Sudbina žena iz Roseine obitelji

(prethodni nastavak)

Rose je nastavila svoj život na javi, skupljajući snage i pripremajući se za novi susret s Morpheusovom prošlošću.
Nakon prizora koje joj je Morpheus pokazao, osjetila je kako joj treba vremena ... i odmaka.
I Morpheus je, vjerojatno, osjećao isto, pa se dugo nije niti javljao niti pojavljivao.
Tek bi povremeno Rose, vrativši se navečer kući, na svome uzglavlju nalazila bijelu ružu rumenog ruba latica, s čije stapke je Morpheusova ruka odstranila trnje.
A Rose bi, tada, na uzglavlju ostavila pisamce s crtežom. Napisala bi samo jednu, lijepu riječ, koja bi bila u skladu s njezinim mislima i čežnjama.

Sjeta.
Uzdah.
Dodir.
Sjećanje.
Svjetlost.
Nježnost.
Želja....

Nacrtala bi ružin pupoljak, ili viticu ruže što se uvija uz vrtnu ogradu, ili oblak što plovi nebom, a ponekad i svoga crnog mačka Lucifera kako sjedi na prozoru i zuri u noć.
Kada bi se vratila kući, pisamca više ne bi bilo.

Rose je voljela Morpheusa. Uvjeravala je samu sebe kako njihovi životi, i njezin i Morpheusov, počinju od toga trenutka, trenutka u kojem su zavoljeli jedno drugo.
Prošlost nije značila ništa pred tom spoznajom.

A ipak ...
Rose je bila svjesna kako je njegova prošlost oblikovala Morpheusa, upravo kao što je i njezina prošlost oblikovala nju.
Rose je odrasla u obitelji snažnih žena.
Njezina je baka bila pripovjedačica, travarica i izvrsna kuharica. Roseinu je majku odgojila sama, odrekavši se čovjeka kojeg je voljela, u trenutku kada je shvatila kako nije dostojan njezine ljubavi, kako obmanjuje i skorištava, nju i druge. Roseina je majka Roseina oca nadmašivala darovitošću, imaginacijom, snagom duha, no ipak je s tim povučenim, pristojnim i časnim čovjekom provela čitav život, ljubeći ga. Hana, Roseina sestra, posjedovala je istrajnost, realističnost i strogost prema drugima i samoj sebi. Ona je jako voljela svoga Luku, no nikada ga nije idealizirala.
Žene u Roseinoj obitelji imale su snage i spremnosti voljeti. Bile su to žene s jednom jedinom ljubavi u životu. Sretno ili nesretno, voljele su samo jednom. No, žene u Roseinoj obitelji nisu bile sklone samoobmani, znale su procijeniti muškarce koje su zavoljele, znale su procijeniti sebe, svoja osjećanja, i donijeti životne odluke u skladu sa svojim vrijednostima.

Rose je osjećala, to je i njezina sudbina.
Na ljubav je čekala dugo. I kad je već povjerovala kako joj se ljubav nikada neće dogoditi, srela je Morpheusa. Sve ono što je o njemu znala i još uvijek saznavala, govorilo je protiv njega. Morpheus je pripadao nekom drugom svijetu, tako različitom od Roseina.
Morpheus je bio božanstvo a Rose smrtnica. No Rose je bila ponosna i više je vjerovala u plemenitost pojedinčeva duha, nego u plemićko i božansko podrijetlo. To što je Morpheus bio drevno božanstvo, to što je pripadao svijetu snova, Rose nije smatrala nepremostivom preprekom. Čak niti žalosna mladost Morpheusova, njegovo odrastanje u božanskoj obitelji bez ljubavi, nježnosti i uzajamnoga povjerenja, nije moralo biti prepreka. Rose je u sebi nalazila ljubavi i nježnosti, spremnosti da Morpheusu nadoknadi sve propušteno.
Rose je znala kako je Morpheus tijekom svoje vječnosti susretao vješte i iskusne ljubavnice, no nije se bojala poredbe s njima. Osjećala je kako Morpheus, unatoč svim tim ljubavnim iskustvima, nije stvarno volio nikada prije. Tu su oboje bili na početku, neiskusna Rose i Morpheus s bogatom prošlošću, oboje su bili početnici u osjećanjima koja su ih obuzela.
A oboje su se tim osjećanjima u početku odupirali. Morpheus se u početku želio samo poigrati s Rose, a ona je odbijala biti bilo čija igračka. No, sada kad je Rose shvatila kako ljubi i kako je ljubljena, sada je u sebi otkrila potencijale kojih nije bila svjesna. Samo ju je ljubav mogla učiniti tako hrabrom i spremnom iskušati sve s Morpheusom, dati mu se do kraja. Ničega je nije bilo strah niti stid, s Morpheusom kojega je ljubila. Rose je bila spremna uživati i pružiti užitak voljenom. Ta ju je želja činila mudrom, ta ju je žudnja činila vještom, iako nije znala odakle joj ta vještina. Rose je vjerovala u snagu svoje ljubavi. Rose se nadala i uvjerila kako je i Morpheusova ljubav prema njoj velika i prava.

No, ipak je, upravo zbog toga, bila bolno svjesna prepreke koja ih je još uvijek razdvajala, koja ih je prijetila konačno razdvojiti.
Morpheus je bio sposoban činiti zlo, nemarno ali i namjerno, svjesno. Iz mržnje, osvete, ali i iz dosade il' ravnodušnosti prema drugomu. Rose je znala kako Morpheus sada više ne bi bio u stanju činiti zlo njoj. No, što je s drugima? Onima kojima je činio zlo, svjesno i namjerno, u prošlosti? Onima kojima bi mogao naškoditi u budućnosti?

Rose nikada nije svjesno učinila zlo nekomu, ni čovjeku, ni životinji.
Ona ne bi bila u stanju niti na zlo počinjeno njoj, odgovoriti zlom. Netko bi to smatrao slabošću, no ona je je u tomu vidjela svoju snagu. Nisu je u tomu vodili izvanjski principi vjere, etike, običaja, zakona. To je jednostavno bila priroda Roseina bića, to je bio način njezina postojanja. Ona je mrzila zlo, no nije u sebi nalazila mržnje prema zločincu. Samo zaprepaštenja, čuđenja i velike žalosti zbog zla koje je netko bio u stanju činiti. Rose je vjerovala kako je počinjeni zločin najveća kazna za zločinca. Čak i kada bi zločin ostao skriven, čak i kada zločinac ne bi bio kažnjen niti grižnjom savjesti, čak i tada, vjerovala je Rose, počinjeni zločin obilježio bi počinitelja strašnim pečatom.

Rose se sa strahom pitala hoće li Morpheus shvatiti kako se mora suočiti s tamom koja je u njemu postojala, shvatiti kako mora pobijediti zlo u sebi. Znala je kako će ga uvijek ljubiti, unatoč svemu, čak i ako on ne smogne snage za taj veliki korak.
No, isto je tako znala, kako će, unatoč ljubavi koju je prema njemu osjećala, morati Morpheusu reći da se njih dvoje više nikada neće sresti, više nikada vidjeti, više nikada poljubiti ... ako Morpheus ne bude u stanju odreći se zla.
Rose je već ranije, cijelim svojim životom i postojanjem, izabrala.

Slijedit će sudbinu žena iz svoje obitelji, ljubiti samo jednoga, zauvijek.

Ljubav neće moći zanijekati, no morat će se odreći vlastite sreće, ako onaj kojega ljubi nastavlja činiti zlo drugima, ako se zbog zla koje je počinio ne zgrozi i ne pokaje, ako ne uspije zlo u sebi pobijediti, jednom zauvijek.
Znala je kako bi morala zanijekati sebe, ukoliko bi ostala s Morpheusom zločincem. Sva bi njezina ljubav tada postala nevrijednom. I njoj i Morpheusu.
I nije se bojala samo Morpheusove slabosti, već i svoje. Ostane li s njime, unatoč svemu, oboje će biti prokleti, oboje nesretni. Morpheus joj je rekao kako je ona njegova svjetlost.
Rose se pitala, bojeći se: Hoće li ta svjetlost potamniti, ugasiti se?

(nastavak slijedi)

Dominic Koval: Watching the Morning Rise

Post je objavljen 27.12.2006. u 23:59 sati.