Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je konačno ušla na svoj blog. Očekujući tamo naći posljednju Morpheusovu poruku.
Onu, napisanu u bilježnicu ukoričenu u crnu kožu.
Koja se, i bilježnica i poruka u njoj napisana, pojavila kraj Roseina kreveta.
Nakon one strašne noći u kojoj je Rose susrela Morpheusa. Negdje na rubu sna ... il' jave.
Ušla je na svoj blog, gotovo sigurna da će poruka biti tu.
Jer željela je ponovo pročitati Morpheusove prijetnje. O tomu kako će mu ona na kraju ipak doći. Predati mu se, budna i svjesna. Po njegovoj zapovijedi ... ali i prema vlastitoj želji.
Rose je željela.
O, kako je željela, iako to nije priznavala ni samoj sebi.
Željela je modrookog Morpeusa. Njegove poljupce. Dodire od kojih bi se sva orosila, poput ružina pupoljka.
Rose se željela dati, a ne biti prisiljena, ugrabljena.
Ma kako se grabežljivac činio privlačnim. U početku, dok ne otkrije pravo lice. Jer, čim su Morpheusovi poljupci postali grubi - i Morpheus se promijenio. Postao ružno čudovište.
Rose se sada pitala. Kakvo će joj lice Morpheus sada pokazati?
Željela je ponovo, dobro proučiti to lice. Koje se tako dobro ocrtavalo u poruci.
Poruci koja je izbledjela, isparila, nestala – iz crno ukoričene bilježnice.
No, tu zastrašujuću Morpheusovu poruku nije zatekla, kad je otvorila svoj blog.
Nije zatekla ni prethodne, starije Morpheusove poruke.
Samo jednu – novu. Do sada nepročitanu.
A Morpheus je pisao:
Rose.
Rose!
Tvoji su poljupci bili tako slatki. A tvoje predavanje tako potpuno. Tako nježno i strastno.
A moja je želja za tobom bila tako velika. I sve je veća.
Povrijedio sam te, Rose.
I želio uzeti silom.
No, tada sam shvatio da bi tako nestalo - tvoje nježnosti, tvojeg predavanja...
Pa bi tvoji poljupci postali gorki, ogorčeni.
A meni je dosta vlastita ogorčenja. Vlastite gorčine.
Nesanice ... samoće ... vječnosti .... usamljenosti....
Dosta mi je toga prokletstva ... toga bezsna ... te vječnosti!
Dosta mi je moći i vlasti. Božanske pozicije.
Usamljenog trona.
Dosta mi je – tuđih snova.
Tako želim sanjati – vlastiti san. O tebi – Rose, s tobom – Rose.
O, Rose, Rose, Rose ..... Rose ....
Rose.
Rose je čitala novu Morpheusovu poruku. Ponovo i ponovo.
Vjerovala je ... pa sumnjala ... pa opet vjerovala, i ... sumnjala.
Toliko bola, tuge, usamljenosti ... Toliko iskrenosti!
Il' možda, laži?
Lagao si. Već toliko puta... otipkala je Rose. Kako da ti sad povjerujem? Što ti, Morpheuse, ustvari želiš? Što namjeravaš?
Što očekuješ? Od mene?
Morpheusov se odgovor pojavio u trenu: Rose, o Rose! Želim tvoj oproštaj! Smiluj mi se, Rose. Namjeravam se pokajati ... namjeravam čekati ... cijelu vječnost ... da mi oprostiš.
Trebam te, Rose. Očajnički si mi potrebna.
Ti možeš biti moj spas, Rose.
Budi moj spas, Rose.
Zašto misliš, Morpheuse, da ja imam moć spasiti te? Tebe, koji si tako moćan? Tebe koji si božanstvo? napisala je Rose. I zašto misliš da ću ti vjerovati? Povjerovati, nakon svega.
Ne želim više vidjeti tvoje modre oči. Bojim se da će se opet pretvoriti u sjene.
Ne želim više tvoje tople ruke ... na sebi. Znam kako se lako te ruke pretvaraju u kandže.
Ne želim tvoje poljupce. Poljupce koji sišu zrak iz mojih pluća ... koji zaustavljaju kucanje mojega srca ... koji mrače moj um.....
Rose, Rose!
S pravom sumnjaš.
Budi nepovjerljiva. Čuvaj se. Čuvaj me se.
I sam ne vjerujem. Sebi. I sam sumnjam – u sebe.
Predugo sam bio tako moćan. Pa sam na kraju povjerovao kako sam svemoćan.
A sad znam kako ustvari nemam ... nikakvu moć – nad tobom.
I vjerujem u moć – u tebi.
Ti si Ona. Ti si Jedina.
Ti si ona u koju se uzdam. Samo Ti. Ti, Rose.
U tebi je moć. U tebi je -. moj spas!
Ne osjećam se nimalo moćnom. Strah me je. Tebe. Strah me je – sebe...odgovorila je Rose.
Zavladala je tišina.
Rose se sva tresla. Razdirali su je osjećaji. Toliko snažni ... toliko proturječni....
Zaista se bojala. Da je Morpheus obmanjuje.
Zaista se bojala. Da je ono što joj Morpheus govori – istina.
Rose ...
Rose, pokušajmo razgovarati, Rose.
Pokušajmo bolje upoznati ... jedno drugo.
Rose .... molim te ...
Rose, preklinjem te!
Dobro ... odgovorila je Rose. No, kako ću znati da se sve neće dogoditi – opet.
Da nećeš opet izgubiti vlast nad sobom?
U pravu si, Rose.
Toga se i sam bojim.
Zato, nemoj ulaziti. Nemoj ući. U moj svijet. U moju spilju.
Samo .... stani na prag.
Pogledaj, zaviri.
Progovorimo. Barem koju riječ .....Rose?
Rose je dugo šutjela.
I oklijevala.
A tada je – kliknula na link.
Nadajući se kako će moći ostati – samo na pragu. Morpheusova svijeta.
Kako je neće na prijevaru povući unutra. Morpheusove ruke, Morpheusove kandže.
Kako je neće na prijevaru uvući unutra ... Morpheusove tamnomodre oči.
Njezino sažaljenje prema Morpheusovom očaju, tuzi i usamljenosti ...
Il' njezina želja za ljubavlju. Morpheusovom?
Grozila se te pomisli. Kakva sam ja to žena, pomislila je Rose ... kad sam kadra ... zaljubiti se u demona, u čudovište?
Rose se konačno odlučila.
Kliknula je na link.
I našla se na pragu .... Morpheusova svijeta.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
