Rose: miris ruže

(prethodni nastavak)

Ustala je. Htjela je pobjeći mislima što su je opsjedale.
Ulegnuće, što ga je na jastuku ostavila draga glava, izravnalo se.
Morpheus je otišao. Bez riječi.

Zaspala je noćas u njegovu naručju, a on je ostao budan, gledajući je.
Morpheus, bezsani bog snova.
Rose, koja je patila od nesanice, pitala se: Kako je to – ne moći usnuti? Nikada!
Biti budan, cijelu vječnost. Nikada ne osjetiti blagotvorni, iscjeljujući učinak sna. Sna koji briše umor, odnosi brige, ublažava boli i tuge. Kako je to – nikada se ne buditi, nikada probuditi?
S novim mislima, novim osjećanjima. S novim nadama.

Osjetila se tako sama.
No, kako li je tek usamljen morao biti Morpheus, u svojoj besanoj vječnosti?

Otišla je ogrnuti svoj tamnocrveni kućni ogrtač. Onaj, koji je Morpheus sinoć prinio licu, dok je mislio kako ga ona ne gleda. Zaželjela je osjeti trag njegova dodira, što je na svili ostao.
Ogrtač je bio prebačen preko naslona Roseine crvene fotelje.
A tamo je, na tamnocrvenoj svili ogrtača, ležala ruža.
Bijela, s rumenim rubom latica.
S peteljke je, po već stalnom i dragom običaju, Morpheusova ruka uklonila trnje.
Rose je ružin pupoljak prinijela usnama. Slatki miris ruže vratio je sjećanja.

Morpheus na njezinu pragu.
Čeka, odlažući svoju želju, stavljajući nju na prvo mjesto.

Morpheusov pogled, na kojem se Rose rascvjetava poput ruže. Pogled u kojem se ogleda. Pogled u kojem je lijepa, sigurna u svoju ljepotu, sretna u svojem tijelu, ispunjena u duši.
Pa onda, dodir. Ovlašan i nježan, uzbuđujući i pripremajući. Tražeći i nalazeći.
Dodir koji joj govori: Lijepa si. Željena si. Voljena si.

Prepustiti se dodirima. Uzvratiti.
Osjetiti kako se Morpheusovo tijelo lijepo propinje pod njezinim dodirom. Hrli joj ususret.
Osjetiti voljenog, tako blizu. Kraj sebe, u sebi. Otvoriti mu vrata, širom.
Osjetiti tu vrelu plimu što se podiže, podiže.
U nebo ih izdiže!

Roseinim je tijelom prošao slatki drhtaj. Od same pomisli. Od sjećanja.
Poljubila je ružu i spustila je. Na tamnocrvenu svilu svojega ogrtača.
Bijele su se latice isticale na tamnom rumenilu.
I Roseini su se obrazi zarumenili.

Uzdahnula je. Prstima prešla preko usana.
Načas joj se učinilo kako joj usne dodiruju Morpheusovi prsti.
No, bila je sama.
Ipak sretna.
Morpheus nije otišao bez riječi.

I, doći će opet.

Post je objavljen 24.01.2007. u 23:53 sati.