Roseina druga želja, nastavak

(prethodni nastavak)

Rose je držala svojeg crnog mačka Lucifera u krilu i slušala kako mu u grlu treperi onaj neobičan, titrajući zvuk koji svjedoči o ugodi. Lucifer je glasno preo i ritmički širio i stiskao prste na šapama. Pandže su mu bile uvučene, a jastučići prstiju meki i baršunasti. Crna mu se dlaka sjajila i bila ugodna pod Roseinom rukom koja ga nije prestajala gladiti.
Rose je sjedila kraj prozora, držeći Lucifera u krilu i gledajući let pahulja. Snijeg je padao već danima, ne prestajući. Svijet je postao nestvarno čist i bijel. Duboki je snijeg utišao sve zvukove, ublažio svjetlost.
Snijega je napadalo toliko da je zaustavio promet. Škole su prestale raditi, a institucije koje nisu bile neophodne za funkcioniranje grada bile su zatvorene. Ralice su danonoćno raskrčivale glavne gradske ulice, a one male, poput Roseine, bile su prepuštene same sebi. Stanovnici su se pokušavali boriti sa sve višljim naslagama snijega. Duž kuća su bili probijeni uski prolazi, a snijeg odbačen ustranu bio je tako visok da Rose više nije vidjela kuće na susjednoj strani ulice.

Rose je uz pomoć svoje obitelji popunila svoje zalihe, pa nije imala potrebe izlaziti. Samo bi više puta dnevno navukla debelu prošivenu jaknu, čizme i rukavice i čistila snijeg. Suh i sipak, snijeg je lijepo iskrio i uporno padao, padao. Rose bi podigla lice prema sivom nebu i zatvorila oči. Osjećala je kako joj sitne, iskričave pahulje padaju po obrazima i očnim kapcima. Potom bi se vraćala u toplu kuću i dugo vremena provodila sjedeći uz prozor. Čim bi sjela, Lucifer bi joj se smjestio u krilo, preo i drijemao. Rosei je godilo Luciferovo tiho društvo. Češkala bi ga iza uha i gladila.

Rose je bila opčinjena tim rojevima snježnih pahulja što su se spuštale s neba promjenjivim ritmom. Čas toliko guste da su zamračivale vidik, čas svedene na spori let rijetkih snježnih zvjezdica. Rose nije razmišljala, Rose je osjećala i sjećala se. To nisu bila sjećanja na riječi i događaje. Nije bilo ničeg suvislog i racionalnog u tim sjećanjima. To čak i nisu bila sjećanja, već odjeci dodira i emocija. Rose nije željela narušiti te osjećaje, nije ih htjela oslabiti razmišljanjem i analiziranjem. Rose se, gledajući snježne leptirice, prepustila toj lijepoj jeci.

Odsjaj plamena u Morpheusovim tamnomodrim očima.
Morpheusovo lice, ublaženo i preobraženo.
Morpheusov pogled koji je potpuno prožima, u kojem se gube sve brige, svi strahovi, sve strepnje.

Rose nije mislila o prošlosti, Rose nije mislila o budućnosti.
Rose nije razmišljala, osjećala je. Rose je bila sretna i osjećala se ispunjenom. Kao da su se sitni djelići slagalice slili i stopili u lijepu cjelinu. Rose se osjećala upotpunjenom, potpunom.
Znala je da to osjećanje ne može potrajati. Znala je da snijeg ne može padati dovijeka. No, sada je Rose uživala u tom novom osjećaju cjelovitosti.

A srebrne su zvjezdice i dalje uporno padale s visina kao da nikada neće prestati.

(nastavak slijedi)

Whistler: Symphony in White 2

Post je objavljen 14.12.2006. u 23:59 sati.