Pošast nove, a ustvari prastare, društvene igre hara blogosferom.
Stigla je i do moje klupice.
Prvo mi je "štafetu" u ruke tutnula Tixi, a zatim i Kora.
Napravit ću samo prvi dio "magične" petice - reći ću 5 stvari o sebi o kojima se do sada još nisam uspjela izlanuti.
1. Rusalka ima ozbiljnu fobiju od - "štafeta", "forwarda" i tzv. lanaca sreće ...
2. Rusalka je tek odnedavna naučila ponekada reći i NE,doduše uz silnu muku.
3. Rusalka nikada nije naučila voziti bicikl.
4. Rusalka je užasno škakljiva.
5. Rusalka ponekada govori u snu. A ponekad čak i ... pjeva.
Zanimaju vas i grozni detalji?
Pa, evo. Da zadovoljim znatiželju.
1. Fobija od "štafeta"
Sada su to "meme" ... a prije je to bio "lanac sv.Antuna" ... iako siroti svetac s time nije imao nikakve veze. Obično bi na kraju pisma, koje je trebalo proslijediti dalje, stajalo: Neki nesretnik, iz Buenosairesa ili tko zna odakle, nije pismo proslijedio dalje, prekinuo je lanac i ... za 5 dana ga je pregazio auto, izdala ga je muška snaga, bankrotirala mu je firma, ukrali mu auto, oćelavio je preko noći, žena ga (ni)je ostavila...
U "memama" toga na sreću nema.
Al' što vrijedi, kad sam ja već stvorila groznu fobiju od - šalji dalje (nastavak znate).
I zato, ispunjavam samo prvi dio zadaće - otkrivam 5 do sada neotkrivenih činjenica o sebi, no poslati dalje jednostavno - ne mogu.
Sorry Tixi , Wanda ... i sv. Antune ...
A Kori hvala za "popust" u rješavanju zadataka.
2. Tek učim ponekada reći NE!
Hoćeš li hraniti moju mačku dok sam na godišnjem?
Posudi mi svoj kupaći kostim (!?!)
Možemo li istovariti naša drva na vaš travnjak?
Ja bih stavila po strani svoje obaveze, prioritete, animozitete ... i rekla bih: Da.
Uz čuđenje, ponekada i uz ljutnju, ali ipak - da. Progutala bih "knedlu", no ne bih mogla odbiti.
Tek odnedavno uspijevam reći i ne. Uz silni napor. Jer, još uvijek mi je prvi poriv - udovoljiti zamolbi.
To i dalje uglavnom činim, ali sada - ne baš uvijek.
Ne, ako se to kosi s meni važnim osobnim planovima i prioritetima, ili, ako je to nešto što mi baš nikako ne odgovara.
3. Bicikl
Kada mi je bilo vrijeme za učenje vožnje bicikla, moji su roditelji imali nekih prečih troškova. A ja nisam nikada od druge djece mogla tražiti da mi posude svoj bicikl, iako sam ja posuđivala svoje igračke. Ja ću i danas rado uraditi nešto za druge, ali imam problema nešto tražiti od drugih, pa čak i meni bliskih.
Nešto su kasnije moji roditelji kupili bicikl mojoj mlađoj sestri, a ja sam rekla da meni više ne treba. Bilo me je stid da "pod stare dane" učim voziti bicikl. Imala sam tada 11 ili 12 godina.
I tako ja - nikada nisam naučila voziti bicikl.
4. Gili ...gili ... gili.
To nije ona uobičajena škakljivost ...
Dovoljno je, oduvijek, da netko samo pokaže namjeru, da samo zamigolji prstima, da samo kaže: Gili ...gili ... gili.... a ja već vrištim, urlam i valjam se od smijeha, iako me nisu niti dotakli.
5. Govorenje u snu
Prvo mi je to rekla moja sestrica, dok smo kao djevojčice dijelile sobu. Da ponekad nerazgovjetno a ponekad i razgovjetno govorim u snu.
Koju godinu kasnije, jedne sam večeri čuvala svoje nećakinje, dok su one još bile male i dok sam ja još bila velika spavalica. Pričala sam im priču pred spavanje. Pri tome sam zaspala, ali sam priču nastavila pričati u snu. Probudio me njihov glasan smijeh. Jer, u priči o crvenkapi najednom je "iz vode izronila tatina glava...". Zbog te me tatine glave još i danas zadirkuju.
Kolegica s kojom dijelim hotelsku sobu kada putujemo zajedno, kaže da ponekada znam u snu mrmljati i govoriti.
A nedavno sam samu sebe probudila, u snu pjevušeći Onomu koji mi je drag: You are my sunshine, my only sunshine ... Na sreću, probudila sam samo sebe.
Moje pjevačke vještine bolje neka ostanu - tajna.
Eto, sada svi znaju.
5 "groznih" činjenica o Rusalki.
Post je objavljen 10.01.2007. u 11:00 sati.