(prethodni nastavak)
Rose je nastavljala sa svojim životom. Posao, obitelj, dnevne rutine ...
Rose se vratila blogu.
S vraćanjem životne radosti, vratila se i radost blogiranja.
Opet je pisala postove svakoga dana. No, i to je sada radila spontanije no ranije.
Pustila je da joj se dnevno, bez planiranja unaprijed, nude nove teme. A ideja joj nije manjkalo. Rose je voljela promatrati svijet oko sebe, prirodu i ljude. Rose je voljela književnost i bila je strastven čitatelj. Rose je bila zaokupljena slikarstvom, svijet je gledala u slikama, dosta je dobro poznavala klasično slikarstvo i neprestano je tragala za novim slikama i slikarima.
Rose je opet redovito posjećivala blogove svojih prijatelja.
S više je interesa čitala njihove postove. Manje ih je prosuđivala, bezrezervnije ih je prihvaćala. Više nije sebe, čak niti podsvjesno, smatrala boljom od drugih. S novom je osjetljivošću razumijevala njihove misli i osjećaje. Rose je sada komentirala njihove postove opuštenije. Nije više zazirala otvorenije iskazati vlastite misli i osjećanja.
Bilo joj je žao što perzefona nije ništa naučila iz svojeg strašnog iskustva.
No, sada Rose nije osuđivala perzefonu. Ona se divila perzefoninoj upornoj potrazi za srećom i ljubavlju. Perzefona je, nakon svega, imala tako malo razloga vjerovati u ljude, vjerovati u ljubav, u sreću, u pravednost sudbine. No, perzefona nije odustajala od potrage. Zar je onda bilo važno to što je sreću tražila na krivim mjestima?
Ne, Rose nije mogla osuđivati perzefonu. Rose nije mislila kako je uzalud ušla za perzefonom u tunel na čijem je kraju bilo blještavo, vječno svjetlo. Rose je bila sretna što je perzefoni mogla pružiti novu šansu.
Nastavila je svakodnevno komentirati perzefonine postove. Odgovarati na perzefonina pitanja. Naoko uzgred, pomenula bi u svojim postovima neku priču ili sliku za koju je pretpostavila da bi se mogla svidjeti perzefoni. Pa bi potom navela razgovor upravo na tu temu, ohrabrujući perzefonu da nešto kaže o svojem razumijevanju pročitanog, o svojem doživljaju.
Rose nije zaboravila Morpheusa.
Nije prestala čekati. Rose je osjećala kako će se opet sresti s njih.
Znala je kako im je susret suđen. Bez tog novog susreta ništa od onoga što se dogodilo među njima ne bi imalo smisla.
Rose je povremeno, na javi, intenzivno osjećala Morpheusovu prisutnost. Ponekad joj se činilo kako osjeća njegov dah na vratu, njegov pogled na svojem licu, usnama.
Nije bila sigurna šalje li joj Morpheus snove u kojima se njih dvoje dodiruju u tami.
Ni jednom u snu nije sinuo tračak svjetla koji bi osvijetlio Morpheusovo lice.
No Rose je znala kako se ne vara. Tako ju je mogao dodirivati, tako ju je mogao ljubiti, samo Morpheus. Tako je mogla dodirivati, tako je mogla ljubiti, samo Morpheusa.
Je li joj on dolazio u san?
Ili ga je ona sama u snu satkala ... svojim žudnjama, svojim željama, svojom nježnošću i strašću? Nije bila sigurna.
No bila je sigurna, kad se opet stvarno sretnu, tamo na mjestu mogućeg susreta ... na razmeđi jave i sna ... O, kako će ga tada stvarno ljubiti!
Znala je kako više neće biti zaziranja, ni straha, ni stida.
Bila je spremna na sve. S Morpheusom. S njime se više nije bojala ničega.
Znala je kako će sada znati ljubiti ga bolje ... ljubiti do kraja.
Još uvijek je znala da na tu ljubav nema pravo.
Morpheus se o nju ogriješio, no to mu je davno oprostila.
No, on se, slutila je, pa i znala, ogriješio o druge. On je kroz vječnost počinio mnoge ružne, strašne stvari. Rose mu je mogla oprostiti zlo što ga je učinio njoj, no znala je kako nema pravo opraštati mu i oprostiti ono zlo koje je činio drugima.
No, ipak ga je voljela. Znala je kako ne može drugačije.
Ona je čekala šansu novog susreta.
Rose je već znala kako će glasiti njezina sljedeća želja.
Rose je skupljala snagu – izreći tu, drugu želju. Nije znala hoće li je Morpheus moći ... hoće li htjeti ... ispuniti tu njezinu želju.
Jer, druga Roseina želja ticala se upravo Morpheusa.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 08.12.2006. u 23:59 sati.