Rose na zimskom suncu

(prethodni nastavak)

Toga je nedjeljnog jutra vladala duboka tišina.

Grane magnolije i japanske dunje u Roseinu vrtu bile su pod snijegom, a inje je vrtnu ogradu pretvorilo u srebro. Jutro je još uvijek bilo plavo, a snježni je pokrivač utišavao sve zvukove. I jato vrabaca još uvijek je lijeno spavalo u živici, sito od sinoćnje gozbe. Rose je zavirila u kuhinju. I njezin crni mačak Lucifer spavao je, tiho hrčući, u svojoj košari. Pazeći da ne zvecka posuđem, Rose je skuhala je jutarnju kavu, i popila je gorku, kao svakoga jutra.

Navukla je jaknu, vrat omotala šalom. Neki ju je duboki nemir gonio u kretanje.
Prošla je kroz svoju malu ulicu, još uvijek zaspalu. Zastori na starim prizemnim kućama bili su spušteni, a na grančicama breza, duž drvoreda, iskrilo je inje. Hodala je tiho, po tankom sloju novonapadalog, još neočišćenog snijega. Kroz uski prolaz između zgrada, po zaleđenom stubištu, spustila se do riječne obale i nastavila koračati pustim šetalištem. Nad vodom je bezšumno, bez krika, proletjelo jato rječnih galebova.

Rose je prišla staroj, granatoj platani što je rasla uz obalu.
Pogladila je njezinu svijetlu koru i zagrlila deblo. A zatim se oslonila o to staro stablo što je pamtilo decenije prije njezina rođenja. Osjetila je utjehu i sigurnost u tomu osloncu. Dugo je tako stajala, gledajući preko rijeke. Mutno, a ipak rumeno sunce lijeno se počelo dizati s horizonta.
Prve su zrake zimskoga sunca probudile koloniju vrana čija su gnijezda prekrivala vrhove starih platana, uz rijeku. Zagraktale su, protresle krila i poletjele, stresajući inje s grana.
A onda se jedna izdvojila iz jata i sletjela na smrznuti travnjak, tik do Rose.

Kakvu mi poruku sada donosiš? upitala je Rose.

No, vrana je šutjela. Njezin je oštri, žuti pogled ispitivački prelijetao preko Roseina lica.
A Rose je tada rekla, vrani ili možda ... samoj sebi:

Reci mu – volim ga.
Reci mu, čekam ga.
Reci mu – ne smijemo biti nestrpljivi.
Reci mu ... strah me je.
Budemo li željeli previše, zlatna će nas ribica sudbine vratiti tamo gdje smo i bili. Sami, prije no što smo se sreli.

Reci mu, neka čeka.
Reci mu, uskoro ćemo biti zajedno.
Jedino je to važno, reci mu!

A vrana je samo otresla perjem, protegnula crna krila. I odletjela preko rijeke.
Prema izlazećem suncu, rumenom i ustreptalom.

(nastavak slijedi)

Post je objavljen 01.01.2007. u 23:59 sati.