Bryan Adams - Here I Am
Mlada blogerica Horsy nedavno je raspisala natječaj za najbolju priču, o konjima, dakako.
Pobjednik je natječaja - Misko.
Obećala sam Horsy dovršiti Miskovu priču, uz Miskovu suglasnost.
Pomalo me je strah - hoće li moj završetak biti dorastao početku?
Miskova priča:
Sami, bez krda. Đeni, ždrijebe staro tek dva tjedna, uplašeno i sa povjerenjem gleda u svoju majku, dok se približavaju rječici: žeđ se mora ugasiti što prije, velika žeđ, koja im omotala zažarena tijela. Iza njih je dugo i naporno trčanje, koje ih je, Đeni to tek sada vidi, odvojilo od krda. Ili od onog što je ostalo od krda. Sami su, njena majka, prekrasna mlada kobila smeđe dlake, koja se sada, onako vlažna od trkačkog napora, presijava na podnevnom suncu, dok saginje vitki vrat i pije. Bijela joj se mrlja na ponosnom čelu presijava. Nešto dalje, pored šumarka, Đenin je otac: pase, jer ne zna kad će mu se pružiti slijedeće prilika za jelo. Ali i oprezno pazi na sve oko njih. Opasnost vrijeba. Mir je oko njih, ali Đeni, iako vrlo mlado ždrijebe, već zna kako je taj mir varljiv.
Isto je bilo i ujutro, dok je Đeni nestašno trčkarala sa ostalom ždrijebadi, odrasali su konji mirno pasli i uživali u prvim jutarnjim zrakama. A onda je prasnulo, odjednom i sa svih strana. Nesnosna buka za koju Đeni nije imala objašnjenja, ali njena majka, istog časa prepoznala puščane pucnje, gurnula Đeni vlažnom njuškom u bok i dala se u trk. Đeni ju je pratila u toj trci sa smrću, užasnuto gledajući kako oko nje padaju njeni dragi poznanici, padaju pogođeni u punom trku i bolno njišteći opraštaju se od života.
Sada, u miru, dok piju bistru vodu, i dok ih Đenin otac pored šumarka čuva, Đeni ugrabi priliku i upita majku:
- Što se dogodilo? Kakva je to strašna buka bila, koja je obarala s nogu naše prijatelje i rođake?
Đenina majka, krasna smeđa kobila u naponu snage, ispusti duboki uzdah žaljenja. Kako objasniti maloj Đeni, da su to bili lovci, koji .... su krenuli u lov na njih – divlje konje.
Rusalkin završetak:
Kako objasniti maloj Đeni, koja je tek dva tjedna stara, da na tome lijepom svijetu, koji se ždrebetu čini kao beskrajna zelena livada, postoji i ...zlo? Kako joj reći da ne smije svakomu prići s povjerenjem, vjerovati u dobrotu svih živih bića? Kako joj objasniti da ta čudna dvonožna stvorenja ne znaju cijeniti ljepotu koja ih okružuje, kako su spremna iz hira, iz puke zabave, uništiti dio te ljepote.
Prekrasna smeđa kobila, Đenina mati, spustila je dugogrivu glavu s bijelom mrljom na čelu i nježno njuškom dodirnula svoje čedo.
Đeni ... rekla joj je tiho.
Sjećaš li se kako sam ti govorila da moraš biti pažljiva kad trčiš livadom i šumskim proplankom.
Kako moraš paziti da ne zgaziš i ne uznemiriš druge.
Sjećaš li se i kako si u igri kopitima ozlijedila krticu koja je izvirila iz krtičnjaka? Otac i ja smo te tada prekorili i obasnili ti da je to bilo ružno.
No ti si to učinila iz neznanja, zato što još nisi odrasla i zato što nisi shvaćala da činiš zlo.
Buku i bijes koji su te tako prestrašili - izazvali su ljudi.
A ljudi su čudna stvorenja. Za razliku od konja, čini se da ljudi ne uspijevaju odrasti. I kada odrastu, ponašaju se poput obijesne djece koja se igraju okrutnih igara. Stoga ih se moraš kloniti.
Preselit ćemo se dublje u preriju, tamo gdje ljudi ne zalaze. Nadam se kako ih nikada više nećeš morati sresti.
...
Mlada kobila, tako slična svojoj majci, stajala je na proplanku.
Odvojila se od krda i odlučila ponovo posjetiti livadu na kojoj je ugledala svijet. Tu je bilo tako lijepo. Rijeka je žuborila a ptice pjevale.
Tada je Đeni ugledala dvonožnu priliku. Bilo je to ljudsko dijete, čupavi i pjegavi dječak. Sjedio je oslonjen o stablo i plakao. Hlače su mu na koljenu bile poderane a koljeno okrvavljeno.
Đeni je strugnula ušima, sapi su joj zatreperile od uznemirenosti. U ušima su joj odjeknuli davni pucnjevi i bolno njištanje ranjenih konja iz njezina krda. Namjeravala je pobjeći, vratiti se tamo duboko u preriju, gdje ljudi ne dolaze. No, neki ju je čudni poriv zadržao. Polako je prišla tom dvonošcu. Bio je tako malen, pa joj se unatoč majčinu upozorenju, nije učinio opasnim. A Đeni je osjetila da je dvonožac u nekoj nevolji. Nježno ga je gurnula njuškom.
Mali je dvonožac podigao pogled. Začuđeno je zurio u Đeni. Nasmiješio se, još kroz suze, pružio ruku i pogladio Đeni po njuški. Njoj je godio taj nježni dodir. Uzvratila je, liznuvši ga po obrazu. Dječak je ustao i potapšao Đeni po vratu. Još su jedno vrijeme tako stajali i gledali jedno u drugo. Mali pjegavi i raščupani dvonožac i visoka smeđa kobila.
A onda je Đeni odgalopirala natrag u preriju, dok joj je dječak mahao.
Đeni je jurila kući, javiti roditeljima i krdu vijest:
Neki dvonošci ipak uspiju odrasti!
Bila je to dobra vijest. Za Đeni, za njezino krdo.
I za dvonošce.
Neki od dvonožaca ipak uspiju odrasti i odbaciti okrutne dječje igre.
P.S.
Rusalka vjeruje upravo u te dvonošce. Koji tek odrastaju.
Želi vjerovati kako oni neće zaigrati okrutne igre odraslih.
P.S. na P.S.
Pozdravljam Horsy koja je odlučila svoj blog jedno vrijeme "staviti u mirovanje" i više se baviti školom. Osjetila je zasićenje i zaključila kako je možda postala suviše ovisna o blogu.
Horsy, očekujem da se svome lijepom blogu vratiš, kad se sve sredi i kad budeš imala više vremena.
U međuvremenu, nadam se da ćeš i dalje ponekad svratiti na klupicu gdje te svi rado srećemo.
P.S. na P.S. na P.S.
Dječak iz priče možda i nije bio pjegav ... možda i nije plakao kad razbije koljeno ... no, nekako slutim ... taj se dječak iz priče možda zvao - Misko.
Post je objavljen 15.01.2007. u 17:00 sati.