Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Prošli trenutci!
Prohujali s vihorom, zameo ih vjetar.
No, ne sve.
Neki će se trenutci ipak oduprijeti prolaznosti.
Neki će trenutci i dalje živjeti. Ostati u nama jarki, svijetli, živi ... neprolazni.
Neke riječi, neki dodiri, neki susreti ... neki rastanci.
What a Wonderful World - Louis Armstrong
U mojoj je obitelji običaj, u trenutku odlaska stare, a dolaska nove godine - otvoriti prozor.
Pustiti staru godinu da ode, a novu da uđe. U našu kuću, u naš život.
Ja obično staroj godini kažem: Zbogom! Hvala ti, na svemu. I dobrom i lošem.
A Novu upitam: Što mi donosiš?
Još poneki trenutak za pamćenje ... ako budem imala sreće ....
U Novoj želim, sebi i vama, pokoji trenutak vrijedan nezaborava!
P.S.
Ako Novu dočekujete kod kuće, možda poželite svratiti na:
No, Rose je trebala vremena. Još nije bila spremna. Unatoč čežnji, unatoč želji koju je osjećala, znala je. Pravi trenutak još nije tu. Morat će pričekati. On koji je čeka.
Stoga nije ništa rekla velikoj crnoj ptici koja joj je sletjela na nadlanicu. Pogladila ju je po glavi i podigla ruku u vis. Vrana je zalepršala krilima, poletjela i odletjela. Kada je Rose predvečer ponovo prosula zrnje pticama, vrane više nije bilo. Nije se vratila te večeri, nije prenoćila u granama breze što se nadvijala nad Roseinom kućom.
Rose je toga dana napisala post.
Među slikama one slikarice pronašla je jednu. Žena u crvenoj haljini, bosonoga. Među bijelim ružama što je zasipaju, padajući s neba obojenog crvenim sutonom. Rose je napisala i nekoliko stihova:
Uzalud, mili, trnje skidaš
s tih ruža što mi ih poklanjaš.
Nema ljubavi bez bola.
K'o slavuj iz priče,
ruže ću na grudi priviti.
Nevidljivo trnje,
u crveno će ih obojiti.
Posjetitelji su komentirali i sliku i stihove.
Ljubavne su boli slatke boli. LAURA. Lijepi stihovi. TaJana. Gdje samo nalaziš te interesantne slike? BlackCat.
I ja volim Andersena. Baš ću potražiti i pročitati ponovo Bajku o carevom slavuju. Hvala ti što si me podsjetila na nju. PlavaLaguna. Dobro znam kako ljubav može boljeti. Upravo sam raskinula dugogodišnju vezu. Tratinčica.
... Kloni se onoga zbog kojeg ti srce krvari. Nije te vrijedan! M.
Rose je pročitala komentare, no nije odgovarala. Sjedila je pred ekranom svojega računala i razmišljala. On te čeka!
Zašto se nije odazvala pozivu koji joj je Morpheus po vrani poslao?
I je li to uopće i bio poziv ...ili možda prijekor? On joj je poručivao kako je čeka, kako joj se nada.
Zašto mu onda nije odgovorila?
Zašto je, na tu poruku, u njoj zatitrao tračak ljutnje?
Čekaj!
Doći ću kad JA budem spremna ... otipkala je Rose u prostor za komentare.
Do you need anybody ?
I just need somebody to love!
Da, potrebni ste mi, dragi prijatelji.
Na kraju dana, kad znam da ćete svratiti,
ma kako umorna bila, znam ...
mogu sve ... ... with a little help from my friends ...
uz malu pomoć mojih prijatelja - blogera!
What would you think if I sang out of tune
Would you stand up and walk out on me
Lend me your ears and I'll sing you a song
And I'll try not o sing out of key
Oh, I get by with a little help from my friends
Mm, I get high with a little help from my friends
Mm, gonna try with a little help from my friends
What do I do when my love is away
Does it worry you to be alone?
How do I feel by the end of the day
Are you sad because you're on your own
No, I get by with a little help from my friends
Mm, I get high with a little help from my friends
Mm, gonna try with a little help from my friends
Do you need anybody
I need somebody to love
Could it be anybody
I want somebody to love
Would you believe in a love at first sight
Yes, I'm certain that it happens all the time
What do you see when you turn out the light
I can't tell you but I know it's mine
Oh, I get by with a little help from my friends
Mm, I get high with a little help from my friends
Mm, gonna try with a little help from my friends
Do you need anybody
I just need someone to love
Could it be anybody
I want somebody to love
Oh, I get by with a little help from my friends
Mm, I get high with a little help from my friends
Mm, gonna try with a little help from my friends
Yes I get by with a little help from my friends
With a little help from my friends ...
I, oprostite, dragi moji. Ako sam ponekada bila "out of tune".
Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš
Sve će to, to mila moja,
prekriti ružmarin, snjegovi i šaš
i dvije će pokisle ptice
sa tvoga oka prhnuti na jug.
Ni jedna suza, ni malo volje
ni jedna slutnja, ni glas,
a moglo je bolje
Reći ćes malo je tužno
on je bio kopile i jad
i staćemo goli i sami
pod ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin i pusto polje
procvale ruže i med,
a moglo je bolje
Gdje? Pokaži mi!
Gdje? Kad tužne sudba ne voli.
I čime od svijeta da se branis?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna? Ili snom?
Uzalud, uzalud,
sve je protiv nas.
Rose je nastavila živjeti svoju, na prvi pogled običnu, svakodnevicu.
Jutarnja kava i cigareta, uz povremene, uspješne ili neuspješne, pokušaje doručkovanja. Preskakanje ručka, salata, voće ili tjestenina za večeru. Dnevni poslovi, predavanja, sjednice, konsultacije.
Površna komunikacija, s poznanicima i kolegama, u stilu "engleske" konverzacije: Ove godine je zima izuzetno hladna i puna snijega ...
Telefonski razgovori i sms poruke, onima koji su Rosei dragi: Hana, što kažeš za jednu zajedničku večeru ... imam lijep komad mesa u zamrzivaču ... možda uz slatki krompir ... u pećnici, pod folijom?
Luka, trebam pomoć, moj printer nešto zapinje...
Helena, Anja, mile moje, što ima nova?
Bila je subota.
U rano prijepodne Rose je nahranila je ptice koje su, zbog još uvijek visokog snijega, jatimice dolazile u njezin vrt. Potom se vratila u zagrijanu kuću. Namjeravala je prijepodne iskoristiti za slikanje, kojem se vratila, nakon dulje stanke. Prethodnih je dana većinu radova započinjala i bacala. Ruka joj je postala kruta. Ljutila se na samu sebe jer su joj akvareli bili tamni i neprozirni, a linije crteža isprekidane.
Danas je namjeravala slikati ptice koje su se okupljale oko hranilica u njezinu vrtu.
I, poslužila ju je sreća. Potezi kista lijepo su uobličili jato vrabaca na tankim grančicama japanske dunje, pod snijegom. I jednu vranu, koja se posljednjih dana pridružila vrapcima, a noći provodila u granama visoke breze što je rasla pred Roseinom kućom.
Rose je, zadovoljna, odložila sliku, oprala kistove i spremila boje.
Zatim je otišla na svoj blog. Danima nije objavila novi post, a posjetitelji su postajali nestrpljivi. Po svojem je običaju potražila slike koje bi je pokrenule, kojima bi svoj novi post ilustrirala. No, slike u Roseinim postovima rijetko su bile samo ilustracije. Slike su najčešće bile izvorište i pokretač. Rose bi potražila i pronašla slike u savršenom sazvučju s vlastitim mislima, osjećanjima i raspoloženjima.
I sada je našla gotovo odmah.
Slikarica.
Slike hiper-realistične, a ipak potpuno «pomaknute».
Vrisak crvene u motivima jabuka, crvenih haljina i draperija, naspram bijele, blijede ženske puti.
Na većini slika i ptice, površnom pogledu potpuno izvan konteksta. Vrane, crne, zloslutne.
No, Rose je voljela ptice. A vrane i gavranove nije, poput većine, smatrala zloslutnicama. Rosei su te crne ptice, što slijeću u gradove ujesen i zimi, u potrazi za hranom, bile zanimljive i drage. Vrane žive 40-ak godina, i uče tijekom cijelog života. Rose se prisjetila članka iz ornitološkog časopisa – vrana, corvus frugilegus, može se pohvaliti inteligencijom najvišljom u ptičjem svijetu, mozak joj je pet puta veći od golubjega. Možda upravo stoga većina ljudi ne voli vrane, pa uz te crne ptice vezuje svakojaka praznovjerja. O vrani koja graktanjem najavljuje smrt i nosi duše umrlih u zemlju mrtvih. No brojne stare, nomadske kulture diviniziraju vranu, vjeruju kako ona posjeduje moć spajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vide u vrani princip stvaranja, donositeljicu svjetla i simbol sunca, glasonošu bogova i pratiteljicu vila.
Rose se začudila koincidenciji.
Vrane na slikama koje je slučajno pronašla, tražeći ilustraciju za post. Vrana na njezinoj slici, upravo naslikanoj. Vrana koja se odvojila od jata i nastanila na Roseinoj brezi.
Načas je prekinula pisanje posta.
Otišla je u kuhinju, iz hladnjaka izvadila režanj slanine. U kutiji za alat pronašla je metalnu kuku. Slaninu je natakla na kuku. Izašla je u vrt i poslasticu objesila na deblju granu japanske dunje.
Nije načinila niti korak, a vrana je već, sa svoje osmatračnice na vrhu breze, proletjevši Rosei tik nad glavom, sletjela na granu i počela kljucati slaninu. Rose je stajala, tako blizu, promatrajući vranine pametne žute oči, jake kandže i veliki kljun. Vrana je prestala kljucati masne zalogaje. I tako su njih dvije stajale, niti korak udaljene, i pažljivo gledale jedna drugu.
Rose se činilo kako je crna ptica gleda bez straha, sa razumijevanjem i simpatijom.
Pružila je ruku i ... vrana joj je sletjela na nadlanicu.
Nježno je, ovlaš, kljucnula Rose u obraz i rekla:
Rose je nastavila svoj život na javi, skupljajući snage i pripremajući se za novi susret s Morpheusovom prošlošću.
Nakon prizora koje joj je Morpheus pokazao, osjetila je kako joj treba vremena ... i odmaka.
I Morpheus je, vjerojatno, osjećao isto, pa se dugo nije niti javljao niti pojavljivao.
Tek bi povremeno Rose, vrativši se navečer kući, na svome uzglavlju nalazila bijelu ružu rumenog ruba latica, s čije stapke je Morpheusova ruka odstranila trnje.
A Rose bi, tada, na uzglavlju ostavila pisamce s crtežom. Napisala bi samo jednu, lijepu riječ, koja bi bila u skladu s njezinim mislima i čežnjama.
Nacrtala bi ružin pupoljak, ili viticu ruže što se uvija uz vrtnu ogradu, ili oblak što plovi nebom, a ponekad i svoga crnog mačka Lucifera kako sjedi na prozoru i zuri u noć.
Kada bi se vratila kući, pisamca više ne bi bilo.
Rose je voljela Morpheusa. Uvjeravala je samu sebe kako njihovi životi, i njezin i Morpheusov, počinju od toga trenutka, trenutka u kojem su zavoljeli jedno drugo.
Prošlost nije značila ništa pred tom spoznajom.
A ipak ...
Rose je bila svjesna kako je njegova prošlost oblikovala Morpheusa, upravo kao što je i njezina prošlost oblikovala nju.
Rose je odrasla u obitelji snažnih žena.
Njezina je baka bila pripovjedačica, travarica i izvrsna kuharica. Roseinu je majku odgojila sama, odrekavši se čovjeka kojeg je voljela, u trenutku kada je shvatila kako nije dostojan njezine ljubavi, kako obmanjuje i skorištava, nju i druge. Roseina je majka Roseina oca nadmašivala darovitošću, imaginacijom, snagom duha, no ipak je s tim povučenim, pristojnim i časnim čovjekom provela čitav život, ljubeći ga. Hana, Roseina sestra, posjedovala je istrajnost, realističnost i strogost prema drugima i samoj sebi. Ona je jako voljela svoga Luku, no nikada ga nije idealizirala.
Žene u Roseinoj obitelji imale su snage i spremnosti voljeti. Bile su to žene s jednom jedinom ljubavi u životu. Sretno ili nesretno, voljele su samo jednom. No, žene u Roseinoj obitelji nisu bile sklone samoobmani, znale su procijeniti muškarce koje su zavoljele, znale su procijeniti sebe, svoja osjećanja, i donijeti životne odluke u skladu sa svojim vrijednostima.
Rose je osjećala, to je i njezina sudbina.
Na ljubav je čekala dugo. I kad je već povjerovala kako joj se ljubav nikada neće dogoditi, srela je Morpheusa. Sve ono što je o njemu znala i još uvijek saznavala, govorilo je protiv njega. Morpheus je pripadao nekom drugom svijetu, tako različitom od Roseina.
Morpheus je bio božanstvo a Rose smrtnica. No Rose je bila ponosna i više je vjerovala u plemenitost pojedinčeva duha, nego u plemićko i božansko podrijetlo. To što je Morpheus bio drevno božanstvo, to što je pripadao svijetu snova, Rose nije smatrala nepremostivom preprekom. Čak niti žalosna mladost Morpheusova, njegovo odrastanje u božanskoj obitelji bez ljubavi, nježnosti i uzajamnoga povjerenja, nije moralo biti prepreka. Rose je u sebi nalazila ljubavi i nježnosti, spremnosti da Morpheusu nadoknadi sve propušteno.
Rose je znala kako je Morpheus tijekom svoje vječnosti susretao vješte i iskusne ljubavnice, no nije se bojala poredbe s njima. Osjećala je kako Morpheus, unatoč svim tim ljubavnim iskustvima, nije stvarno volio nikada prije. Tu su oboje bili na početku, neiskusna Rose i Morpheus s bogatom prošlošću, oboje su bili početnici u osjećanjima koja su ih obuzela.
A oboje su se tim osjećanjima u početku odupirali. Morpheus se u početku želio samo poigrati s Rose, a ona je odbijala biti bilo čija igračka. No, sada kad je Rose shvatila kako ljubi i kako je ljubljena, sada je u sebi otkrila potencijale kojih nije bila svjesna. Samo ju je ljubav mogla učiniti tako hrabrom i spremnom iskušati sve s Morpheusom, dati mu se do kraja. Ničega je nije bilo strah niti stid, s Morpheusom kojega je ljubila. Rose je bila spremna uživati i pružiti užitak voljenom. Ta ju je želja činila mudrom, ta ju je žudnja činila vještom, iako nije znala odakle joj ta vještina. Rose je vjerovala u snagu svoje ljubavi. Rose se nadala i uvjerila kako je i Morpheusova ljubav prema njoj velika i prava.
No, ipak je, upravo zbog toga, bila bolno svjesna prepreke koja ih je još uvijek razdvajala, koja ih je prijetila konačno razdvojiti.
Morpheus je bio sposoban činiti zlo, nemarno ali i namjerno, svjesno. Iz mržnje, osvete, ali i iz dosade il' ravnodušnosti prema drugomu. Rose je znala kako Morpheus sada više ne bi bio u stanju činiti zlo njoj. No, što je s drugima? Onima kojima je činio zlo, svjesno i namjerno, u prošlosti? Onima kojima bi mogao naškoditi u budućnosti?
Rose nikada nije svjesno učinila zlo nekomu, ni čovjeku, ni životinji.
Ona ne bi bila u stanju niti na zlo počinjeno njoj, odgovoriti zlom. Netko bi to smatrao slabošću, no ona je je u tomu vidjela svoju snagu. Nisu je u tomu vodili izvanjski principi vjere, etike, običaja, zakona. To je jednostavno bila priroda Roseina bića, to je bio način njezina postojanja. Ona je mrzila zlo, no nije u sebi nalazila mržnje prema zločincu. Samo zaprepaštenja, čuđenja i velike žalosti zbog zla koje je netko bio u stanju činiti. Rose je vjerovala kako je počinjeni zločin najveća kazna za zločinca. Čak i kada bi zločin ostao skriven, čak i kada zločinac ne bi bio kažnjen niti grižnjom savjesti, čak i tada, vjerovala je Rose, počinjeni zločin obilježio bi počinitelja strašnim pečatom.
Rose se sa strahom pitala hoće li Morpheus shvatiti kako se mora suočiti s tamom koja je u njemu postojala, shvatiti kako mora pobijediti zlo u sebi. Znala je kako će ga uvijek ljubiti, unatoč svemu, čak i ako on ne smogne snage za taj veliki korak.
No, isto je tako znala, kako će, unatoč ljubavi koju je prema njemu osjećala, morati Morpheusu reći da se njih dvoje više nikada neće sresti, više nikada vidjeti, više nikada poljubiti ... ako Morpheus ne bude u stanju odreći se zla.
Rose je već ranije, cijelim svojim životom i postojanjem, izabrala.
Slijedit će sudbinu žena iz svoje obitelji, ljubiti samo jednoga, zauvijek.
Ljubav neće moći zanijekati, no morat će se odreći vlastite sreće, ako onaj kojega ljubi nastavlja činiti zlo drugima, ako se zbog zla koje je počinio ne zgrozi i ne pokaje, ako ne uspije zlo u sebi pobijediti, jednom zauvijek.
Znala je kako bi morala zanijekati sebe, ukoliko bi ostala s Morpheusom zločincem. Sva bi njezina ljubav tada postala nevrijednom. I njoj i Morpheusu.
I nije se bojala samo Morpheusove slabosti, već i svoje. Ostane li s njime, unatoč svemu, oboje će biti prokleti, oboje nesretni. Morpheus joj je rekao kako je ona njegova svjetlost.
Rose se pitala, bojeći se: Hoće li ta svjetlost potamniti, ugasiti se?
Nizozemac podrijetlom. Pripadnik viktorijanskog neoklasicizma.
Fasciniran antikom. Ljubitelj lijepih žena.
Vrlo plodan slikar - 400-anjak slika.
The Baths of Carracala**
* Marcus Aurelius Antonius Caraccala,
rimski imperator i utemeljitelj termi u Rimu koje dobivaju njegovo ime.
In the Tepidarium**
**Tepidarium je topla prostorija za pomlađivanje, nalik sauni, čije porijeklo seže unatrag u period antike.
The Frigidarium***
*** Frigidarium je hladni bazen u rimskim termama, u koji se ulazi nakon vruće kupke, kako bi se zatvorile pore na koži.
The Roses of Heliogabalus****
****Marcus Aurelius Antoninus Heliogabalus, rimski imperator, sirijskog podrijetla. Na njegovim su gozbama, prema običajima toga vremena, gosti bili zasipani laticama ruža što su padale sa stropa.
The Water Pets
Zlatne ribice ukrašavale su bazene u atrijima kuća rimskih patricija.
Cijeli se prizor zacrvenio, kao krvlju preliven. Crvenilo se potom uobličilo u cvjetove maka, a slika je opet mirovala.
...
Do toga prokletog trenutka bio sam samo mlad, nepromišljen i neobuzdan .... rekao je Morpheus Rosei ... zao sam postao tek potom. Pogledaj!
Rose je, očiju punih suza, s Morpheusova blijeda lica pogled ponovo okrenula čudesnoj slici, na kojoj se otvarao novi prizor.
Morpheus je sjedio, usamljen i tužan, zureći je u igru plamenova na ognjištu.
Odjednom, plamenovi su poplavjeli i zgasnuli, u spilji je zavladala tama. U Morpheusovu je spilju ušao njegov stric Thanatos, bog smrti, u pratnji svoga paža Erosa.
Dug plašt s kukuljicom bio je ispunjen tamnom sjenkom, uobličenom u divovsku neljudsku priliku koja je koračala prema Morpheusu. Thanatosova su crna krila sada bila sklopljena i pokrivena plaštem koji je sakrivao i mač, zataknut za pojas. Na ramenu mu je sjedio veliki crni leptir, trepereći krilcima i ticalima.
Držeći se za skut te spodobe, tamnije od tame, koračao je prelijepi efeb, lica nježnijeg od djevojačkog. Vitko mu tijelo ružičaste puti bijaše gotovo nago, tek oko bokova omotano sjajnom tkaninom, dugi su mu se tamni uvojci uvijali po plećima i vratu. Glavu mu je krasio vijenac crvenih ruža a vretenaste mu potkoljenice bijahu uvijene trakama njegovih purpurnih sandala.
Nekad moćan, moćniji od svih bogova, Eros je sada bio pokoren i sveden na Thanatosova paža i suložnika, beznadno zaljubljena u svoga tamnog gospodara.
Tuguješ i samuješ, dragi nećaće?
Thanatos je prišao Morpheusu i položio mu ruku na rame. Nevidljiva mu je ruka ležala na Morpheusovom ramenu poput teške crne sjene.
Somnus, moj mlađi brat, a tvoj otac, Morpheuse, glupi je slabić, u vlasti svoje žene-kćeri. A tvoja mati Nyx ne vidi nikoga osim Somnusa ...
Već sam ti govorio, Morpheuse, kako te tvoji roditelji nisu vrijedni.
Zaslužuješ moćnijeg oca i nasljeđe vrijednije od Somnusova!
Stric je zagrlio Morpheusa. Njegove moćne ruke, nalik na crne sjene, milovale su Morpheusova ramena i dugu crnu kosu, dok je Eros, paž Thanatosov, sve promatrao, još uvijek držeći skut gospodareva plašta. Pobijeđeni je Eros bio ljubomoran čak i na crnoga leptira na Thanatosovu ramenu, no nije se usuđivao tu ljubomoru pred gospodarom pokazati. Stoga je jalni pogled medenim osmijehom prikrio, i pred Thanatosom i pred Morphuesom.
Zaboravi tugu, mladiću! govorio je moćni Thanatos svome nećaku Morpheusu. Vječnost je pred tobom, dočekat ćeš i ti svoje vrijeme!
Thanatos je jednom rukom obgrilo Morpheusa, a drugom Erosa. A sad ćete vas dvojica mladaca krenuti sa mnom. Provod u koji ću vas ja povesti nećete dovijeka zaboraviti!
Na te Thanatosove riječi Morpheusova se spilja osvijetlila crvenom svjetlošću i ispunila zvucima glazbe.
Sa stropa spilje počele su padati ružine latice, a opojni mirisi i zvuci glazbe ispunili su prostor. Pod spilje se, sam od sebe, zastro debelim ćilimima, iz poda su se izdigli niski, svilom pokriveni i cvijećem okićeni ležajevi i stolići pretovareni mesom, voćem i kristalnim vrčevima prepunim vina.
Povorka vitkih odaliski i nimfi, okićenih samo vijencima cvijeća i prozirnim velovima, okružila je Morpheusa. Razvratno su uvijale bokovima i zibale grudima, plešući u kolu. Vođeni Erosom, pridružili su im se i lakonogi dječaci u bijelim togama.
Kolo se zavrtjelo u sve bržem i bržem ritmu.
Thanatos je poveo Morpheusa do ležaja posutog crvenim laticama.
On se ispružio na susjedni ležaj i pokretom ruke pozvao najljepše nimfe iz kola. Jedna je kleknula Morpheusu do stopala mažući ih mirisnim uljima, druga je stala nad njegovo uzglavlje rashlađujući ga mahalicom od nojeva perja a treća mu prinosila vrč za vrčem vina začinjenog mirodijama.
Eros je kolo razgolićenih, kikotavih nimfi i vižljastih dječaka vodio sve brže i brže, glazba je postajala sve mahnitija i glasnija.
Morpheus je pio, postajući je sve bljeđi, samo mu se pogled zažagrio, a usne ovlažile.
Tada je skočio s ležaja i pridružio se raskalašnom kolu. Eros je odbacio tkaninu koja mu je omatala bokove, velovi nimfi cijepali su se a toge dječaka parale i padale.
Morpheus se mahnito vrtio u sredini kola koje ga je sve tješnje okruživalo ...
Već u sljedećem trenutku, na sagu ružinih latica koje su prekrile pod spilje, uvijala su se i spajala naga tijela, dok je Thanatos i dalje nepomično ležao na svojoj ležaljci, gledajući i čekajući ...
Rose je odvratila pogled.
Obuzela ju je duboka odvratnost, no s čuđenjem je shvatila kako ju je prizor od kojeg se gnušala uspio uzbuditi. Dok joj se duša gadila prizora, tijelo joj je zatreptalo pa je na trenutak poželjela i sama uhvatiti se u to divlje kolo, zaplesati u njemu do besvijesti, do zaborava, do smrti ...
Na trenutak se našla u toj gomili oznojenih tijela što su se grčila, spajajući se ... na trenutak je na sebi osjetila Morpheusove ruke i usne ... i njegov vreli dah što miriše na vino...
No taj je trenutak samo bljesnuo i nestao, Rose nije željela svoju ljubav prema Morpheusu svesti samo na požudu.
Ispitivački Morpheusov pogled, uperen na Rose, pretvorio se u divljenje i poštovanje.
Ja nisam imao tvoju snagu, Rose, u meni nije bilo tvoje svjetlosti. Ti si se uspjela oduprijeti ...a ja ... ja sam od tada tonuo sve niže ... dok nisam susreo tebe, Rose.
Vidjela si tek početak moje propasti, no i to je previše.
Pokazat ću ti sve, kao što sam i obećao, ali ne danas, ne noćas.
Morpheus je ogrnuo Rose njezinim šalom i uzeo je za ruku.
Zajedno su zakoračili u sliku.
Dok je koračala poljem crvenih makova čije su se purpurne glavice zaplitale o rese njezina šala, Rose je osjetila kako je opija težak miris cvjetova, kako gubi svijest.
Morpheusove su je ruke nježno dočekale i ponijele, no ona više ničega nije bila svjesna.
Nakon leta kroz tamu, u Morpheusovom naručju, Rose je opet bila u njegovoj spilji. Vatra je tinjala na ognjištu a tanko pramenje bijelog dima dizalo se prema otvoru na stropu. Rose je veliki šal, kojim je bila omotana, spustila s glave na ramena, i sjela na rub Morpheusova kreveta. On je sjeo do nje i obgrlio joj ramena.
Rose ... prošaptao je Morpheus ... oprosti mi zbog onoga što ćeš vidjeti.
Na niskom stoliću, kraj kreveta, stajala je slika, prekrivena crnom maramom.
Morpheus je drhtavom rukom podigao crnu svilu i - otkrio sliku. Bila je to ista ona slika s makovima na slici i okviru, koju je Rose kupila prije više od godinu dana, od staroga antikvara, u jednom europskom gradu u kojem se održavao skup na kojem je Rose sudjelovala. Ista ona slika koju je naslikao slikar, narkoman i samoubojica. Sedma, izgubljena i pronađena, slika iz ciklusa Makove glavice.
Rose je već više puta imala priliku vidjeti kako ta slika oživljava, kako se makovi izrezbareni na okviru slike žare i uvijaju, kako se unutar slike pojavljuju novi predmeti. Rose je već jednom proletjela kroz okvir te čudesne slike, kad je prvi puta kretala Morpheusu u posjet.
Rose je znala - slika će i sada ponovo oživjeti.
I zaista, cvjetovi makova na okviru slike pocrvenjeli su i pokrenuli se, nicale su nove stabljike, otvarali se novi pupovi, s rascjetlih su cvjetova opadale latice, bubrile su makove glavice. I slika se počela mijenjati. Vaza s makovima prevrnula se i razbila, a cvjetovi se rasuli po čipkanom podlošku. Čipka je pozelenjela, preobrazila se u vlati trave, rasuti su makovi pustili korijenje i počeli bujati, zaklanjajući vidik.
A onda su se stabljike maka razmaknule, otkrivajući zadivljujući prizor.
Na visokom tronu, u ogromnoj dvorani popločanoj crnim mramorom, sjedio je Somnus, a do njega Nyx.
Vrhovni bog sna i njegova družica, kraljica noći, dijelili su tron i vlast. Kraljevske su im odore bile od crne svile i baršuna, protkane srebrnim nitima. Na Somnusovoj je prosjedoj kosi blistala srebrna kruna, dijamantima optočena, a vranu je kraljičinu kosu krasila biserna tijara, no biseri u toj tijari bijahu crni. Na vratu joj je bila srebrna ogrlica, složena prepleta, s velikim crnim biserom koji se isticao na alabasterski bijeloj puti njezinih, dubokim dekolteom otrivenih grudiju. Somnus je s dosadom gledao pred sebe, a Nyx je gledala u Somnusa, s obožavanjem i posjednički.
Pred svojim božanskim roditeljima klečali su sinovi, plod njihove incestuozne veze. U položaju prvenstva, bliže tronu kraljevskih roditelja, oslonjen na jedno koljeno i pognute glave, klečao je Morpheus, a iza njega njegova braća Phobetor, Icelus i Phantasos. Zlobni i zavidni pogledi braće zabadali su se u Morpheusova leđa.
Phobetor, Icelus i Phantasos, Somnusovi i Nyxini trojci, bili su toliko nalik jedan drugomu da su izgledali poput iste osobe - iste crte lica, isti pakosni pogled, isto udvoričko držanje. I odjeća im je bila jednaka, uske crne hlače, crne košulje bogatih nabranih rukava, prsluci srebrom protkani, pleća pokrivena dugim crnim plaštevima. Phobetor je na dugom srebrnom lancu nosio veliki žuti topaz, Icelus plavi safir a Phantasos mutni opal na čijem su dnu iskrile dugine boje.
I Morpheus je bio odjeven poput braće, nosio je isti takav lanac od srebra, no njegov je privjesak bio od velikog, savršeno prozirnog gorskog kristala.
Božanski oče... započeo je Phobetor ... utječemo se tvojoj pravdi. Poštujući tvoju vrhunsku vlast i ne sumnjajući u tvoj očinski i vladarski autoritet, mi, tvoji drugorođeni sinovi – protestiramo...
... oštro protestiramo i zahtjevamo, uz dužno poštovanje, predragi oče i kralju ... nastavio je Icelus, glasom koji je zvučao poput Phobetorova.
... da kazniš Morpheusa, našega brata, tvojeg sina prvijenca, kojem si dodijelio starješinstvo nad nama, njegovom mlađom braćom, i koji je počinio izdaju prema Tebi .... pridružio se i Phantasos.
Glasovi sve trojice zvučali su poput jednoga, pa bi slušatelj povjerovao kako je sve to izrekla ista osoba.
Razbacujete se poštovanjem i sinovskom ljubavlju ... zagrmio je Somnus ... a usuđujete se zahtijevati!
Nyxs je položila ruku na rame svome kraljevskom suprugu i šapnula mu nešto na uho, usnama senzualno milujući njegovu ušnu školjku..
No, čujmo onda... rekao je Somnus ... još jednu pritužbu protiv Morpheusa.
I, nek' pritužba ovoga puta bude osnovana, inače će se moj bijes sručiti na vaša glave, a ne na glavu optuženoga. Čujmo!
Pogledi Icelusa i Phantasosa okrenuli su se Phobetoru. On je ustao, poklonio se ocu i koraknuo naprijed, prema tronu. Sada je stajao pokraj starijeg brata Morpheusa, koji je još uvijek klečao, gledajući u pod. Phobetor je kažipstom upro u Morpheusa i počeo siktati optužbe protiv njega.
Tvoj favorizirani prvijenac, predragi oče i božanski kralju, nevrijedan je položaja koji si mu tako milostivo dodijelio. Njega si, nevrijednog, uzdigao nad nama, braćom. On ima moć oblikovati snove smrtnika, moć koju si mu ti prepustio.
A mi, drugorođena braća, mi koji smo tvoji odani sinovi, veličanstveni kralju, iako smo i mi prinčevi, mi smo samo sluge Morpheusove. On bira, on odlučuje ... on određuje ... on vlada snovima.
On sebe vladarem snova i naziva. Bezpravno i drsko, poštovani oče, jer ta vlast nije njegova, već tvoja. Bez tebe, božanski Somnuse, ni jedan smrtnik ne može usnuti. Tek kada ti, svojom vrhovnom moći, sklopiš ljudske vjeđe, tek tada smrtnici mogu sanjati ...
Somnus je ljutito prekinuo sina: Dosta laskanja, Phobetore! Reci konačno za što optužuješ Morpheusa, mojeg prvenca. Ili ... ti to osporavaš moju odluku o njegovu prvenstvu?
Tvoje su božanske odluke, moćni kralju, mudre i neupitne. A mi, tvoji drugorođeni sinovi, nikada se ne bismo usudili u njih sumnjati. Naša sinovska ljubav , naša odanost prema tebi, dragi oče, nikada nam to ne bi dopustila ... nastavio je Phobetor slatkim glasom.
Glas ti je sladak poput meda, brate Phobetore ... oglasio se i Morpheus ... no ipak je pun mržnje i otrova.
Od kada se to optuženi usuđuje progovoriti, prije no što mu je sudac dao riječ? rekla je Nyx.
Nije li i ta drskost Morpheusova dokaz, ljubljeni mužu i kralju, kako on uopće ne poštuje tvoj očinski i kraljevski autoritet?
Svi ste vi medenih riječi ... svi puni «ljubavi i poštovanja» ... a svi se za mojom vlašću otimate ... svi za mojim žezlom posižete ... Pa eto ga ... nek' ga zgrabi najbrži , najjači, najpodmukliji ...
Somnus je teško srebrno žezlo, ukrađeno dijamantima i biserjem, ljutito tresnuo o pod.
Dok su braća i mati zaprepašteno gledali, Morpheus je skočio, podigao žezlo i - pružio ga ocu. Potom se vratio na svoje mjesto i ponovo kleknuo, šuteći. Da su pogledi njegove braće bili bodeži, Morpheus bi ležao u krvi na hladnom crnom mramoru svečane dvorane.
Nyx je ponovo položila ruku na Somnusovu mišicu i rekla:
Ja ću iznijeti optužbu protiv Morpheusa.
Bit će mi to neizrecivo teško, jer Morpheus je i moj, a ne samo tvoj sin prvijenac.
...
Zahvaljujući budnosti i odanosti tvojim mlađih sinova, zahvaljujući Phobetoru, Icelusu i Phantasosu, saznala sam za Morphusovo nesinovsko i izdajničko ponašanje.
Iako si mu Ti, božanski supruže i kralju, priznao prvenstvo i prepustio mu, prerano i unatoč mojim upozorenjima i savjetima, dio svoje vlasti ... on se urotio protiv tebe!
Zaokupljen svojim vladarskim dužnostima, kralju, ti nisi primijetio kako se Morpheus udaljio i otuđio.
Zar se nisi zapitao, gdje to naš prvijenac svoje vrijeme provodi?
Dosađuješ mi, kraljice, gubim strpljenje ... Somnus je ponovo prasnuo u bijes. Reci već jednom, jasno i bez uvijanja, u čemu je to Morpheusov prijestup?
Njegov je prijestup tako velik da liči izdaji! viknula je Nyx.
Morpheus je blijed, grizući usnice do krvi, sa zaprepaštenjem i tugom gledao majku, no ona je nastavila s optužbama.
Sin tvoj, Morpheus, tvoj prvijenac i prijestolonasljednik, priklonio se tvojem bratu, Thanatosu.
I sam znaš kako tvoj brat Thanatos tvrdi kako je njegova vlast veća od tvoje, Somnuse. I sam znaš kako te Thanatos podcjenjuje ... kako ti se ruga.
Nyx je, iznoseći optužbe protiv Morphusa, nastavljala milovati i gladiti Somnusovu ruku koju je držala među svojim blijedim, mekim dlanovima.
Morpheus se polakomio za Thanatosovom naklonošću, zadivljen njegovom moći. Povjerovao je svojem stricu kako je tvoja moć, Somnuse, ništavna. Iz snova koje im ti šalješ, Somnuse, ljudi se bude, otimaju se tvojoj vlasti, dok ponovo ne zaspu. Iz sna koji im Thanatos pošalje, nitko se još nije probudio.
Morpheus podcjenjuje tebe, svoga oca i kralja. Njemu prvenstvo koje si mu podario ništa ne znači. Morpheus bi radije bio Thanatosov nasljednik ... Thantosov sin.
A ti, Somnuse, znaš Thanatosovu tajnu želju. On je bog smrti, pa je neplodan ... on nema sina ... nema nasljednika ... pa je za tvojim sinom posegnuo, Somnuse.
Somnusovo se lice izobličilo od bijesa. Skočio je s prijestolja i zgrabio Morpheusa za prsa.
Jesu li istinite te optužbe, Morpheuse?
Za izdaju te optužuju! I to ne bilo tko, već tvoja mati i tvoja braća.
Za braću i njihove optužbe ne marim ... odgovorio je Morpheus.
No, mogu li svoju mater nazvati lažljivicom?
Morpheus je s bolom pogled svratio prema majci, prema Nyx. No, u pogledu koji mu je uzvratila nije bilo ljubavi niti smilovanja.
Pa onda ... neka bude ... rekao je Morpheus gledajući oca prkosno. Neka optužba bude istinita!
Somnus je naglim trzajem otrgnuo ogrlicu s gorskim kristalom s Morpheusova vrata.
Neću Thanatosu priuštiti zadovoljstvo da mi preotme nasljednika.
Ti i dalje ostaješ moj nasljednik. Jer, komu bih drugome nasljedstvo mogao ostaviti?
Nyx, tvoja mati, iako božica, samo je žena.
A braća tvoja ... to nisu moji sinovi... iako su iz mojih bedara potekli. Gadim se njihove lakomosti i vlastohlepnosti, u njihove dobre namjere ne vjerujem.
Somnus je prezirnim pogledom preletio preko lica svojih mlađih sinova, iskrivljenih u bijesu.
Ostaješ mojim nasljednikom, Morpheuse, no zbog izdaje koju si počinio, više te ne smatram sinom. Uskraćujem ti svoju očinsku ljubav! Protjerujem te iz svojega kraljevstva!
Živjet ćeš sam, usamljen ... u izgnanstvu. I dalje ćeš, pod mojim budnim nadzorom, obavljati dužnost koju sam ti povjerio, no, nećeš se pojavljivati na mome dvoru, pred očevim licem.
Samuj i vjekovima razmišljaj o ocu o kojeg si se ogriješio!
I zapamti, bogovi mogu živjeti vječno. Čekat ćeš cijelu vječnost na mjesto na mojem tronu, jer ja još uvijek ne pomišljam otići u ništavilo.
Odlazi i neka te moje oči više nikada ne ugledaju!
Nyx, mati Morpheusova i trojica njegove braće, lica izobličenih mržnjom, sve su promatrali šutke, bojeći se Somnusova gnjeva. Morpheus braću nije niti pogledao, prišao je svojoj božanskoj materi, zagledao joj se u lice i tiho rekao:
Što sam ti skrivio, majčice?
Uvijek sam osjećao da u tebi nema ljubavi za mene, no mržnji se tvojoj ipak nisam nadao!
Odlazi mi s očiju, ti nesretni provorođeni sine, ti što si mi ljubav Somnusovu ukrao... šaputala je Nyx tako tiho da ju je samo Morpheus mogao čuti. Dok tebe nisam, na svoju nesreću, rodila, ja sam bila na prvom mjestu u srcu Somnusa, mog božanskog oca i supruga. Za tvoju braću on ne mari ... pa mi ti bezvrijedni stvorovi, koje sam, kao i tebe, protiv svoje volje na svijet donijela, ne otimaju ljubav Somnusovu.
Odlazi! Nek te Somnusove oči više nikada ne pogledaju ...
A ja sam od tebe pogled okrenula u onom prokletom času kad si iz mojeg tijela izišao ... kad si mi mladost i ljepotu uništio... kad si se između mene i Somnusa ispriječio ...
Odlazi, zauvijek!
Cijeli se prizor zacrvenio, kao krvlju preliven.
Crvenilo se potom ponovno uobličilo u cvjetove maka, a slika je - opet mirovala.
Potrudih se u ovoj knjižici prizvati
duha jedne ideje, duha koji će moje čitatelje
oraspoložiti - prema njima samima,
jedne prema drugima, prema božićnom času,
a i prema meni.
I neka im taj duh opsjeda kuću prijazno,
i neka ga nitko ne poželi odložiti s knjigom.
čitateljima vjerni prijatelj i sužanj,
Charles Dickens
Ebenezer Scrooge, za kojeg je Božić podvala.
Koji misli kako nitko nema niti prava niti razloga biti sretan.
Koji bi one blesane što svima žele sretan Božić najradije skuhao u vlastitom pudingu.
Koji s vrata tjera prosjake i božićne pjevače.
Scrooge, koji sam jede svoju sumornu blagdansku večeru.
Ebenezer Scrooge, koji je prodao dušu zlatnome idolu, koji je odbacio ljubav radi dobiti.
Cristmas Carrol, Musical
U Badnjoj noći Scroogea posjećuju tri jezive prikaze.
Prvi od triju Duhova vodi ga u prošlost, pa Scrooge vidi sebe u djetinjstvu i mladosti, dok mu još srce nije otvrdnulo a crte lica ogrubjele.
Drugi od triju Duhova vodi Scroogea u ubožnice, zatvore i bolnice, u domove siromaha u kojima se Božić slavi siromaški, no od srca.
Treći i posljednji od triju Duhova, pokazuje Scroogeu njegovu vjerojatnu budućnost - usamljeničku samrtnu postelju kraj koje nema dragih lica.
Nakon susreta s tri duha, Scrooge više neće biti čovjek kakav bi bio, da nije dobio drugu šansu.
Te se Badnje noći njegovo otvrdlo srce opet naučilo smijati i plakati, u srcu je našao mjesta za druge, mjesta za ljubav.
Ne čekajmo da nas na Badnju noć posjete sablasne prikaze,
iskoristimo svaki novi dan kao novu šansu.
Za ljubav i prijateljstvo, najveće bogatstvo.
Nemojmo novu šansu odložiti s prolaskom blagdana, nemojmo je zaklopiti zajedno s knjigom, s lijepom Dickensovom Božićnom pričom.
»U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, da se upišu. Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše. Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih.
U tom istom kraju boravili pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim. Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče:
Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!
Odjedanput se anđelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!
Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!
Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama. Kad ga vide, saopće što im je rečeno za to Djetešce. Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli onako kako im je bilo rečeno« (Lk 2,1–20).
Oj, pastiri, čudo novo
Niste nigdar vidjeli ovo:
U jaslicam prostim rodio se Bog
Koji s neba siđe
radi puka svog.
Betlem, evo, nije daleko,
Znajte da vam istinu rekoh:
U štalici prostoj leži djetešce
Na slamici oštroj,
kao janješce.
Čujem ih i sad, glasove moje bake i mame, kako je pjevuše. Tu lijepu, jednostavnu pjesmicu o jednostavnim ljudima što dođoše, vođeni betlehemskom zvijezdom, pokloniti mu se.
Draga mi je ta biblijska priča o djetešcu što se rodi na slamici, uvijek me vraća u djetinjstvo.
Badnjak za mene zrači posebnom svjetlošću, toplom i mekom, što ublažava oštrinu svakodnevice.
Na Badnjak svi opet postajemo djeca, svi smo ljudi dobre volje.
Nek nas sve obasja duh Božića, nek danas nitko ne bude stranac.
Sve je spremno. Darovi čekaju.
Još samo da se pojavi prva zvijezda!
Želim vam svima, dragi moji prijatelji, lijepe darove pod božićnim drvcem:
ljubavi, radosti i poleta, zdravlja, sreće i spokoja, uspjeha u svim poduhvatima!
I, zastanite časak pod imelom, poljupci svima!
Otvorimo danas vrata ljubavi i radosti -
onima što su nam dragi, prijatelju, gostu i putniku namjerniku!
Nek nitko danas ne ostane pred vratima našeg doma i našeg srca.
Rose je govorila istinu, bila je spremna na sve.
Iako je Morpheusu rekla kako se ne boji, užasno se bojala onoga što je naslućivala. I sama je imala prilike vidjeti Morpheusovu tamnu stranu. Što li će sve otkriti o njemu? Hoće li njihova ljubav izdržati tu kušnju?
Morpheus je sjedio na rubu Roseina kreveta, opuštenih ramena, spuštena pogleda. Rose ga je dlanom nježno pogladila po obrazu, kada je podigao lice prema njoj. Poljubila ga je, gledajući kako iz njegova modra pogleda nestaje očaj, kako mu se kapci zatvaraju dok joj uzvraća poljubac.
Za sat, dva, dok noć još bude trajala, njih će dvoje krenuti u tamu.
No, sad su bili tu, u toploj Roseinoj sobi.
Ugasila je noćnu svjetiljku i zapalila svijeće, prišla krevetu na kojem ju je Morpheus čekao. Morpheusov je crni plašt ležao na podu, a svjetlost svijeća pozlatila je njegovu put. Rose je svukla hlače svoje crne svilene pidžame i legla kraj Morpheusa. Njegove su je ruke potražile i našle spremnu.
Rose je, prije no što je srela Morpheusa, vjerovala kako bi u ljubavi bila ukočena i nespretna. No, sada se začudila snazi želje i strasti koju je Morpheus u njoj probudio. Rose je još uvijek bila nevješta i nesigurna, no sad se prepustila mudrosti vlastita tijela. A ono se, vođeno srcem, snažno odazvalo Morpheusu. Ljubila ga je dok joj je otkopčavao crnu svilenu bluzu i svlačio je. Opkoračila ga je i osjetila duboko u sebi. Zabacila je glavu, rukama se oslanjajući o Morpheusova ramena, bokovi su joj se ljuljali u ritmu koji se ubrzavao. Svijet se suzio i nestao.
U tomu su trenutku postojala samo njihova spojena tijela, samo njihove isprepletene duše. Davali su se i primali, uzimali i dobivali. Rose više nije razlikovala gdje završava Morpheusov užitak, gdje počinje njezin. Još i još, opet i opet. S vrhunca na vrhunac. Duga razdvojenost, uzajamna žudnja, strah od onoga što ih je čekalo, sve se to udružilo, sve ih je to pokretalo. Gubili su se jedno u drugomu i pronalazili se, penjući se zajedno do novih vrhunaca.
Nastavili su se ljubiti i milovati dok su se kapljice tople vode rasprskavale na njihovim tijelima, u toploj kabini tuša, punoj pare. Ljubeći se i dalje, uzajamno su se otirali velikim bijelim frotirskim ručnikom. Rose je ponovo navukla svoju crnu svilenu pidžamu, omotala se velikim crnim šalom s dugim resama, navukavši rub šala preko glave.
Odjevena u crno, spremala se krenuti u tamu, s Morpheusom. A on je već stajao uz nju, ogrnut svojim plaštom.
Rose je otvorila vrata prema vrtu.
Na pragu je, ljutito mijaučući, stajao njezin crni mačak Lucifer. Ugledavaši Morpheusa, prijeteći se zgrbio i zafrktao. Morpheus se nasmijao, a Rose je podigla Lucifera u naručje i odnijela ga u kuhinju. Spustila ga je u njegovu košaru, otkračunala mala mačja vratašca ugrađena u kuhinjska vrata, kako bi Lucifer mogao slobodno ulaziti i izlaziti iz kuće, napunila zdjelicu mačjim keksima, a drugu svježom vodom. Pogladila je Lucifera i rekla mu: Spavaj sad, grij se ... i čekaj me.
I Morpheus je čekao, na otvorenim vratima.
Njegova se crna silueta ocrtavala na još uvijek tamnom nebu kojim su prolijetale pahulje. Snijeg je i dalje gusto padao.
Morpheus je podigao Rose u naručje. Letjeli su kroz snježnu mećavu, sve višlje i višlje, a svjetlost svjetiljke u Roseinu vrtu, a potom i gradska svjetla, postajala su sve manja i manja, gubeći se u dubini, pod njihovim nogama.
Dio mojeg ovogodišnjeg božićnog ozračja.
Tek je u nastajanju, a preostalog posla - k'o u priči.
Ove sam godine riješila sve pozavršavati prije Badnjaka, no, vidjet ćemo.
Da ne bude - obećanje ludom radovanje.
Noćas - "dvostruki" nastavak Roseine priče.
Zimski je semestar završio, prošao je i prvi ispitni rok.
Rose je odlučila dva tjedna do sljedećeg ispitnog roka posvetiti sebi. Konačno će pročitati knjige koje je kupila tijekom posljednjih mjeseci, pokušat će opet slikati, vratit će se blogiranju. Planirala je zaokupiti se nizom različitih ugodnih aktivnosti, skrenuti misli. Ništa od toga nije joj polazilo za rukom. Knjigu bi otvorila, okretala bi list za listom i čitala, ne shvaćajući i ne pamteći ništa od pročitanog. Kist bi joj zastajao u ruci dok bi pokušavala naslikati latice ružinog pupoljka. Otvorila bi svoj blog i čitala nove komentare posjetitelja, ne uspijevajući na njih odgovoriti.
Februar je te godine bio neuobičajeno hladan.
Te su večeri rijetki prolaznici, lica zaštićenih podignutim ovratnicima i šalovima, žurno prolazili Roseinom ulicom. Svatko je nastojao što prije obaviti najhitnije poslove i vratiti se u toplo, prije no što se spusti hladna zimska noć. Roseini su radijatori bili uključeni do maksimuma, a ipak su se na prozorima stvarale ledene ruže. Rose bi dahom otopila krug u ledu koji je okivao prozorska stakla i zavirivala van. Jato vrabaca sletjelo je još jednom, predvečer, u Rosein vrt, cvrkućući i zobajući zrnje koje im je prosula za večeru. Pošto su pokupili i posljednje zrno, zavukli su se u grane velikoga bora u dnu vrta i tamo tiho ćućorili dok se spuštao suton.
Misli su joj se neprestano vraćale Morpheusu.
Čekala je ponovni susret s na kojem će morati izreći drugu želju, postaviti Morpheusu pitanje koje ju je mučilo. Hoće li joj bliskost, koju je sada prema njemu osjećala, olakšati postavljanje toga pitanja? Ili će, upravo zbog te nove bliskosti, to pitanje biti još bolnije i za nju i za Morpheusa?
Rose se prisjećala noći provedene s Morpheusom. Zaspala je u njegovu zagrljaju, u spilji na vrhu litice, a probudila se u svojoj postelji. Zavjese su bile navučene, u sobi je vladala tama. Još u polusnu, Rose je posegnula za Morpheusom, no prsti su joj dotaknuli samo ruže kojima je njezin krevet bio posut. Bijele latice rumenoga ruba prekrivale su Roseino uzglavlje. Lijep, polutvoren ružin pupoljak ležao joj je na jastuku. S dugačke ružine stapke Morpheusova je ruka uklonila trnje. Rose je prinijela pupoljak licu, udišući blag i opojan ružin miris.
Mirišeš ljepše od ruže, rekao joj je one noći. I nježnija si od ruže, mila Rose. Ti si ruža bez trnja.
Bojim se za tebe, Rose. Čime ćeš se zaštiti, čime ćeš se odbraniti?
Rose nije shvatila kako je Morpheus pita - čime će se zaštiti od njega.
Ona mu je htjela reći kako se uz njega osjeća zaštićenom, kako u njegovom zagrljaju nestaju svi njezini strahovi, kako njegovi poljupci tjeraju sve tuge. Željela mu je reći kako ga voli, željela je izreći te riječi kojih se oduvijek bojala.
No riječi im nisu bile potrebne, sve je i bez riječi bilo izgovoreno, sve je među njima i bez riječi bilo izrečeno. I poslije, zagrljeni i još uvijek priljubljeni jedno uz drugo, nisu ništa govorili. Prožimao ih je, oboje, lijepi osjećaj ispunjenja. Tijela su im još treperila, oslobođena grča, bola i težine, duše su im još lebdjele u divnoj usklađenosti. Žestina koja ih je ponijela, sada se pretočila u nježnost.
Sjećala se kako joj je ljubio dlanove i prislanjao ih uz svoje lice. Još je pod jagodicama prstiju osjećala Morpheusove kapke, liniju nosa, obrise usana. Poljupci koje su tada razmjenjivali bili su ovlašni, nježni. Rose se skutrila u Morpheusovu krilu, u njegovu zagrljaju, grijala ju je njegova toplina. Osjećajući njegov topao dah na potiljku, na vratu i u kosi, utonula je u san.
A ujutro se probudila sama, u svojoj kući, u svojoj postelji prekrivenoj ružinim laticama.
Ti si ruža bez trnja, rekao joj je. A Rose je znala kako se mora oboružati trnjem, oštrim trnjem koje će Morpheus osjetiti, kada mu bude rekla svoju drugu želju. Morat će skupiti sve svoje snage da tu želju izrekne, morat će je izreći na javi. Bude li ponovo otišla k Morpheusu, u njegov svijet snova, ta će želja opet ostati neizrečena. Rose je znala, ovoga puta Morpheus će morati doći k njoj.
....
Čitave je te večeri Rose osjećala neobičan nemir.
Hodala je po kući, dodirujući i premještajući predmete. Svjetiljke su diskretno osvjetljavale prostor, na ekranu računala titrao je Rosein wallpaper sa slikom ruža. Ruže, koje je toga poslijepodneva kupila u obližnjoj cvjećarnici i brižljivo zamotane u više slojeva papira donijela kući, sada su se polako otvarale na toplini a njihov se nježni miris širio prostorom. Rose je slušala sjetni Shopenov nocturno. Već se otuširala i presvukla u crnu svilenu pidžamu koju je dobila od sestre kao rođendanski dar. Svježe oprana kosa sjajila joj se i kovrčala oko lica. Rose se zagledala u svoj odraz u velikom zrcalu. Obrazi su joj se zarumenili od uzbuđenja a oči blistale. Što to iščekujem večeras? upitala se Rose. Pred njom je bila samo mirna, osamljenička večer koju je planirala provesti u čitanju i slušanju glazbe.
Pokušala se smiriti, sjesti. No, nije mogla ni sjediti ni čitati. Ustajala je i hodala nemirno po sobi, odlazeći svaki čas u predsoblje. Odmaknula bi zavjesu s prozora i gledala u vrt. Oko vrtne svjetiljke opet su se počele rojiti pahulje. S ulice nisu dopirali nikakvi zvukovi, čitav je grad utonuo u zimski san. Večer se pretvorila u noć, a noćni su se sati nizali jedan za drugim. Rosein je nemir rastao. Sve je češće prilazila prozoru, gledajući u noć i osluškujući.
U jedan sat nakon ponoći, Rose je otvorila vrata prema vrtu i počela opet dozivati svojeg mačka Lucifera. Lucifer je te večeri odlučio krenuti u noćnu skitnju iz koje se još nije vratio. Rose je uvjeravala samu sebe kako ne može zaspati jer je njezin ljubimac još uvijek vani. Nije željela da Lucifer cijelu noć provede na hladnoći.
Lucifere, Lucifere! pozvala je Rose poluglasno.
Glas joj je u taj kasni noćni sat odjeknuo zamrznutim vrtom. Živica u dnu vrta zatresla se. Veliki je crni mačak prošao kroz procjep u živici i polako krenuo prema ulaznim vratima. Oči su mu u blistale u mraku, crno mu je krzno bilo posuto snježnim zvjezdicama a na brkove mu se nahvatalo inje. Prišao je vratima i pogledao u Rose. Oči su mu bile – tamnomodre!
Morpheuse, prošaptala je Rose.
Mačja se prilika počela preobražavati i rasti. I uskoro je pred Rose, na dva koraka od njezina praga, stajao Morpheus. Lice mu je bilo u sjeni. Rose je iskoračila van, na snijeg. Iako je na sebi imala samo tanku svilenu pidžamu, nije osjećala hladnoću. Stajali su tako, licem u lice, Rose i Morpheus, ne govoreći ništa, ne dodirujući se. A onda je Rose pružila ruku i uvela Morpheusa u kuću.
Zakoračili su u predsoblje. Ulazna vrata za njima još nisu niti zalupila a Rose je već bila u njegovu zagrljaju. Nije znala čije to srce kuca tako glasno, njezino ili Morpheusovo.Kucalo je sve glasnije, sve brže i treperilo u Roseinim grudima, tijesno priljubljenima uz Morpheusa. Rose se prvo prepustila Morpheusovu poljupcu, a onda je prislonila dlanove o Morpheusova prsa, jedva se uspjevajući oteti.
Nemoj sada ti stojati na mojem pragu, rekla je.
Držeći Morpheusa za ruku, povela ga je u sobu. Topla je svjetlost noćne svjetiljke osvijetlila Morpheusovo lice, njegove tamnomodre oči gledale su u Rose. Njegov ju je pogled obuhvaćao i dodirivao, susrećući se s njezinim. Ogledavajući se u Morpheusovu pogledu, Rose se osjetila mladom, lijepom i željenom. Pred tim pogledom koji je pamtio vječnost, ona je ponovo bila uzdrhtala djevojčica.
Uzdahnula je i rekla: Dobro mi došao, Morpheuse.
Osmijeh je ozario Morpheusovo lice, oštre su mu se crte ublažile u tomu osmijehu, a tamnomodre oči zablistale.
Primaš li mačju skitnicu pod svoj krov, Rose? upitao je, osvrćući se po sobi. Kako je kod tebe lijepo, svjetlo i toplo, Rose. Primaš li me zaista u tu svoju toplinu i svjetlost?
Dođi, rekla je Rose. Sjedni do mene, ugrij se.
Napunila je konjakom veliku bokastu čašu i pružila je Morpheusu. Otpio je gutljaj i čašu odložio na stol. Prošao je Roseinom sobom, pomirisao ruže u vazi i dodirnuo im latice, zavirio u knjigu koju je otvorena ležala na Roseinu krevetu. Bulgakov: Majstor i Margarita.
Margarita, rekao je ... lijep cvijet, no, nije dorastao ruži ... A ja sam daleko od Majstora, nije me vrijedno slijediti ...
Čekala si me, Rose ... i ja sam došao.
Volim te, Morpheuse. Čekala sam te i nadala ti se. Ne mogu više podnositi tu razdvojenost. Ne mogu više živjeti samo od susreta do susreta... Rosei je glas zadrhtao, pretvarajući se u jecaj.
Rose, ne plači, ne mogu to podnijeti. I ja osjećam kako više ne mogu postojati dok smo razdvojeni, no, što nam drugo preostaje? Samo rijetki susreti i dugi rastanci.
Sve je protiv nas.
Ruža cvjeta samo na suncu, Rose, a ja sam bog noći i snova. Za mene nema mjesta u tvojoj javi, a ti ne možeš živjeti u mojoj tami. Možemo se susretati samo kad nam se sudbina smiluje pa se naša dva svijeta na trenutak dotaknu ... dok ona milostivo okrene glavu.
Rose je gledala Morpheusa. Usne su mu se grčile, a obrve spajale. Bio je blijed, ogorčen i nesretan, nije ga mogla gledati takvoga. Prišla je i zagrlila ga.
Nemoj, Rose. Bit će nam još teže rastati se. Jer, rastati se moramo.
Ti moraš živjeti, Rose. Ne želim da živiš samo od susreta do susreta sa mnom, koji te nisam vrijedan ... Sad znam, nisam ti smio prići... no, nisam mogao ostati sam u vječnoj tami, u vječnoj hladnoći ... morao sam se makar načas ogrijati na tvome svjetlu. Ti si moja svjetlost, Rose.
...
Rekla si da me voliš.
Sad, kada to znam, sad mogu otići. Mogu natrag u tamu, znajući da si me voljela.
Roseino se srce cijepalo, oštar bol u prsima u grču joj se dizao do grla. S mukom je progutala tu bol koja ju je gušila i rekla:
Varaš se ako misliš da ću te pustiti. Nikamo ti ne ideš, Morpheuse.
Bar ne dok mi ne ispuniš preostale želje. Dok te obvezuje to obećanje, u mojoj si vlasti.
Ja sam zauvijek u tvojoj vlasti, gospodarice, rekao je Morpheus i duboko se naklonio pred Rose. Zapovijedaj!
Rekao si kako želiš svjetlosti i topline. Rekao si kako ti je dosta vječne tame.
Želim da dođeš k meni, želim da nas obasja i ugrije ista svjetlost. Želim ti pomoći, Morpheuse, da iskoračiš iz tame.
Rose je govorila užurbano, ne dozvoljavajući Morpheusu da je prekine. Stavila mu je prste na usne, zatvarajući ih.
Poslušaj me!
Da bih ti mogla pomoći, ja moram ući u tvoju tamu, moram pogledati u tvoju vječnost ... moram se suočiti s onim što si kroz vječnost činio. Moraš mi pokazati, Morpheuse. I ono što bi želio sakriti ... i ono što bi želio zaboraviti ... ono čega se i sam groziš ... čega se i sam sramiš.
Tek kad sve to budem vidjela, Morpheuse, moći ću izreći i treću želju.
Možda ću tada, tom trećom i posljednjom željom, moći poželjeti iskupljenje. Tvoje iskupljenje, Morpheuse ... a tvoje će iskupljenje biti i moje....
Morpheus je problijedio i zgrčio se, slušajući Roseinu drugu želju. Pokrio je lice rukama.
Ramena su mu se grčila, ruke tresle.
Sve ... sve drugo što poželiš, Rose.
Sve drugo ... samo to ne!
Zavladala je šutnja. Morpheus se grčio i tresao, a Rose je stajala kao okamenjena, čekala je. Morpheus je konačno spustio ruke s lica, samrtno blijedoga. Dugo je gledao u Rose, no ona nije ustuknula, nije spustila pogled. Njihove su se volje sukobile i borile. Na kraju je Morpheus poniknuo pogledom.
Učinit ću to što tražiš, Rose, prošaptao je tiho.
... Ispunit ću ti i drugu želju. Učinit ću ono što sam obećao, iako znam da time potpisujem svoju smrtnu presudu.
...
Bojim se, Rose, da ćeš, kad pogledaš u moju tamu, zaželjeti da me više nikada ne vidiš.
Bojim se, Rose, da ćeš shvatiti kako za mene nema iskupljenja.
Najviše se od svega bojim, uvesti tebe u svoj mrak. Tvoja svjetlost tako jarko blista, Rose. A moja je tama crna i prljava, ne želim da njome hodiš.
A ja se ne bojim, Morpheuse, odgovorila je Rose. Držat ćemo se za ruke, dok kročimo tamom.
Nećeš više biti sam ...ni ja više nikada neću biti sama......
Rekao si kako sam ruža bez trnja. A sad vidiš kako i Rose ima trnje. Uhvati se za tu trnovitu ružu, Morpheuse. Nema iskupljenja bez bola, nema ruže bez trnja. Samo se po trnovitoj vitici, bosih i krvavih stopala, možemo popeti zajedno ... do zvijezda, Morpheuse.
Ja sam spremna, a ti?
Rose je držala svojeg crnog mačka Lucifera u krilu i slušala kako mu u grlu treperi onaj neobičan, titrajući zvuk koji svjedoči o ugodi. Lucifer je glasno preo i ritmički širio i stiskao prste na šapama. Pandže su mu bile uvučene, a jastučići prstiju meki i baršunasti. Crna mu se dlaka sjajila i bila ugodna pod Roseinom rukom koja ga nije prestajala gladiti.
Rose je sjedila kraj prozora, držeći Lucifera u krilu i gledajući let pahulja. Snijeg je padao već danima, ne prestajući. Svijet je postao nestvarno čist i bijel. Duboki je snijeg utišao sve zvukove, ublažio svjetlost.
Snijega je napadalo toliko da je zaustavio promet. Škole su prestale raditi, a institucije koje nisu bile neophodne za funkcioniranje grada bile su zatvorene. Ralice su danonoćno raskrčivale glavne gradske ulice, a one male, poput Roseine, bile su prepuštene same sebi. Stanovnici su se pokušavali boriti sa sve višljim naslagama snijega. Duž kuća su bili probijeni uski prolazi, a snijeg odbačen ustranu bio je tako visok da Rose više nije vidjela kuće na susjednoj strani ulice.
Rose je uz pomoć svoje obitelji popunila svoje zalihe, pa nije imala potrebe izlaziti. Samo bi više puta dnevno navukla debelu prošivenu jaknu, čizme i rukavice i čistila snijeg. Suh i sipak, snijeg je lijepo iskrio i uporno padao, padao. Rose bi podigla lice prema sivom nebu i zatvorila oči. Osjećala je kako joj sitne, iskričave pahulje padaju po obrazima i očnim kapcima. Potom bi se vraćala u toplu kuću i dugo vremena provodila sjedeći uz prozor. Čim bi sjela, Lucifer bi joj se smjestio u krilo, preo i drijemao. Rosei je godilo Luciferovo tiho društvo. Češkala bi ga iza uha i gladila.
Rose je bila opčinjena tim rojevima snježnih pahulja što su se spuštale s neba promjenjivim ritmom. Čas toliko guste da su zamračivale vidik, čas svedene na spori let rijetkih snježnih zvjezdica. Rose nije razmišljala, Rose je osjećala i sjećala se. To nisu bila sjećanja na riječi i događaje. Nije bilo ničeg suvislog i racionalnog u tim sjećanjima. To čak i nisu bila sjećanja, već odjeci dodira i emocija. Rose nije željela narušiti te osjećaje, nije ih htjela oslabiti razmišljanjem i analiziranjem. Rose se, gledajući snježne leptirice, prepustila toj lijepoj jeci.
Odsjaj plamena u Morpheusovim tamnomodrim očima.
Morpheusovo lice, ublaženo i preobraženo.
Morpheusov pogled koji je potpuno prožima, u kojem se gube sve brige, svi strahovi, sve strepnje.
Rose nije mislila o prošlosti, Rose nije mislila o budućnosti.
Rose nije razmišljala, osjećala je. Rose je bila sretna i osjećala se ispunjenom. Kao da su se sitni djelići slagalice slili i stopili u lijepu cjelinu. Rose se osjećala upotpunjenom, potpunom.
Znala je da to osjećanje ne može potrajati. Znala je da snijeg ne može padati dovijeka. No, sada je Rose uživala u tom novom osjećaju cjelovitosti.
A srebrne su zvjezdice i dalje uporno padale s visina kao da nikada neće prestati.
Baš mi nekako idu zajedno.
Lijepi, čisti, anđeoski glasovi poljskih slavuja i anđelki, porcelanski.
Lladro porcelan
A, evo i jednog od mojih anđelaka.
Jučer je bila sv. Luca, jeste li posijali žito?
Ovo je za lanjski Božić posijala moja sestrica Ančica.
Običaj sijanja žita ima predkršćansko podrijetlo.
U antičkoj Grčkoj žito su sijali u počast Adonisu. To su nazivali "Adonisovim vrtićima".
Adonis je bio bog obnavljanja i pripadao je ženskom kultu, a njegovi su vrtići simbolizirali plodnost i rast. Obično su bili posijani u plitkim srebrnim posudama, a uz žito, u ove su vrtiće sijali i različite začinske trave.
Meni se dopada skandinavski način slavljenja sv. Lucije, kraljice svjetlosti.
Mlade djevojke, u bjelini, okrunjene svijećama, obilaze kuće, čestitajući sv. Luciju. Ukućani uzimaju Lucijin plamen i njime pale ognjište.
Svako selo, svake godine, bira svoju Luciju, među stasalim djevojkama. A djevojčice toga dana na plotovima i kućnim vratima ispisuju ime Lucija, kao znak da u toj kući raste djevojka.
13. decembra, na sv. Luciju, djevojke ustaju prve, pale vatru i spremaju doručak za ukućane. Obično se za doručak služi pecivo i medenjaci.
U Švedskoj na taj dan u različitim institucijama i tvrtkama žene serviraju užinu, a uvijek se nađe onih koje to žele učiniti odjevene kao lucije.
Svake se godine organiziraju natjecanja na kojima se bira najljepša Lucija. Ona se obično okruni prve nedjelje adventa, kad se na gradskim trgovima podižu velika božićna drvca.
Sv. Lucija, kao kraljica svjetlosti, zaštitnica je vida.
Obično je prikazuju kako drži oči na pladnju, jer su joj, prema legendi, iskopali oči zbog njezina izbora kršćanstva.
Kad sam ja bila sasvim mala djevojčica, na sv. Luciju bi se neki djeda iz naše ulice zamaskirao u baba Lucu, ogrnuvši se bijelom plahtom.
Nosio bi žar u posudi i djecu pitao jesu li bila dobra. Ponekad bi to pitao samo djevojčice.
Svi smo se bojali baba Luce.
Osjećala se poput ptice, u tom trenu, dok joj je nestajalo tla pod nogama.
To nije bio skok nego let.
Preko dubokog ponora između jave i sna, prenijela ju je opet snaga Morpheusove želje. No ovoga je puta Rose ponor preletjela i na krilima vlastite želje. I dok je u tomu kratkom, no beskrajnom trenutku, letjela preko crnog ambisa, Rose je bila svjesna prijeteće dubine koja je pod njom zjapila. Nije zadrhtala od straha, iako se bojala visine i dubine. Ne, nije joj tijelo zadrhtalo od straha. Drugi su drhtaji prolazili Roseinim tijelom dok je preko beskraja letjela Morpheusu u zagrljaj.
Poletjela je i preletjela preko crne praznine. Stopala joj nisu niti dotakla Morpheusov prag. Uletjela je u Morpheusov zagrljaj. Obujmio ju je rukama. Tijela su im se priljubila jedno uz drugo, savršeno se uklapajući . Rose nije nikada prije tako potpuno, bezrezervno nekoga dodirivala. Cijelim tijelom, od vrhova nožnih prstiju do čela. Rose je osjetila kako joj je cijelo tijelo, cijelo biće stvoreno upravo za Morpheusa.
Usne su im se spojile u poljupcu. Morpheus je gutao njezin dah, jezikom je pratio liniju njezine gornje usne. Duboki je Morpheusov poljubac Rose osjetila duboko u sebi, ustreptalo se čudeći kako može tako intenzivno osjetiti njegov dodir i tamo gdje nije dodirivana. Rose je sada stajala na vrhovima prstiju dok se Morpheus prema njoj saginjao, privlačeći je k sebi. Nije osjećala hladnoću snijega na bosim stopalima, nije osjećala mraz na ramenima s kojih je pao svileni ogrtač.
Rose se ovoga puta pripremila. Rose je ovoga puta krenula u susret Morpheusu potpuno promišljeno. Rose ovoga puta nije bila u praktičnoj tamnoplavoj kućnoj haljini i pamučnoj pidžami. Rose je tako ženski dirljivo ovoga puta obukla svilenu spavaćicu s tankim bretalama i ogrnula svileni ogrtač. Ovoga je puta Rose pri kupovini odmah posegnula za onim pravim, gurajući u stranu bijele i svijetlo plave. Rose se smijala samoj sebi dok joj je njezin novi, svileni ogrtač u boji tamnocrvene ruže klizio niz ramena i padao u snijeg.
Rose je zabacila glavu otkrivajući vrat Morpheusovim poljupcima. Osjetila je kako joj bilo kuca ritmom tih poljubaca koji su gladno jurili duž njezina grla, spuštajući se prema grudima. Bretela tamnocrvene svilene spavaćice kliznula je niz Roseino rame, otkrivajući bradavicu crvenu poput svile njezine spavaćice. Rose je osjetila kako joj bradavica bubri poput zrele tamnocrvene trešnje, slatke u Morpheusovim ustima.
Snijeg je ponovo počeo padati. Pljusak srebrnih pahulja spustio se na Rose i Morpheusa. Sirote su se snježne zvjezdice topile i isparavale na njihovoj vrućoj koži.
Rose, prošaptao je promuklo Morpheus. Smrznut ćeš se, Rose. Uđimo unutra.
Rose je bila daleko od smrzavanja. I njezin je šapat bio vruć i potmuo.
Uđimo, rekla je. Već predugo stojimo na pragu.
Sklopila mu je ruke oko vrata, dok ju je prenosio preko praga.
Lice je zarila Morpheusu u njedra. Crni se Morpheusov plašt raskrilio pa je mogla usnama dodirnuti Morpheusovu kožu.
Njegova je put bila vruća i mirisna pod Roseinim usnama. A ona je po njegovim grudima utiskivala poljupce koji su ostavljali rumene tragove. Vrhom je jezika ispisala vijugavu crtu po Morpheusovoj ključnoj kosti. Pa ponovo utisnula poljubac u lijepu udubinu gdje su mu se ključnjače spajale. Usne su joj krenule dalje, prateći liniju Morpheusova vrata, postajući svakim dodirom sve osjetljivije. Činilo joj se kako su se sve senzacije slile u tanku napetu sluzokožu njezinih usnica. I slatki su je trnci prošli kad je osjetila mjesto gdje na njegovu vratu počinje linija brade, koja je poput tamne sjene ublažavala Morpheusove oštre crte.
Usnama, a potom i nježnim ugrizom, obuhvatila je njegovu adamovu jabučicu, osjetivši kako se miče u gutljaju. A potom je osjetila i Morpheusov dah koji mu je, zajedno s dubokim udasima i izdasima, strujao dušnikom.
Tada su im se usne ponovo slile u poljupcu.
Morpheus je prenio Rose preko praga svoje spilje.
Vatra s otvorenog ognjišta toplo je osvjetljavala tamni prostor, a dim se penjao prema otvoru u stropu. Spilja je bila prostrana i gotovo prazna. U dnu je stajao veliki, nizak krevet od slonovače, prekriven bijelim krznom. Isto je takvo krzno prekrivalo pod pokraj ognjišta.
Na niskom je stoliću bila velika srebrna vaza, prepuna bijelih ruža a rumeni su rubovi ružinih latica blistali, ozareni titrajima plamena.
I Rose je shvatila. I Morpheus se pripremao.
I on je nju čekao. I on se nadao. I on je, baš kao i ona znao. Ne mogu više stajati na pragu. Moraju ući ili otići. Svatko svojim putem, svatko u svoj svijet.
No sad su bili tu, zajedno. Sreli su se tu gdje su se san i java dodirivali.
Rose je kročila u Morpheusov svijet. Na trenutak se upitala - kako bi bilo ... kako će biti ... kad jednom on dođe u njezin svijet, na javu.
No, sada je postojao samo taj trenutak.
U kojem je Morpheus ljubio njezin vrat.
U kojem su njegove usne pratile liniju njezina uha.
U kojem je vrh Morpheusova jezika na njezinu uhu, kao na morskoj školjki, svirao divnu melodiju, nalik huku morskih valova što se razbijaju o hridi.
Vjerojatno ste gledali mjuzikl Guslač na krovu.
Tevje, u meni najdražoj melodiji iz toga mjuzikla, pita svoju Goldu, s kojom je već izrodio djecu i proveo dobar dio životnoga vijeka:
Da l' me voliš?
U životu, koji nije mjuzikl, to pitanje, čini mi se, češće postavljaju golde.
Treba li postavljati to veliko pitanje?
Ili, možda već znamo odgovor, iako nismo pitale(i)?
I, zašto se bojimo toga pitanja?
Zašto je toga pitanja strah i tevje-e i golde?
Na ekranu Roseina računala, na fonu tamnomodrog noćnog neba, promicale su pahulje.
Padale su polako, kolebajući se u letu.
Oklijevajući su klizile modrilom neba, kao da žele produžiti svoj let. Ljuljale su se i njihale, klizeći i vijugajući. Sjetno su i polako tonule, a nove bi i nove slijedile njihov let. Sve gušće i gušće, polako i neminovno. A potom je neki tajanstveni vjetar protresao snježne oblake, tamo u visinama. Zastor pahulja postajao je sve gušći. Tada su nevidljive ruke zastor dramatično zatresle, prije no što su ga konačno raskrilile. Nebo je ostalo plavo i prazno. Posljednja je pahulja tiho pala, meko, poput perca bijele ptice. Rose je, kao hipnotizirana, pratila ples snježnih pahuljica. Ostala je nepomična, zureći u tamno modrilo u kojem se odražavalo bljedilo svježe napadalog, netaknutog snježnog pokrova.
Iskričavi je snježni pokrov prekrivao i ulaz Morpheusove spilje.
Makovi, isklesani na portalu spilje, plavo su blistali, prekriveni slojem leda. Morpheus je, ogrnut dugim crnim plaštem, ležao u snijegu. A crni mu je plašt bio prekriven snježnim zvjezdicama. Iskrile su i na čupercima Morpheusove duge crne kose. Lice je Morpheusu bilo bljeđe od snijega, a u izbledjelom modrilu njegovih očiju zrcalio se srebrni mjesec.
Morpheusov je pogled oživio i opet tamnomodro zaiskrio kad je susreo Rosein pogled.
Rose ... Rose. Došla si, Rose.
Dozivao sam te cijelu vječnost. U sebi, tiho, bez glasa. Sve je u meni bezglasno vrištalo, dozivajući tebe. Želio sam da me čuješ... nisam htio da me čuješ...
Trebala si ostati tamo, na javi. Ozdravljala si već, Rose. Već si se lijepo vraćala životu. Nisi se trebala vraćati, Rose!
Zašto si došla?
Ispunio si mi jednu želju, Morpheuse. A što je s ostale dvije? rekla je Rose. Podsjećaš me na mojeg mačka Lucifera, čiju si crnu kožu već više puta navlačio. Skriven, mašući repom, primamiš ptičicu. A onda nestaneš.
Rose je bila prividno mirna, no srce joj je načas zastalo, kad je ugledala Morpheusa. Zastalo je, a potom zatreptalo poput krila uplašene bijele ptice. Morpheus je bio tako plavičasto blijed, tako beznadno tužan. Rose je zaželjela zagrliti ga. Priviti se uz njega, obujmiti ga rukama i nogama ... zagrijati ga, utješiti. No, nije to pokazala. Gledala ga je strogo, netremice.
Morpheusove su se obrve nabrale, usne opustile. Zapanjeno je gledao u Rose.
Namjeravaš li me konačno pozvati u svoje dvore, Morpheuse ... rekla je. Ili ćeš me ostaviti da vječno stojim tu, na tvojem pragu?
Rose se nasmiješila. A Morpheusovo se lice ozarilo.
Oboje su prsnuli u smijeh.
Tada je Morpheus, iz svojeg tamnog snovitog svijeta, pružio ruku prema Rose, prema ekranu njezina računala. I Rose je pružila ruku, iz svoje jave.
Ruke su im se dotakle, prsti isprepleli, nad dubokim tamnim ponorom, tu gdje su se susretali java i san. Morpheus je pogladio Rosein dlan, a tada joj objema rukama čvrsto obujmio zapešće.
I Rose je, nošena Morpheusovom snagom i željom, opet preskočila ponor koji ih je dijelio. I opet je bila – na Morpheusovu pragu.
Nakon niza noći u kojima je Rose uspijevala rano zaspati, nakon niza noći dobroga sna, Roseina se nesanica vratila. Jedne je besane noći Rose napisala novi post. Tema je bila – usamljenost. Pošto je Rose svijet uglavnom doživljavala u slikama, prvo je potražila sliku.
Usamljenost.
Vrt pod snijegom ....usamljeno stablo u nepreglednoj ravnici ... jedna jedina bijela ruža u vazi ...žalosna pseća njuška, naslonjena na ogradu ... žal pustog otočića ... pješčane dine oblikovane pustinjskim vjetrom ...
Plava ženska silueta na prozoru ... Rose je izabrala upravo tu. Melanholični plavi tonovi, polumrak sobe, oskudno svjetlo koje dopire kroz prozor...
Žena na prozoru. Samuje, sanjari .... iščekuje?
Kad zimski suton zaplavi utihnuli svijet ... prije no što se pojavi prva zvijezda....
dok se još nisu probudili snovi ... ja samujem ...napisala je Rose. Gdje si tad, kad moja čežnja za tobom traga u pustoši? Suton je tamniji od tame ... U tami možeš osjetiti zamišljeni dodir ... na suncu možeš zaboraviti čežnju. U zimskom se sutonu moja samoća plavi ... srce mi se ledi ...tijelo koči ...
Gdje si, kad suton pada, a ja samujem?
Rose je ubacila sliku u blogeditor. Uredila je tekst – veličina normalan, bold, plava boja slova. Link na sliku.
Kliknula je na objavi a potom na – pogledaj blog.
Ekran računala se zaplavio.
No, umjesto slike žene na prozoru ... i Roseine usamljene jadikovke ... pojavio se drugačiji prizor.
Savršeni kristali snježnih pahulja plesali su na tamnomodroj podlozi zimskog sutona, prateći melodiju Rosei dragog Albinoniea. Adagio u G molu.
Stidljivost?
Socijalna fobija ...mana ili vrlina ....znak nesigurnosti ... ili veće "osjetljivosti"?
Nasljeđujemo li je ... ili je sami stvaramo?
A što bi to bio - opozit stidljivosti?
U jeziku cvijeća, stidljivost je - tamno crvena ruža.značenje cvijeća
... al' zima srcu govori još tiše.
Kad sniježi, a spušta se tama,
u pahuljama, tišina je sama ..
Osim ako se pahulje, kojim slučajem ne zovu - Suzy.
Pahulje u mojem vrtu ovoga decembra! Snimljene jutros.
Izgleda da nam preostaju jedino -staklene pahuljice.
Pravim pahuljama ni traga.
Danas, Osijek - oko 20 stupnjeva C.
Ludog li vremena!
A ja žudim za snijegom. Hoću bijeli, ušuškani božić.
I hladne noći kad' svak traži toplinu onog tko mu je drag.
Kad ti netko sve kaže bez riječi, grijući stopala što su ti se smrzla.
Rose je nastavljala sa svojim životom. Posao, obitelj, dnevne rutine ...
Rose se vratila blogu.
S vraćanjem životne radosti, vratila se i radost blogiranja.
Opet je pisala postove svakoga dana. No, i to je sada radila spontanije no ranije.
Pustila je da joj se dnevno, bez planiranja unaprijed, nude nove teme. A ideja joj nije manjkalo. Rose je voljela promatrati svijet oko sebe, prirodu i ljude. Rose je voljela književnost i bila je strastven čitatelj. Rose je bila zaokupljena slikarstvom, svijet je gledala u slikama, dosta je dobro poznavala klasično slikarstvo i neprestano je tragala za novim slikama i slikarima.
Rose je opet redovito posjećivala blogove svojih prijatelja.
S više je interesa čitala njihove postove. Manje ih je prosuđivala, bezrezervnije ih je prihvaćala. Više nije sebe, čak niti podsvjesno, smatrala boljom od drugih. S novom je osjetljivošću razumijevala njihove misli i osjećaje. Rose je sada komentirala njihove postove opuštenije. Nije više zazirala otvorenije iskazati vlastite misli i osjećanja.
Bilo joj je žao što perzefona nije ništa naučila iz svojeg strašnog iskustva.
No, sada Rose nije osuđivala perzefonu. Ona se divila perzefoninoj upornoj potrazi za srećom i ljubavlju. Perzefona je, nakon svega, imala tako malo razloga vjerovati u ljude, vjerovati u ljubav, u sreću, u pravednost sudbine. No, perzefona nije odustajala od potrage. Zar je onda bilo važno to što je sreću tražila na krivim mjestima?
Ne, Rose nije mogla osuđivati perzefonu. Rose nije mislila kako je uzalud ušla za perzefonom u tunel na čijem je kraju bilo blještavo, vječno svjetlo. Rose je bila sretna što je perzefoni mogla pružiti novu šansu.
Nastavila je svakodnevno komentirati perzefonine postove. Odgovarati na perzefonina pitanja. Naoko uzgred, pomenula bi u svojim postovima neku priču ili sliku za koju je pretpostavila da bi se mogla svidjeti perzefoni. Pa bi potom navela razgovor upravo na tu temu, ohrabrujući perzefonu da nešto kaže o svojem razumijevanju pročitanog, o svojem doživljaju.
Rose nije zaboravila Morpheusa.
Nije prestala čekati. Rose je osjećala kako će se opet sresti s njih.
Znala je kako im je susret suđen. Bez tog novog susreta ništa od onoga što se dogodilo među njima ne bi imalo smisla.
Rose je povremeno, na javi, intenzivno osjećala Morpheusovu prisutnost. Ponekad joj se činilo kako osjeća njegov dah na vratu, njegov pogled na svojem licu, usnama.
Nije bila sigurna šalje li joj Morpheus snove u kojima se njih dvoje dodiruju u tami.
Ni jednom u snu nije sinuo tračak svjetla koji bi osvijetlio Morpheusovo lice.
No Rose je znala kako se ne vara. Tako ju je mogao dodirivati, tako ju je mogao ljubiti, samo Morpheus. Tako je mogla dodirivati, tako je mogla ljubiti, samo Morpheusa.
Je li joj on dolazio u san?
Ili ga je ona sama u snu satkala ... svojim žudnjama, svojim željama, svojom nježnošću i strašću? Nije bila sigurna.
No bila je sigurna, kad se opet stvarno sretnu, tamo na mjestu mogućeg susreta ... na razmeđi jave i sna ... O, kako će ga tada stvarno ljubiti!
Znala je kako više neće biti zaziranja, ni straha, ni stida.
Bila je spremna na sve. S Morpheusom. S njime se više nije bojala ničega.
Znala je kako će sada znati ljubiti ga bolje ... ljubiti do kraja.
Još uvijek je znala da na tu ljubav nema pravo.
Morpheus se o nju ogriješio, no to mu je davno oprostila.
No, on se, slutila je, pa i znala, ogriješio o druge. On je kroz vječnost počinio mnoge ružne, strašne stvari. Rose mu je mogla oprostiti zlo što ga je učinio njoj, no znala je kako nema pravo opraštati mu i oprostiti ono zlo koje je činio drugima.
No, ipak ga je voljela. Znala je kako ne može drugačije.
Ona je čekala šansu novog susreta.
Rose je već znala kako će glasiti njezina sljedeća želja.
Rose je skupljala snagu – izreći tu, drugu želju. Nije znala hoće li je Morpheus moći ... hoće li htjeti ... ispuniti tu njezinu želju.
Jer, druga Roseina želja ticala se upravo Morpheusa.
Ignis, mila moja, dragocjena prijateljice, sretan Ti rođendan!
Čestitka zaboravne i nemarne Rusalke kasni.
Nadam se da ćeš je ipak primiti.
Želim ti svu sreću svijeta.
Budi uvijek voljena. Budi zdrava i sretna.
Nek' ti svi poduhvati uspiju, nek' ti se sve želje ostvare, mila moja.
Sretan, sretan, sretan Ti rođendan!
Rose se polako vraćala životu.
Stalno je, i nesvjesno, tragala za nekadašnjom Rose. Vjerovala je kako ta Rose još uvijek postoji. Tuga će se postepeno ublažiti, snaga se vratiti. Vremenom će joj poći za rukom - opet biti ona stara Rose. U tom naporu da se «rekonstruira», nije ni primjećivala kako, dok se obnavlja ona stara, niče i jedna nova Rose. Kao kad odraslo, uredno oblikovano stabalce ruže počinje puštati nove grane i izdanke.
Ono što nije primjećivala Rose, počeli su primjećivati drugi. Naravno, prvo njezini dragi, njezina obitelj koja ju je najbolje poznavala, a potom i ostali.
Roseine nekadašnje zatvorenosti i distanciranosti postupno je nestajalo.
Rose bi, svojoj sestri Hani, na njezino zaprepaštenje, ispričala san koji je upravo sanjala. San o rukama koje je dodiruju, o usnama koje je ljube. San u kojem ona dodiruje i ljubi, s istom strašću. Hana se još više zaprepastila kad ju je Rose upitala ima li još uvijek takve želje i takve strasti između Hane i Luke. Stara Rose nikada ne bi ispričala tako nešto, ne bi pitala nešto tako osobno.
Promjenu su, prije Roseinih kolega, primijetili studenti.
Rose je, predajući, sada sebi dopuštala opuštenije iskazivanje osobnog stava prema građi koju tumači. Rose je sada počela koristiti anegdotske primjere koji su je otkrivali i kao osobu a ne samo predavača. Rose je i do tada bila dobar predavač, no sad je činila korak do izvrsnog predavača, koji uz kredibilitet posjeduje i autentičnost. Rose je nekad bilo najviše stalo da predavanja slijede logiku teme, racionalno, bez digresija i gubitka vremena. Sada su u njenim predavanjima funkcionalne digresije otkrivale Roseino poznavanje drugih, srodnih područja, njezino nekonvencionalno razmišljanje i problematiziranje stvari. Predavanja su joj postala životnija i zanimljivija.
I u neformalnoj komunikaciji sa studentima Rose je sada bila izravnija i bliskija. Obavljajući konsultacije, našalila bi se na vlastiti i studentov račun. U šali, dobronamjerno, komentirala bi srca naljepljena na korice indeksa, novi «stajling» studentice, pomno njegovanu kozju bradicu mladoga studenta. Rose je koji puta sišla u studentski bife, u koji ranije nije zalazila, i popila kavu sa svojim studentima, u stanci između predavanja.
Jednoga je dana Rose izvukla iz ormara ružičastu bluzu koju je kupila prije dvije godine i obukla je samo jedanput. Rose je, prvi puta nakon desetak godina, opet kupila hlače od džinsa i počela ih nositi. Doduše, samo onih dana kada nije imala predavanja, onih dana kada je radila u svojem kabinetu na korigiranju studentskih seminarskih i diplomskih radova ili na nekom novom članku.
Kolegica s kojom je Rose dijelila kabinet začudila se kad je, jednoga prijepodneva, ušla i zatekla Rose u ružičastoj bluzi i džins hlačama kako, slušajući irske balade, radi na prijevodu nekog znanstvenog teksta.
Rose, s tobom se nešto događa, rekla je. Da se ti nisi ... slučajno ... zaljubila? Možda, možda ... odgovorila je Rose i nasmiješila se.
Rose je konačno i sama počela shvaćati kako ju je susret s Morpheusom promijenio.
I dalje je neprestano osjećala Morpheusovu prisutnost. Činilo joj se da na javi povremeno sluti njegov pogled.
Nadala se kako su snovi, koje je opet počela intenzivno sanjati, Morpheusovo djelo.
Snovi su je vodili u lijepe, fantastične predjele jezera, šuma i livada. U snu bi naga plivala u dubokoj plavozelenoj vodi nekog gorskog jezera, ne osjećajući hladnoću. U snu bi vodila ljubav, burno, vrelo i strastno. Treperila bi pod dodirima i otvarala se poput orošena cvijeta.
Lice njezina ljubavnika iz sna nikad joj nije bilo vidljivo. Jer, njihova su se tijela spajala u mrkloj tmini. Duboka je tama isključivala čitav svijet, sve senzacije osim dodira. A u tim dodirima nestajalo je vrijeme i micalo se tlo pod nogama. Rose se nadala snu u kojem će, kad na vrhuncu otvori oči, pri svjetlosti mjesečine ili svitanja, susresti tamnomodri pogled, od strasti zamagljen.
Rose je, poput ružina grma kojem su u jesen oštro orezali grane, u proljeće počela tjerati nove grančice na kojima su se već nazirali pupoljci budućih cvjetova.
Vani je još vladala zima, te godine neuobičajeno hladna i duga.
No, Rose je osjećala kako led puca. Proljeće je počinjalo za Rose. Njezina životna rijeka ubrzo će nastaviti teći snažnije, burnije. Čim led pukne, čim sante počnu ploviti prema moru.
Rose više nije bila zamrznuta ruža. Svi su to već primijetili.
A Rose? I ona je to počela primjećivati.
Nakon dugog vremena, Rose je opet bila na svome blogu.
Tamo ju je čekao Morpheusov post pod naslovom Ruža. Slika djevojke ovjenčane vijencem od ruža, tako slična Rosei, još uvijek je bila tamo. Bijele ruže ružičasta ruba nježno su blistale.
I kapljica krvi, na djevojčinu dlanu još je bila crvena.
Rose je počela čitati komentare koji su se nizali ispod Morpheusova posta. Posjetitelji, dakako, nisu mogli znati da post nije postavila Rose.
Novi su se posjetitelji uglavnom divili slici u postu.
Lijepa slika. Alma. Kakva divna slika. Znaš li ime slikara koji ju je nalikao? Dunjin cvijet. Slika je super. Cool blog. Posjeti moj. TonČIca. Prekrasna slika, šteta što nema podatka o autoru. Predrafaelist, čini mi se ? Proljetni vjetar.
Stari su posjetitelji također komentirali sliku, no i Rosein povratak u blogosferu.
Draga R. gdje si propala? Drago mi je što si se vratila. LAURA. R. je opet tu! Baš lijepo! VeSNA. Evo nam opet naše R. A slika ruže u ružama je prelijepa. Samo ti možeš pronaći takav dragulj od slike. Još kad bi nam samo otkrila slikara. BlackCAT. R. zašto ne odgovaraš na komentare? Javi se, imam divnih novosti! perzefona.
Rose je dugo sjedila nad komentarima. A onda odgovorila: Dragi moji, dugo me nije bilo. No, evo me opet. Hvala svima na dobrodošlici.
Rose se vratila u život i na svoj blog.
Slijedećeg je dana napisala post. Prvi nakon svega što joj se dogodilo.
Naslov posta bio je Zimsko jutro.
Po svojem običaju, Rose je nakon dužeg traganja po Netu pronašla niz slika za ilustraciju svojega posta.
Igor Grabar: Winter Morning.
Slabo poznati slikar. Zimski šumski pejzaž. Na granama drveća plavi se snijeg. Kose zrake zimskoga sunca, jutarnje niskog, osvjetljavaju sniježni pokrov. Šuma se budi.
Winter Morning. John Lacey.
Malo ulje s vidljivim namazima boje i potezima kista. Stabla, još uvijek pod lišćem, nadvijaju se nad hladnom vodom. Nebo se, nad vodom i stablima, počinje rumeniti. Sviće.
Yang Ming: Morning in Winter.
Vlati suhe trave izvedene kaligrafskim potezima. Siluete pataka, sivo plave. Jato mirno plovi hladnom vodom. Nebo je još uvijek plavo. Jutro se tek sluti.
Joseph Farquharson: A Winter's Morning.
Na rumenom nebu ocrtavaju se gole grane. Malo jato vrana slijeće na snijeg koji se počinje ružičasto cakliti od zraka izlazećeg sunca.
Rose je odabrala niz prizora zimskoga jutra. Slike koje su u njoj uspjele pokrenuti likovni doživljaj. Slike koje su budile emocije. Slike s atmosferom. Nije joj bilo presudno ime autora, ni likovna tehnika. Izabrala je slike koje su joj nešto govorile. Složila ih je u slideshow. Upisala nazive i linkove.
A potom je napisala kratak tekst: Zimske su noći tako duge, tako hladne. San u zimskoj noći nalik je smrti. Zimske vode kao da prestaju teći, okovane ledom. Pticama se krila koče od hladnoće, u beskrajnoj zimskoj noći.
O, kako je teško dočekati zimsko jutro! Kako je teško – opet poletjeti.
Rose je htjela kliknuti objavi post.
No, u svijesti joj je zatreperila jedna pomisao i počela se pretvarati su sliku.
Dugo je tražila dok je na Netu našla sliku koja je odgovarala toj slici u njezinoj svijesti: Zamrznuta ruža.
GODINE 1897, NA ADRESU NEW YORK SUNA, STIGLO JE PISMO KOJE JE POSLALA VIRGINIJA O'HANLON.
"Imam osam godina. Neki od mojih prijatelja kažu kako nema Djeda Mraza.
Tata mi je rekao da ako nešto izađe u Sunu, onda postoji.
Recite mi istinu - postoji li Djeda Mraz?"
TADAŠNJI UREDNIK FRANCIS P. CHURCH ODGOVORIO JE
U UVODNIKU
KOJI JE POSTAO JEDAN OD NAJSLAVNIJIH U POVIJESTI PISANOG NOVINARSTVA.
"Da, Virginia, Djeda Mraz postoji. (…) Hvala Bogu da postoji
i da će postojati zauvijek.
Tisuću godina od danas, Virginia,
pa još deset puta toliko,
on će činiti ono
što je srce djetinjstva."
Sasvim je svejedno kako ga zovemo.
Sveti Nikola, Djed Mraz, Djed Božićnjak, Sinterklaas, Pere Noel, Kris Kringl, Weinachtmann, Saint Nicolas ...
Nek' veseli djecu svijeta. Malu i veliku.
P. S.
Izgleda da sam ja bila zločesta.
Pa sam ove godine od Svetog Nikole dobila samo - šibe.
Sitni pokloni i šibe koje sam pozlatila, za moje drage.
A vi, kakvi ste bili? Noghty or Nice, dobri ili zločesti?
Što je vama donio Sv. Nikola?
Jel' morao povesti i Krampusa?
Ono što je Rose zatekla na svojem blogu, kada ga je konačno nakon blagdana otvorila, prevazišlo je sva njezina očekivanja.
Od Morpheusa nije bilo niti traga. Morpheus je uklonio sve svoje poruke. I link koji bi vodio do njega. No, Morpheus je ipak ostavio trag. Morpheus je napisao post, na Roseinu blogu.
Naslov posta bio je Ruža.
Ispod naslova portret djevojke s vijencem od ruža u kosi, bez atribucije autorstva, bez linka do stranice s koje je slika preuzeta. Djevojka na slici toliko je ličila Rosei da se Rose zaprepastila. Ona nikada nije pozirala za tu sliku. A slikar joj nije bio poznat. No to je, nesumnjivo bio vrhunski slikar. Kompozicija slike bila je savršena, boje bogate, no prigušene.
Rose je gledala lice na slici. Bilo je smireno i lijepo. Plavu kosu krasio je vijenac ruža. Djevojka na slici, toliko nalik na Rose, stajala je u vrtu, pod pergolom obraslom ružama, a raskošni cvat bijelih ruža, s ružičastim rubom latica, slijevao su se niz pergolu, poput kaskada. Vjenac u kosi djevojke bio je spleten od istih tih ruža, a jedan lijepi pupoljak bio je i u djevojčinoj ruci. Duga stapka, prepuna trnja. Na djevojčinu dlanu, na Roseinu dlanu, sjajila je sitna crvena kapljica. Dlan je krvario, razderan ružinim trnom.
Post se sastojao samo od naslova Ruža ... i slike. Čudesne slike koja je bila Rosein portret, za koji ona nikad nije pozirala.
A ispod slike nizali su se komentari.
Rosein je blog opet bio otvoren.
Posjetitelji su ga u buljucima posjećivali. Komentari su se nizali, unatrag mjesec dana. Bilo je tu Rosei nepoznatih, novih posjetitelja njezina bloga. No, i mnogo poznatih imena.
HERA i Venus-off- Millo ... veSNA i JESENkA ... karenjina i LAURA...
BlackCat! ..... i perzefona.
Rose je pročitala perzefonin komentar: Drago mi je što si se vratila, Rose.
Kliknula je na perzefonin link. Perzefonin najnoviji post bio je o njezinoj najnovijoj ljubavi.
Ne, nije bio HuanDon, već Casanova.
Ništa nismo naučile, draga moja perzefono, prošaptala je Rose, rezignirano.
I vratila se, ne komentirajući perzefonin post, na svoj blog.
Zagledala se u lice djevojke s ružinim vijencem. Morpheus, dakle, ipak postoji. Negdje na razmeđi jave i snova. Možda ćemo se tamo ponovo sresti, pomislila je Rose, gaseći računalo.
....
Rose se vratila u život.
Počela je raditi. Uzvraćala je posjete svojoj sestri i njezinoj obitelji.
Jednoga popodneva odvela je djevojčice, Helenu i Anju, svoje nećakinje, u kino. Odgledale su dinamičan SF. Pa su se potom častile kesten pireom u slastičarni, na obali rijeke. Djevojčice su čavrljale i lizale slatko vrnje sa žlica, a Rose je pijuckala vruću čokoladu, gledajući kroz prozor slastičarne. Obalom rijeke vukla se zimska izmaglica. Po utabanom snijegu, stope su vodile do obale.
Poslije su i one, sve tri, tragom tih stopa sišle do obale.
Rijeka je bila zamrznuta. Voda je ipak i dalje tekla pod debelim slojem leda. A Rose se osjećala upravo tako, kao ta smrznuta rijeka. Njezin je život opet nastavio teći. No, ledeni je pokrov još uvijek bio tu. I Rose se, kao i rijeka, nadala proljeću koje će je osloboditi leda.
No, proljeće je bilo još daleko, i za rijeku i za Rose.
Pravi biser.
Mila sivka, zelenooka. Moja draga prijateljica, gotovo petnaest godina.
Pogladila sam sivo krzno, sada bez sjaja.
Zamotala krhko mačje tjelešce u Magdicinu svilenu maramu, koju sam nakon njezine smrti čuvala u ladici.
Pokopala sam Perlu u vrtu, kraj klupice na kojoj je voljela sjediti.
Magdica, moja majčica, i Perlica, moja macica, obje sad sjede na klupici u Velikom vrtu.
Potaknuta Melodiusovim "Svjetovima u kiši". melodius.blog
Dancing in the rain,melodius?
Kiša ima toliko različitih ćudi - od naglog ljetnog pljuska koji liči na smak svijeta, nakon kojeg sine sunce ... do sitne, uporne, hladne i monotone jesenje kiše.
A tek kapi kiše na vodi - veliki kolobari prvih krupnih kapi, namreškana površina jezera i bara ...
Svaka kiša zvuči drugačije, svaka ima svoju pjesmu.
Poneka liči na plač ... i zvuči poput plača.
No ono što ja najviše volim kod ljetnih kiša je - žablji kreket koji kišu najavljuje.
Solo dionice žabaca, pa potom pripjev cijelog žabljeg kora!
Gatalinka, il' možda gatalinac, ljetos, na Rusalkinim ulaznim vratima.
Rose bi satima sjedila pred akvarijem i promatrala ples zlatnih ribica. I sama se osjećala kao zlatna ribica na dnu akvarija, skrivena u vodenom bilju.
Sve je manje snage bilo u Rose.
Jer, Rose je mnogo snage trošila na održavanje privida.
Nije bilo lako održati privid pred opreznim i ispitujućim pogledom Hane, Roseine sestre. A Hana je dolazila svakodnevno. Ona i Luka svratili bi, automobilom, načas, po povratku s posla.
Rose je pazila da je štogod ne oda. Pa je, prisiljavajući samu sebe, održavala stan urednim, iako joj do toga više nije bilo stalo. Ponekad bi, za sestrine oči, postavila stol kao da se upravo sprema ručati. Tanjur s jelom, koje neće pojesti.
Hana bi ponekad navratila i navečer, s Hektorom na povodcu, na njihovoj zajedničkoj večernjoj šetnji. Hektor i Lucifer bi se onjušili i zadirkivali se, prijateljski, trčeći iz sobe u predsoblje. Rose bi iz kutije izvukla neku pseću slasticu za Hektora, ranije kupljenu. Ponekad bi, namjerno, na fotelji ostavljala otvorenu knjigu, kako bi Hana povjerovala da je Rose opet počela čitati.
Rose je pomislila kako postaje dvolična i podmukla, no pred samom sobom se pravdala kako želi sestru poštedjeti brige.
A Hana je više puta osjetila poriv – ispričati Rosei o svojem snu. O tamnom neznacu koju ju je upozorio kako je Rose u smrtnoj opasnosti. Hana je već više puta zaustila da ispriča tu priču o neobičnom snu, no uvijek bi je nešto spriječilo u tomu.
...
Bila je već sredina decembra, bližio se Božić.
Zemlja je bila zamrznuta, nebo sivo. Ponekad bi proletjela rijetka snježna pahulja. Ujutro bi prozori bili prekriveni ledenim ružama. Rose bi dahom otopila kružni otvor i provirila van.
Inje je prekrilo grančice magnolije i okitilo vitice ruže penjačice. Na ogradi i ružinim grančicama živkalo je jato gladnih vrabaca. Rose je navukla debelu prošivenu jaknu i izašla u vrt. Na platformice malih kućica, obješenih na ogradu i metalnu rešetku na zidu, prosula je zrnje. Proso, konoplju, žito i suncokretovo sjeme. Nije još ni ušla natrag u kuću, a već bi vrapci, sjenice i pokoja grlica sletjeli i počeli zobati.
Rose bi ih promatrala gotovo cijelo prijepodne. I Lucifer bi, zvoneći zvoncem koje mu je bilo obješeno na ogrlicu, skočio na prozorsku dasku. Dok je promatrao ptičice, brkovi su mu podrthtavali, a iz grla se otimao prigušeni mijauk. Slasni zalogaji prolijetali su mu tako blizu, a nije ih mogao dohvatiti. Rose bi ga pogladila i rekla mu: Ti si se najeo Lucifere, pusti sad i sirotane neka jedu.
Rose je uspijevala obmanuti svoju obitelj, čak i pronicljivu sestru Hanu. Hana je počela vjerovati kako se Rose počinje oporavljati i vraćati životu. Sporo i teško, no ipak.
No, Rose nije uspjela obmanuti Lucifera. Lucifer je znao bolje. Svojim je životinjskim instiktima osjećao Roseinu tjeskobu. Postao je nerazdružni Rosein pratitelj. Rose više nije zatvarala rešetkasta vrata koja su razdvajala sobu od kuhinje. Lucifer je slobodno krstario cijelim stanom ... i svake noći spavao u Roseinu krevetu.
Osjećajući Roseinu tugu, Lucifer ju je nastojao utješiti. Trljao bi joj se o noge i tiho mijaukao. Satima bi sjedio na sivoplavom tepihu, gledajući pozorno Rosei u lice. Kada bi ga ona uzela u krilo, nježno bi joj šapom dodirivao obraze. Oštre bi kandže oprezno uvukao u jastučiće svojih prstiju, kako je ne bi ogrebao. Lucifer je volio glađenje, češkanje i češljanje. Rose bi četkom koju je kupila u pet shopu četkala Luciferovo sjajno crno krzno. Lucifer se udebljao i narastao do zadivljujuće veličine. Zelene su mu oči blistale, a krzno se sjajilo. Kada bi ga Rose pustila van, sjeo bi na vrtnu ogradicu i izazivao divljenje susjeda i prolaznika. No nakon kratkog krstarenja vrtom, vratio bi se do ulazih vrata. Mijaukao bi i skakao na kvaku, tražeći da ga Rose pusti unutra. Lucifer je neprestano hodao za Rose, ne ispuštajući je iz vida. Jedino što je Rose obavljala svakodnevno, na vrijeme, bila je briga o Luciferu, akvariju sa zlatnim ribicama i ptičicama u vrtu. A Lucifer je privremeno, prestao proganjati ptičice i svu svoju pozornost usmjerio na Rose.
.
Rose, koja je ranije patila od nesanice, sada je mnogo spavala. Ponekad bi zaspala sjedeći u svojoj crvenoj fotelji, pred ekranom ugašenog računala. Gledala bi sliku s makovima. No slika je mirovala, makovi kao da su poblijedili, više se nisu žarili. I Rose bi neprimjetno utonula u drijemež, s Luciferom u krilu. Navečer ne bi uključivala televizor. Legla bi rano i brzo pala u polusan, a potom u duboki san. No, Rosein je san bio bez snova
A onda je jedne noći, sredinom decembra, Rose je opet počela sanjati.
32. Rose ponovo sanja
U snu je bilo zimsko jutro.
Sunce se tek pomaljalo, rumeno, zakriveno ledenom maglicom. Inje je okitilo krošnje i grančice. Svijet je bio hladan, bijel i čist, uljujkan u savršenu tišinu. Rose je koračala kroz bijelu šumu, ostavljajući tragove na netaknutom snijegu. Bijele vitke breze grlile su se s uspravnim zelenim borovima.
Na rubovima šume, pod snijegom, crvenile su se bobice drenka i plodovi šipka na grmovima divljih ruža. Na proplanku je košuta kopitom raskopavala snijeg, tražeći čuperke trave. Jelen, raskošnih rogova, stajao je kraj nje i oprezno motrio. Rose se zaustavila na rubu proplanka, ne želeći prestrašiti taj šumski par.
Dok je košuta pasla, jelen ju je promatrao. Povremeno bi košuti onjušio bok i nježno je gurnuo njuškom. Rose je pomakla grančicu stabla iza kojeg je stajala, kako bi bolje vidjela taj lijepi prizor. S grančice se otkinuo grumen snijega i bezšumno pao na tlo.
No, jelen je čuo taj bezšumni šum. Podigao je glavu i pogledao u Rose. Pogledao ju je velikim smeđim, vlažnim očima, ljudskim pogledom. Nije se uplašio, nije potrčao, zajedno s košutom.
Dok je košuta mirno nastavila pasti, jelen je prišao Rosei. Ona mu je pružila dlan u kojem je držala nekoliko crvenih drenaka. Jelen je onjušio crvene plodove i velikim, hrapavim jezikom liznuo Rosein dlan.
Rose se probudila. Kroz prozor je dopirala oskudna svjetlost zimskoga jutra. A Rose je još uvijek osjećala čaroliju sniježne šume. I dodir jelenova jezika na svome dlanu.
....
U snu je bilo zimsko veče.
Ulične su svjetiljke bacale rumeni krug na plavičasti snijeg. Rijetke su pahulje tiho, iskreći, padale na tlo. U prozorima su svijetlili svjećnjaci, a na ulaznim vratima kuća zelenjeli su se božićni vjenčići okićeni crvenim trakama.
Adeste, fideles, laeti triumphantes:
Venite, venite in Bethlehem:
Natum videte Regem angelorum.
Venite adoremus.
Venite adoremus.
Venite adoremus Dominum…
Grupica djece u šarenoj zimskoj odjeći, išla je od vrata do vrata, pjevajući. Njihovi su zvonki glasovi odjekivali snježnom ulicom. Rose je, s košaricom punom slatkiša i voća, stajala na svojem ulazu i čekala taj zbor uličnih pjevača, da joj priđe.
Tiha noć, sveta noć!
Ponoć je, spava sve,
samo Marija s Josipom bdi,
divno Djetešce pred njima spi,
rajski resi ga mir,
rajski resi ga mir.
Silent night, holy night
All is calm, all is bright
Round yon Virgin Mother and Child
Holy Infant so tender and mild
Sleep in heavenly peace
Sleep in heavenly peace ...
Rose je gledala kako joj prilaze, pjevajući. Rumeni okrugli obrazi, nosići pocrvenjeli od zime. Oči sjaje od radosti, dok pjevaju, pjevaju.
Melodija tako nježna, tako draga.
Rose je sklopila oči i slušala drage, davno utihnule glasove kako pjevaju. Bakin i majčin glas. Rose je stajala pod božićnim drvcem u svjetoloplavoj noćnoj košuljici i slušala baku i mamu kako joj pjevaju božićnu pjesmu. Dječje se Roseino lice ozarilo od radosti, oči su joj zablistale.
Upravo takve blistave dječje oči gledale su Rose, u snu. Crnokosi se dječak izdvojio iz zbora. Stupio je korak naprijed i počeo pjevati, samo za Rose.
Tiha noć, sveta noć!
Pjesmica anđelska
miljem otajnim napunja zrak,
bajna svjetlost rasvjetljuje mrak,
kraj pretvara u raj,
kraj pretvara u raj!
Dok su joj niz obraze klizile tople i slane suze, Rose je osjetila kako joj se srce ugrijalo. Osjetila kako se iglice leda, koje su joj okovale srce, otapaju. I slušala je, mokrih obraza, pjesmu koju je sad pjevao, radosno i zanosno, cijeli mali dječji zbor:
Adeste fideles,
laeti triumphantes,
Venite, venite in Bethlehem!
Natum videte,
Regem angelorum
Venite adoremus,
Venite adoremus,
Venite adoremus
Dominum.
P. S.
Noćašnji nastavak priče o Rose moj je poklon.
Svima vama, koji priču čitate.
Svima koji su mi dragi.
Poklon Rosei .... i meni samoj.
Počelo je razdoblje veselog iščekivanja. Bilo nam svima na radost.
Morpheus je čitavo vrijeme promatrao Rose, u snu i na javi.
Promatrao ju je, ne pokazujući se. Morpheus je odlučio po prvi puta ne misliti o sebi. O svojoj moći, svojoj zabavi, svome zadovoljstvu. Morpheus je po prvi puta mislio o nekomu drugomu. O Rose.
Zahvaljujući Rose, počeo je drugačije misliti o ljudima, koje je do tada uglavnom prezirao. Ljudi mu se više nisu činili slabima, beznačajnima, pogodnima samo za igračke bogova. Sada je shvatio i zašto je Rose željela spasiti perzefonu. Ni perzefona nije bila bezvrijedna, ako ju je Rose smatrala vrijednom spasenja. Morpheus je, i ne znajući, izgubio nešto od svoje božanstvenosti. Morpheus je upravo dobio nešto ljudskosti. No, još nije bio toga svjestan.
Danonoćno je promatrao Rose, u bolnici ... a potom u Haninu stanu.
Mogao je osjetiti Roseine misli, njezinu tugu i osamljenost. Morpheus je bio sretan jer je Rose mislila o njemu. No, bio je nesretan zbog svega što je Rose morala pretrpjeti zbog njega, bio je tužan zbog njezine tuge. Morpheus više nije Rose samo želio, Morpheus je volio Rose. Nenavikao na to novo osjećanje koje ga je prožimalo, Morpheus nije prepoznavao sam sebe.
Nekada je samo vjerovao kako bi Rose mogla biti njegov spas, no sada je znao da ona to jeste.
Zbog nje se on opet osjetio živim. Nestalo je njegove ravnodušnosti, njegove dosade. Netko je po prvi puta ispunjavao njegove misli.
Rose. Rose ga je prvo ispunila željom i strašću, a zatim oživjela radošću i novom nježnošću. A sad je zbog Rose osjećao duboku tugu. I želio ju je još jače, više no ikada.
I Morpheus je s bolom odlučio.
Misliti o Rose a ne o sebi. Bio je spreman odreći se Rose, svojega spasenja. Bio je spreman na to da ga Rose smatra prevarantom, da ga prezire, da ga zamrzi. Bio je spreman i na najgore, na Rosein zaborav. Ako je time mogao kupiti Roseino ozdravljenje, Morpheus je bio spreman platiti cijenu.
No, kako je vrijeme odmicalo, pitao se – može li Rose platiti cijenu susreta s njime.
...
Rose je i dalje bolovala. Pomislila je kako bi je možda mogao izvući posao kojeg je voljela.
Jer Rose se, vrativši se kući, i dalje osjećala kao da je na dnu nekog dubokog bunara. Duboko dolje, na dnu gdje svjetlost jedva dopire. A zidovi su toga bunara vlažni, obrasli tamnozelenom mahovinom i skliski, skliski. Rose je znala kako se po njima ne može popeti ... no još je gore bilo što to nije niti željela. Rose je znala kako ne može početi raditi, kako ne može dobro obavljati svoj posao, kako ga uopće ne može obavljati.
Rose je njezin liječnik uputio specijalisti. Rose mu je škrto opisala svoja osjećanja, prešutjevši uzrok. I Rose je dobila «pilule sreće» koje su joj trebale podići tonus, pokrenuti je, izvući je iz depresije. No Rose je, stoga što nije vjerovala kako sreću može naći u piluli, svoju dnevnu dozu, uredno i u propisano vrijeme – bacala u WC školjku. Amyzol, prozac, sertalin, fevarin ... pilule sreće sretno bi otplovile kanalizacijom u rijeku, da usreće riječne ribe.
Rose vjerojatno i nije željela biti sretna. Ne bez Morpheusa.
Iako joj iz dana u dan nije bivalo bolje, iako je mislila kako se već odrekla svake nade, Rose je i dalje čekala. Rose je sve svoje preostale snage usmjerila na čekanje.
Morpheus je, ušavši u Hanin san, uspio, uz njezinu pomoć, spasiti Rose.
Hana je voljela svoju sestru. Stoga je smrtnica Hana imala moć veću od božanske. Moćni se bog snova Morpheus morao osloniti na moć ljudske, sestrinske ljubavi.
Iako je Rose bila starija sestra, uloge su se često zamijenjivale, pa je Hana brinula o Rose, bila često njezin glas razuma.Sada je Hana bila Rosein spas.
Morpheus se zarekao kako će od sada Hana sanjati samo lijepe snove. Jer Hana je spasila Rose koja je bila – Morpheusov san.
No, Rose se nije osjećala spašenom.
Hana joj nije ispričala svoj san, nije pominjala visoku tamnu priliku, ni ulogu toga neznanca u Roseinu spašavanju. Hana nije željela uznemiravati Rose, jer Hana se jako brinula zbog Roseina dugotrajnog i neuspješnog oporavka.
Prolazili su tjedni a Rosei se nije vraćala ni snaga, ni vedrina ni životna radost. Susret s Morpheusom, mjeseci borbe s njim i sa samom sobom, let u crvenoj fotelji, trenutci u kojima se borila s perzefonom u tunelu koji je vodio ka zasljepljujućoj svjetlosti .... Pa potom tama i teško buđenje ...
Rose je, probudivši se, očekivala da joj se Morpheus javi, barem u snu. No njeni su snovi bili bez snova. Pitala se zašto se Morpheus ne pojavljuje, što je s njim ... što je s njezine preostale dvije želje. Pitala se nije li je Morpheus napustio, kada je ušla u perzefonin san. Je li ona za Morpheusa bila samo kratkotrajno zanimljiva igračka? Je li se Morpheus vratio starim navikama i starim zabavama?
Je li Morpheus ..... uopće postojao?
Rose se počinjala pitati nisu li sve to bile halucinacije, nisu li to bili simptomi bolesti koja je napala njezino tijelo i njezin um. Rose je osjećala užasnu usamljenosti. Unatoč toploj brizi njezine obitelji, Rose se kočila od hladnoće koja ju je obuzimala. Imala je osjećaj kako joj krvotok staje, kako joj se stopala, šake i cijelo tijelo hlade. Osjećala se kao da je sunce zauvijek zašlo, kako je osuđena zauvijek živjeti u hladnoj i praznoj sjenci.
Roseina obitelj bila je sve zabrinutija i sve se više trudila oko Rose. Djevojčice su joj donosile lijepe sitnice. Nizale joj ogrlice od zrnja, crtale vesele crteže, pričale školske dogodovštine.
Sestra ju je pokušala nagovoriti da izađe van, dobro utopljena, i odvaži se na kratke šetnje.
Luka bi joj donosio svežnjeve novina i snopove DVD-a iz obližnje videoteke. No, Rose bi na sestrina nagovaranja samo odmahivala glavom, novine bi ostale nepročitane ai filmovi neodgledani. Čak bi i priče djevojčica Rose slušala s odsutnim osmijehom. Rose bi samo potapšala po baršunastoj glavi jazavčara Hekora kad bi joj on prišao, pogledao je svojim tužnim pogledom i gurnuo je vlažnom njuškom. Više joj nije pomagalo ni glađenje sjajnog crnog krzna njezina mačka Lucifera. A Lucifer se konačno sprijateljio s Hektorom, pa je danju zajedno s njim spavao na Haninoj strani bračnoga kreveta. Tek bi se navečer došunjao do Roseina kreveta i legao kraj nje, privivši joj se uz bok.
Rose je neprestano bila umorna, iako bi većinu dana prespavala snom bez snova. Noću bi dugo ležala budna, piljeći u tamu, bez misli i bez osjećaja. A ipak je osjećala kako je iz njezina života nestalo sunca, kako živi u nekoj dubokoj sjenci.
Rose se užasno bojala povratka kući. Bojala se kako na njenom blogu više nema linka do Morpheusa ... kako tamo više nema ni traga Morpheusu ... kako ga tamo nikada i nije bilo.
Mislila je kako se više ne može vratiti svojoj nekadašnjoj trezvenoj svakodnevici.
Rose bi najradije zauvijek ostala šćućurena pod sestrinom zaštitom, u toplom krilu sestrine obitelji. Rose nije htjela svoju sestru ni njezinu obitelji opteretiti vlastitom sjenkom. Bila je slaba, no još uvijek ponosna i nije željela nikomu biti na teret. Pogotovu ne onima koji su je voljeli.
Stoga je skupila snage i sestri rekla kako se vraća svojoj kući. Oduprla se svim sestrinim argumentima kako još nije dovoljno jaka.
I tako je Luka, Rosein šogor, ukrcao Roseine stvari u automobil. Rose je sjela na stražnje sjedište, a kraj nje je, protestirajući, zatvoren u putnoj košari, sjedio njezin crni mačak Lucifer. Vraćali su se kući.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta