Baš mi nekako idu zajedno.
Lijepi, čisti, anđeoski glasovi poljskih slavuja i anđelki, porcelanski.
Lladro porcelan
A, evo i jednog od mojih anđelaka.
Jučer je bila sv. Luca, jeste li posijali žito?
Ovo je za lanjski Božić posijala moja sestrica Ančica.
Običaj sijanja žita ima predkršćansko podrijetlo.
U antičkoj Grčkoj žito su sijali u počast Adonisu. To su nazivali "Adonisovim vrtićima".
Adonis je bio bog obnavljanja i pripadao je ženskom kultu, a njegovi su vrtići simbolizirali plodnost i rast. Obično su bili posijani u plitkim srebrnim posudama, a uz žito, u ove su vrtiće sijali i različite začinske trave.
Meni se dopada skandinavski način slavljenja sv. Lucije, kraljice svjetlosti.
Mlade djevojke, u bjelini, okrunjene svijećama, obilaze kuće, čestitajući sv. Luciju. Ukućani uzimaju Lucijin plamen i njime pale ognjište.
Svako selo, svake godine, bira svoju Luciju, među stasalim djevojkama. A djevojčice toga dana na plotovima i kućnim vratima ispisuju ime Lucija, kao znak da u toj kući raste djevojka.
13. decembra, na sv. Luciju, djevojke ustaju prve, pale vatru i spremaju doručak za ukućane. Obično se za doručak služi pecivo i medenjaci.
U Švedskoj na taj dan u različitim institucijama i tvrtkama žene serviraju užinu, a uvijek se nađe onih koje to žele učiniti odjevene kao lucije.
Svake se godine organiziraju natjecanja na kojima se bira najljepša Lucija. Ona se obično okruni prve nedjelje adventa, kad se na gradskim trgovima podižu velika božićna drvca.
Sv. Lucija, kao kraljica svjetlosti, zaštitnica je vida.
Obično je prikazuju kako drži oči na pladnju, jer su joj, prema legendi, iskopali oči zbog njezina izbora kršćanstva.
Kad sam ja bila sasvim mala djevojčica, na sv. Luciju bi se neki djeda iz naše ulice zamaskirao u baba Lucu, ogrnuvši se bijelom plahtom.
Nosio bi žar u posudi i djecu pitao jesu li bila dobra. Ponekad bi to pitao samo djevojčice.
Svi smo se bojali baba Luce.