Rose iza zavjese

(prethodni nastavak)

Rose se sa strahom pitala:

Što sljedi?
I ... u kakvoj su vezi taj neskladni tandem ... i Morpheus?

...

Pretpostavljala je – slika je poveznica. Slika, ili, bolje rečeno, ciklus slika. Opijumski mak, makove glavice. Niz od sedam slika koje je naslikao slikar, za koje je skulptor izradio okvire.
Tu, sedmu sliku, čije je nastajanje upravo imala priliku vidjeti, dobro je poznavala. Jer, ta slika, sedma iz ciklusa, izgubljena pa nađena, visjela je na zidu u Roseinoj radnoj sobi. Gore, malo ulijevo, iznad ekrana njezina računala. A, ipak, ta je slika sada bila tu, još neuokvirena.

Rose je stajala pred štafelajem na kojem se slika sušila.
Pred njezinim očima slika se mijenjala. Skrletni cvjetovi maka su se micali, stabljike uvijale, makove glavice bubrile. Slika je živjela vlastitim životom. Ili je možda oživjela tek pod pogledom odabranog promatrača?

Rose se zapitala: Je li ta slika doista sedma? Ili je možda ... prva?

Tko je naručitelj te čudesne slike?
I ostalih šest, iz ciklusa Makove glavice, ciklusa koji je postao posmrtno poznat kao remek djelo slikara, za života podcijenjenog i nepriznatog.

Dok je zagledala sliku i dodirivala cvjetove maka izrezbarene na okviru, namijenjenom upravo toj slici, Rose je, kroz poluotvorena vrata, odjednom začula teške korake koji su se približavali hodnikom.
Osjetila je poriv – sakriti se. Možda iza gustih, čipkastih zastora koji su zastirali visoke, uske prozore.
No, čudan ju je strah skamenio.

Stajala je, osluškujući i zadržavajući dah. Plamenovi koji su gorjeli u kaminu poplavjeli su, pa zgasnuli. Zgasnulo je i večernje svjetlo koje je dopiralo kroz prozor. Nije zgasnulo postupno, prirodno već odjednom, kao kad netko puhne u svijeću.
U sobi je zavladala tama.
Sobu je ispunila ledena hladnoća od koje se Roseino srce mrznulo i kočilo.

A teški su koraci odzvanjali hodnikom, sve bliže i bliže ...

Samo trenutak prije no što su se vrata širom otvorila, Rose se pokrenula. Brzo se zavukla iza čipkanoga zastora. Uspjela je povući i dio baršunaste draperije. Stajala je tu, zadržavajući dah, nadajući se kako je neće odati glasni otkucaji srca koje joj je u grudima treperilo.

Vrata su se raskrilila, plava je svjetlost osvijetlila mrak.
Visoka prilika u crnom, s kukuljicom navučenom na lice, stajala je u dovratku. Rose nije mogla vidjeti lice te prilike jer je bilo u sjeni. Ili ... ne ... to nije bilo moguće!
Prilika nije imala lica. Kao da je u sobu ušla prazna tama, u crni plašt ogrnuta.

Tamni je neznanac zračio hladnoćom.
Rose je, u do maločas ugrijanoj sobi, sada mogla vidjeti vlastiti dah.
U strahu joj se oteo jecaj. Snažno je zagrizla članke svojih prstiju, stisnutih u šaku, kako bi ugušila krik.

Neznanac je još časak stajao u vratima, nevidljivim je pogledom prelijetao po sobi. Pogled mu se zaustavio na slici koja je, opržena tim tamnim pogledom, počela crveno zračiti. Zakoračio je prema štafelaju na kojem je slika bila izložena.

No, tada je zastao, osluškujući.
Pogled je svrnuo prema prozoru. Nepogrešivo, upravo tamo gdje se Rose skrivala, iza zastora.

Visoki je crni Neznanac prišao prozoru u tri duga koraka.
Crna se ruka ispružila, obuhvaćajući finu čipku od koje su zastori bili sašiveni ...

(nastavak slijedi)

PAULINA GARWATOWSKA: The curtain (Zastor)

Buuuuuu!
Rusalka.

Post je objavljen 08.01.2007. u 23:59 sati.