(prethodni nastavak)
Rose se polako vraćala životu.
Stalno je, i nesvjesno, tragala za nekadašnjom Rose. Vjerovala je kako ta Rose još uvijek postoji. Tuga će se postepeno ublažiti, snaga se vratiti. Vremenom će joj poći za rukom - opet biti ona stara Rose. U tom naporu da se «rekonstruira», nije ni primjećivala kako, dok se obnavlja ona stara, niče i jedna nova Rose. Kao kad odraslo, uredno oblikovano stabalce ruže počinje puštati nove grane i izdanke.
Ono što nije primjećivala Rose, počeli su primjećivati drugi. Naravno, prvo njezini dragi, njezina obitelj koja ju je najbolje poznavala, a potom i ostali.
Roseine nekadašnje zatvorenosti i distanciranosti postupno je nestajalo.
Rose bi, svojoj sestri Hani, na njezino zaprepaštenje, ispričala san koji je upravo sanjala. San o rukama koje je dodiruju, o usnama koje je ljube. San u kojem ona dodiruje i ljubi, s istom strašću. Hana se još više zaprepastila kad ju je Rose upitala ima li još uvijek takve želje i takve strasti između Hane i Luke. Stara Rose nikada ne bi ispričala tako nešto, ne bi pitala nešto tako osobno.
Promjenu su, prije Roseinih kolega, primijetili studenti.
Rose je, predajući, sada sebi dopuštala opuštenije iskazivanje osobnog stava prema građi koju tumači. Rose je sada počela koristiti anegdotske primjere koji su je otkrivali i kao osobu a ne samo predavača. Rose je i do tada bila dobar predavač, no sad je činila korak do izvrsnog predavača, koji uz kredibilitet posjeduje i autentičnost. Rose je nekad bilo najviše stalo da predavanja slijede logiku teme, racionalno, bez digresija i gubitka vremena. Sada su u njenim predavanjima funkcionalne digresije otkrivale Roseino poznavanje drugih, srodnih područja, njezino nekonvencionalno razmišljanje i problematiziranje stvari. Predavanja su joj postala životnija i zanimljivija.
I u neformalnoj komunikaciji sa studentima Rose je sada bila izravnija i bliskija. Obavljajući konsultacije, našalila bi se na vlastiti i studentov račun. U šali, dobronamjerno, komentirala bi srca naljepljena na korice indeksa, novi «stajling» studentice, pomno njegovanu kozju bradicu mladoga studenta. Rose je koji puta sišla u studentski bife, u koji ranije nije zalazila, i popila kavu sa svojim studentima, u stanci između predavanja.
Jednoga je dana Rose izvukla iz ormara ružičastu bluzu koju je kupila prije dvije godine i obukla je samo jedanput. Rose je, prvi puta nakon desetak godina, opet kupila hlače od džinsa i počela ih nositi. Doduše, samo onih dana kada nije imala predavanja, onih dana kada je radila u svojem kabinetu na korigiranju studentskih seminarskih i diplomskih radova ili na nekom novom članku.
Kolegica s kojom je Rose dijelila kabinet začudila se kad je, jednoga prijepodneva, ušla i zatekla Rose u ružičastoj bluzi i džins hlačama kako, slušajući irske balade, radi na prijevodu nekog znanstvenog teksta.
Rose, s tobom se nešto događa, rekla je.
Da se ti nisi ... slučajno ... zaljubila?
Možda, možda ... odgovorila je Rose i nasmiješila se.
Rose je konačno i sama počela shvaćati kako ju je susret s Morpheusom promijenio.
I dalje je neprestano osjećala Morpheusovu prisutnost. Činilo joj se da na javi povremeno sluti njegov pogled.
Nadala se kako su snovi, koje je opet počela intenzivno sanjati, Morpheusovo djelo.
Snovi su je vodili u lijepe, fantastične predjele jezera, šuma i livada. U snu bi naga plivala u dubokoj plavozelenoj vodi nekog gorskog jezera, ne osjećajući hladnoću. U snu bi vodila ljubav, burno, vrelo i strastno. Treperila bi pod dodirima i otvarala se poput orošena cvijeta.
Lice njezina ljubavnika iz sna nikad joj nije bilo vidljivo. Jer, njihova su se tijela spajala u mrkloj tmini. Duboka je tama isključivala čitav svijet, sve senzacije osim dodira. A u tim dodirima nestajalo je vrijeme i micalo se tlo pod nogama. Rose se nadala snu u kojem će, kad na vrhuncu otvori oči, pri svjetlosti mjesečine ili svitanja, susresti tamnomodri pogled, od strasti zamagljen.
Rose je, poput ružina grma kojem su u jesen oštro orezali grane, u proljeće počela tjerati nove grančice na kojima su se već nazirali pupoljci budućih cvjetova.
Vani je još vladala zima, te godine neuobičajeno hladna i duga.
No, Rose je osjećala kako led puca. Proljeće je počinjalo za Rose. Njezina životna rijeka ubrzo će nastaviti teći snažnije, burnije. Čim led pukne, čim sante počnu ploviti prema moru.
Rose više nije bila zamrznuta ruža. Svi su to već primijetili.
A Rose? I ona je to počela primjećivati.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 07.12.2006. u 23:59 sati.