Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je nastavljala sa svojim životom. Posao, obitelj, dnevne rutine ...
Rose se vratila blogu.
S vraćanjem životne radosti, vratila se i radost blogiranja.
Opet je pisala postove svakoga dana. No, i to je sada radila spontanije no ranije.
Pustila je da joj se dnevno, bez planiranja unaprijed, nude nove teme. A ideja joj nije manjkalo. Rose je voljela promatrati svijet oko sebe, prirodu i ljude. Rose je voljela književnost i bila je strastven čitatelj. Rose je bila zaokupljena slikarstvom, svijet je gledala u slikama, dosta je dobro poznavala klasično slikarstvo i neprestano je tragala za novim slikama i slikarima.
Rose je opet redovito posjećivala blogove svojih prijatelja.
S više je interesa čitala njihove postove. Manje ih je prosuđivala, bezrezervnije ih je prihvaćala. Više nije sebe, čak niti podsvjesno, smatrala boljom od drugih. S novom je osjetljivošću razumijevala njihove misli i osjećaje. Rose je sada komentirala njihove postove opuštenije. Nije više zazirala otvorenije iskazati vlastite misli i osjećanja.
Bilo joj je žao što perzefona nije ništa naučila iz svojeg strašnog iskustva.
No, sada Rose nije osuđivala perzefonu. Ona se divila perzefoninoj upornoj potrazi za srećom i ljubavlju. Perzefona je, nakon svega, imala tako malo razloga vjerovati u ljude, vjerovati u ljubav, u sreću, u pravednost sudbine. No, perzefona nije odustajala od potrage. Zar je onda bilo važno to što je sreću tražila na krivim mjestima?
Ne, Rose nije mogla osuđivati perzefonu. Rose nije mislila kako je uzalud ušla za perzefonom u tunel na čijem je kraju bilo blještavo, vječno svjetlo. Rose je bila sretna što je perzefoni mogla pružiti novu šansu.
Nastavila je svakodnevno komentirati perzefonine postove. Odgovarati na perzefonina pitanja. Naoko uzgred, pomenula bi u svojim postovima neku priču ili sliku za koju je pretpostavila da bi se mogla svidjeti perzefoni. Pa bi potom navela razgovor upravo na tu temu, ohrabrujući perzefonu da nešto kaže o svojem razumijevanju pročitanog, o svojem doživljaju.
Rose nije zaboravila Morpheusa.
Nije prestala čekati. Rose je osjećala kako će se opet sresti s njih.
Znala je kako im je susret suđen. Bez tog novog susreta ništa od onoga što se dogodilo među njima ne bi imalo smisla.
Rose je povremeno, na javi, intenzivno osjećala Morpheusovu prisutnost. Ponekad joj se činilo kako osjeća njegov dah na vratu, njegov pogled na svojem licu, usnama.
Nije bila sigurna šalje li joj Morpheus snove u kojima se njih dvoje dodiruju u tami.
Ni jednom u snu nije sinuo tračak svjetla koji bi osvijetlio Morpheusovo lice.
No Rose je znala kako se ne vara. Tako ju je mogao dodirivati, tako ju je mogao ljubiti, samo Morpheus. Tako je mogla dodirivati, tako je mogla ljubiti, samo Morpheusa.
Je li joj on dolazio u san?
Ili ga je ona sama u snu satkala ... svojim žudnjama, svojim željama, svojom nježnošću i strašću? Nije bila sigurna.
No bila je sigurna, kad se opet stvarno sretnu, tamo na mjestu mogućeg susreta ... na razmeđi jave i sna ... O, kako će ga tada stvarno ljubiti!
Znala je kako više neće biti zaziranja, ni straha, ni stida.
Bila je spremna na sve. S Morpheusom. S njime se više nije bojala ničega.
Znala je kako će sada znati ljubiti ga bolje ... ljubiti do kraja.
Još uvijek je znala da na tu ljubav nema pravo.
Morpheus se o nju ogriješio, no to mu je davno oprostila.
No, on se, slutila je, pa i znala, ogriješio o druge. On je kroz vječnost počinio mnoge ružne, strašne stvari. Rose mu je mogla oprostiti zlo što ga je učinio njoj, no znala je kako nema pravo opraštati mu i oprostiti ono zlo koje je činio drugima.
No, ipak ga je voljela. Znala je kako ne može drugačije.
Ona je čekala šansu novog susreta.
Rose je već znala kako će glasiti njezina sljedeća želja.
Rose je skupljala snagu – izreći tu, drugu želju. Nije znala hoće li je Morpheus moći ... hoće li htjeti ... ispuniti tu njezinu želju.
Jer, druga Roseina želja ticala se upravo Morpheusa.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
