Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.01.2007., srijeda
Jučer i sutra? Danas, danas!
|
- 15:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #
30.01.2007., utorak
jump!
van halen - jump |
- 23:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #
groznica
 Katherine Ace peggy lee sweet sensation |
- 09:00 - Komentari (39) - Isprintaj - #
29.01.2007., ponedjeljak
Riverdance
Riverdance trupu je pokrenuo i vodi je Michael Ryan Flatley. |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
The Dubliners
Luke Kelly & The Dubliners - Muirsheen Durkin |
- 15:30 - Komentari (26) - Isprintaj - #
28.01.2007., nedjelja
adamovo rebro
Eurythmics - Love Is A Stranger |
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Exile - I Wanna Kiss You All Over
|
- 18:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Filmovi koje smo voljeli: Ryan's Daughter
Ryan's Daughter |
- 10:10 - Komentari (33) - Isprintaj - #
27.01.2007., subota
Rose: Kišni dan
|
(prethodni nastavak) Sunčane dane uskoro su smijenile uporne kiše ranoga proljeća. Gusta je vodena zavjesa zaklonila svijet. Rose je u kišnom ogrtaču i s velikim plavim kišobranom u ruci, jednog poslijepodneva, krenula prema gradskom centru. Njezina je malena ulica bila nedaleko centra, a ipak u mirnom i slabo prometnom dijelu grada. Visokoprizemnice i tek pokoja jednokatnica. I drvored starih breza, duž cijele ulice. Breze pred Roseinom kućom posadila je još njezina baka, u skladu s nazivom ulice. Odabrala je dva mlada trokraka stabalca. Svako se od njih razgranalo i razraslo tijekom tri decenije. I sad je izgledalo da se nad Roseinom kućom natkriljuje cijeli jedan brezik. A ulica u kojoj je Rose stanovala zvala se Ulica breza. Ulice u tomu dijelu grada zvale su se prema drveću: ulica lipa, breza, platana, kestena ... Rose je morala svratiti na poštu i u banku, a planirala je uzput obaviti i neke kupovine. Sve se to moglo odložiti i do sutradan, no Rosei nije išao od ruke započeti posao, pa je pomislila kako će žustra šetnja po svježem zraku i promjena ambijenta biti korisna. Rose je voljela kišu. Uživala je u zvuku kišnih kapi koje su bubnjale po krovovima i u mlazevima vode koja je šikljala iz oluka. Voljela je gledati tanke grančice svojih breza,dok se niz njih slijevaju kišne kapljice. Sjetila se i kako je kao djevojčica, nakon ljetnog pljuska, gacala po jarku punom vode u svojoj ulici, ulici u kojoj je odrasla i u kojoj je još uvijek stanovala. Brzim je koracima odmicala Ulicom lipa, koja je vodila prema centru. Tu joj je svaka kuća bila poznata jer je najčešće upravo tom ulicom svakodnevno išla na posao. Rose je imala razvijen dar zapažanja, pa je uočavala nove zastore na prozorima male prizemnice, svježi grafit na plotu, odlomljenu granu drveta u drvoredu. Znala je u kojem prozoru obično sjedi šareni mačak, iza kojih zastora znatiželjni dječak viri na ulicu, na kojoj se prozorskoj dasci zrače vezeni jastuci. Ponekad je, prolazeći kraj svih tih prozora, zamišljala ljude koji iza njih žive. Čemu se raduju, kakve ih brige more? U Ulici lipa bilo je nekoliko napuštenih starih kuća, napuklih prozora i fasada ispranih od kiše. Rosei je bilo žao tih kuća u kojima je utihnuo ljudski govor, iz kojih je nestalo smijeha, plača, zvuka i kretanja. Kuće su tiho umirale, samo je još čuvarkuća što je rastao na niskom krovu bio živ. No, više nije imao koga čuvati. Pošto je stigla u centar, obavila je posao u banci i platila račune na pošti. U trgovini zdrave hrane kupila je kockicu tofua, paketiće zobi i heljde. Na polici je ugledala zgodnu keramičku posudicu – klijalište. Ona je rado uzgajala klice soje, rokvice i alfa-alfe. Obično bi ih dodavala salatama ili bi ih umiješala u sirne namaze. Kupila je posudicu, više zbog lijepog oblika i plave boje, nego zbog stvarne potrebe. U povratku je krenula drugim putem, Ulicom kestena, jer je planirala svratiti do sestre koja je stanovala na potezu od centra grada do Roseine kuće. Krenuvši iz centra, nazvala je Hanu da provjeri je li kod kuće. I razveselila se kad joj se sestra javila. Pristavljaj čaj ... evo me za 15-estak minuta. rekla joj je. U samoposluzi je izabrala veliko pakovanje sladoleda za djevojčice, a na odjelu s hranom za kućne ljubimce pronašla je poslasticu za jazavčara Hektora. Kad se popela do sestrina stana i ušla u predsoblje, Hektor se već uspravljao na stražnje šape, očekujući slatkiš. Bio je to smiješan prizor. Debeljuškasti, dugouhi kratkonožac mahao je prednjim šapama, moleći. Zadovoljno je zgrabio pseću poslasticu i brzo odjurio u kuhinju, u svoju košaru, da se njome sladi. Hana je već skuhala lipov čaj i punila bijele porcelanske šalice. Djevojčice su u školi, obje su u poslijepodnevnoj smjeni, a Luka je na sastanku u firmi. Barem ćemo moći popričati u miru, govorila je Hana, iznoseći na stol pladanj s keksima. Stigao je novi Shaferov katalog. Nisam ga niti otvorila. Čekala sam da dođeš, pa da ga prelistamo zajedno, rekla je smijući se. I Rose se nasmijala. Bio joj je drag taj sestrin postupak. Listale su katalog sa zavjesama, tepisima, porcelanom, opremom za kuhinje i kupaonice. Jedna drugoj pokazivale stvari koje im se sviđaju, komentirale dizajn i cijene. Sjedile su jedna do druge, rame uz rame. Rosei je tako godio taj dodir sestrina ramena. Pred očima su joj iskrsle slike iz djetinjstva. Plava glatka kosa i smeđi pogled mlađe sestrice, pun povjerenja. Poželjela je zagrliti Hanu, no znala je kako ona baš nije ljubitelj takvih razmjena nježnosti. Stoga se samo niže nagnula nad šarene slike koje su zajedno razgledale. I tješnje se ramenom priljubila uz sestru. Tako su provele ugodnih pola sata. Hektor je došao iz kuhinje, noseći u zubima Lukinu kućnu papuču. Položio ju je Rosei do nogu, sjeo i zagledao joj se u lice, mašući repom. Rose ga je pogladila, uživajući u dodiru kratkog sjajnog krzna i Hektorova toplog i debeljuškastog tijela. A onda se začuo ključ u vratima. Hektor je zgrabio papuču i pojurio u predsoblje. Luka se vratio kući. Hej, Rose! uzviknuo je. Konačno evo i tebe k nama. Pridruži nam se na večeri. Uskoro su i djevojčice stigle iz škole. Prvo Anja, a za njom i Helena. Razveselile su se svojoj tetki Rosei i sladoledu što ih je čekao u hladnjaku. Uglas su počele pričati najnovije dogodovštine iz škole. Nakon večere, Luka je izvukao gitaru i zapjevao, zajedno s djevojčicama. Moja mala nema mane niko nema tako lijepe dragane. Nema, nema, nema ona nikoga, ona voli samo mene jednoga, moja mala nema mane nitko nema tako lijepe dragane. Rose se poslije još dugo zadržala pričajući s Hanom, dok su Luka i djevojčice uživali u filmu posuđenom u videoteci. Luka se ponudio da Rose odveze kući, ali ona je radije krenula pješice. Kiša je još uvijek padala. Ulice su bile puste, jer bližila se ponoć. Od Hanina stana do Roseine kuće bilo je oko pola sata žustrijeg hoda. Ulica kojom se Rose vraćala kući bila je slabo osvijetljena, a grane starih kestenova iz uličnog drvoreda bacale su čudne i iskrivljene sjene po pločniku i kućnim pročeljima. Rose je žurno odmicala kroz kišnu zavjesu, udišući vlažan i svjež zrak punim plućima. Godilo joj je druženje s Hanom, Lukom i djevojčicama. Pred njom su bila dva dana vikenda. Odlučila je pozabaviti se svojim blogom koji je u posljednje vrijeme zanemarila. Pitala se – kad će joj se Morpheus ponovo javiti? Prisjetila se kako se oboje moraju vratiti u Morpheusovu prošlost. Rapoloženje joj se naglo promijenilo. Znala je da je tamo, u Morpheusovoj prošlosti, ne čekaju nimalo lijepe slike. Slutila je i ponovni susret s Morpheusovom zlom kobi. S Thanatosom. Već i sama pomisao na tu zlokobnu crnu priliku što oko sebe širi tamu i hladnoću, izazvala joj je grč u dnu želudca. Odjednom joj šetnja tamnom i pustom ulicom više nije bila ugodna. Kiša se pretvorila u sivi zastor. U tamnim haustorima kuća i u sjenama kestenovih krošnji Rosei su se pričinjale crne prilike. Kao da baš nju čekaju i vrijebaju. Ubrzala je korak. Tada joj se odjednom učinilo kako negdje iza nje odzvanjaju još nečiji koraci. Nije se usuđivala osvrnuti. Koračala je sve brže i brže, a korak joj se počeo pretvarati u trk. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Five o'clock, iz drugog pokušaja
|
- 17:00 - Komentari (46) - Isprintaj - #
Dva lista
Jerry Lee Lewis - Autumn Leaves |
- 06:11 - Komentari (47) - Isprintaj - #
26.01.2007., petak
Jeste li za čaj?
|
- 20:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #
HERE COMES THE RAIN AGAIN
|
- 15:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #
25.01.2007., četvrtak
Rose u vilinskom svijetu
|
(prethodni nastavak) Iako su dani još bili hladni, Rose je u zraku već osjećala mirise dolazećeg proljeća. Šetala je vrtnim stazicama, obasjanim podnevnim suncem. Dodirivala pupove magnolije, još uvijek zaštićene kožastom navlakom. Činilo joj se da osjetljivim vrhovima prstiju napipava strujanje sokova koji su se pokrenuli. I grm japanske dunje u dnu vrta bio je prepun cvjetnih pupova. Na nekima je već pukla smeđa kožica i počelo izvirivati rumenilo latica. Rose se sagnula i uzela u šaku pregršt vrtne zemlje, mrveći je među prstima. Prinijela je prste nosu. Vlažna, rahla i crna, zemlja njezina vrta lijepo joj je mirisala. U uskoj gredici koja je obrubljivala travnjak, izdanci zumbula i narcisa podizali su sloj zemlje ispod koje su počivale lukovice. Mesnati zeleni listovi, još uvijek sklopljeni i zagrljeni, bujali su prema svjetlosti. U travnjaku su, mjestimice, već cvjetale divlje tratinčice. Tanke nježne stabljičice s malim cvjetovima na vrhu. Srca tratinčica, okrugla i žuta, bila su okružena bijelim laticama. Rose je šetala svojim vrtom, osluškujući zvukove proljeća koje je dolazilo. Slutila je mirise koji će uskoro ispuniti vrt, u duhu čula zuj pčela i zamišljala treperavi let prvih leptira. Zagrlila je stablo stare kajsije, ispucalo i smolasto. Krošnju će uskoro prekriti ružičasta pjena proljetnoga cvata. I na tanušnim grančicama starih breza, što su se nadvijale nad Roseinom kućom, već su izbijali zeleni lisni pupovi. Rose se sjećala djetinjstva. Igara u vrtu u proljetnim danima. Rose je, kao djevojčica, u vrtu provodila puno vremena. Voljela je zajedno sa svojom bakom, vještom vrtlaricom, promatrati kako biljke niču, rastu i cvjetaju. Zelenu je ruku Rose naslijedila upravo od bake. Jer sve što bi baka posijala, niknulo bi i raslo. Bakine bi ruke uvijek mirisale na zelene biljne sokove. Rose je u mislimo gotovo mogla osjetiti taj miris vrtlaričinih ruku, osjetiti dodir bakinih dlanova i prstiju. Hrapave od vrtnog alata i od dodira zemlje, već smežurane i isušene od starosti, te su ruke bile tako nježne. S istom su nježnošću dodirivale mlade biljke, štenad i tek okoćene mačiće, pse lutalice, ružine latice i obraze svojih unučica. Rose je zažmirila. Ponovo je vidjela bakino lice i čula njezin glas. A sad će Morana sa zimom otići ... a Jarilo i Vesna samo što nam nisu stigli ... Zeleni će se Jaro s vilama sestricama pozdraviti... Vile će ga cvjetnim vijencem okititi, bijelim plaštom ogrnuti ... Ide Jaro bos po svijetu, nevjestu Maru traži ... On od Mare ište zlatnu jabuku ... Bakine su priče uvodile Rose u vilinski svijet. Tu je Baba Jaga živjela u kući na kokošjim nogama, rusalke - bogunke izranjale su iz jezera, šumnjače jahale na šumskim jelenima, oblakinje sjedile na bijelim oblacima. Kao djevojčica, Rose je često u vrtu vrijebala vile i patuljke. Poželjela je s vilama se posestrimiti. No, nije uspjela noću u šumu otići, brezovom metlom kružnicu iscrtati, vile dozvati. Ipak joj se činilo da ju je zamamila vilinska pjesma iz bakinih priča, da je i sama postala napola vila. Još i sad je u huku vjetra i ćurkliku povjetarca ponekad čula vilinsku pjesmu, razumjela riječi te pjesme, običnim ljudima nerazumljive. Roseina je baka bila i travarica, znala je tajne poljskih ljekovitih trava i šumskih bobica, pa je svoje unuke, Rose i Hanu, vodila u skupljačke pohode u polje i na rub šume. Brale bi kamilicu, koprivu i mladi maslačak, skupljale list bokvice i bazgov cvijet, borovice i šumske jagode. Baka bi im pričala o brusnicama i kalinama iz zavičaja svojega djetinjstva. Smrvila bi među svojim zelenim prstima list hajdučice i dala im ga pomirisati. U šumi bi im pokazala gljive vilovnjače što rastu na mjestima gdje su vile svoj ples plesale. Svijet je nekada, dok su ljudi bili dobri, bio pun vila ... pričala je baka, dok su Rose i Hana sjedile kraj nje, na šarenom pokrivaču, prostrtom pod stablom na rubu šume. Vile su ljudima pomagale polja žeti, travu kositi, korov pljeviti. No, ljudi iznevjeriše vile te one odoše u vilinsku zemlju. A one rijetke što su još ostale, od ljudskog se pogleda skrivaju i samo rijetkima ukazuju .... Kraj potoka su zajedno s bakom, na vrbove grančice povezale šarene krpice, rusalkama u čast. Jer rusalke tu u potoku žive, na dnu, u kristalnom dvorcu. Nekada je, u svakom potoku, rijeci ili jezeru živjelo zajedno po tri, sedam, devet ili jedanaest rusalki. Noću bi na obalu izlazile, po livadi plesale, pjesmom smrtnike dozivale. I one odoše u vilinsku zemlju. No, možda je koja ipak još ostala. Rose je vjerovala kako je njezina baka Vilenica, Vraćilja, ili Šapćalica, vilinska posestrima. I kako je upravo od vila sve to o ljekovitim travama naučila. A kad bi se Rose ili Hana razboljele, baka ih je liječila čajevima. U bakinom kuhinjskom ormaru, u vrećicama od bijeloga platna i staklenkama mirisale su trave. A baka je za svaku boljku spremala samo njoj znanu ljekovitu mješavinu. Rose je šetala svojim vrtom i osluškivala dolazak proljeća. I njezinim je žilama krv brzo i toplo kolala, poput probuđenih sokova pod korom bijele breze. Osjećala se kao rusalka, spremna izroniti s dna jezera i prošetati brezikom na obali. Ugledati Željenog, kako joj ide ususret. Rose se zapitala: Nije li Morpheus, bog snova, u njoj probudio zaspalu vilu ? Odgovor je znala. Bila je tako živa, tako probuđena, zahvaljujući Morpheusu. I osjećala se poput vile. (nastavak slijedi)  Luis Ricards Falero-A Fairy Under Starry Skies  Nils Blommer/Fairies the Meadow |
- 23:59 - Komentari (28) - Isprintaj - #
"la vie en rose"
Edith Piaf |
- 11:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #
24.01.2007., srijeda
Rose: miris ruže
|
(prethodni nastavak) Ustala je. Htjela je pobjeći mislima što su je opsjedale. Ulegnuće, što ga je na jastuku ostavila draga glava, izravnalo se. Morpheus je otišao. Bez riječi. Zaspala je noćas u njegovu naručju, a on je ostao budan, gledajući je. Morpheus, bezsani bog snova. Rose, koja je patila od nesanice, pitala se: Kako je to – ne moći usnuti? Nikada! Biti budan, cijelu vječnost. Nikada ne osjetiti blagotvorni, iscjeljujući učinak sna. Sna koji briše umor, odnosi brige, ublažava boli i tuge. Kako je to – nikada se ne buditi, nikada probuditi? S novim mislima, novim osjećanjima. S novim nadama. Osjetila se tako sama. No, kako li je tek usamljen morao biti Morpheus, u svojoj besanoj vječnosti? Otišla je ogrnuti svoj tamnocrveni kućni ogrtač. Onaj, koji je Morpheus sinoć prinio licu, dok je mislio kako ga ona ne gleda. Zaželjela je osjeti trag njegova dodira, što je na svili ostao. Ogrtač je bio prebačen preko naslona Roseine crvene fotelje. A tamo je, na tamnocrvenoj svili ogrtača, ležala ruža. Bijela, s rumenim rubom latica. S peteljke je, po već stalnom i dragom običaju, Morpheusova ruka uklonila trnje. Rose je ružin pupoljak prinijela usnama. Slatki miris ruže vratio je sjećanja. Morpheus na njezinu pragu. Čeka, odlažući svoju želju, stavljajući nju na prvo mjesto. Morpheusov pogled, na kojem se Rose rascvjetava poput ruže. Pogled u kojem se ogleda. Pogled u kojem je lijepa, sigurna u svoju ljepotu, sretna u svojem tijelu, ispunjena u duši. Pa onda, dodir. Ovlašan i nježan, uzbuđujući i pripremajući. Tražeći i nalazeći. Dodir koji joj govori: Lijepa si. Željena si. Voljena si. Prepustiti se dodirima. Uzvratiti. Osjetiti kako se Morpheusovo tijelo lijepo propinje pod njezinim dodirom. Hrli joj ususret. Osjetiti voljenog, tako blizu. Kraj sebe, u sebi. Otvoriti mu vrata, širom. Osjetiti tu vrelu plimu što se podiže, podiže. U nebo ih izdiže! Roseinim je tijelom prošao slatki drhtaj. Od same pomisli. Od sjećanja. Poljubila je ružu i spustila je. Na tamnocrvenu svilu svojega ogrtača. Bijele su se latice isticale na tamnom rumenilu. I Roseini su se obrazi zarumenili. Uzdahnula je. Prstima prešla preko usana. Načas joj se učinilo kako joj usne dodiruju Morpheusovi prsti. No, bila je sama. Ipak sretna. Morpheus nije otišao bez riječi. I, doći će opet. |
- 23:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Rose Petals, Raindrops and Stardust
|
- 07:30 - Komentari (61) - Isprintaj - #
23.01.2007., utorak
Rusalka
Antonin Dvorak: Rusalka Final Scene |
- 22:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #
O klupicama, kapljicama, stepenicama ...
|
- 09:11 - Komentari (34) - Isprintaj - #
22.01.2007., ponedjeljak
Rose: lovac i lovina
|
(prethodni nastavak) Jutro je svanulo, magleno i sivo. Rose je, budeći se, očekivala susresti Morpheusov pogled. No, njega nije bilo. Samo se na jastuku, već ohlađenom, ocrtavao obris Morpheusove glave. Rose je ostala u postelji. Shrvao ju je težak umor. Dok je tako ležala, budna, no zatvorenih očiju, prisjetila se drugoga pogleda. Onog strašnog pogleda koji zamalo nije srela, prošle noći, u skulptorovoj kući, dok je stajala skrivena iza zavjese. Taj ju je tamni pogled tako uporno tražio. Mimoišao ju je, nasreću. No, Rose je osjećala kako taj zli pogled još uvijek za njom traga. Morpheus ju je te moći uspio zaštititi. Ogrnuo ju je svojim plaštom i učinio je nevidljivom. Ležeći u svojoj postelji, u sivom svjetlu zimskoga jutra, Rose se jedva odupirala strahu. No, istodobno, u njoj se počeo buditi i bijes. Naslućivala je kako je Thanatos odigrao pogubnu ulogu u Morpheusovoj nesretnoj povijesti. On je Morpheusa zavodio obećanjima o moći, vukući ga za sobom u tamu i zlo. Morpheus mu se, doduše, i nije opirao. Pošao je za njim voljno i spremno. Jer, Thanatos mu je pripremio put. A tada je Morpheus susreo Rose. I počeo izmicati stričevu zlu utjecaju. Thanatos je zračio ledenom hladnoćom. Nije se samo dah smrzavao kad je on bio blizu. I duša se ledila u njegovoj mračnoj i hladnoj prisutnosti. Rose je shvatila da je Thanatos uporan lovac koji ne odustaje lako od plijena. Bojala se Thanatosova bijesa koji bi se mogao sručiti na Morpheusovu glavu, kada lovac otkrije kako mu lovina izmiče. No, Morpheus je bio Thanatosov nećak. On je u očima svojega strica preuzeo ulogu željenoga sina i nasljednika. Rose nije znala je li Thanatos uopće sposoban voljeti. No, mrziti je znao. Osjetila je to dok je stajala tamo, skrivena iza zavjese, izbjegavajući njegov pogled. Osjetila je to u onome trenutku u kojem je Thanatosu izmakla. Ona je bila uljez kojeg je nanjušio, kojeg je lovio. Thanatos možda nije u stanju osjetiti ljubav ni prema komu, razmišljala je Rose. Pa niti prema svome bliskom srodniku, prema bratovu sinu. No, njih je dvojicu, strica i nećaka, ipak spajala spona srodstva. Thanatos možda i nije privukao nećaka k sebi iz ljubavi. Učinio je to iz mržnje prema bratu. Somnus, mlađi brat Thanatosov, u vlasti svoje žene-kćeri Nyx, bio je slabić u bratovim očima. Pa ipak, iako je moć i premoć bila na Thanatosovoj strani, on se ipak osjećao poraženim od svojega brata. Thanatos je bio bog smrti. To mu je davalo neograničenu moć nad smrtnicima. No, Smrt ne može začeti život. I tako je Thanatos bio bez sina, bez nasljednika. Bjesnio je zbog toga. Zamrzio je brata. Splekario je, koristeći braću Morpheusovu. Phobetora, Icelusa i Phantasosa. Potezao je njima kao marionetama u lutkarskome kazalištu. Ti su slabi, obezvlašteni bogovi, podčinjeni Morpheusovom starješinstvu, ionako mrzili brata. Trebalo ih je samo potaknuti. I tako je Thanatos već bio nadomak pobjede. Morpheus je već počinjao nalikovati svojem stricu, smatrati ga ocem, ugledati se u njega kao u uzor. A onda se pojavila jedna ništavna smrtnica. Posegnula je za Thanatosovim vlasništvom. Potaknula je Morpheusa da se izmakne stričevoj moći. Thanatos je nekada davno, na početku vremena, bio pravedan bog, sudrug Života. Životnu je nit smrtnicima kidao bez mržnje. Uzimao bi im dušu neosjetno i bezbolno, kada bi njihovo vrijeme isteklo. Starci su ga dočekivali kao olakšavajući vječni san koji im s pleća skida teret života, breme koji bi im postalo preteško. Bolesni bi njegov hladan dodir primali s olakšanjem. Djeca su mu nasmijana, bezazleno kretala u susret. A on ih je odnosio nježno i sa žaljenjem. No, vremenom je Thanatos omrznuo smrtnike. Bili su tako slabi i krhki. Tako kratkotrajni i prolazni. Tako ograničena postojanja u vječnosti. A ipak su oni triumfirali. Imali su dar života. Mogli su, svojim smrtnim tijelima, život produžiti. Učiniti ga vječnim. Mogli su ono, što moćnom i svemoćnom Thanatosu nije bilo moguće. I tako je Thanatos omrznuo smrtnike. U povremenim bi nastupima bijesa ljudskome rodu slao boleštine. Svojom bi kosom kosio i mlado i staro. Čitave naraštaje, čitave narode. A sada, netko je iz tog omrznutog ljudskog plemena ugrozio Thanatosovo nastojanje da ipak postane ocem, da stekne nasljednika. Bratov bi sin postao njegovim sinom. Thanatos je u Morpheusu slutio veliku snagu, pa ga je smatrao dostojnim nasljednikom. No, Thanatos je tako dobro otkrio i Morpheusove slabosti koje su mu omogućavale da stekne vlast nad njim. I kada je ostvarenje njegova plana bilo na domaku, pojavila se zapreka. Netko iz roda smrtnika! Thanatos još nije znao koji mu se to smrtnik usuđuje suprotstaviti. No, već je krenuo u lov. Rose ga je osjećala na svojem tragu. I bojala se, strašno se bojala. No, bijes zbog Thanatosova zla utjecaja na Morpheusa potirao je strah. Rose se nadala kako će uspjeti Morpheusa izvući iz Thanatosovih kandži. Prije no što bude prekasno. Za Morpheusa, i za nju. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Send Me The Pillow That You Dream On
Dean Martin |
- 10:00 - Komentari (41) - Isprintaj - #
21.01.2007., nedjelja
Blue moon
Diane Shaw - |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Fly Me To The Moon
|
- 13:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #
Moja boja? plava!
|
- 08:09 - Komentari (25) - Isprintaj - #
20.01.2007., subota
Jerry Lee Lewis - Johnny be good
|
- 22:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Ja - škorpija. A ti?
|
- 10:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #
Oslonci
Steven Tyler Singing Lean On Me |
- 06:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #
19.01.2007., petak
Prekrasan dar, draga Vitae!
vitae, ah, draga vitae, kakav lacrimarij! |
- 18:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Cvat
|
- 07:20 - Komentari (25) - Isprintaj - #
18.01.2007., četvrtak
Sanjate li, još uvijek?
Young Dreams - Elvis Presley |
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Rusalka: završetak Iridine priče
|
Spirit - I Need a Hero Tri lijepe priče. Napisane za Horsyin natječaj. Dvjema sam već napisala završetak. Na redu je i treća. Iridina priča. irida zapliće: ovo je čarobna dolina i nije bila jednom, još je tu, no ne znam do kada.naravno da ću vam ispričati zašto strepim.vidite me na pojilu, na našem kristalnom jezercetu, moje najmlađe ždrijebe striže ušima loveći jutarnje vijesti našeg malog raja. iza nas je sveta planina koju su prije nekog vremena oskvrnuli tupoglavi dvonožnjaci, ljudi. od tada skoro svake noći teško natovareni kamioni brekćući ulaze u trbuh svete gore. sova je jedne noći sazvala životinjski zbor i svima nam ispričala strašnu tajnu. ljudi u čudnim crnim kombinezonima iz kamiona izbacuju teške bačve i zatrpavaju najveću pećinu na svetoj planini.šišmiši, stalni stanovnici te pećine su već pripremili evakuaciju, ostale sitne zvjerčice koje su je povremeno ili stalno koristile kao utočište su se već razbježale. jučer su u blizini našli mrtvog zeca, malo dalje iz gnijezda su popadali mrtvi ptići, smrt je stigla na kamionu u naš mali raj. zato strepim, ljudi su ranili svetu planinu i život na njoj. kad padnu prve jesenske kiše i vode sa svete planine se sliju u njega, naše jezerce će biti otrovano, a mi ćemo morati tražiti neki drugi izvor.ljudi su donijeli zlo i mrak, donijeli su smrt.svako jutro prva pijem na pojilu, ako mi se nešto dogodi, moje ždrijebe će znati da mora bježati što dalje, pripremila sam ga na to, do tada neka se još malo nesputano igra u ovom čarobnom krajoliku koji još ne odaje koliko je već ranjen.... ma da, dobro vidite tu je i otac mog malog ždrijepca, ali na njega se baš ne može računati, skriva se tamo iza stabala, uvjek u nekom svom poslu i svojim mislima koje s nikim ne dijeli. on jednostavno ne želi vjerovati da je prijetnja koja se nadvila nad naš lijepi mali svijet, ozbiljna, zato moram sve sama obaviti i pripremiti...baš je pravi konj/ovaj, mislila sam reći noj... rusalka - otpliće Dragi gledatelji, večerašnji Dnevnik započinjemo ekskluzivnim snimkama akcije aktivista Geenpeace-a na lokalitetu Zelena gora. Dobro organiziranom akcijom, vođenom iz središta Glavnog stožera Greenpeace-a, otkriveno je ilegalno stovarište toksičnog otpada u spilji na obroncima Zelene gore. Nakon dužeg motrenja, aktivisti su zatekli na djelu djelatnike kompanije Solex, koja prema stranoj licenci proizvodi detergente i sredstva za čišćenje. Upravo gledate videozapis načinjen infracrvenim videokamerama za noćno snimanje. Pod okriljem noći, djelatnici Solexa zatrpavaju spilju buradima s toksičnim otpadom. Kao što je sa snimke zamjetno, prekršitelji se nisu čak niti potrudili skinuti sa svojih radnih kombinezona prepoznatljivi logo Solexa. Djelatnici MUP-a, nakon prijave i uvida u snimku, postavili su zasjedu prekršiteljima. Snimatelji naše TV kuće nazočili su uhićenju. Stoga vam samo NTL, danas u Dnevniku, može pokazati dramatičan lov na zagađivače naših prirodnih bogatstava. Direktor Solexa, od kojega smo zatražili izjavu, nije bio dostupan. No, kako saznajemo iz dobro obavještenih krugova, nalog za njegovo uhićenje već se priprema. Nadamo se kako će svi krivci uskoro biti privedeni pravdi i odajemo priznanje Greenpeaceu zahvaljujući čijoj budnosti je izbjegnuta prirodna katastrofa većih razmjera. Sanacija štete i detoksikacija terena već je u tijeku. Dalja izvješća slijede. A sada prelazimo na vijesti iz inozemstva .... ... Vidiš draga, sve se sredilo, samo od sebe. No, ti si naravno, kao i obično, morala dići paniku. Tipično kobilje paničarenje! Svakom konju bilo je jasno, kako nikakve opasnosti nije ni bilo. Iiiihahahaha... P.S. Draga Irida, dirnula me zabrinutost mame-kobile iz tvoje priče. I njezina spremnost da zaštiti svoje ždrijebe po cijenu vlastitoga života. Nadam se da će njezin suprug konj izvući glavu iz pijeska, protresti grivom - i preuzeti svoje očinske i supružničke dužnosti. Jer ... ja ozbiljno sumnjam u uhićenje direktora Solexa. |
- 10:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.01.2007., srijeda
Rose: Kobac i golubica
|
(prethodni nastavak) Morpheus je odnio Rose do njezine kuće. Iako su proletjeli kroz svitanje, na Rosein su kućni prag sletjeli doboko u noći. Kazaljke sata, koje su pokazivale trenutak njihova povratka, poklapale su se sa trenutkom njihova odlaska. Fitilj mirisne svijeće, koju je utrnula prije odlaska, još se pušio. A tanki se bijeli pramičak dima polako dizao kroz polumrak sobe. Ogledalo u kupaonici još je bilo zamagljeno. Rosei se načas učinilo da ono još uvijek čuva odraze njihovih nagih tijela, vrućih nakon tuširanja, još zagrijanih od ljubavnog zagrljaja. Lucifer još uvijek nije dovršio večeru koju mu je Rose ostavila u zdjelici. Kada je zavirila u kuhinju, upravo je gutao zadnje zalogaje. Pogladila ga. A veliki se crni mačak počeo zadovoljno trljati o njezine noge. Protresla je šareni jastuk u Luciferovoj košari, a on je ušao u košaru i predući mijesio svoju prostirku. Spavaj sad, Lucifere ... rekla mu je. A Lucifer se u svojoj košari tri puta obrnuo oko sebe, pa legao. Glavu je naslonio na šape, a nos pokrio repom. Rose se vratila u sobu, zatvorivši kuhinjska vrata za sobom. Morpheus je upravo prinosio licu njezin tamnocrveni kućni ogrtač. I zbunjeno se nasmijao kad ga je pri tome zatekla. Odložio je ogrtač natrag na naslon fotelje i prišao Rosei. Rose, više te neću pustiti samu da lutaš mojom prošlošću. Od sada ću bdjeti nad tobom, poput kobca ... rekao joj je. Nadam se, ne kao kobac nad golubicom ... nasmijala se Rose, zadirkujući ga. Kako volim tvoj lijepi smijeh, Rose. Smiješ se od srca. Smiješ se nakon svega što ti se upravo dogodilo. A ja se još tresem od straha. Poslušaj, srce mi hoće iskočiti iz grudiju. Prislonio je Rosein dlan na svoja prsa. I Rose je osjetila kako mu se srce propinje, osjetila je to tako jako, kao da mu srce drži na svojem dlanu. Ah, Rose ... meni nikad' dosta tvojega dodira. Pa se moram poslužiti malom prijevarom kao sada ... Strah me je prošao ... a srce mi skače kad god me ti dotakneš. A ti si sigurno umorna, Rose. Što si sve morala vidjeti. Pa onaj strašan susret ... A potom smo još letjeli čitavu noć. Je li umorna, moja Rose? Je si li pospana, moja Rose? Odspavaj malo, moja Rose ... šaptao joj je vodeći je prema postelji. A ti? A ti? Kako mogu zaspati, kad znam da za tebe nema sna, Morpheuse? Ja ću leći kraj tebe. Gledat ću te dok snivaš. Neću ti zavirivati u snove, obećavam! Samo ću te gledati ... i slušati kako dišeš. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Vitae priču započela, Rusalka je završila.
|
Spirit- He Lives in You Obećala sam Horsy kako ću dovršiti sve tri priče. Danas je na redu ona koju je počela pripovijedati Vitae. Vitae pripovijeda: U ovoj je dolini trava najsočnija , a potok tako primamljiv da uvijek moram zastati, posebice nakon naporna vježbanja sa svojim ždrijebetom koje nikada nema mira...veselo je i zaigrano, a takvi smo valjda svi bili u njegovoj dobi. Nerado se odvajam od krda jer predvodnik nas ipak štiti i čuva od lovokradica, ali bude li me uvijek oprez i strah priječio, moje mladunče neće ništa naučiti i izrast će u preplašeno, nezadovoljno stvorenje. Iako zabavljena kristalnobistrom vodom, krajičkom oka uhvatih neki neobičan pokret iza onih visokih stabala nasuprot... gle, i moje ždrijebe je naćulilo uši... neću pokazati da sam uočila ikakvu promjenu, ali sam na oprezu i čekam da mi vjetrić donese miris , a onda ću u sekundi odlučiti o reakciji.... ne smijem se prepustiti panici...ona nikome nije donijela ništa dobra... radujem se što je moje ždrijebe doraslo do takvoga brzog trkača , pa ćemo umaknuti za tili čas , ako zatreba! Nisam mu uzalud nadjenula ime Orkan! Rusalka nastavlja: Vidi, mama, ribica mi proplivala tik ispod njuške, skoro sam je popio ihahahaha! A jesi li vidjela žabu što se sunča na kamenu? A vjevericu? Eno vjeverice, tamo na granama stabla preko rijeke! Vidi ... vidi ... sad skače s grane na granu! Mama, a zašto se i konji ne mogu penjati po drveću? Ja bih baš volio kad bih mogao letjeti kao ptica i plivati kao riba .. i ... i ... i skakati kao onaj žabac tamo. He he he, vidi kako je bućnuo u vodu! Mama, mamice, kad ćeš mi opet ispričati priču o velikom Orkanu, predvodniku krda, po kojem sam i ja dobio ime? Baš volim svoju mamu! Moja mama ima najljepšu grivu u cijelom krdu i trči brže od svih kobila. I zna pronaći najljepša mjesta, poput ovog ovdje. I priča najzanimljivije priče. I uvijek me prije spavanja poljubi u njuškicu. Tako je fino topla kad se uz nju priljubim prije nego što zaspim. I tako lijepo miriše, moja mama. Kad samo ne bi mislila kako sam još mali, kad se samo ne bi toliko brinula. Ako netko bude plašio moju mamu, ja ću ga opaliti kopitom. Tras, posred njuške! Mamice, ne moraš se bojati, tvoj je veliki sin kraj tebe. P. S. Draga Vitae, ne brini. Orkan neće izrasti u preplašeno, nezadovoljno stvorenje. Radujem se zajedno s Tobom što je dorasao do brzog trkača. Nisi mu uzalud nadjenula ime Orkan! |
- 13:11 - Komentari (21) - Isprintaj - #
16.01.2007., utorak
Roseino svitanje
|
(prethodni nastavak) Rose je shvatila s kime se to zamalo nije srela. No, ona bi radije susrela smrtonosan Thanatosov pogled, nego da se njezina strašnja sumnja obistinila. ... Trenutak prije, Rose je bila na domak smrti. Da je Morpheus nije u posljednji tren zadržao, pogledala bi se s Thanatosom, oči u oči. Shvatila je kako je prkosno i nepromišljeno izazivala sudbinu. Još uvijek je sva drhtala od užasa. No, upravo proživljeni strah pokrenuo je Rose. Krv joj je zakolala žilama brže no ikada. Letjela je u Morpheusovu zagrljaju, osjećajući svoje i njegovo uzbuđenje. Oboje su još podrhtavali od straha, no ti su se drhtaji pretapali s drhtajima strasti. U tomu je trenutku Rose bila oslobođena svih sumnji i svih strahova. Privila se uz Morpheusa, a njegove su je čvrste ruke tako potpuno obujmljivale. Osjećala je otkucaje svojeg i njegovog srca, a srca su im kucala usklađenim ritmom, sve brže i brže. U zagrljaju, tijela su im se oblikovala jedno prema drugomu, a duše dodirivale. Bila je sretna, tako potpuno sretna. U tome trenu, u kojem ih ništa nije razdvajalo. Letjeli su, tako, priljubljeni jedno uz drugo, čitavu vječnost. Tijela su im treperila od bliskog dodira i nestrpljenja. Još su oboje osjećali strah od rastanka koji su upravo izbjegli. A mogao je to biti – vječni rastanak. I zato su strah tjerali poljupcima, od kojih su oboje gubili svijest i orijentaciju. U letu su raspršivali pramenje oblaka i rastjerivali jata ptica. S Morpheusova su se plašta cijedile boje duge, kroz koju su prozujali. Jer, sada nisu letjeli kroz noć, kroz tamu. Prolijetali su kroz svitanje i prve zrake jutarnjega sunca. Neki je usamljeni jutarnji šetač svjedočio čudnom fenomenu. Visoko gore, kroz jutarnje rumenilo, proletjeo je obris zagrljenih ljubavnika. Šetač je zastao, ustiju otvorenih u čudu. No nestvarni je prizor projurio poput užarenog kometa ... i nestao na obzorju. A šetač je samo duboko uzdahnuo i nastavio svoju usamljeničku šetnju. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Lonely rose
Orbison- Only the Lonely |
- 14:53 - Komentari (42) - Isprintaj - #
Ljubav nam podari krila, zar ne?
Barbra Streisand - Woman in Love |
- 08:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #
15.01.2007., ponedjeljak
Kenny Rogers & Dolly Parton Island In The Stream
|
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Za bogericu horsy, rusalkin završetak miskove priče
|
Bryan Adams - Here I Am Mlada blogerica Horsy nedavno je raspisala natječaj za najbolju priču, o konjima, dakako. Pobjednik je natječaja - Misko. Obećala sam Horsy dovršiti Miskovu priču, uz Miskovu suglasnost. Pomalo me je strah - hoće li moj završetak biti dorastao početku? Miskova priča: Sami, bez krda. Đeni, ždrijebe staro tek dva tjedna, uplašeno i sa povjerenjem gleda u svoju majku, dok se približavaju rječici: žeđ se mora ugasiti što prije, velika žeđ, koja im omotala zažarena tijela. Iza njih je dugo i naporno trčanje, koje ih je, Đeni to tek sada vidi, odvojilo od krda. Ili od onog što je ostalo od krda. Sami su, njena majka, prekrasna mlada kobila smeđe dlake, koja se sada, onako vlažna od trkačkog napora, presijava na podnevnom suncu, dok saginje vitki vrat i pije. Bijela joj se mrlja na ponosnom čelu presijava. Nešto dalje, pored šumarka, Đenin je otac: pase, jer ne zna kad će mu se pružiti slijedeće prilika za jelo. Ali i oprezno pazi na sve oko njih. Opasnost vrijeba. Mir je oko njih, ali Đeni, iako vrlo mlado ždrijebe, već zna kako je taj mir varljiv. Isto je bilo i ujutro, dok je Đeni nestašno trčkarala sa ostalom ždrijebadi, odrasali su konji mirno pasli i uživali u prvim jutarnjim zrakama. A onda je prasnulo, odjednom i sa svih strana. Nesnosna buka za koju Đeni nije imala objašnjenja, ali njena majka, istog časa prepoznala puščane pucnje, gurnula Đeni vlažnom njuškom u bok i dala se u trk. Đeni ju je pratila u toj trci sa smrću, užasnuto gledajući kako oko nje padaju njeni dragi poznanici, padaju pogođeni u punom trku i bolno njišteći opraštaju se od života. Sada, u miru, dok piju bistru vodu, i dok ih Đenin otac pored šumarka čuva, Đeni ugrabi priliku i upita majku: - Što se dogodilo? Kakva je to strašna buka bila, koja je obarala s nogu naše prijatelje i rođake? Đenina majka, krasna smeđa kobila u naponu snage, ispusti duboki uzdah žaljenja. Kako objasniti maloj Đeni, da su to bili lovci, koji .... su krenuli u lov na njih – divlje konje. Rusalkin završetak: Kako objasniti maloj Đeni, koja je tek dva tjedna stara, da na tome lijepom svijetu, koji se ždrebetu čini kao beskrajna zelena livada, postoji i ...zlo? Kako joj reći da ne smije svakomu prići s povjerenjem, vjerovati u dobrotu svih živih bića? Kako joj objasniti da ta čudna dvonožna stvorenja ne znaju cijeniti ljepotu koja ih okružuje, kako su spremna iz hira, iz puke zabave, uništiti dio te ljepote. Prekrasna smeđa kobila, Đenina mati, spustila je dugogrivu glavu s bijelom mrljom na čelu i nježno njuškom dodirnula svoje čedo. Đeni ... rekla joj je tiho. Sjećaš li se kako sam ti govorila da moraš biti pažljiva kad trčiš livadom i šumskim proplankom. Kako moraš paziti da ne zgaziš i ne uznemiriš druge. Sjećaš li se i kako si u igri kopitima ozlijedila krticu koja je izvirila iz krtičnjaka? Otac i ja smo te tada prekorili i obasnili ti da je to bilo ružno. No ti si to učinila iz neznanja, zato što još nisi odrasla i zato što nisi shvaćala da činiš zlo. Buku i bijes koji su te tako prestrašili - izazvali su ljudi. A ljudi su čudna stvorenja. Za razliku od konja, čini se da ljudi ne uspijevaju odrasti. I kada odrastu, ponašaju se poput obijesne djece koja se igraju okrutnih igara. Stoga ih se moraš kloniti. Preselit ćemo se dublje u preriju, tamo gdje ljudi ne zalaze. Nadam se kako ih nikada više nećeš morati sresti. ... Mlada kobila, tako slična svojoj majci, stajala je na proplanku. Odvojila se od krda i odlučila ponovo posjetiti livadu na kojoj je ugledala svijet. Tu je bilo tako lijepo. Rijeka je žuborila a ptice pjevale. Tada je Đeni ugledala dvonožnu priliku. Bilo je to ljudsko dijete, čupavi i pjegavi dječak. Sjedio je oslonjen o stablo i plakao. Hlače su mu na koljenu bile poderane a koljeno okrvavljeno. Đeni je strugnula ušima, sapi su joj zatreperile od uznemirenosti. U ušima su joj odjeknuli davni pucnjevi i bolno njištanje ranjenih konja iz njezina krda. Namjeravala je pobjeći, vratiti se tamo duboko u preriju, gdje ljudi ne dolaze. No, neki ju je čudni poriv zadržao. Polako je prišla tom dvonošcu. Bio je tako malen, pa joj se unatoč majčinu upozorenju, nije učinio opasnim. A Đeni je osjetila da je dvonožac u nekoj nevolji. Nježno ga je gurnula njuškom. Mali je dvonožac podigao pogled. Začuđeno je zurio u Đeni. Nasmiješio se, još kroz suze, pružio ruku i pogladio Đeni po njuški. Njoj je godio taj nježni dodir. Uzvratila je, liznuvši ga po obrazu. Dječak je ustao i potapšao Đeni po vratu. Još su jedno vrijeme tako stajali i gledali jedno u drugo. Mali pjegavi i raščupani dvonožac i visoka smeđa kobila. A onda je Đeni odgalopirala natrag u preriju, dok joj je dječak mahao. Đeni je jurila kući, javiti roditeljima i krdu vijest: Neki dvonošci ipak uspiju odrasti! Bila je to dobra vijest. Za Đeni, za njezino krdo. I za dvonošce. Neki od dvonožaca ipak uspiju odrasti i odbaciti okrutne dječje igre. P.S. Rusalka vjeruje upravo u te dvonošce. Koji tek odrastaju. Želi vjerovati kako oni neće zaigrati okrutne igre odraslih. P.S. na P.S. Pozdravljam Horsy koja je odlučila svoj blog jedno vrijeme "staviti u mirovanje" i više se baviti školom. Osjetila je zasićenje i zaključila kako je možda postala suviše ovisna o blogu. Horsy, očekujem da se svome lijepom blogu vratiš, kad se sve sredi i kad budeš imala više vremena. U međuvremenu, nadam se da ćeš i dalje ponekad svratiti na klupicu gdje te svi rado srećemo. P.S. na P.S. na P.S. Dječak iz priče možda i nije bio pjegav ... možda i nije plakao kad razbije koljeno ... no, nekako slutim ... taj se dječak iz priče možda zvao - Misko. |
- 17:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Dragocjeni trenutci
|
- 06:11 - Komentari (31) - Isprintaj - #
14.01.2007., nedjelja
Pretty woman
Pretty woman- Roy Orbison |
- 17:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Tko se to voli maziti?
Sunašce baš lijepo grije. |
- 07:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #
13.01.2007., subota
Johnny Cash - Heart Of Gold
|
- 23:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dodiri
Jacques-Louis David: Farewell of Telemachus and Eucharis |
- 16:50 - Komentari (26) - Isprintaj - #
the rose of my heart
Johnny Cash and June Carter |
- 09:11 - Komentari (36) - Isprintaj - #
12.01.2007., petak
Darlin Companion(s)
Johnny Cash and June Carter - Darlin Companion |
- 19:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Nadam se kako jedete dosta agruma!
|
- 06:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #
11.01.2007., četvrtak
a što krasi vaš hladnjak iliti frižider?
|
|
- 17:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #
10.01.2007., srijeda
no one can do the things you do... veli Roy Orbison
|
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
5 (groznih) stvari koje niste znali o - Rusalki
|
Pošast nove, a ustvari prastare, društvene igre hara blogosferom. Stigla je i do moje klupice. Prvo mi je "štafetu" u ruke tutnula Tixi, a zatim i Kora. Napravit ću samo prvi dio "magične" petice - reći ću 5 stvari o sebi o kojima se do sada još nisam uspjela izlanuti. 1. Rusalka ima ozbiljnu fobiju od - "štafeta", "forwarda" i tzv. lanaca sreće ... 2. Rusalka je tek odnedavna naučila ponekada reći i NE,doduše uz silnu muku. 3. Rusalka nikada nije naučila voziti bicikl. 4. Rusalka je užasno škakljiva. 5. Rusalka ponekada govori u snu. A ponekad čak i ... pjeva. Zanimaju vas i grozni detalji? Pa, evo. Da zadovoljim znatiželju. 1. Fobija od "štafeta" Sada su to "meme" ... a prije je to bio "lanac sv.Antuna" ... iako siroti svetac s time nije imao nikakve veze. Obično bi na kraju pisma, koje je trebalo proslijediti dalje, stajalo: Neki nesretnik, iz Buenosairesa ili tko zna odakle, nije pismo proslijedio dalje, prekinuo je lanac i ... za 5 dana ga je pregazio auto, izdala ga je muška snaga, bankrotirala mu je firma, ukrali mu auto, oćelavio je preko noći, žena ga (ni)je ostavila... U "memama" toga na sreću nema. Al' što vrijedi, kad sam ja već stvorila groznu fobiju od - šalji dalje (nastavak znate). I zato, ispunjavam samo prvi dio zadaće - otkrivam 5 do sada neotkrivenih činjenica o sebi, no poslati dalje jednostavno - ne mogu. Sorry Tixi , Wanda ... i sv. Antune ... A Kori hvala za "popust" u rješavanju zadataka. 2. Tek učim ponekada reći NE! Hoćeš li hraniti moju mačku dok sam na godišnjem? Posudi mi svoj kupaći kostim (!?!) Možemo li istovariti naša drva na vaš travnjak? Ja bih stavila po strani svoje obaveze, prioritete, animozitete ... i rekla bih: Da. Uz čuđenje, ponekada i uz ljutnju, ali ipak - da. Progutala bih "knedlu", no ne bih mogla odbiti. Tek odnedavno uspijevam reći i ne. Uz silni napor. Jer, još uvijek mi je prvi poriv - udovoljiti zamolbi. To i dalje uglavnom činim, ali sada - ne baš uvijek. Ne, ako se to kosi s meni važnim osobnim planovima i prioritetima, ili, ako je to nešto što mi baš nikako ne odgovara. 3. Bicikl Kada mi je bilo vrijeme za učenje vožnje bicikla, moji su roditelji imali nekih prečih troškova. A ja nisam nikada od druge djece mogla tražiti da mi posude svoj bicikl, iako sam ja posuđivala svoje igračke. Ja ću i danas rado uraditi nešto za druge, ali imam problema nešto tražiti od drugih, pa čak i meni bliskih. Nešto su kasnije moji roditelji kupili bicikl mojoj mlađoj sestri, a ja sam rekla da meni više ne treba. Bilo me je stid da "pod stare dane" učim voziti bicikl. Imala sam tada 11 ili 12 godina. I tako ja - nikada nisam naučila voziti bicikl. 4. Gili ...gili ... gili. To nije ona uobičajena škakljivost ... Dovoljno je, oduvijek, da netko samo pokaže namjeru, da samo zamigolji prstima, da samo kaže: Gili ...gili ... gili.... a ja već vrištim, urlam i valjam se od smijeha, iako me nisu niti dotakli. 5. Govorenje u snu Prvo mi je to rekla moja sestrica, dok smo kao djevojčice dijelile sobu. Da ponekad nerazgovjetno a ponekad i razgovjetno govorim u snu. Koju godinu kasnije, jedne sam večeri čuvala svoje nećakinje, dok su one još bile male i dok sam ja još bila velika spavalica. Pričala sam im priču pred spavanje. Pri tome sam zaspala, ali sam priču nastavila pričati u snu. Probudio me njihov glasan smijeh. Jer, u priči o crvenkapi najednom je "iz vode izronila tatina glava...". Zbog te me tatine glave još i danas zadirkuju. Kolegica s kojom dijelim hotelsku sobu kada putujemo zajedno, kaže da ponekada znam u snu mrmljati i govoriti. A nedavno sam samu sebe probudila, u snu pjevušeći Onomu koji mi je drag: You are my sunshine, my only sunshine ... Na sreću, probudila sam samo sebe. Moje pjevačke vještine bolje neka ostanu - tajna. Eto, sada svi znaju. 5 "groznih" činjenica o Rusalki. |
- 11:00 - Komentari (52) - Isprintaj - #
09.01.2007., utorak
Smrtonosni pogled
|
(prethodni nastavak) U silnome strahu, Rose je na trenutak sklopila oči ... a onda ih je opet, snagom volje, otvorila. Morala se suočiti s Neznacem, vidjeti mu lice, iako je osjećala hladnu zlobu koja je iz tamne pojave strujala. U životu nije vidjela ništa strašnije od te crne sjenke i nikada još nije osjetila tako dubok i bezgraničan strah. A tada joj je jedna misao prostrujala umom. Jedna ružna i strašna pretpostavka! Strah koji je malo prije osjetila, strah koji joj se učinio najstrašnijim od svih strahova, pred tom je pretpostavkom postao ništavan. Vrisnula je, bezglasno: Ne ... ne, zgrozivši se na vlastitu pomisao o identitetu tamnoga Neznanca. Strašnu je sumnju odmah odbacila i u sebi, nečujno, izrekla: Morpheuse ... . U trenutku dok je strašna ruka potezala zavjesu, Rose je osjetila prisutnost, tik iza sebe. Strah, osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti nagnao ju je da se priljubi uz toga ... nekoga ... što joj se tako nenadano pojavio za leđima. Njegove su joj ruke prekrile oči i usta, a dragi joj je glas prošaptao u uho: Ne gledaj, ne govori, ne miči se... Stajala je oslonjena o Morpheusa, s njegovim rukama na očima i usnama. Osjećala je kako je te ruke, čiji je dodir odmah prepoznala, brane i štite. Iako nije mogla ništa vidjeti, Rose je čula kako tiho šušti zavjesa koju razmiče ona strašna, crna ruka. Osjetila je nevidljiv pogled kako luta, tražeći. No, taj ju je strašni pogled obilazio ... i zaobišao. Još se tješnje priljubila uz Morpheusa. Stajali su tako, u tišini, priljubljeni jedno uz drugo, čekajući. Rose se činilo kako to čekanje traje cijelu vječnost. A onda je osjetila da je opasnost minula. Morpheus je spustio ruke s njezinih očiju i usana. Rose se okrenula prema njemu i zarila mu glavu u prsa. Potresali su je jecaji. A Morpheus joj je ljubio kosu, pa potom čelo i oči, brišući usnama njezine suze. Rose ... rekao je. Kako sam te samo mogao pustiti samu! Zašto nisi sve gledala sa strane? Zašto si morala zakoračiti u prizor? Stigao sam u posljednji čas! Znaš li ti, Rose, koga si upravo srela? Znaš li ti komu si htjela pogledati u oči, neustrašiva moja Rose? Iz Morpheusovih se grudiju oteo duboki jecaj: Niti jedan se smrtnik nije više nikada vratio, pošto se s Njime pogledao u oči. Da nisam stigao na vrijeme, ti bi, Rose, bila zauvijek izgubljena ... A ja ... ja bih bio izgubljen bez tebe. Rose je shvatila s kime se to zamalo nije srela. No, ona bi radije susrela smrtonosan Thanatosov pogled, nego da se njezina strašnja sumnja obistinila. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Švelja, Lladro porcelan
|
- 07:30 - Komentari (21) - Isprintaj - #
08.01.2007., ponedjeljak
Rose iza zavjese
|
(prethodni nastavak) Rose se sa strahom pitala: Što sljedi? I ... u kakvoj su vezi taj neskladni tandem ... i Morpheus? ... Pretpostavljala je – slika je poveznica. Slika, ili, bolje rečeno, ciklus slika. Opijumski mak, makove glavice. Niz od sedam slika koje je naslikao slikar, za koje je skulptor izradio okvire. Tu, sedmu sliku, čije je nastajanje upravo imala priliku vidjeti, dobro je poznavala. Jer, ta slika, sedma iz ciklusa, izgubljena pa nađena, visjela je na zidu u Roseinoj radnoj sobi. Gore, malo ulijevo, iznad ekrana njezina računala. A, ipak, ta je slika sada bila tu, još neuokvirena. Rose je stajala pred štafelajem na kojem se slika sušila. Pred njezinim očima slika se mijenjala. Skrletni cvjetovi maka su se micali, stabljike uvijale, makove glavice bubrile. Slika je živjela vlastitim životom. Ili je možda oživjela tek pod pogledom odabranog promatrača? Rose se zapitala: Je li ta slika doista sedma? Ili je možda ... prva? Tko je naručitelj te čudesne slike? I ostalih šest, iz ciklusa Makove glavice, ciklusa koji je postao posmrtno poznat kao remek djelo slikara, za života podcijenjenog i nepriznatog. Dok je zagledala sliku i dodirivala cvjetove maka izrezbarene na okviru, namijenjenom upravo toj slici, Rose je, kroz poluotvorena vrata, odjednom začula teške korake koji su se približavali hodnikom. Osjetila je poriv – sakriti se. Možda iza gustih, čipkastih zastora koji su zastirali visoke, uske prozore. No, čudan ju je strah skamenio. Stajala je, osluškujući i zadržavajući dah. Plamenovi koji su gorjeli u kaminu poplavjeli su, pa zgasnuli. Zgasnulo je i večernje svjetlo koje je dopiralo kroz prozor. Nije zgasnulo postupno, prirodno već odjednom, kao kad netko puhne u svijeću. U sobi je zavladala tama. Sobu je ispunila ledena hladnoća od koje se Roseino srce mrznulo i kočilo. A teški su koraci odzvanjali hodnikom, sve bliže i bliže ... Samo trenutak prije no što su se vrata širom otvorila, Rose se pokrenula. Brzo se zavukla iza čipkanoga zastora. Uspjela je povući i dio baršunaste draperije. Stajala je tu, zadržavajući dah, nadajući se kako je neće odati glasni otkucaji srca koje joj je u grudima treperilo. Vrata su se raskrilila, plava je svjetlost osvijetlila mrak. Visoka prilika u crnom, s kukuljicom navučenom na lice, stajala je u dovratku. Rose nije mogla vidjeti lice te prilike jer je bilo u sjeni. Ili ... ne ... to nije bilo moguće! Prilika nije imala lica. Kao da je u sobu ušla prazna tama, u crni plašt ogrnuta. Tamni je neznanac zračio hladnoćom. Rose je, u do maločas ugrijanoj sobi, sada mogla vidjeti vlastiti dah. U strahu joj se oteo jecaj. Snažno je zagrizla članke svojih prstiju, stisnutih u šaku, kako bi ugušila krik. Neznanac je još časak stajao u vratima, nevidljivim je pogledom prelijetao po sobi. Pogled mu se zaustavio na slici koja je, opržena tim tamnim pogledom, počela crveno zračiti. Zakoračio je prema štafelaju na kojem je slika bila izložena. No, tada je zastao, osluškujući. Pogled je svrnuo prema prozoru. Nepogrešivo, upravo tamo gdje se Rose skrivala, iza zastora. Visoki je crni Neznanac prišao prozoru u tri duga koraka. Crna se ruka ispružila, obuhvaćajući finu čipku od koje su zastori bili sašiveni ... (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Welcome To My World
|
- 11:59 - Komentari (42) - Isprintaj - #
07.01.2007., nedjelja
Rose svjedoči kobnome susretu
|
(prethodni nastavak) Slika, tako dobro poznata Rosei, bila je dovršena. Ulje se na njoj još nije niti osušilo. Slika je još uvijek je stajala na štafelaju, u sobi praznoj i tihoj. Kroz guste zastore od skupocjene fine čipke u sobu je prodiralo večernje svjetlo. Rose je ušla u prizor ... i prišla štafelaju. Zastala je pred slikom s koje su žarili cvjetovi maka. A i okvir je već bio gotov, čekao je da uokviri sliku za koju je bio napravljen. Cvjetovi i glavice maka sa slike kao da su se ogledali u okviru. Kao da su i naslikani i izrezbareni makovi bili napravljeni istom rukom, istim potezom. Tako slični, tako skladni, a djelo tako različite dvojice. Slikar, koji je sliku naslikao, i skulptor koji je za nju izradio okvir. Slikar je, po svemu sudeći, bio osjetljive strukture, i tjelesne i duhovne. Nelijepo lice s povelikim nosom i tankim usnama ukrašavale su velike tamne oči. To je lice bilo izražajno i pokretljivo, jedno od onih lica koja se preobraze emocijama. Lice koje bljesne u pogledu i osmijehu, no koje se znade i izobličiti u nastupu nekontrolirana bijesa. Najljepše su na mršavoj i izduženoj slikarevoj pojavi bile ruke. Prsti, pijanistički dugi i vretenasti, tankih članaka. Savršeno oblikovani, no zapušteni i bojom umrljani nokti. Slikar se kretao životinjskom elegancijom, živo je i nervozno gestikulirao, govorio brzim tempom. Njegov je slikarski talent, za života nepriznat i neprepoznat, bio golem. A sam bi slikar na trenutke vjerovao kako posjeduje dar, kako stvara vrijedna djela, a potom bi sljedili periodi sumnji i nedoumica. No, slikao je neumorno, i u dobrim i u lošim razdobljima, trošeći se silno i unoseći se u slikanje s velikom strašću. A njegov prijatelj skulptor, autor okvira slike, bio je sušta suprotnost slikareva. Sasvim drugačija pojavnost, sasvim drugačija psihološka struktura. Oniži i puniji, plavokos i plavook. Punih usana, prćastoga nosa i maloga podvoljka. Puti ružičaste, s jedva primjetno popucalim kapilarama na obrazima. Govorio je lijeno otežući, bez gestikulacije, uz ironični osmijeh. Govor mu je bio spor, no misao brza, ali zla. Odjeven uvijek savršeno elegantno, manikiranih noktiju na rukama kratkoprstim i pomalo oteklim. No, te su kratkoprste ruke oblikovale drvo, glinu i kamen savršenom preciznošću. On nije sumnjao u svoj talent. A uz to je imao i smisla za samoreklamu i zaradu. Bio je poznat i omiljen. Izložbe i narudžbe pljuštale su sa svih strana. Skuptor je bio sin jedinac iz bogate obitelji, a rano preminuli roditelji ostavili su mu bogatsvo koje je on svojom blještavom umjetničkom karijerom uspio utrostručiti. No, iako je na trenutke djelovao blazirano i lijeno, i on je stvarao sa strašću, no i s lakoćom, za razliku od slikara. Kako li su se srela ta dvojica nimalo običnih ljudi? zapitala se Rose. I odgovor je odmah bio tu. Nije se pojavio kao niz slika ili prizora. Rose je, odjednom, jednostavno znala. Činjenice o životnoj priči te dvojice iznikle su, uobličile se u Roseinoj svijesti. Znala je da su se slikar i skuptor sreli u jednoj opskurnoj pušionici opijuma, godinu dana prije no što je dovršena slika koju je Rose upravo gledala. Slikar je tamo bio već poznati, stalni posjetitelj. Ovisnik, koji je ponekada vlasniku plaćao dozu opijuma svojom slikom ili crtežom. A skulptor je došao po prvi puta, tražeći uzbuđenje i inspiraciju u prljavom i bijednom ambijentu. On je volio raskoš, no privlačila ga je i prljavština i bijeda. Njegovoj je hladnoj prirodi trebalo poticaja. Tu je ovoga puta tražio interesantne fizionomije za portrete u mramoru koje bi objedinila tema Ljudski poroci. Skulptoru je dosadilo klesati antička božanstva, metafore Poezije i Harmonije, amore i nimfe. Dosadilo mu je zadovoljavati pomodne ukuse bogatih klijenata. Riješio je ovoga puta stvarati za sebe. Skulpturama na temu poroka namjeravao je ukrasiti svoj dom i vrt, na zgražanje otmjenomu društvu. Sada je njegovo bogatstvo bilo toliko veliko da se više nije morao obazirati na javno mnjenje i konvencionalni moral, koje je prezirao. Nije više morao sputavati svoj stvaralački dar i podilaziti ukusima naručitelja i likovnih kritičara. Ženski je dio zbirke već bio gotov. Likovi prostitutki, čedomorki, prosjakinja i robijašica, kurtizana, mondenki, nimfomanki i dama iz visokoga društva. Likovi žena mladih i starih, mršavih i debelih, prostih i sofisticiranih, već su stajali, uobličeni i dovršeni, prekriveni draperijama, u skulptorovu ateljeu. Skulptor je imao običaj detaljno upoznati svoje modele, u biblijskom smislu riječi. Razodjevajući ih i obljubljujući, upoznavao je njihova tijela, opipavao njihovo meso, srkao njihove okuse. Možda su zato skulpture bile tako zastrašujući realistične, stvarne, kao oživljene, niti nalik idealiziranim prikazima načinjenim za malograđansku publiku. A sada su skulptoru trebali muški modeli – ovisnici, ubojice, razbojnici, lihvari, spletkari, razvratnici ... Skulptor se, zasićen ženskim modelima, radovao dobrodošloj promjeni i nadao se oživljavanju stvaralačkoga nadahnuća. On se neće libiti upoznati i muške modele istom metodologijom kao i ženske. I tu se skulptorov pogled zaustavio na slikarevu licu. Nije ga zavarala prljava kosa, bijedna odjeća, pogled opijumom zamagljen. Odmah je osjetio i prepoznao slikarevu osjetljivost i strastvenost. Skulptor je bio poput emocionalnoga vampira, iznutra hladan i nepokretan. Pokretale su ga i oživljavale tuđe strasti. Upravo je našao. Svoj sljedeći model. Svoju sljedeću žrtvu. Svoga ubojicu! Privukao ga je slikarev umjetnički nerv, burni temperament, njegova ranjivost. Skulptor se već unaprijed naslađivao, eto nekoga tko će pokrenuti njegova čula. I tako se dogodio kobni susret koji je spojio tu, tako različitu dvojicu. Rose je sada sve to znala. I sa strahom se pitala: Što sljedi? I ... u kakvoj su vezi taj neskladni tandem ... i Morpheus? (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Elvis Presley - The Wonder Of You
|
- 19:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Razoružani Mars
|
- 10:05 - Komentari (24) - Isprintaj - #
06.01.2007., subota
Rose u novom prizoru Morpheusove priče
|
(prethodni nastavak) Bila je opet na stranicama svojega bloga. Već u rano jutro, uz prvu kavu i cigaretu. Žena u crvenoj haljini, iz njezina posljednjega posta, još uvijek je bila bosonoga. Bijele ruže još uvijek su je zasipale, s neba obojenog crvenim sutonom. I stihovi su još uvijek bili tu: ... Nevidljivo trnje, u crveno će ih obojiti. Rose je osjećala to nevidljivo trnje. U crveno je bojilo njezine misli. Morpheus ju je zvao. Poslao joj je crnokrilu glasonošu. Vranu što joj je rekla: On te čeka! A Rose je glasonošu poslala natrag, bez uzvratne poruke. A potom je na svojem blogu Morpheusu napisala: Čekaj! Doći ću kad JA budem spremna ... Je li sada bila spremna? Da. Više nije mogla odlagati neminovno. Morat će, konačno, saznati sve o Morpheusu. Sudeći prema onome što je već imala prilike vidjeti, bit će to bolno. A vidjela je početak Morpheusove propasti. Vidjela je kako ga braća optužuju, kako ga mati mrzi, kako ga otac šalje u izgnanstvo. Vidjela je kako ga crna sjena njegova strica Thanatosa zavodi i iskvaruje. Vidjela je i Erosa, od Thanatosa poraženog i osvojenog, kako Morpheusa uvlači u kolo bahantkinja. Vidjela je kako se Morpheus gubi u začinjenom vinu i razvratnom kolu. Vidjela je kako se Morpheus spremno odaziva pozivu svojih zavodnika. Kako se sprema preuzeti Thanatosovo nasljeđe. Kako tama postaje njegov izbor. Rose je shvatila - Morpheus još uvijek nije spreman. Jer, to što joj je pokazao, to su bili - izgovori. Kao da joj je govorio: Nisam JA kriv. Vidi kakvo su zlo učinili MENI! No, Rose je znala. Nema isprike. Na zlo koje nam čine drugi, nemamo pravo uzvratiti zlom. Jer, tako se zlo obnavlja ... i nastavlja. Tako počinje vrtnja u krug. Novo se zlo pravda starim. I uvijek čini iznova. Rose je znala. Morpheus još nije bio niti na početku. A ona? Vidjela je početak Morpheusove priče. Hoće li imati snage za nastavak? Nakon poruke Morpheusu, koju je upisala u komentare, poruke u kojoj mu kazuje kako joj treba još vremena i kako će doći kada bude spremna, Rose je sada upisala: Onoga jutra, na obali, rekla sam vrani: Reci mu – volim ga. I to je bila istina.To jeste istina, Morpheuse. Volim te. Rekla sam vrani neka ti kaže kako me je strah. I to je bila istina. To jeste istina, Morpheuse. Bojim se. Strah me je, užasno me je strah onoga što ću vidjeti. No, sada sam spremna. Pokaži mi! Pogledaj onda, Rose. Ako si doista spremna... Odgovor je bio tako brz da je Rose pomislila kako je Morpheus već danima i noćima čeka. Tu, na njezinu blogu. No, morat ćeš pogledati sama. Ne usuđujem se ići s tobom. JA sam kukavica, Rose. Ti kažeš kako te je strah ... a ipak ne odustaješ. Hrabra si i jaka, Rose. Uzdam se u tvoju snagu. Morpheuse, Morpheuse ... brzo je otipkala. No, Morpheusa više nije bilo, ili se samo skrio, pa je promatra iz prikrajka. Možda je ipak, njoj nevidljiv, slijedi. Možda su se to jučer njegovi koraci čuli, u jeci njezinih. Možda ... No, Rose je sada već znala kako Morpheus - božanstvo može biti i slab. Voljela ga je usprkos tomu ... I bila je spremna, usprkos strahu. Ona se nije uzdala u svoju snagu. Uzdala se u svoju ljubav. Nagnula se prema ekranu svojega računala. Zagledala se duboko, ne trepćući. Stranica Roseina bloga opet se pretvorila u sliku. Onu čudesnu, s makovima. Stabljike maka ponovo su se razmaknule. Rose je gledala novi prizor Morpheusove priče! Na rubu livade, pod granatim stablom lipe, sjedio je slikar, u crnom ogrtaču umrljanom bojama, s kistom i paletom u ruci. Sjedio je na niskoj rasklopivoj stolici, pred njim je bio štafelaj. Drškom je kista odmjeravao razmjere, tražeći zlatni rez svoje slike. Slikar je bio crnokos, upalih obraza, očiju duboko uvučenih u očne duplje, pogleda koncentriranog na prizor koji je slikao. Iza slikarevih leđa, dublje u lipovu hladu, na šarenom prostiraču, ležao je drugi, plavokosi muškarac. Njegovo pomodno bijelo odijelo, crvena svilena mašna i skupe cipele, sve je to bilo u kontrastu sa slikarevom zapuštenom pojavom. Slikarevo je lice bilo mršavo i koščato, a lice njegova pratioca mesnato i mekoputno. Tanak, brižljivo njegovan plavi brk kočoperio mu se nad punim usnama, iskrivljenima u podrugljiv osmijeh. Ono što je tiho, za Rose nečujno, govorio, nije izazivalo osmijeh na slikarevim usnama. Slikareva su usta bila tanka i stisnuta. Oči su mu sijevale u bijesu. A plavokosi se dendy raskalašno smijao i nastavljao govoriti, pojačavajući bijes svoga tamnokosog prijatelja. U sljedećem trenutku slikar je još uvijek bio za štafelajem, slikajući, njegov je plavokosi pratitelj još uvijek ležao. No, štafelaj je sada bio u visokoj, viktorijanski namještenoj sobi, a plavi je dendy ležao na svilenom divanu. Na stoliću, pokraj divana, bio je složen motiv za slikanje. Vaza prepuna crvenih makova, na čipkastome podlošku. Podno vaze makove glavice i srebrni vrčić prepun gustoga, bijeloga soka. Rose je shvatila - slika koju je kupila od staroga antikvara, ona slika što je visila na zidu nad njezinim računalom, slika koja joj je poslužila kao prolaz do Morpheusa, kao ulaz u njegov svijet ... ta će slika upravo biti naslikana. Sada je mogla čuti dijalog dvojice muškaraca. Kažeš kako imaš tajanstvenog naručioca ... i odmah velika narudžba, cijeli ciklus? Nadam se da dobro plaća! Kad budeš od honorara kupio novo odijelo, nećeš više morati ulaziti na vrata za služinčad ... ha ha ha. A možda te pokažem i svojim prijateljima, ako se uljudiš ... podrugivao se plavokosi ljepotan. I, očekujem da i mene upoznaš s tim tvojim tajanstvenim mecenom. Jer taj mi je neznanac konkurencija. I on ti baca mrvice kao i ja. Tko zna što li će još tražiti za uzvrat ... uz slike? Možda bismo se mogli zabaviti zajedno ... sva trojica ... ha ha ha... (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Summer Kisses, Winter Tears
Elvis Presley - Summer Kisses, Winter Tears |
- 17:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Epifanija, Bogojavljenje: Gašpar, Melkior i Baltazar
|
- 10:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #
05.01.2007., petak
Are You Lonesome Tonight?
|
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Love Me Tender
Elvis Presley |
- 12:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #
Lijepe kupačice, Alma Tadema, Jerome i Bouguereau
Sir Lawrence Alma-Tadema. An Apodyterium. 1886. |
- 07:15 - Komentari (18) - Isprintaj - #
04.01.2007., četvrtak
Zimska cvatnja
Procvao je! |
- 14:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #
You can leave your hat on
Joe Cocker |
- 11:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #
03.01.2007., srijeda
Rose u magli
|
(prethodni nastavak) A onda su zaredali dani tamni i sumorni. Blještavi se snijeg počeo topiti, bijela je čarolija nestajala. Ispod okopnjele bjeline izvirala je stara prljavština, nakupljena još prošle jeseni. Kapi su se cijedile niz grančice breze, pogurene nad Roseinom kućom. Pramenje guste magle nadvijalo se nad Roseinom ulicom, nad njezinim gradom, nad njezinom dušom. Još jučer je, unatoč bolu i rastanku, Rose u toj oštroj hladnoći iskričavog snijega bila tako sigurna u čvrstoću svojih osjećaja prema Morpheusu. A sad je vlažna magla omekšala oštrinu svih kontura, zastrla sve vidike. Činilo joj se kako je magla hladnija od snijega. Žalila je za zimskim jutrima kad joj je snijeg škripao pod nogama, kad su prvi tračci sunca blistali u ledenim kristalima. Sumnje su počele razdirati Rose. Jutarnje šetnje postale su nova Roseina navika. Obično bi, rano ujutro, nakon prve kave, prošla svojom još neprobuđenom ulicom. Sišla bi do rijeke i grlila stare platane što su se u drvoredu nizale na riječnoj obali. Pričala bi s vranama i riječnim galebovima. Potom bi se, prateći vlastite tragove u snijegu, vraćala kući. Lucifer bi je čekao na vrtnoj ogradi, pa bi joj potrčao u susret, zvoneći zvoncem sa svoje ogrlice. Zvonce je Rose pričvrstila na ogrlicu crnog mačka Lucifera kako bi ga spriječila u lovu. Jer Lucifer je bio okrutan lovac. Lovio je i davio ptičice što su slijetale u Rosein vrt. Nije to činio iz gladi, iz potrebe. Njega je zabavljao lov. On je to činio da bi razbio dosadu. S ulovljenom bi se ptičicom poigrao. No njegove su kandže bile tako oštre, a stisak njegovih šapa smrtonosan. Luciferove su igre bile surove. Ptičica bi, već smrtno ranjena, na trenutak povjerovala kako može pobjeći. A potom bi njezino sićušno tjelešce Rose pronašla na svojem otiraču. Lucifer se volio hvaliti svojim ulovom. Vraćajući se s rane šetnje, toga jutra skrivenog u magli, Rosei se učinilo da nikada neće naći put kući. Nije bilo stopa koje bi mogla pratiti, u povratku. Sunce, koje se tek pomaljalo, potisnulo je sloj magle prema tlu, pa je postala još gušća, još neprozirnija. Rose je koračala, koračala ... kao na beskrajnoj traci. Cilj se nije primicao. Hodala je satima kroz maglu, no nikako da stigne do svojih vrata. Iza sebe je začula korake. Osvrnula se, no nije bilo nikoga. Je li netko pratio Roseine korake, ili je to bila samo mukla jeka njezinih? Potrčala je kroz maglu, sve brže .. i konačno stigla do svoje vrtne ograde. Lucifer je sjedio kraj ulaza, oči su mu se žuto iskrile a s brkova mu se cijedile kapljice. Što je, razbojniče? rekla mu je Rose. Ništa od lova. Ptičicama nije do igre, danas. Nećeš ih namamiti ni repom, ni brkovima. Vidjele su te tvoje kandže, što ih skrivaš u baršunastim jastučićima svojih šapa. Lucifer je zafrktao i skočio s ograde. Umiljavao se i trljao oko Roseinih nogu. A zatim se uspravio i šapama joj se oslonio na koljena, tražeći od nje da ga digne u naručje. Rose se sagnula i počela gladiti njegovu veliku crnu glavu. A Lucifer joj je od užitka zabio pandže u kožu. Oštre su pandže probile tkaninu Roseinih hlača i zabile joj se u koljena. Rose je uzviknula, a Lucifer je uvukao pandže. Izvrnuo joj se podno nogu, gledajući je pokajnički. Rose se podrugljivo nasmijala. Sama sebi. Podigla je Lucifera u naručje i unijela ga u kuću. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Don't Worry Be Happy !
Bobby McFerrin ~ Don't Worry Be Happy *80s RETRO* |
- 13:11 - Komentari (57) - Isprintaj - #
Feeling Groovy?
|
- 10:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #
02.01.2007., utorak
Am I a Rock?
Simon & Garfunkel - I am a Rock |
- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Bridge Over Troubled Water
|
- 17:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Jacky
 |
- 11:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Pretty woman
Pretty woman- Roy Orbison |
- 06:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.01.2007., ponedjeljak
Rose na zimskom suncu
|
(prethodni nastavak) Toga je nedjeljnog jutra vladala duboka tišina. Grane magnolije i japanske dunje u Roseinu vrtu bile su pod snijegom, a inje je vrtnu ogradu pretvorilo u srebro. Jutro je još uvijek bilo plavo, a snježni je pokrivač utišavao sve zvukove. I jato vrabaca još uvijek je lijeno spavalo u živici, sito od sinoćnje gozbe. Rose je zavirila u kuhinju. I njezin crni mačak Lucifer spavao je, tiho hrčući, u svojoj košari. Pazeći da ne zvecka posuđem, Rose je skuhala je jutarnju kavu, i popila je gorku, kao svakoga jutra. Navukla je jaknu, vrat omotala šalom. Neki ju je duboki nemir gonio u kretanje. Prošla je kroz svoju malu ulicu, još uvijek zaspalu. Zastori na starim prizemnim kućama bili su spušteni, a na grančicama breza, duž drvoreda, iskrilo je inje. Hodala je tiho, po tankom sloju novonapadalog, još neočišćenog snijega. Kroz uski prolaz između zgrada, po zaleđenom stubištu, spustila se do riječne obale i nastavila koračati pustim šetalištem. Nad vodom je bezšumno, bez krika, proletjelo jato rječnih galebova. Rose je prišla staroj, granatoj platani što je rasla uz obalu. Pogladila je njezinu svijetlu koru i zagrlila deblo. A zatim se oslonila o to staro stablo što je pamtilo decenije prije njezina rođenja. Osjetila je utjehu i sigurnost u tomu osloncu. Dugo je tako stajala, gledajući preko rijeke. Mutno, a ipak rumeno sunce lijeno se počelo dizati s horizonta. Prve su zrake zimskoga sunca probudile koloniju vrana čija su gnijezda prekrivala vrhove starih platana, uz rijeku. Zagraktale su, protresle krila i poletjele, stresajući inje s grana. A onda se jedna izdvojila iz jata i sletjela na smrznuti travnjak, tik do Rose. Kakvu mi poruku sada donosiš? upitala je Rose. No, vrana je šutjela. Njezin je oštri, žuti pogled ispitivački prelijetao preko Roseina lica. A Rose je tada rekla, vrani ili možda ... samoj sebi: Reci mu – volim ga. Reci mu, čekam ga. Reci mu – ne smijemo biti nestrpljivi. Reci mu ... strah me je. Budemo li željeli previše, zlatna će nas ribica sudbine vratiti tamo gdje smo i bili. Sami, prije no što smo se sreli. Reci mu, neka čeka. Reci mu, uskoro ćemo biti zajedno. Jedino je to važno, reci mu! A vrana je samo otresla perjem, protegnula crna krila. I odletjela preko rijeke. Prema izlazećem suncu, rumenom i ustreptalom. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Livada
Venus Griffiths |
- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Sound Of Silence
Simon & Garfunkel - Sound Of Silence |
- 13:59 - Komentari (42) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
