Marketing
Rose u vilinskom svijetu
(prethodni nastavak)
Iako su dani još bili hladni, Rose je u zraku već osjećala mirise dolazećeg proljeća.
Šetala je vrtnim stazicama, obasjanim podnevnim suncem. Dodirivala pupove magnolije, još uvijek zaštićene kožastom navlakom. Činilo joj se da osjetljivim vrhovima prstiju napipava strujanje sokova koji su se pokrenuli.
I grm japanske dunje u dnu vrta bio je prepun cvjetnih pupova. Na nekima je već pukla smeđa kožica i počelo izvirivati rumenilo latica.
Rose se sagnula i uzela u šaku pregršt vrtne zemlje, mrveći je među prstima.
Prinijela je prste nosu. Vlažna, rahla i crna, zemlja njezina vrta lijepo joj je mirisala.
U uskoj gredici koja je obrubljivala travnjak, izdanci zumbula i narcisa podizali su sloj zemlje ispod koje su počivale lukovice. Mesnati zeleni listovi, još uvijek sklopljeni i zagrljeni, bujali su prema svjetlosti. U travnjaku su, mjestimice, već cvjetale divlje tratinčice. Tanke nježne stabljičice s malim cvjetovima na vrhu. Srca tratinčica, okrugla i žuta, bila su okružena bijelim laticama.
Rose je šetala svojim vrtom, osluškujući zvukove proljeća koje je dolazilo.
Slutila je mirise koji će uskoro ispuniti vrt, u duhu čula zuj pčela i zamišljala treperavi let prvih leptira. Zagrlila je stablo stare kajsije, ispucalo i smolasto. Krošnju će uskoro prekriti ružičasta pjena proljetnoga cvata. I na tanušnim grančicama starih breza, što su se nadvijale nad Roseinom kućom, već su izbijali zeleni lisni pupovi.
Rose se sjećala djetinjstva. Igara u vrtu u proljetnim danima.
Rose je, kao djevojčica, u vrtu provodila puno vremena. Voljela je zajedno sa svojom bakom, vještom vrtlaricom, promatrati kako biljke niču, rastu i cvjetaju. Zelenu je ruku Rose naslijedila upravo od bake. Jer sve što bi baka posijala, niknulo bi i raslo. Bakine bi ruke uvijek mirisale na zelene biljne sokove. Rose je u mislimo gotovo mogla osjetiti taj miris vrtlaričinih ruku, osjetiti dodir bakinih dlanova i prstiju. Hrapave od vrtnog alata i od dodira zemlje, već smežurane i isušene od starosti, te su ruke bile tako nježne. S istom su nježnošću dodirivale mlade biljke, štenad i tek okoćene mačiće, pse lutalice, ružine latice i obraze svojih unučica.
Rose je zažmirila. Ponovo je vidjela bakino lice i čula njezin glas.
A sad će Morana sa zimom otići ... a Jarilo i Vesna samo što nam nisu stigli ...
Zeleni će se Jaro s vilama sestricama pozdraviti...
Vile će ga cvjetnim vijencem okititi, bijelim plaštom ogrnuti ... Ide Jaro bos po svijetu, nevjestu Maru traži ... On od Mare ište zlatnu jabuku ...
Bakine su priče uvodile Rose u vilinski svijet. Tu je Baba Jaga živjela u kući na kokošjim nogama, rusalke - bogunke izranjale su iz jezera, šumnjače jahale na šumskim jelenima, oblakinje sjedile na bijelim oblacima.
Kao djevojčica, Rose je često u vrtu vrijebala vile i patuljke. Poželjela je s vilama se posestrimiti. No, nije uspjela noću u šumu otići, brezovom metlom kružnicu iscrtati, vile dozvati. Ipak joj se činilo da ju je zamamila vilinska pjesma iz bakinih priča, da je i sama postala napola vila. Još i sad je u huku vjetra i ćurkliku povjetarca ponekad čula vilinsku pjesmu, razumjela riječi te pjesme, običnim ljudima nerazumljive.
Roseina je baka bila i travarica, znala je tajne poljskih ljekovitih trava i šumskih bobica, pa je svoje unuke, Rose i Hanu, vodila u skupljačke pohode u polje i na rub šume. Brale bi kamilicu, koprivu i mladi maslačak, skupljale list bokvice i bazgov cvijet, borovice i šumske jagode. Baka bi im pričala o brusnicama i kalinama iz zavičaja svojega djetinjstva. Smrvila bi među svojim zelenim prstima list hajdučice i dala im ga pomirisati. U šumi bi im pokazala gljive vilovnjače što rastu na mjestima gdje su vile svoj ples plesale.
Svijet je nekada, dok su ljudi bili dobri, bio pun vila ... pričala je baka, dok su Rose i Hana sjedile kraj nje, na šarenom pokrivaču, prostrtom pod stablom na rubu šume.
Vile su ljudima pomagale polja žeti, travu kositi, korov pljeviti. No, ljudi iznevjeriše vile te one odoše u vilinsku zemlju. A one rijetke što su još ostale, od ljudskog se pogleda skrivaju i samo rijetkima ukazuju ....
Kraj potoka su zajedno s bakom, na vrbove grančice povezale šarene krpice, rusalkama u čast.
Jer rusalke tu u potoku žive, na dnu, u kristalnom dvorcu. Nekada je, u svakom potoku, rijeci ili jezeru živjelo zajedno po tri, sedam, devet ili jedanaest rusalki. Noću bi na obalu izlazile, po livadi plesale, pjesmom smrtnike dozivale. I one odoše u vilinsku zemlju. No, možda je koja ipak još ostala.
Rose je vjerovala kako je njezina baka Vilenica, Vraćilja, ili Šapćalica, vilinska posestrima.
I kako je upravo od vila sve to o ljekovitim travama naučila. A kad bi se Rose ili Hana razboljele, baka ih je liječila čajevima. U bakinom kuhinjskom ormaru, u vrećicama od bijeloga platna i staklenkama mirisale su trave. A baka je za svaku boljku spremala samo njoj znanu ljekovitu mješavinu.
Rose je šetala svojim vrtom i osluškivala dolazak proljeća.
I njezinim je žilama krv brzo i toplo kolala, poput probuđenih sokova pod korom bijele breze. Osjećala se kao rusalka, spremna izroniti s dna jezera i prošetati brezikom na obali. Ugledati Željenog, kako joj ide ususret.
Rose se zapitala: Nije li Morpheus, bog snova, u njoj probudio zaspalu vilu ?
Odgovor je znala. Bila je tako živa, tako probuđena, zahvaljujući Morpheusu.
I osjećala se poput vile.
(nastavak slijedi)
Luis Ricards Falero-A Fairy Under Starry Skies
Nils Blommer/Fairies the Meadow
Post je objavljen 25.01.2007. u 23:59 sati.