Rose u novom prizoru Morpheusove priče

(prethodni nastavak)

Bila je opet na stranicama svojega bloga. Već u rano jutro, uz prvu kavu i cigaretu.
Žena u crvenoj haljini, iz njezina posljednjega posta, još uvijek je bila bosonoga. Bijele ruže još uvijek su je zasipale, s neba obojenog crvenim sutonom. I stihovi su još uvijek bili tu:

... Nevidljivo trnje,
u crveno će ih obojiti.

Rose je osjećala to nevidljivo trnje. U crveno je bojilo njezine misli.
Morpheus ju je zvao. Poslao joj je crnokrilu glasonošu. Vranu što joj je rekla: On te čeka!
A Rose je glasonošu poslala natrag, bez uzvratne poruke. A potom je na svojem blogu Morpheusu napisala:

Čekaj!
Doći ću kad JA budem spremna ...

Je li sada bila spremna?
Da. Više nije mogla odlagati neminovno. Morat će, konačno, saznati sve o Morpheusu.
Sudeći prema onome što je već imala prilike vidjeti, bit će to bolno. A vidjela je početak Morpheusove propasti. Vidjela je kako ga braća optužuju, kako ga mati mrzi, kako ga otac šalje u izgnanstvo. Vidjela je kako ga crna sjena njegova strica Thanatosa zavodi i iskvaruje. Vidjela je i Erosa, od Thanatosa poraženog i osvojenog, kako Morpheusa uvlači u kolo bahantkinja. Vidjela je kako se Morpheus gubi u začinjenom vinu i razvratnom kolu. Vidjela je kako se Morpheus spremno odaziva pozivu svojih zavodnika. Kako se sprema preuzeti Thanatosovo nasljeđe.
Kako tama postaje njegov izbor.

Rose je shvatila - Morpheus još uvijek nije spreman.
Jer, to što joj je pokazao, to su bili - izgovori. Kao da joj je govorio: Nisam JA kriv. Vidi kakvo su zlo učinili MENI!
No, Rose je znala. Nema isprike. Na zlo koje nam čine drugi, nemamo pravo uzvratiti zlom. Jer, tako se zlo obnavlja ... i nastavlja. Tako počinje vrtnja u krug. Novo se zlo pravda starim.
I uvijek čini iznova.
Rose je znala. Morpheus još nije bio niti na početku.
A ona? Vidjela je početak Morpheusove priče. Hoće li imati snage za nastavak?

Nakon poruke Morpheusu, koju je upisala u komentare, poruke u kojoj mu kazuje kako joj treba još vremena i kako će doći kada bude spremna, Rose je sada upisala:

Onoga jutra, na obali, rekla sam vrani: Reci mu – volim ga. I to je bila istina.To jeste istina, Morpheuse. Volim te.
Rekla sam vrani neka ti kaže kako me je strah. I to je bila istina. To jeste istina, Morpheuse.
Bojim se.

Strah me je, užasno me je strah onoga što ću vidjeti. No, sada sam spremna.
Pokaži mi!

Pogledaj onda, Rose. Ako si doista spremna...
Odgovor je bio tako brz da je Rose pomislila kako je Morpheus već danima i noćima čeka. Tu, na njezinu blogu.

No, morat ćeš pogledati sama.
Ne usuđujem se ići s tobom. JA sam kukavica, Rose.
Ti kažeš kako te je strah ... a ipak ne odustaješ. Hrabra si i jaka, Rose. Uzdam se u tvoju snagu.

Morpheuse, Morpheuse ... brzo je otipkala.

No, Morpheusa više nije bilo, ili se samo skrio, pa je promatra iz prikrajka. Možda je ipak, njoj nevidljiv, slijedi. Možda su se to jučer njegovi koraci čuli, u jeci njezinih. Možda ...
No, Rose je sada već znala kako Morpheus - božanstvo može biti i slab. Voljela ga je usprkos tomu ...
I bila je spremna, usprkos strahu. Ona se nije uzdala u svoju snagu.
Uzdala se u svoju ljubav.

Nagnula se prema ekranu svojega računala. Zagledala se duboko, ne trepćući.
Stranica Roseina bloga opet se pretvorila u sliku. Onu čudesnu, s makovima.
Stabljike maka ponovo su se razmaknule.
Rose je gledala novi prizor Morpheusove priče!

Na rubu livade, pod granatim stablom lipe, sjedio je slikar, u crnom ogrtaču umrljanom bojama, s kistom i paletom u ruci. Sjedio je na niskoj rasklopivoj stolici, pred njim je bio štafelaj. Drškom je kista odmjeravao razmjere, tražeći zlatni rez svoje slike. Slikar je bio crnokos, upalih obraza, očiju duboko uvučenih u očne duplje, pogleda koncentriranog na prizor koji je slikao.
Iza slikarevih leđa, dublje u lipovu hladu, na šarenom prostiraču, ležao je drugi, plavokosi muškarac. Njegovo pomodno bijelo odijelo, crvena svilena mašna i skupe cipele, sve je to bilo u kontrastu sa slikarevom zapuštenom pojavom. Slikarevo je lice bilo mršavo i koščato, a lice njegova pratioca mesnato i mekoputno. Tanak, brižljivo njegovan plavi brk kočoperio mu se nad punim usnama, iskrivljenima u podrugljiv osmijeh. Ono što je tiho, za Rose nečujno, govorio, nije izazivalo osmijeh na slikarevim usnama. Slikareva su usta bila tanka i stisnuta. Oči su mu sijevale u bijesu. A plavokosi se dendy raskalašno smijao i nastavljao govoriti, pojačavajući bijes svoga tamnokosog prijatelja.

U sljedećem trenutku slikar je još uvijek bio za štafelajem, slikajući, njegov je plavokosi pratitelj još uvijek ležao. No, štafelaj je sada bio u visokoj, viktorijanski namještenoj sobi, a plavi je dendy ležao na svilenom divanu. Na stoliću, pokraj divana, bio je složen motiv za slikanje. Vaza prepuna crvenih makova, na čipkastome podlošku. Podno vaze makove glavice i srebrni vrčić prepun gustoga, bijeloga soka.
Rose je shvatila - slika koju je kupila od staroga antikvara, ona slika što je visila na zidu nad njezinim računalom, slika koja joj je poslužila kao prolaz do Morpheusa, kao ulaz u njegov svijet ... ta će slika upravo biti naslikana.

Sada je mogla čuti dijalog dvojice muškaraca.

Kažeš kako imaš tajanstvenog naručioca ... i odmah velika narudžba, cijeli ciklus?
Nadam se da dobro plaća!
Kad budeš od honorara kupio novo odijelo, nećeš više morati ulaziti na vrata za služinčad ... ha ha ha. A možda te pokažem i svojim prijateljima, ako se uljudiš ... podrugivao se plavokosi ljepotan.

I, očekujem da i mene upoznaš s tim tvojim tajanstvenim mecenom.
Jer taj mi je neznanac konkurencija. I on ti baca mrvice kao i ja. Tko zna što li će još tražiti za uzvrat ... uz slike?
Možda bismo se mogli zabaviti zajedno ... sva trojica ... ha ha ha...

(nastavak slijedi)

gabriele meyer: poppy, gouache on paper, 18"x24

Post je objavljen 06.01.2007. u 23:59 sati.