(prethodni nastavak)
Rose je konačno ušla na svoj blog. Očekujući tamo naći posljednju Morpheusovu poruku.
Onu, napisanu u bilježnicu ukoričenu u crnu kožu.
Koja se, i bilježnica i poruka u njoj napisana, pojavila kraj Roseina kreveta.
Nakon one strašne noći u kojoj je Rose susrela Morpheusa. Negdje na rubu sna ... il' jave.
Ušla je na svoj blog, gotovo sigurna da će poruka biti tu.
Jer željela je ponovo pročitati Morpheusove prijetnje. O tomu kako će mu ona na kraju ipak doći. Predati mu se, budna i svjesna. Po njegovoj zapovijedi ... ali i prema vlastitoj želji.
Rose je željela.
O, kako je željela, iako to nije priznavala ni samoj sebi.
Željela je modrookog Morpeusa. Njegove poljupce. Dodire od kojih bi se sva orosila, poput ružina pupoljka.
Rose se željela dati, a ne biti prisiljena, ugrabljena.
Ma kako se grabežljivac činio privlačnim. U početku, dok ne otkrije pravo lice. Jer, čim su Morpheusovi poljupci postali grubi - i Morpheus se promijenio. Postao ružno čudovište.
Rose se sada pitala. Kakvo će joj lice Morpheus sada pokazati?
Željela je ponovo, dobro proučiti to lice. Koje se tako dobro ocrtavalo u poruci.
Poruci koja je izbledjela, isparila, nestala – iz crno ukoričene bilježnice.
No, tu zastrašujuću Morpheusovu poruku nije zatekla, kad je otvorila svoj blog.
Nije zatekla ni prethodne, starije Morpheusove poruke.
Samo jednu – novu. Do sada nepročitanu.
A Morpheus je pisao:
Rose.
Rose!
Tvoji su poljupci bili tako slatki. A tvoje predavanje tako potpuno. Tako nježno i strastno.
A moja je želja za tobom bila tako velika. I sve je veća.
Povrijedio sam te, Rose.
I želio uzeti silom.
No, tada sam shvatio da bi tako nestalo - tvoje nježnosti, tvojeg predavanja...
Pa bi tvoji poljupci postali gorki, ogorčeni.
A meni je dosta vlastita ogorčenja. Vlastite gorčine.
Nesanice ... samoće ... vječnosti .... usamljenosti....
Dosta mi je toga prokletstva ... toga bezsna ... te vječnosti!
Dosta mi je moći i vlasti. Božanske pozicije.
Usamljenog trona.
Dosta mi je – tuđih snova.
Tako želim sanjati – vlastiti san. O tebi – Rose, s tobom – Rose.
O, Rose, Rose, Rose ..... Rose ....
Rose.
Rose je čitala novu Morpheusovu poruku. Ponovo i ponovo.
Vjerovala je ... pa sumnjala ... pa opet vjerovala, i ... sumnjala.
Toliko bola, tuge, usamljenosti ... Toliko iskrenosti!
Il' možda, laži?
Lagao si. Već toliko puta... otipkala je Rose.
Kako da ti sad povjerujem? Što ti, Morpheuse, ustvari želiš? Što namjeravaš?
Što očekuješ? Od mene?
Morpheusov se odgovor pojavio u trenu:
Rose, o Rose! Želim tvoj oproštaj! Smiluj mi se, Rose. Namjeravam se pokajati ... namjeravam čekati ... cijelu vječnost ... da mi oprostiš.
Trebam te, Rose. Očajnički si mi potrebna.
Ti možeš biti moj spas, Rose.
Budi moj spas, Rose.
Zašto misliš, Morpheuse, da ja imam moć spasiti te? Tebe, koji si tako moćan? Tebe koji si božanstvo? napisala je Rose.
I zašto misliš da ću ti vjerovati? Povjerovati, nakon svega.
Ne želim više vidjeti tvoje modre oči. Bojim se da će se opet pretvoriti u sjene.
Ne želim više tvoje tople ruke ... na sebi. Znam kako se lako te ruke pretvaraju u kandže.
Ne želim tvoje poljupce. Poljupce koji sišu zrak iz mojih pluća ... koji zaustavljaju kucanje mojega srca ... koji mrače moj um.....
Rose, Rose!
S pravom sumnjaš.
Budi nepovjerljiva. Čuvaj se. Čuvaj me se.
I sam ne vjerujem. Sebi. I sam sumnjam – u sebe.
Predugo sam bio tako moćan. Pa sam na kraju povjerovao kako sam svemoćan.
A sad znam kako ustvari nemam ... nikakvu moć – nad tobom.
I vjerujem u moć – u tebi.
Ti si Ona. Ti si Jedina.
Ti si ona u koju se uzdam. Samo Ti. Ti, Rose.
U tebi je moć. U tebi je -. moj spas!
Ne osjećam se nimalo moćnom. Strah me je. Tebe. Strah me je – sebe...odgovorila je Rose.
Zavladala je tišina.
Rose se sva tresla. Razdirali su je osjećaji. Toliko snažni ... toliko proturječni....
Zaista se bojala. Da je Morpheus obmanjuje.
Zaista se bojala. Da je ono što joj Morpheus govori – istina.
Rose ...
Rose, pokušajmo razgovarati, Rose.
Pokušajmo bolje upoznati ... jedno drugo.
Rose .... molim te ...
Rose, preklinjem te!
Dobro ... odgovorila je Rose.
No, kako ću znati da se sve neće dogoditi – opet.
Da nećeš opet izgubiti vlast nad sobom?
U pravu si, Rose.
Toga se i sam bojim.
Zato, nemoj ulaziti. Nemoj ući. U moj svijet. U moju spilju.
Samo .... stani na prag.
Pogledaj, zaviri.
Progovorimo. Barem koju riječ .....Rose?
Rose je dugo šutjela.
I oklijevala.
A tada je – kliknula na link.
Nadajući se kako će moći ostati – samo na pragu. Morpheusova svijeta.
Kako je neće na prijevaru povući unutra. Morpheusove ruke, Morpheusove kandže.
Kako je neće na prijevaru uvući unutra ... Morpheusove tamnomodre oči.
Njezino sažaljenje prema Morpheusovom očaju, tuzi i usamljenosti ...
Il' njezina želja za ljubavlju. Morpheusovom?
Grozila se te pomisli.
Kakva sam ja to žena, pomislila je Rose ... kad sam kadra ... zaljubiti se u demona, u čudovište?
Rose se konačno odlučila.
Kliknula je na link.
I našla se na pragu .... Morpheusova svijeta.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 13.11.2006. u 23:59 sati.