Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Osjećala se poput ptice, u tom trenu, dok joj je nestajalo tla pod nogama.
To nije bio skok nego let.
Preko dubokog ponora između jave i sna, prenijela ju je opet snaga Morpheusove želje. No ovoga je puta Rose ponor preletjela i na krilima vlastite želje. I dok je u tomu kratkom, no beskrajnom trenutku, letjela preko crnog ambisa, Rose je bila svjesna prijeteće dubine koja je pod njom zjapila. Nije zadrhtala od straha, iako se bojala visine i dubine. Ne, nije joj tijelo zadrhtalo od straha. Drugi su drhtaji prolazili Roseinim tijelom dok je preko beskraja letjela Morpheusu u zagrljaj.
Poletjela je i preletjela preko crne praznine. Stopala joj nisu niti dotakla Morpheusov prag. Uletjela je u Morpheusov zagrljaj. Obujmio ju je rukama. Tijela su im se priljubila jedno uz drugo, savršeno se uklapajući . Rose nije nikada prije tako potpuno, bezrezervno nekoga dodirivala. Cijelim tijelom, od vrhova nožnih prstiju do čela. Rose je osjetila kako joj je cijelo tijelo, cijelo biće stvoreno upravo za Morpheusa.
Usne su im se spojile u poljupcu. Morpheus je gutao njezin dah, jezikom je pratio liniju njezine gornje usne. Duboki je Morpheusov poljubac Rose osjetila duboko u sebi, ustreptalo se čudeći kako može tako intenzivno osjetiti njegov dodir i tamo gdje nije dodirivana. Rose je sada stajala na vrhovima prstiju dok se Morpheus prema njoj saginjao, privlačeći je k sebi. Nije osjećala hladnoću snijega na bosim stopalima, nije osjećala mraz na ramenima s kojih je pao svileni ogrtač.
Rose se ovoga puta pripremila. Rose je ovoga puta krenula u susret Morpheusu potpuno promišljeno. Rose ovoga puta nije bila u praktičnoj tamnoplavoj kućnoj haljini i pamučnoj pidžami. Rose je tako ženski dirljivo ovoga puta obukla svilenu spavaćicu s tankim bretalama i ogrnula svileni ogrtač. Ovoga je puta Rose pri kupovini odmah posegnula za onim pravim, gurajući u stranu bijele i svijetlo plave. Rose se smijala samoj sebi dok joj je njezin novi, svileni ogrtač u boji tamnocrvene ruže klizio niz ramena i padao u snijeg.
Rose je zabacila glavu otkrivajući vrat Morpheusovim poljupcima. Osjetila je kako joj bilo kuca ritmom tih poljubaca koji su gladno jurili duž njezina grla, spuštajući se prema grudima. Bretela tamnocrvene svilene spavaćice kliznula je niz Roseino rame, otkrivajući bradavicu crvenu poput svile njezine spavaćice. Rose je osjetila kako joj bradavica bubri poput zrele tamnocrvene trešnje, slatke u Morpheusovim ustima.
Snijeg je ponovo počeo padati. Pljusak srebrnih pahulja spustio se na Rose i Morpheusa. Sirote su se snježne zvjezdice topile i isparavale na njihovoj vrućoj koži.
Rose, prošaptao je promuklo Morpheus. Smrznut ćeš se, Rose. Uđimo unutra.
Rose je bila daleko od smrzavanja. I njezin je šapat bio vruć i potmuo.
Uđimo, rekla je. Već predugo stojimo na pragu.
Sklopila mu je ruke oko vrata, dok ju je prenosio preko praga.
Lice je zarila Morpheusu u njedra. Crni se Morpheusov plašt raskrilio pa je mogla usnama dodirnuti Morpheusovu kožu.
Njegova je put bila vruća i mirisna pod Roseinim usnama. A ona je po njegovim grudima utiskivala poljupce koji su ostavljali rumene tragove. Vrhom je jezika ispisala vijugavu crtu po Morpheusovoj ključnoj kosti. Pa ponovo utisnula poljubac u lijepu udubinu gdje su mu se ključnjače spajale. Usne su joj krenule dalje, prateći liniju Morpheusova vrata, postajući svakim dodirom sve osjetljivije. Činilo joj se kako su se sve senzacije slile u tanku napetu sluzokožu njezinih usnica. I slatki su je trnci prošli kad je osjetila mjesto gdje na njegovu vratu počinje linija brade, koja je poput tamne sjene ublažavala Morpheusove oštre crte.
Usnama, a potom i nježnim ugrizom, obuhvatila je njegovu adamovu jabučicu, osjetivši kako se miče u gutljaju. A potom je osjetila i Morpheusov dah koji mu je, zajedno s dubokim udasima i izdasima, strujao dušnikom.
Tada su im se usne ponovo slile u poljupcu.
Morpheus je prenio Rose preko praga svoje spilje.
Vatra s otvorenog ognjišta toplo je osvjetljavala tamni prostor, a dim se penjao prema otvoru u stropu. Spilja je bila prostrana i gotovo prazna. U dnu je stajao veliki, nizak krevet od slonovače, prekriven bijelim krznom. Isto je takvo krzno prekrivalo pod pokraj ognjišta.
Na niskom je stoliću bila velika srebrna vaza, prepuna bijelih ruža a rumeni su rubovi ružinih latica blistali, ozareni titrajima plamena.
I Rose je shvatila. I Morpheus se pripremao.
I on je nju čekao. I on se nadao. I on je, baš kao i ona znao. Ne mogu više stajati na pragu. Moraju ući ili otići. Svatko svojim putem, svatko u svoj svijet.
No sad su bili tu, zajedno. Sreli su se tu gdje su se san i java dodirivali.
Rose je kročila u Morpheusov svijet. Na trenutak se upitala - kako bi bilo ... kako će biti ... kad jednom on dođe u njezin svijet, na javu.
No, sada je postojao samo taj trenutak.
U kojem je Morpheus ljubio njezin vrat.
U kojem su njegove usne pratile liniju njezina uha.
U kojem je vrh Morpheusova jezika na njezinu uhu, kao na morskoj školjki, svirao divnu melodiju, nalik huku morskih valova što se razbijaju o hridi.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
