Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Morpheus je, ušavši u Hanin san, uspio, uz njezinu pomoć, spasiti Rose.
Hana je voljela svoju sestru. Stoga je smrtnica Hana imala moć veću od božanske. Moćni se bog snova Morpheus morao osloniti na moć ljudske, sestrinske ljubavi.
Iako je Rose bila starija sestra, uloge su se često zamijenjivale, pa je Hana brinula o Rose, bila često njezin glas razuma.Sada je Hana bila Rosein spas.
Morpheus se zarekao kako će od sada Hana sanjati samo lijepe snove. Jer Hana je spasila Rose koja je bila – Morpheusov san.
No, Rose se nije osjećala spašenom.
Hana joj nije ispričala svoj san, nije pominjala visoku tamnu priliku, ni ulogu toga neznanca u Roseinu spašavanju. Hana nije željela uznemiravati Rose, jer Hana se jako brinula zbog Roseina dugotrajnog i neuspješnog oporavka.
Prolazili su tjedni a Rosei se nije vraćala ni snaga, ni vedrina ni životna radost. Susret s Morpheusom, mjeseci borbe s njim i sa samom sobom, let u crvenoj fotelji, trenutci u kojima se borila s perzefonom u tunelu koji je vodio ka zasljepljujućoj svjetlosti .... Pa potom tama i teško buđenje ...
Rose je, probudivši se, očekivala da joj se Morpheus javi, barem u snu. No njeni su snovi bili bez snova. Pitala se zašto se Morpheus ne pojavljuje, što je s njim ... što je s njezine preostale dvije želje. Pitala se nije li je Morpheus napustio, kada je ušla u perzefonin san. Je li ona za Morpheusa bila samo kratkotrajno zanimljiva igračka? Je li se Morpheus vratio starim navikama i starim zabavama?
Je li Morpheus ..... uopće postojao?
Rose se počinjala pitati nisu li sve to bile halucinacije, nisu li to bili simptomi bolesti koja je napala njezino tijelo i njezin um. Rose je osjećala užasnu usamljenosti. Unatoč toploj brizi njezine obitelji, Rose se kočila od hladnoće koja ju je obuzimala. Imala je osjećaj kako joj krvotok staje, kako joj se stopala, šake i cijelo tijelo hlade. Osjećala se kao da je sunce zauvijek zašlo, kako je osuđena zauvijek živjeti u hladnoj i praznoj sjenci.
Roseina obitelj bila je sve zabrinutija i sve se više trudila oko Rose. Djevojčice su joj donosile lijepe sitnice. Nizale joj ogrlice od zrnja, crtale vesele crteže, pričale školske dogodovštine.
Sestra ju je pokušala nagovoriti da izađe van, dobro utopljena, i odvaži se na kratke šetnje.
Luka bi joj donosio svežnjeve novina i snopove DVD-a iz obližnje videoteke. No, Rose bi na sestrina nagovaranja samo odmahivala glavom, novine bi ostale nepročitane ai filmovi neodgledani. Čak bi i priče djevojčica Rose slušala s odsutnim osmijehom. Rose bi samo potapšala po baršunastoj glavi jazavčara Hekora kad bi joj on prišao, pogledao je svojim tužnim pogledom i gurnuo je vlažnom njuškom. Više joj nije pomagalo ni glađenje sjajnog crnog krzna njezina mačka Lucifera. A Lucifer se konačno sprijateljio s Hektorom, pa je danju zajedno s njim spavao na Haninoj strani bračnoga kreveta. Tek bi se navečer došunjao do Roseina kreveta i legao kraj nje, privivši joj se uz bok.
Rose je neprestano bila umorna, iako bi većinu dana prespavala snom bez snova. Noću bi dugo ležala budna, piljeći u tamu, bez misli i bez osjećaja. A ipak je osjećala kako je iz njezina života nestalo sunca, kako živi u nekoj dubokoj sjenci.
Rose se užasno bojala povratka kući. Bojala se kako na njenom blogu više nema linka do Morpheusa ... kako tamo više nema ni traga Morpheusu ... kako ga tamo nikada i nije bilo.
Mislila je kako se više ne može vratiti svojoj nekadašnjoj trezvenoj svakodnevici.
Rose bi najradije zauvijek ostala šćućurena pod sestrinom zaštitom, u toplom krilu sestrine obitelji. Rose nije htjela svoju sestru ni njezinu obitelji opteretiti vlastitom sjenkom. Bila je slaba, no još uvijek ponosna i nije željela nikomu biti na teret. Pogotovu ne onima koji su je voljeli.
Stoga je skupila snage i sestri rekla kako se vraća svojoj kući. Oduprla se svim sestrinim argumentima kako još nije dovoljno jaka.
I tako je Luka, Rosein šogor, ukrcao Roseine stvari u automobil. Rose je sjela na stražnje sjedište, a kraj nje je, protestirajući, zatvoren u putnoj košari, sjedio njezin crni mačak Lucifer. Vraćali su se kući.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
