Rose svjedoči kobnome susretu

(prethodni nastavak)

Slika, tako dobro poznata Rosei, bila je dovršena.

Ulje se na njoj još nije niti osušilo. Slika je još uvijek je stajala na štafelaju, u sobi praznoj i tihoj. Kroz guste zastore od skupocjene fine čipke u sobu je prodiralo večernje svjetlo.
Rose je ušla u prizor ... i prišla štafelaju.
Zastala je pred slikom s koje su žarili cvjetovi maka. A i okvir je već bio gotov, čekao je da uokviri sliku za koju je bio napravljen. Cvjetovi i glavice maka sa slike kao da su se ogledali u okviru. Kao da su i naslikani i izrezbareni makovi bili napravljeni istom rukom, istim potezom. Tako slični, tako skladni, a djelo tako različite dvojice.

Slikar, koji je sliku naslikao, i skulptor koji je za nju izradio okvir.
Slikar je, po svemu sudeći, bio osjetljive strukture, i tjelesne i duhovne. Nelijepo lice s povelikim nosom i tankim usnama ukrašavale su velike tamne oči. To je lice bilo izražajno i pokretljivo, jedno od onih lica koja se preobraze emocijama. Lice koje bljesne u pogledu i osmijehu, no koje se znade i izobličiti u nastupu nekontrolirana bijesa. Najljepše su na mršavoj i izduženoj slikarevoj pojavi bile ruke. Prsti, pijanistički dugi i vretenasti, tankih članaka. Savršeno oblikovani, no zapušteni i bojom umrljani nokti. Slikar se kretao životinjskom elegancijom, živo je i nervozno gestikulirao, govorio brzim tempom. Njegov je slikarski talent, za života nepriznat i neprepoznat, bio golem. A sam bi slikar na trenutke vjerovao kako posjeduje dar, kako stvara vrijedna djela, a potom bi sljedili periodi sumnji i nedoumica. No, slikao je neumorno, i u dobrim i u lošim razdobljima, trošeći se silno i unoseći se u slikanje s velikom strašću.
A njegov prijatelj skulptor, autor okvira slike, bio je sušta suprotnost slikareva. Sasvim drugačija pojavnost, sasvim drugačija psihološka struktura. Oniži i puniji, plavokos i plavook. Punih usana, prćastoga nosa i maloga podvoljka. Puti ružičaste, s jedva primjetno popucalim kapilarama na obrazima. Govorio je lijeno otežući, bez gestikulacije, uz ironični osmijeh. Govor mu je bio spor, no misao brza, ali zla. Odjeven uvijek savršeno elegantno, manikiranih noktiju na rukama kratkoprstim i pomalo oteklim. No, te su kratkoprste ruke oblikovale drvo, glinu i kamen savršenom preciznošću. On nije sumnjao u svoj talent. A uz to je imao i smisla za samoreklamu i zaradu. Bio je poznat i omiljen. Izložbe i narudžbe pljuštale su sa svih strana. Skuptor je bio sin jedinac iz bogate obitelji, a rano preminuli roditelji ostavili su mu bogatsvo koje je on svojom blještavom umjetničkom karijerom uspio utrostručiti. No, iako je na trenutke djelovao blazirano i lijeno, i on je stvarao sa strašću, no i s lakoćom, za razliku od slikara.

Kako li su se srela ta dvojica nimalo običnih ljudi? zapitala se Rose.

I odgovor je odmah bio tu. Nije se pojavio kao niz slika ili prizora. Rose je, odjednom, jednostavno znala.
Činjenice o životnoj priči te dvojice iznikle su, uobličile se u Roseinoj svijesti. Znala je da su se slikar i skuptor sreli u jednoj opskurnoj pušionici opijuma, godinu dana prije no što je dovršena slika koju je Rose upravo gledala.

Slikar je tamo bio već poznati, stalni posjetitelj. Ovisnik, koji je ponekada vlasniku plaćao dozu opijuma svojom slikom ili crtežom. A skulptor je došao po prvi puta, tražeći uzbuđenje i inspiraciju u prljavom i bijednom ambijentu. On je volio raskoš, no privlačila ga je i prljavština i bijeda. Njegovoj je hladnoj prirodi trebalo poticaja. Tu je ovoga puta tražio interesantne fizionomije za portrete u mramoru koje bi objedinila tema Ljudski poroci. Skulptoru je dosadilo klesati antička božanstva, metafore Poezije i Harmonije, amore i nimfe. Dosadilo mu je zadovoljavati pomodne ukuse bogatih klijenata. Riješio je ovoga puta stvarati za sebe. Skulpturama na temu poroka namjeravao je ukrasiti svoj dom i vrt, na zgražanje otmjenomu društvu. Sada je njegovo bogatstvo bilo toliko veliko da se više nije morao obazirati na javno mnjenje i konvencionalni moral, koje je prezirao. Nije više morao sputavati svoj stvaralački dar i podilaziti ukusima naručitelja i likovnih kritičara.

Ženski je dio zbirke već bio gotov. Likovi prostitutki, čedomorki, prosjakinja i robijašica, kurtizana, mondenki, nimfomanki i dama iz visokoga društva. Likovi žena mladih i starih, mršavih i debelih, prostih i sofisticiranih, već su stajali, uobličeni i dovršeni, prekriveni draperijama, u skulptorovu ateljeu. Skulptor je imao običaj detaljno upoznati svoje modele, u biblijskom smislu riječi. Razodjevajući ih i obljubljujući, upoznavao je njihova tijela, opipavao njihovo meso, srkao njihove okuse. Možda su zato skulpture bile tako zastrašujući realistične, stvarne, kao oživljene, niti nalik idealiziranim prikazima načinjenim za malograđansku publiku.

A sada su skulptoru trebali muški modeli – ovisnici, ubojice, razbojnici, lihvari, spletkari, razvratnici ... Skulptor se, zasićen ženskim modelima, radovao dobrodošloj promjeni i nadao se oživljavanju stvaralačkoga nadahnuća. On se neće libiti upoznati i muške modele istom metodologijom kao i ženske.

I tu se skulptorov pogled zaustavio na slikarevu licu.
Nije ga zavarala prljava kosa, bijedna odjeća, pogled opijumom zamagljen. Odmah je osjetio i prepoznao slikarevu osjetljivost i strastvenost. Skulptor je bio poput emocionalnoga vampira, iznutra hladan i nepokretan. Pokretale su ga i oživljavale tuđe strasti.
Upravo je našao.
Svoj sljedeći model. Svoju sljedeću žrtvu. Svoga ubojicu!
Privukao ga je slikarev umjetnički nerv, burni temperament, njegova ranjivost. Skulptor se već unaprijed naslađivao, eto nekoga tko će pokrenuti njegova čula.
I tako se dogodio kobni susret koji je spojio tu, tako različitu dvojicu.

Rose je sada sve to znala.
I sa strahom se pitala:

Što sljedi?
I ... u kakvoj su vezi taj neskladni tandem ... i Morpheus?

(nastavak slijedi)

Psyche and Cupid by Canova

Post je objavljen 07.01.2007. u 23:59 sati.