opet spuštala večernja magla. Svi su opet bili za stolom. No jela je samo Rose, jer su ostali odavno ručali. Pričali su svi uglas. Djevojčice o tomu kako su zajedno s ocem obilazile Roseinu kuću dok je ona bila na putu. O tomu kako su hranile njezine zlatne ribice i crnoga mačka Lucifera. Skitnicu i beskućnika kojega je Rose nedavno udomila. Sad' će te Luka odvesti kući, rekla je Hana. Neću te ništa pitati i neću ti opet propovijedati ... no vidim kako nešto ozbiljno nije u redu, šapnula joj je na stubištu. Djevojčice su mahale Rose s prozora drugoga kata dok se ukrcavala u automobil. Začas je bila pred svojim vratima. Hoćeš li da uđem s tobom? upitao ju je Luka. Nemoj, idi, odmori se. Sutra je radni dan, rekla mu je Rose. On je ipak pričekao da Rose otključa vrata i uđe, a zatim je čula zvuk njegova automobila u odlasku. Kuća je bila zagrijana, bojler uključen. Na stolu vaza sa svježim cvijećem. Zlaćane sitne krizanteme. I tanjur kolača! Rose je osjetila kako je grije i štiti briga njezinih dragih. Riješila je kako će putnu torbu, odloženu u predsoblju, raspakirati tek sutra.Otišla je u kuhinju skuhati šalicu čaja, a crni se debeli mačak Lucifer lijeno digao iz svoje košare i počeo joj se trljati o noge. Pogladila ga je i s čajnikom u ruci vratila se u dnevnu sobu. Njezina je crvena šalica stajala na radnom stolu kraj računala. Rose je pogledala ugašeni ekran. I to će – ostaviti za sutra. Slika makova mirovala je na zidu. Sada se na njoj vidjela samo vaza sa crvenim cvjetovima. A okvir s rezbarenim makovima bio je taman, s tek pokojom iskricom pozlate. Na stolu, pokraj tanjura s kolačima, bilo je pisamce dobrodošlice koje su napisale djevojčice. I nacrtale okvir od smileya. Na prizor pisamca Rose se pokrenula. Otišla u predsoblje. Na dnu je putne torbe pronašla u crnu kožu ukoričenu bilježnicu. To ne može ostaviti za sutra. Večeras mora ponovo pročitati Morpheusovu poruku. Još večeras, dok se još osjeća zaštićena ljubavlju i brigom svojih bliskih. Stavila je bilježnicu na stol, nagnula se nad nju. I – otvorila je. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Christensen: Izgubljen(a) u snovima
Sleeper, lost in dreams, slika i skulptura |
- 14:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #
09.11.2006., četvrtak
20. Rose se ponovo budi
|
(predhodni nastavak) Rose je spakirala svoje stvari. I odlučila otputovati. Iste večeri. Nije mogla više ostati u tome hotelu. Gledati kroz prozor na trg na kojem se srela s Morpheusom. Na javi koja je ličila na strašan san. Rose je bila prestrašena i zbunjena. Prestrašena Morpheusom. I svojom reakcijom na Morpheusa, dok još nije shvaćala o komu se radi. Ili dok još nije željela shvatiti, priznati samoj sebi. Morpheusov pogled, tamno modar. Njegovi dodiri. Poljubac koju ju prožeo. Tako duboko i potpuno. I njezina reakcija. Taj osjećaj potpunog predavanja, otvaranja. Ta divna mješavina povjerenja, bliskosti, nježnosti i strasti. Savršen trenutak. A potom. A potom! O tome što se zbilo potom, nije željela misliti. Nastojala je otjerati, potisnuti te strašne slike. Ruke koje se pretvaraju u pandže. Usta koja usišu. Koščata prsa o koja se njezine grudi lome.Bezumni strah koji ju je obuzeo. Otimanje. Da je Morpheus samo znao. Koliko je, u zadnji tren, bila blizu predaji. Prepuštanju, propasti. Da je samo znao koliko je, u jednom strašnom času, bila spremna prepustiti mu se. Odustati od borbe. Potonuti. S Morpheusom zajedno. U san. U tamu. U dubinu. U ništavilo. Rose se upinjala. Odagnati modre oči koje su nestale u tamnim sjenama. Nježne ruke koje su se pretvorile u kandže. Znala je kako mora potisnuti lijepi dio sjećanja. Uvjeravala samu sebe kako to nije bio pravi Morpheus. Kako to nije bila prava Rose. Pravi je Morpheus čudovište. A prava Rose nije bespomoćna, devetogodišnja djevojčica razvezane plave vrpce i raspuštene kose, djevojčica u bijeloj svilenoj spavaćici. Koja trči trgom, nesvjesna opasnosti. U susret Morpheusu. Rose je znala kako je sve to bilo Morpheusovo djelo. On ju je doveo na trg. On ju je odjenuo u prozirnu bijelu svilu. On joj je ostavio ružu, bijelu, s crvenim rubom latica. Zbog njega je izgubila svoj mir. Otuđila se od svoje obitelji. Od svojih prijatelja blogera. Zbog njega je izgubila glavu. Razum. San. On ju je lišavao životne radosti. A sad se spremao lišiti je i ponosa, dostojanstva, izbora, odluke. Rose je podgrijavala svoj bijes. Morpheus joj je uskratio i ovaj grad. Šetnju po trgu. Uživanje na suncu kasne jeseni. Sjedenje na rubu fontane, kraj kamene djevojke s ružom. Rose je tek sada shvatila s kakvim se strašnim protivnikom suočila. Znala je kako mu ne smije popustiti, predati mu se. Pred očima su joj stale iskrsavati slike snova. Zapamćenih i zaboravljenih. Krvava kiša koja natapa polje makova. Koji naočigled niču, rastu i venu. Slike zločina. I krvave mrlje koja se širi glatkim podom viktorijanskog stana u kojem nesretni slikar ubojitom silinom spušta sliku makova, u makove uokvirenu. Na jednu plavu glavu i lice s ciničnim osmjehom na punim usnama pod tankim plavim brkom. Što li su ti nesretnici skrivili Morpheusu? Kakva je bila njegova uloga u tomu strašnom zločinu? Zašto je slika makova, slika koja je živjela i mijenjala se, dospjela u Rosein posjed? Rose su progonile oči. Slikareve. Okružene crnim kolobarima, razrogačene. Pogleda uprtog u tamu. Njegove razrogačene oči koje zure.Uzvraćaju pogled nekomu, strašnom. Velikom oku. Bez kapaka, bez šarenice. S bezdanom crnom rupom velike zjenice koja se sužava u okomicu.U pogled. Crn. Bezdan. Pa zatim užaren. Pogled, koji se potom usmjerava na Rose. Zureći, ispitujući, svlačeći, prodirući ... Rose je pokrila oči i lice rukama. I pala na krevet nad kojim se nadvijao ružičasti baldahin s viticama ruža. Potonula je u očaj. Pred očima joj se zacrnilo. Tijelo joj se treslo u grču. Grčio joj se i dušnik, ostavljajući je bez daha. Rose se tresla, praćakala po velikom kraljevskom krevetu. Kao zlatna ribica, iskočila iz svoga jezerca, na suho. Rose se borila za udah. Za posljednji tračak svijesti koja ju je počela napuštati. A tada je iz Rose grunuo plač. Glasan, nezadrživ. Grcala je, zagušena suzama koje su joj tekle niz lice, natapale jastuk u koji je zagnjurila glavom, gušeći te glasne jecaje. Rose je dugo plakala. Ona, koja do sada, kroz sve te mjesece muke i borbe s Morpheusom, nije pustila ni suzu. I svi nataloženi strahovi, tjeskobe i tuge ... sada su sa suzama tekli. Konačno, osjetila je kako pritisak popušta. Taj silni pritisak u prsima, koji ju je skoro ugušio.Kriza je prošla. Roze je ustala. Umila se. Presvukla. Dovršila je spremanje stvari. Na dno je torbe stavila i Morpheusovu u crnu kožu ukoričenu bilježnicu. Prvi joj je poriv bio baciti je. Uhvatiti mašicama ili kroz rupčić, kako je više ne bi morala dodirnuti. No, onda je odlučila ponijeti je. Kao dokaz, samoj sebi, da sve to ipak nije bio san. Znala je - Morpheusovu poruku mora još jednom, sabrana, pročitati. Ali ne sada. Ne sada. Vlak za Rosein povratak kući kretao je tek kasno poslijepodne. A bilo je još jutro. Rose nije mogla ostati tu u sobi, sama. Morala je izaći van, na otvoreno. Stvari su bile složene, spremne za put. Rose ja zaključala svoju hotelsku sobu. Ključ ostavila na hotelskoj recepciji. Izašla je na trg. Na tren je pomislila kako se neće moći othrvati scenama iz noćašnjega sna. A onda je shvatila kako to i nije bio san. No, nije bila ni java. Sve se to dogodilo u nekom čudnom međuprostoru. Između jave i sna. Ružnog i strašnog, u početku lijepog ... I Rose je, načas, ponovo osjetila poljubce modrookog Morpheusa na svojim usnama, vratu, grudima ... Ne, ne. Početak je bio samo obmana. Morpheusova vješta obmana. Zatekao ju je nespremnu ... Ne, zatekao ju je - spremnu. Rose je mislila kako ona istražuje i otkriva Morpheusa, a on je ustvari otkrivao nju. Osjetio je kako su se vrata koja vode ljubavi, u Roseinu životu, konačno odškrinula. No, nije pokucao ... nije zapitao hoće li mu otvoriti, nije zapitao smije li ući. Ušao je na prijevaru, pod krinkom, u trenutku u kojem je Rose bila ranjiva. I tada krinku skinuo ...ili mu je krinka sama pala, u trenutku strasti i gubitka kontrole ... Pokazao je pravo lice, iako je u poruci tvrdio kako se to tek sprema. učiniti. Pokazati joj svoje pravo lice. Kako li tek mora biti strašno... to lice, pomislila je Rose. Jer do sad' je vjerovala ... počela vjerovati ... kako Morpheusovo lice nije posve crno. Počela je u njemu gledati tragičnog poluboga. S hladnim i ravnodušnim ocem i lijepom sebičnom majkom. Roditeljima koji ga su začeli u incestuoznoj vezi, a potom zanemarili. Vidjela ga je u svojoj mašti usamljenog, besanog. U tamnoj pećini iz čijeg poda niču makovi. I rastu uvijajući se. Morpheus je imao vječnost. U kojoj je mogao darivati snove. Zavirivati u ljudske snove. Čega li se sve nagledao kroz vjekove? U ljudskim snovima. U kojima je bilo zapretnih mržnji, ljubomore, zavisti, planova o zločinu ... Darivao je snove, a sam nije mogao zaspati ni snivati. Rose je uočila i Morpheusovu znatiželju i smisao za humor. On je bio u stanju uobličiti snove koji spavača razobličuju, ogoljuju, svlače. Rose je o Morpheusu počela misliti kao o nekomu - gotovo ljudskom. No, pokazalo se kako je Morheus zvijer. Sada je Rose znala kako neće biti lako oduprijeti mu se. No, odlučila je. Nikada više neće dopustiti taj trenutak kolebanja, gotovo predaje. Odupirat će se, odupirati. Nije znala hoće li se uspjeti oduprijeti. Znala je kako se neće predati, dati od svoje volje. Ne. Oduprijet će se, nadmudriti Morpheusa, pobijediti ga. A ako joj to ne uspije? Morpheus će je morati silom povući u tamu, u san, u svoj svijet. Rose je koračala trgom, razmišljajući. Koraci su ju doveli do fontane. Tu je na rubu još uvijek spavala kamena djevojka. No, kamena joj je ruža ispala iz ruke. I ležala pod nogama. Rose je stajala i gledala njezino lice. Više joj nije djelovalo spokojno, smireno. Nebo se naoblačilo. Teški crni oblaci jurnuli su, zaklanjajući sunce. Počela je kiša. Iako je bila već kasna jesen, to nije bila jesenja tiha kiša. Grunula je, uz munje koje su osvjetlavale potamnjelo nebo. Krupne su kapi začas pokvasile uglačani kamen trga. I slijevale se niz lice kamene djevojke, poput suza. Sakrile su i posljednju Roseinu suzu. Rose se, potpuno mokra, vratila u hotel, okupala i presvukla. Sišla na ručak, poslužen na starinskim tanjurima sa slikom ruže. Prisilila se barem nešto pojesti. A zatim je ostala sjediti u blagovaonici. Rijetki su se hotelski gosti nakon ručka u tišini i brzo razišli. Diskretan je stari poslužitelj diskretno sklonio posuđe, pa se potom i sam sklonio. Rose je dugo sjedila, gledajući na trg okupan kišom, zamračen oblačnim jesenjim danom. Bablje je ljeto bilo gotovo, završeno. Trg je slutio duge hladne, jesenje kiše. Rose se vratila u svoju hotelsku sobu, po svoje stvari. Obukla je topliji tamnoplavi sako, izvadila iz torbe svileni svjetloplavi šal i ovila ga oko vrata. Sjetila se svoje pamučne plave pidžame. I našla je, uredno složenu, pod jastukom. Na podu, kraj kreveta još je ležala ruža. Bijela, duge zelene stapke pune trnja. Rose ju je odgurnula nogom. Podigla je svoju putnu torbu, zatvorila i zaključala vrata hotelske sobe. Taksi ju je već čekao. Isti ju je onaj oronuli taksi, koji ju je po dolasku dovezao do hotela, sada odvezao na željezničku stanicu. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Christensenovi, Ikarovi i moji letovi
|
- 17:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #
08.11.2006., srijeda
Bijela ruža, Christensenova i moja
|
|
- 23:50 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Christensen: Ženski portreti
|
|
- 10:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #
07.11.2006., utorak
Ruže na dar, Christensen
|
|
- 23:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Moje zlatne zlatice
|
- 11:13 - Komentari (23) - Isprintaj - #
06.11.2006., ponedjeljak
I sirene i rusalke - povremeno doplivaju do obale
|
- 23:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Pobjednica!
|
- 18:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Izvješće: podatci i "obrada"
Odgovori blogera |
- 12:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #
05.11.2006., nedjelja
Čija je lopta, izgubljena u zdencu?
|
- 23:33 - Komentari (29) - Isprintaj - #
Christensen: Teret odgovornog muškarca
|
- 18:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Christensen: Guy on a short leash
|
- 12:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Kako "žabca ljube" ilustratori priče
Ilustracija priče |
- 08:15 - Komentari (24) - Isprintaj - #
04.11.2006., subota
Što li to ona traži?
JAMES C. CHRISTENSEN : Responsible woman |
- 08:45 - Komentari (82) - Isprintaj - #
Lucky slide show
|
|
- 04:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #
03.11.2006., petak
19. Bilježnica. U kožu ukoričena. S ružom kao oznakom stranice.
|
Prozor kroz koji prodire svjetlo ranoga jutra. Prvi prizor koji je Rose vidjela, kad je otvorila oči, ležeći u kraljevski velikom krevetu, pod ružičastim baldahinom. S ružinim viticama. Još su joj pred očima lebdjeli prizori sna. Isprva prekrasnog. A potom strašnog. U svijesti su joj se pojavile lijepe tamnomodre oči. A potom se pretvorile u sjenu. Pod namrštenim vjeđama. Usne su joj još osjećale i nježne dodire i grubi pritisak. Činilo joj se kako na leđima još nosi otisak njegovih toplih dlanova i dugih prstiju koji se pretvaraju u kandže. I paraju joj kožu dugim krvavim ogrebotinama. Bila je sretna. Što se probudila iz strašnoga sna. Bilo joj je žao što se lijepi san rasplinuo. Pretvorio u moru. Znala je tko joj je tu moru poslao. Morpheus. Njegove su lijepe tamnomodre oči ličile na majčine. Nix, božica noći, njegova mati, imala je takve oči. Plave i tamne. Kao zimska noć. I iste takve trepavice. Poput krila noćne leptirice. Rose je sada znala na koga ju je Morpheus podsjećao. Kad se pojavio u dvorani gradske vijećnice.I zarobio njezin pogled. Pa je potom svojim pogledom privukao.U svoje naručje.Pod kolonadama zvonika. Na gradskome trgu. Još je osjećala slast njegova poljupca. Slast koja se pretvorila u gorčinu. Rose se uspravila u krevetu. Ustala. Riješena da sa sebe spere tragove Morpheusova dodira. Isprva nježnog i bliskog. A potom grubo nasilničkog. Morpheusa koji se pretvorio u čudoviše. Morpheusa koji je bio čudovište. Zvijer pod lijepom krinkom. Koju je odbacio. I pokazao joj – pravo lice. Iskoračivši iz kreveta, primijetila je kako je gola. A noge su joj se saplele. O bijelu svilenu tkaninu. Okrvavljene bijele spavaćice. Koja je ležala na podu. Podno kreveta. Odgurnula ju je nogom. Odjurila u kupaonicu. Zakoračila u kadu s lavljim nožicama.Otvorila tuš. Prvo vruć, a potom hladan. Kapljice su se vode rasprskavale po njezinom licu, grudima i ramenima.Bockale je poput iglica. Rose je spirala. Morpheusove dodire. No činilo joj se kako ih ne može isprati.Još uvijek ih je osjećala. Na sebi. U sebi. Bijes je u njoj rastao. Jer Rose nije trpjela nasilje.Pokoravanje joj je bilo strano. Ona se mogla predati. Ona se željela podati. Morpheusu nježnom i strastvenom. Otkrivši u njemu nježnost i strast, bila je spremna. Zaboraviti sve zlo koje joj je učinio. Odgovoriti nježnošću i strašću. Koja je u njoj postojala. Zapretana i zaspala. Nikad probuđena. A tako živa i budna. Pod Morpheusovim nježnim i strastvenim poljupcem. Rose se željela dati.No nije željela biti oteta, prisiljena. Silom. Ma koliko ta sila bila jaka. Ma koliko strašna. Vjerovala je kako će imati snage. Oduprijeti se Morpheusu. Njegovoj moći i snazi. Bojala se jedino sebe. Ako se Morpheus ponovo pojavi pred njom. Modrook. I pogleda je svojim tamnomodrim pogledom. No, ipak ne. Neće se više dati prevariti. Jer vidjela je, iskusila. Kako se te lijepe modre oči pretvaraju u tamne sjene. Kako se te tople ruke izobličuju u kandže. Koje su na njezinim leđima ostavile duboke krvave brazde.Koje su pekle i žarile. Dok se niz njih slijevala voda. Rose se činilo kako stoji pod mlazom satima.Spirući sa sebe ružan san.Koji nije bio san. Jer snovi, ma kako ružni bili, ne ostavljaju krvave ogrebotine. Bila je sva sleđena. Od ledene vode kojom se tuširala. Pa je smlačila mlaz tuša.Potom ga pretvorila u vruću kišu kapljica. Koje su zagrijale njezinu kožu. I opet je obojile ružičasto. Rose se omotala velikim bijelim ručnikom. I vratila u sobu.S namjerom da okrvavljenu svilenu bijelu spavaćicu što je ostala ležati podno kreveta smota i baci. Skloni je s vida. Prišla je krevetu.I tek tada primjetila. Bilježnicu ukoričenu u crnu kožu.Na ormariću kraj kreveta.U bilježnicu nije bila zataknuta neobična srebrna olovka.Stranica je bila označena ružom. Bijelom. S rumenim rubom latica. Duga stapka s trnjem razdvajala je stranice bilježnice. Obilježavala mjesto. Pozivala Rose da je otvori, rasklopi. I Rose je rasklopila listove bilježnice. Zgrabila ružu. Ponovo raskrvarila prste o trnje.Ružu je bacila na pod. Nagnula se nad bilježnicu.Čitajući Morpheusovu poruku: Usudila si mi se oduprijeti. I dugo mi se odupirala. Izazivala me. Usprotivila mi se. Pa sam ti namjeravao pokazati.Kako se ne smiješ poigravati sa mnom. Kojem se nitko dosada nije usudio oduprijeti. S kojim se nitko nije usudio poigravati. Namjeravao sam te uzeti. I mogao sam te uzeti. Kao što stoljećima uzimam. Koju god poželim. Koga god poželim. Ženu, djevojku, djevojčicu... dječaka. Dok spavaju i snivaju. U snu mi se predaju. Mogao sam te uzeti. Silom. U snu. Zaspalu. Pa i budnu. Tamo – na trgu, pod zvonikom. Na hladnim kamenim pločama. No, tada sam shvatio kako može biti slađe. Ako mi se sama predaš. Podčiniš mi se. Po mojoj zapovijedi, ali i po svojoj volji. Budi – budna, Rose. Tebe želim na javi. Budnu i svjesnu. Čekaj. Jer ti ćeš mi doći. Sama. Vlastitom voljom. Iako ti ja mogu zapovjediti. Ipak ću radije čekati. Da sama dođeš. Ja sam strpljiv, Rose. Vječnost me naučila strpljenju. No ja sam i nestrpljiv, Rose. Željan. Tebe. Pa mi ponestaje strpljenja. Želim te upoznati. Spoznati. Imati. Posjedovati. Želim ti se pokazati bez krinke. Jer to što si vidjela, samo su neke od mojih krinki. Zato ne čekaj predugo, Rose. Jer ti ćeš mi doći. Prije ... ili kasnije. Doći ćeš k meni. Meni. Morpheusu. Ne vrijedi se odupirati. Još mi se nitko nije uspio oduprijeti. Nećeš ni ti, Rose. Jer želim te više od ikoga. Želim više no ikada. Želim da mi dođeš. I budeš – moja! Svojom voljom i željom. Željna. Budna. Svjesna. Kao noćas. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Prvim pahuljama u čast
Power point - Pahuljice padajte! kliknuti na Download, pa na Open. potom, u gornjim ikonicama na - Slide Show, pa u padajućoj ikonici na - Wiew Show.  |
- 23:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Žablje figurice
|
- 20:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Žaba(c) na dlanu
|
|
- 16:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Zdenac života, fontana mladosti
|
- 12:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #
02.11.2006., četvrtak
19. San ili java? Lijepa i ... strašna.
|
(prethodni nastavak) Hladnoća kamena ledila je Rose. Stopala su joj se pokrenula. Nastavila je koračati prema zvoniku. U sjenu. U kojoj je osjećala sjenku. Ušla je pod kolonade zvonika. U sjeni je stajala sjenka. Rose je zastala. I čekala da sjenka priđe – njoj. Da izađe na oskudno svjetlo. I pokaže joj lice. Sjenka je oklijevala. I još dugo stajala u sjeni. Sjenka u sjeni. A Rose na svjetlu. Tada se sjenka odlučila. I zakoračila. Oskudna svjetlost obasjala je lice. Savršeno isklesane crte. Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan. Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici i blijedim obrazima. Kosa crna, bujna, nemarno zabačena sa visokog čela. Lijepe su, velike, tamnomodre oči - gledale u Rose. Više ne prodorno, već nježno. Pozivajući je. Da priđe. Sada je Rose zakoračila. Prema tom neznancu.Koji joj se učinio tako blizak. Zakoračila. Ukoračila. U njegovo naručje. Vođena nekom silom. Jačom od nje. Njegove su je ruke obujmile. Položio joj je ruke na gola leđa. Nadvisivao ju je. Pa se nagnuo. I Rose je nagnula. Glavu. Lice. Pogledi su im se dodirivali. Milovali. Dugo, dugo. Dodirnuo joj je usne usnama. Nježno. Polako. Roseine su se usne otvorile. Kao ružine latice. Osjetila je njegov jezik. Kako prolazi rubom njezine gornje usnice. A zatim nježno istražuje. Roseine usne ... i usta. Rose se otvorila. Prepustila. Predala. Potpuno. Bez ostatka. A to je bilo tako neobično. Za Rose. Jer ona nije podnosila dodire neznanaca. Užasavala se gradske gužve. U kojoj se dodiruju nepoznata tijela. Nije podnosila ljude koji joj se u razgovoru unose u lice. I tapšu je po ramenu. Nije voljela ni profesionalne dodire liječnika, pedikera, masera. Pa je liječniku išla rijetko. Ginekologu – nikada. Sestra joj se čudila. I grdila je: Intelektualka, kao ti. A ponašaš kao zadnja primitivka. To je samo profesionalac, koji radi svoj posao. No Rose je zaista zazirala. Od dodira nepoznatih. Nakon jednog jakog napada ishialgije nekoliko je mjeseci išla na masažu. Maserka je bila krupna muškobanjasta žena. Visoka, jakih ali spretnih ruku. Bila je i šutljiva, što je Rose cijenila. Kada bi Rose legla na stol, maserka bi upalila mirisne štapiće, pustila neku glazbu za relaksaciju. I šutke masirala Rose. Jedan plaćeni sat. Dva puta tjedno. Rose je sve to trpjela. Jer joj je pomagalo. No, čim joj je bilo bolje, zahvalila se. Kupila maserki neki sitan poklon. I rekla kako će doći opet. Kada bude mogla. No, nije mogla. Barem ne dok je bol opet ne natjera. Rose je zazirala od dodira nepoznatih, stranih joj ljudi. No nije zazirala od dodira. Jer Rose je voljela dodir bliskih. Dječja tjelešca svojih nećakinja, dok su bile male. U njezinom krilu i naručju. Poljubac pred spavanje. Nakon pričanja priče. Majčin. I bakin. Pošto bi joj ispričale priču pred spavanje. Jedne večeri jedna, druge druga. Pa i je i ona tako grlila i ljubila svoje, sestrine djevojčice. Pošto bi im ispričala priču. Za laku noć. Zagrljaj sestre. Rijedak, stoga dragocjeniji. Ili zagrljaj bliskih prijatelja. Pri susretu ili na rastancima. Rose je voljela dodirivati. Drage joj i bliske ljude. Položiti prijatelju ruku na rame, tješeći ga. Pljesnuti po glavi, u šali, nekoga tko je zadirkuje. Pogladiti mačku ili psa. Dotaknuti latice cvijeta. Nije joj se gadilo u ruku uzeti žabu, glistu, puža. Čak niti miša ili zmiju. Rose je voljela dotaknuti. Ljude, životinje, predmete. Ono što joj je blisko. A dodir neznanca bio je tako blizak. Nježan i uzbudljiv. Rose je poljubac osjećala svuda. Duboko u sebi. A ne samo na usnama. Koje joj je neznanac ljubio. Rose se prvo predala. Prepustila. A potom je odgovorila. Na igru jezikom. Pa su im se jezici sljubili, isprepleli. Bio je to dodir kakvoga Rose još nije iskusila. Bliskiji i potpuniji od svega što je ikada doživjela. I poljubac je trajao. Dug, nezasitan. Naizmjence. Lak, treperav, ovlašan. Pa dubok. Tako dubok da je Rose ostajala bez daha. Osjećala je njegove dlanove. Tople. Vrele. Na svojim leđima. Mogla se na njih osloniti. Zabaciti glavu. Da dođe do zraka. Dok joj on ljubi vrat i grudi. Pa potom opet usne. Rose je osjećala ugodan žar. Koji joj je zarumenio obraze. A vrat i poprsje posuli su joj se ružičastim mrljama. Ružičastim poput latica ružičaste ruže. Sva se orosila. Poput ružina cvijeta. Orošenog izvana i – iznutra. U srcu ružičastog pupoljka. Roseine ruže. Rose mu je ruke položila na ramena. Koščata, no široka i jaka. S kvržicom. Tako muževnom. Na mjestu gdje se ključna kost ulijeva u rame. Roseine su ruke nježno klizile. Istraživale mu ramena. Vrat. Popele se do ušiju. Nježno pratile konturu ušne školjke. Stražnje strane vrata. Pa se popele na potiljak. Da dodirnu lijepu crnu kosu. No, kose nije bilo. Roseini su dlanovi i prsti osjetili izbrijanu lobanju. I zgrčili se. Jer njegov poljubac odjednom više nije bio nježan. Ni strastven. Već nasilan. Grub. Prodirući. Sišući i isisavajući zrak iz Roseinih pluća. Nježni i topli neznačevi dlanovi na njezinim leđima pretvorili su se u hladne pandže. Koje su je privlačile. Pritiskale njezino tijelo o njegovo. Kršeći njezine grudi o njegova čvrsta koščata prsa. Kandže su se zarile u Roseina leđa. Poput ružina trnja. Rose je gotovo mogla vidjeti. Kako se crvene kapljice slijevaju niz njezina pleća. I natapaju bijelu svilu njezine spavaćice. Rose je počela grcati. Otimati se. No, to bila snaga toliko veća od njezine. Neljudska. Strašna. Iako je shvaćala kako se neće oteti ... kako se ne može oteti ... Rose se i dalje otimala. Panično. Ispunjena slijepim bezumnim strahom. Kao ptica uletjela u sobu. Koja lupa krilima i udara o zidove. I prozore. A tada se, odjednom, njezin strah pretvorio u bijes. Jasan i oštar. Tijelo joj se napelo. U otpor. Zateglo poput strune. Nastavit će se odupirati. Neće se pokoriti. Toj gruboj sili. Odupirat će se. Odupirati ... odupirati ... Dok struna ne pukne! Neznačeve su se ruke odjednom rasklopile. Više nisu obujmljivale Rose. Bila je slobodna. Zateturala je. Gotovo pala. Zrak joj se vraćao u pluća. Ustuknula je. Pred njom je stajala visoka prilika. U crnom plaštu. Raskriljenom. Mišićav torzo. S mišićima napetim poput užeta. Mršav, tamnoput. Glave obrijane. Lica u grču. Očiju u sjeni. Nevidljivih. Duboko upalih u očne duplje. Na licu mršavom. S iscerenim osmjehom. Prsti, dugi poput pipaka nekog čudnog insekta, grčili su se. I posezali za Rose. Rose je osjetila kako se svijet oko nje okreće. A svijest gubi. I pala je. Na hladni i od rose mokar kamen. Na gradskome trgu. Pred zvonikom sa satom. Kazaljke su pokazivale jedan sat. Po ponoći. I bile - zadnji prizor u Roseinoj svijesti. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
3 u 1, i dvije - zajedno
 Meni je 9. Ja sam ona veća... i haha ... ljepša. A njoj je gotovo 5 manje. Stojimo obje u morskim plićinama. Ja je zaštitnički grlim. A moja se Ančica oslanja na svoju stariju sestricu. Sad, kad smo obje dublje zašle u život, sve se češće, ja - oslanjam. Na svoju mlađu sestricu. Koja me zaštitnički grli. P.S. Bilo bi mi bolje da ležim. Kako bi se moja ishialgia što prije smirila. Ali meni - vrag ne da mira. Morala sam isprobati. Svoj novi 3 u 1 stroj: pisač/skener/kopir. Koji je tako lijepo skenirao staru "nas 2 zajedno" fotografiju.  |
- 14:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Kako izgleda ljubav, nježnosti i strast ... na Irininim slikama
|
- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Bol. Bol - boli.
Mark Coeckelbergh: Pain (Bol) |
- 09:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #
01.11.2006., srijeda
19. Noćna šetnja usnule djevojke. S ružom i trnjem.
|
(prethodni nastavak) Kada je Rose ispratila Zitu, bilo je već kasno poslijepodne. Skup kojem je prisustvovala bio je zatvoren. A Rose je riješila, očarana ljepotom staroga grada, ostati još dva tri dana. Odmoriti se. Šetati gradom. I gradskim trgom. Rose se vratila u svoju hotelsku sobu. Odložiti košaricu s grožđem. Grožđe joj je donijela Zita, uz Zdenekove pozdrave. Zdenek, Zitin muž, vinogradar i enolog amater, poslao je Rose velike pozdrave. Nije mogao doći i on. Pa je zato za Rose složio lijepu košaricu. S grožđem iz svojega vinograda. I bocom vina. Košarica je bila izrađena od lijepo isprepletena pruća. Zdenek ju je obložio lišćem vinove loze. I napunio grozdovima. S krupnim ružičastom bobama. Prekrivenima nježnim maškom. Rose je uzela jedan grozd. Podigla ga prema svjetlosti. Uživala u lijepoj boji boba. Kroz koje je prostrujala svjetlost kad je Rose grozd podigla, držeći ga prema poslijepodnevnom svjetlu. Svjetlo je dopiralo kroz širom otvoreni francuski prozor. S pogledom na gradski trg. A Rose je ostatak dana namjeravala provesti upravo na trgu. Odabrani je grozd ponijela sa sobom. Prešla je preko trga. Prošla ispod stupića zvonika sa satom, u središtu trga. Došla je do fontane. Sa skulpturom usnule djevojke. Koja je snivala na kamenom rubu. S kamenom ružom u ruci. Rose je sjela na rub fontane. Kraj te lijepe kamene skulpture. Grozd je oprala pod mlazom vodoskoka. Raširila papirni ubrus. Položila ga na rub fontane. Odložila grozd. Izula je cipele. Kako bi osjetila toplinu uglačanog kamena. Koji je pri kraju neuobičajeno toploga dana još uvijek bio topao. Tu će sjediti. Zobati ružičaste bobice. Uživati u čarobnom prizoru. Trg se otvarao pred Roseinim pogledom. Stare fasade zgrada. S frizovima cvijeća nad prozorima i ulazima. Gotička crkva. I zvonik s tornjem. Kao od fine kamene čipke. Kamena krilata čudovišta. Na uglovima crkve i tornja. Topao glatki kamen pod bosim nogama. Slatki okus grožđa. I Rose se čudila. Što li joj to kvari uživanje? Uznemiruje je. Bila je to pomisao na neznanca. Koji se pojavio na skupu. Na njegovu zatvaranju. Ni od kuda. Ni od koga viđen. Savršeno lijep. I savršeno zagonetan. Rose je još uvijek osjećala njegov pogled. Očiju plavih, no tamnih poput noći. A noć se već polako spuštala. Svjetlost je na trgu gasnula. Rose je ustala. Bacila još jedan pogled. Na kamenu djevojku. Lice joj je bilo lijepo. Smireno. Oslonjeno na ruku. A u drugoj je ruci, spuštenoj u krilo držala ružu. Spavala je dubokim kamenim snom. Kao Trnoružica. Iz omiljene Roseine priče. Rose je pogladila kameni obraz. Vrhom kažiprsta prošla po konturama kamenog ružina pupoljka, duž ružine stapke i trnja. Laku noć, prošaptala je tiho. I krenula prema hotelu. Odjednom se osjećala umornom. Teških kapaka. Nadala se dubokom snu. Na večeru nije otišla. Još je osjećala slatkoću grozda. Koji je pojela. Zrno po zrno. Sjedeći na rubu fontane. Kraj kamene djevojke koja je tu spavala. Dubokim snom. Nakon što je iskoračila iz starinske kade na lavljim nožicama, Rose se zamotala u veliki ručnik. Potom se presvukla u svoju svjetloplavu pamučnu pidžamu. Zavukla se pod pokrivač. Pogledala vijence ruža na ružičastom baldahinu nad krevetom. I s tim prizorom usnula. Probudila se osjećajući hladnoću. Pod bosim joj je nogama bio hladan kamen. Gradskoga trga. Na kojem je vladala noćna pustoš. I svježina kasne jeseni. Rose je osjećala kako joj se ježi koža. Na rukama, ramenima, prsima. Jer noć je bila hladna, za razliku od topline protekloga dana. A ramena su joj bila gola. Noge bose. Bila je u dugoj bijeloj, svilenoj spavaćici. Iako takvu nije ponijela na put. Niti bi ikada kupila ili nosila nešto takvo. Bijela je svila bila tanka, gotovo prozirna. Kraj se spavaćice vukao. Po hladnim i od rose mokrim kamenim pločama trga. Slabo osvjetljenog električnom rasvjetom, ugrađenom u ljupke starinske svjetiljke. No većina svjetiljki nije svijetlila. A Rose je po trgu koračala. Slijedeći figuru. U bijelom. Bila je to mlada žena. U bijeloj spavaćici poput njezine. No glavu joj je krasio dugi bijeli veo. Pa je bijela spavaćica izgledala poput vjenčanice. Mlada se žena okrenula. Pogledala u Rose. Imala je lice kamene djevojke. S ruba fontane. I držala ružu u ruci. Nasmiješila se. A potom joj se lice stalo mijenjati. A duga joj je kosa dobila bakreni odsjaj. Odjednom je to bila Zuzana. Zitina kći. U spavaćici – vjenčanici. Prinijela je pupoljak licu. Pomirisala ga. Poljubila. I spustila na kamen pred svojim nogama. Okrenula se i produžila koračati. Trgom. Prema Zvoniku sa satom. U centru trga. Rose ju je željela pozvati. Zadržati. No iz Roseina stisnuta grla glas nije izlazio. Rose je podigla ružin pupoljak. Na dugoj zelenoj stapci prepunoj trnja. I potrčala za djevojkom. Probuđenom Trnoružicom? Zuzanom? Rose je trčala za njom. No, nikako da je stigne. Jer trg se odjednom počeo produžavati. Rose je imala osjećaj kao da trči na beskonačnoj rotirajućoj traci. Na kojoj možeš pretrčati kilometre, a da se ne pomakneš s mjesta. Prilika u bijelom trčala je ispred nje. Također nikamo ne stižući. A razmak između nje i Rose ostajao je stalno isti. Stoga je bilo čudno što je figura djevojke u bijelom postajala sve manja. I manja. I nastavila se smanjivati. Do visine devetogodišnje djevojčice. Koja se osvrnula. Okrenula lice prema Rose. Lice posuto crvenim pjegicama. Uokvireno mrkvasto crvenom kosom. Usta su joj se skupila u – zujanje. A zatim joj se lice opet promijenilo. Kosa postala plava. Zelene se oči prometnule u sivoplave. Djevojčica je sada - bila Rose. Devetogodišnja Rose. S dugom debelom pletenicom. Povezanom plavom vrpcom. Koja se razvezivala. I razvezala. Pa se Roseina duga plava kosa rasula po njezinim dječjim ramenima. Dok je trčala. Na nekoliko koraka ispred odrasle Rose. Obje bose, u dugim bijelim svilenim spavaćicama. Trčeći za samom sobom, Rose je grčevito stiskala stapku ruže. S bijelim pupoljkom na kraju. Trnje joj se zabilo u dlan. A crvene su kapljice padale po bijeloj svilenoj spavaćici. Po Roseinim prsima. Na kojima je stiskala ružu. Bijelih latica, s rumenim rubom. Bijela dječja prilika počela joj je izmicati. Kao da je iskoračila s tekuće trake. Na kojoj je Rose ostala. Pa se prilika djevojčice u trku udaljavala. Smanjivala...smanjivala. I konačno sasvim nestala. S Roseina vidika. Tekuća se traka zaustavila. Rose je stajala. Nekoliko koraka od zvonika sa satom. Stajala je dugo. I dalje stiščući stabljiku ruže. Zabijajući trnje u dlan. A kaplje su krvi i dalje kapale. Na Roseine grudi, na bijelu svilenu spavaćicu. Na kamene ploče trga. Hladnoća kamena ledila je Rose. Stopala su joj se napokon pokrenula. Nastavila je koračati prema zvoniku. U sjenu. U kojoj je osjećala sjenku. Koja je privlači. I - čeka. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Doba života i doba smrti
|
- 05:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
