Rose: Kišni dan

(prethodni nastavak)


Sunčane dane uskoro su smijenile uporne kiše ranoga proljeća.

Gusta je vodena zavjesa zaklonila svijet. Rose je u kišnom ogrtaču i s velikim plavim kišobranom u ruci, jednog poslijepodneva, krenula prema gradskom centru. Njezina je malena ulica bila nedaleko centra, a ipak u mirnom i slabo prometnom dijelu grada. Visokoprizemnice i tek pokoja jednokatnica. I drvored starih breza, duž cijele ulice. Breze pred Roseinom kućom posadila je još njezina baka, u skladu s nazivom ulice. Odabrala je dva mlada trokraka stabalca. Svako se od njih razgranalo i razraslo tijekom tri decenije. I sad je izgledalo da se nad Roseinom kućom natkriljuje cijeli jedan brezik. A ulica u kojoj je Rose stanovala zvala se Ulica breza. Ulice u tomu dijelu grada zvale su se prema drveću: ulica lipa, breza, platana, kestena ...

Rose je morala svratiti na poštu i u banku, a planirala je uzput obaviti i neke kupovine. Sve se to moglo odložiti i do sutradan, no Rosei nije išao od ruke započeti posao, pa je pomislila kako će žustra šetnja po svježem zraku i promjena ambijenta biti korisna.

Rose je voljela kišu. Uživala je u zvuku kišnih kapi koje su bubnjale po krovovima i u mlazevima vode koja je šikljala iz oluka. Voljela je gledati tanke grančice svojih breza,dok se niz njih slijevaju kišne kapljice. Sjetila se i kako je kao djevojčica, nakon ljetnog pljuska, gacala po jarku punom vode u svojoj ulici, ulici u kojoj je odrasla i u kojoj je još uvijek stanovala.

Brzim je koracima odmicala Ulicom lipa, koja je vodila prema centru. Tu joj je svaka kuća bila poznata jer je najčešće upravo tom ulicom svakodnevno išla na posao. Rose je imala razvijen dar zapažanja, pa je uočavala nove zastore na prozorima male prizemnice, svježi grafit na plotu, odlomljenu granu drveta u drvoredu. Znala je u kojem prozoru obično sjedi šareni mačak, iza kojih zastora znatiželjni dječak viri na ulicu, na kojoj se prozorskoj dasci zrače vezeni jastuci. Ponekad je, prolazeći kraj svih tih prozora, zamišljala ljude koji iza njih žive.
Čemu se raduju, kakve ih brige more?
U Ulici lipa bilo je nekoliko napuštenih starih kuća, napuklih prozora i fasada ispranih od kiše. Rosei je bilo žao tih kuća u kojima je utihnuo ljudski govor, iz kojih je nestalo smijeha, plača, zvuka i kretanja. Kuće su tiho umirale, samo je još čuvarkuća što je rastao na niskom krovu bio živ. No, više nije imao koga čuvati.

Pošto je stigla u centar, obavila je posao u banci i platila račune na pošti. U trgovini zdrave hrane kupila je kockicu tofua, paketiće zobi i heljde. Na polici je ugledala zgodnu keramičku posudicu – klijalište. Ona je rado uzgajala klice soje, rokvice i alfa-alfe. Obično bi ih dodavala salatama ili bi ih umiješala u sirne namaze. Kupila je posudicu, više zbog lijepog oblika i plave boje, nego zbog stvarne potrebe.

U povratku je krenula drugim putem, Ulicom kestena, jer je planirala svratiti do sestre koja je stanovala na potezu od centra grada do Roseine kuće. Krenuvši iz centra, nazvala je Hanu da provjeri je li kod kuće. I razveselila se kad joj se sestra javila.

Pristavljaj čaj ... evo me za 15-estak minuta. rekla joj je.

U samoposluzi je izabrala veliko pakovanje sladoleda za djevojčice, a na odjelu s hranom za kućne ljubimce pronašla je poslasticu za jazavčara Hektora. Kad se popela do sestrina stana i ušla u predsoblje, Hektor se već uspravljao na stražnje šape, očekujući slatkiš. Bio je to smiješan prizor. Debeljuškasti, dugouhi kratkonožac mahao je prednjim šapama, moleći. Zadovoljno je zgrabio pseću poslasticu i brzo odjurio u kuhinju, u svoju košaru, da se njome sladi.

Hana je već skuhala lipov čaj i punila bijele porcelanske šalice.

Djevojčice su u školi, obje su u poslijepodnevnoj smjeni, a Luka je na sastanku u firmi. Barem ćemo moći popričati u miru, govorila je Hana, iznoseći na stol pladanj s keksima.

Stigao je novi Shaferov katalog. Nisam ga niti otvorila. Čekala sam da dođeš, pa da ga prelistamo zajedno, rekla je smijući se.

I Rose se nasmijala. Bio joj je drag taj sestrin postupak. Listale su katalog sa zavjesama, tepisima, porcelanom, opremom za kuhinje i kupaonice. Jedna drugoj pokazivale stvari koje im se sviđaju, komentirale dizajn i cijene. Sjedile su jedna do druge, rame uz rame. Rosei je tako godio taj dodir sestrina ramena. Pred očima su joj iskrsle slike iz djetinjstva. Plava glatka kosa i smeđi pogled mlađe sestrice, pun povjerenja. Poželjela je zagrliti Hanu, no znala je kako ona baš nije ljubitelj takvih razmjena nježnosti. Stoga se samo niže nagnula nad šarene slike koje su zajedno razgledale. I tješnje se ramenom priljubila uz sestru.
Tako su provele ugodnih pola sata.

Hektor je došao iz kuhinje, noseći u zubima Lukinu kućnu papuču. Položio ju je Rosei do nogu, sjeo i zagledao joj se u lice, mašući repom. Rose ga je pogladila, uživajući u dodiru kratkog sjajnog krzna i Hektorova toplog i debeljuškastog tijela. A onda se začuo ključ u vratima. Hektor je zgrabio papuču i pojurio u predsoblje. Luka se vratio kući.

Hej, Rose! uzviknuo je. Konačno evo i tebe k nama.
Pridruži nam se na večeri.

Uskoro su i djevojčice stigle iz škole. Prvo Anja, a za njom i Helena. Razveselile su se svojoj tetki Rosei i sladoledu što ih je čekao u hladnjaku. Uglas su počele pričati najnovije dogodovštine iz škole. Nakon večere, Luka je izvukao gitaru i zapjevao, zajedno s djevojčicama.

Moja mala nema mane
niko nema tako lijepe dragane.

Nema, nema, nema ona nikoga,
ona voli samo mene jednoga,
moja mala nema mane
nitko nema tako lijepe dragane.

Rose se poslije još dugo zadržala pričajući s Hanom, dok su Luka i djevojčice uživali u filmu posuđenom u videoteci. Luka se ponudio da Rose odveze kući, ali ona je radije krenula pješice.

Kiša je još uvijek padala. Ulice su bile puste, jer bližila se ponoć.
Od Hanina stana do Roseine kuće bilo je oko pola sata žustrijeg hoda. Ulica kojom se Rose vraćala kući bila je slabo osvijetljena, a grane starih kestenova iz uličnog drvoreda bacale su čudne i iskrivljene sjene po pločniku i kućnim pročeljima. Rose je žurno odmicala kroz kišnu zavjesu, udišući vlažan i svjež zrak punim plućima. Godilo joj je druženje s Hanom, Lukom i djevojčicama. Pred njom su bila dva dana vikenda. Odlučila je pozabaviti se svojim blogom koji je u posljednje vrijeme zanemarila.

Pitala se – kad će joj se Morpheus ponovo javiti?

Prisjetila se kako se oboje moraju vratiti u Morpheusovu prošlost.
Rapoloženje joj se naglo promijenilo.
Znala je da je tamo, u Morpheusovoj prošlosti, ne čekaju nimalo lijepe slike. Slutila je i ponovni susret s Morpheusovom zlom kobi. S Thanatosom.
Već i sama pomisao na tu zlokobnu crnu priliku što oko sebe širi tamu i hladnoću, izazvala joj je grč u dnu želudca.

Odjednom joj šetnja tamnom i pustom ulicom više nije bila ugodna.
Kiša se pretvorila u sivi zastor. U tamnim haustorima kuća i u sjenama kestenovih krošnji Rosei su se pričinjale crne prilike. Kao da baš nju čekaju i vrijebaju.
Ubrzala je korak.
Tada joj se odjednom učinilo kako negdje iza nje odzvanjaju još nečiji koraci. Nije se usuđivala osvrnuti.

Koračala je sve brže i brže, a korak joj se počeo pretvarati u trk.

(nastavak slijedi)

rain


david flett/tea cup with sugar cubes

Post je objavljen 27.01.2007. u 23:59 sati.