Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose se polako vraćala životu.
Stalno je, i nesvjesno, tragala za nekadašnjom Rose. Vjerovala je kako ta Rose još uvijek postoji. Tuga će se postepeno ublažiti, snaga se vratiti. Vremenom će joj poći za rukom - opet biti ona stara Rose. U tom naporu da se «rekonstruira», nije ni primjećivala kako, dok se obnavlja ona stara, niče i jedna nova Rose. Kao kad odraslo, uredno oblikovano stabalce ruže počinje puštati nove grane i izdanke.
Ono što nije primjećivala Rose, počeli su primjećivati drugi. Naravno, prvo njezini dragi, njezina obitelj koja ju je najbolje poznavala, a potom i ostali.
Roseine nekadašnje zatvorenosti i distanciranosti postupno je nestajalo.
Rose bi, svojoj sestri Hani, na njezino zaprepaštenje, ispričala san koji je upravo sanjala. San o rukama koje je dodiruju, o usnama koje je ljube. San u kojem ona dodiruje i ljubi, s istom strašću. Hana se još više zaprepastila kad ju je Rose upitala ima li još uvijek takve želje i takve strasti između Hane i Luke. Stara Rose nikada ne bi ispričala tako nešto, ne bi pitala nešto tako osobno.
Promjenu su, prije Roseinih kolega, primijetili studenti.
Rose je, predajući, sada sebi dopuštala opuštenije iskazivanje osobnog stava prema građi koju tumači. Rose je sada počela koristiti anegdotske primjere koji su je otkrivali i kao osobu a ne samo predavača. Rose je i do tada bila dobar predavač, no sad je činila korak do izvrsnog predavača, koji uz kredibilitet posjeduje i autentičnost. Rose je nekad bilo najviše stalo da predavanja slijede logiku teme, racionalno, bez digresija i gubitka vremena. Sada su u njenim predavanjima funkcionalne digresije otkrivale Roseino poznavanje drugih, srodnih područja, njezino nekonvencionalno razmišljanje i problematiziranje stvari. Predavanja su joj postala životnija i zanimljivija.
I u neformalnoj komunikaciji sa studentima Rose je sada bila izravnija i bliskija. Obavljajući konsultacije, našalila bi se na vlastiti i studentov račun. U šali, dobronamjerno, komentirala bi srca naljepljena na korice indeksa, novi «stajling» studentice, pomno njegovanu kozju bradicu mladoga studenta. Rose je koji puta sišla u studentski bife, u koji ranije nije zalazila, i popila kavu sa svojim studentima, u stanci između predavanja.
Jednoga je dana Rose izvukla iz ormara ružičastu bluzu koju je kupila prije dvije godine i obukla je samo jedanput. Rose je, prvi puta nakon desetak godina, opet kupila hlače od džinsa i počela ih nositi. Doduše, samo onih dana kada nije imala predavanja, onih dana kada je radila u svojem kabinetu na korigiranju studentskih seminarskih i diplomskih radova ili na nekom novom članku.
Kolegica s kojom je Rose dijelila kabinet začudila se kad je, jednoga prijepodneva, ušla i zatekla Rose u ružičastoj bluzi i džins hlačama kako, slušajući irske balade, radi na prijevodu nekog znanstvenog teksta.
Rose, s tobom se nešto događa, rekla je. Da se ti nisi ... slučajno ... zaljubila? Možda, možda ... odgovorila je Rose i nasmiješila se.
Rose je konačno i sama počela shvaćati kako ju je susret s Morpheusom promijenio.
I dalje je neprestano osjećala Morpheusovu prisutnost. Činilo joj se da na javi povremeno sluti njegov pogled.
Nadala se kako su snovi, koje je opet počela intenzivno sanjati, Morpheusovo djelo.
Snovi su je vodili u lijepe, fantastične predjele jezera, šuma i livada. U snu bi naga plivala u dubokoj plavozelenoj vodi nekog gorskog jezera, ne osjećajući hladnoću. U snu bi vodila ljubav, burno, vrelo i strastno. Treperila bi pod dodirima i otvarala se poput orošena cvijeta.
Lice njezina ljubavnika iz sna nikad joj nije bilo vidljivo. Jer, njihova su se tijela spajala u mrkloj tmini. Duboka je tama isključivala čitav svijet, sve senzacije osim dodira. A u tim dodirima nestajalo je vrijeme i micalo se tlo pod nogama. Rose se nadala snu u kojem će, kad na vrhuncu otvori oči, pri svjetlosti mjesečine ili svitanja, susresti tamnomodri pogled, od strasti zamagljen.
Rose je, poput ružina grma kojem su u jesen oštro orezali grane, u proljeće počela tjerati nove grančice na kojima su se već nazirali pupoljci budućih cvjetova.
Vani je još vladala zima, te godine neuobičajeno hladna i duga.
No, Rose je osjećala kako led puca. Proljeće je počinjalo za Rose. Njezina životna rijeka ubrzo će nastaviti teći snažnije, burnije. Čim led pukne, čim sante počnu ploviti prema moru.
Rose više nije bila zamrznuta ruža. Svi su to već primijetili.
A Rose? I ona je to počela primjećivati.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
