Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je držala svojeg crnog mačka Lucifera u krilu i slušala kako mu u grlu treperi onaj neobičan, titrajući zvuk koji svjedoči o ugodi. Lucifer je glasno preo i ritmički širio i stiskao prste na šapama. Pandže su mu bile uvučene, a jastučići prstiju meki i baršunasti. Crna mu se dlaka sjajila i bila ugodna pod Roseinom rukom koja ga nije prestajala gladiti.
Rose je sjedila kraj prozora, držeći Lucifera u krilu i gledajući let pahulja. Snijeg je padao već danima, ne prestajući. Svijet je postao nestvarno čist i bijel. Duboki je snijeg utišao sve zvukove, ublažio svjetlost.
Snijega je napadalo toliko da je zaustavio promet. Škole su prestale raditi, a institucije koje nisu bile neophodne za funkcioniranje grada bile su zatvorene. Ralice su danonoćno raskrčivale glavne gradske ulice, a one male, poput Roseine, bile su prepuštene same sebi. Stanovnici su se pokušavali boriti sa sve višljim naslagama snijega. Duž kuća su bili probijeni uski prolazi, a snijeg odbačen ustranu bio je tako visok da Rose više nije vidjela kuće na susjednoj strani ulice.
Rose je uz pomoć svoje obitelji popunila svoje zalihe, pa nije imala potrebe izlaziti. Samo bi više puta dnevno navukla debelu prošivenu jaknu, čizme i rukavice i čistila snijeg. Suh i sipak, snijeg je lijepo iskrio i uporno padao, padao. Rose bi podigla lice prema sivom nebu i zatvorila oči. Osjećala je kako joj sitne, iskričave pahulje padaju po obrazima i očnim kapcima. Potom bi se vraćala u toplu kuću i dugo vremena provodila sjedeći uz prozor. Čim bi sjela, Lucifer bi joj se smjestio u krilo, preo i drijemao. Rosei je godilo Luciferovo tiho društvo. Češkala bi ga iza uha i gladila.
Rose je bila opčinjena tim rojevima snježnih pahulja što su se spuštale s neba promjenjivim ritmom. Čas toliko guste da su zamračivale vidik, čas svedene na spori let rijetkih snježnih zvjezdica. Rose nije razmišljala, Rose je osjećala i sjećala se. To nisu bila sjećanja na riječi i događaje. Nije bilo ničeg suvislog i racionalnog u tim sjećanjima. To čak i nisu bila sjećanja, već odjeci dodira i emocija. Rose nije željela narušiti te osjećaje, nije ih htjela oslabiti razmišljanjem i analiziranjem. Rose se, gledajući snježne leptirice, prepustila toj lijepoj jeci.
Odsjaj plamena u Morpheusovim tamnomodrim očima.
Morpheusovo lice, ublaženo i preobraženo.
Morpheusov pogled koji je potpuno prožima, u kojem se gube sve brige, svi strahovi, sve strepnje.
Rose nije mislila o prošlosti, Rose nije mislila o budućnosti.
Rose nije razmišljala, osjećala je. Rose je bila sretna i osjećala se ispunjenom. Kao da su se sitni djelići slagalice slili i stopili u lijepu cjelinu. Rose se osjećala upotpunjenom, potpunom.
Znala je da to osjećanje ne može potrajati. Znala je da snijeg ne može padati dovijeka. No, sada je Rose uživala u tom novom osjećaju cjelovitosti.
A srebrne su zvjezdice i dalje uporno padale s visina kao da nikada neće prestati.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
