Rose i crna glasonoša

(prethodni nastavak)

Rose je nastavila živjeti svoju, na prvi pogled običnu, svakodnevicu.
Jutarnja kava i cigareta, uz povremene, uspješne ili neuspješne, pokušaje doručkovanja. Preskakanje ručka, salata, voće ili tjestenina za večeru. Dnevni poslovi, predavanja, sjednice, konsultacije.
Površna komunikacija, s poznanicima i kolegama, u stilu "engleske" konverzacije:
Ove godine je zima izuzetno hladna i puna snijega ...

Telefonski razgovori i sms poruke, onima koji su Rosei dragi:
Hana, što kažeš za jednu zajedničku večeru ... imam lijep komad mesa u zamrzivaču ... možda uz slatki krompir ... u pećnici, pod folijom?
Luka, trebam pomoć, moj printer nešto zapinje...
Helena, Anja, mile moje, što ima nova?

Bila je subota.
U rano prijepodne Rose je nahranila je ptice koje su, zbog još uvijek visokog snijega, jatimice dolazile u njezin vrt. Potom se vratila u zagrijanu kuću. Namjeravala je prijepodne iskoristiti za slikanje, kojem se vratila, nakon dulje stanke. Prethodnih je dana većinu radova započinjala i bacala. Ruka joj je postala kruta. Ljutila se na samu sebe jer su joj akvareli bili tamni i neprozirni, a linije crteža isprekidane.
Danas je namjeravala slikati ptice koje su se okupljale oko hranilica u njezinu vrtu.
I, poslužila ju je sreća. Potezi kista lijepo su uobličili jato vrabaca na tankim grančicama japanske dunje, pod snijegom. I jednu vranu, koja se posljednjih dana pridružila vrapcima, a noći provodila u granama visoke breze što je rasla pred Roseinom kućom.
Rose je, zadovoljna, odložila sliku, oprala kistove i spremila boje.

Zatim je otišla na svoj blog. Danima nije objavila novi post, a posjetitelji su postajali nestrpljivi. Po svojem je običaju potražila slike koje bi je pokrenule, kojima bi svoj novi post ilustrirala. No, slike u Roseinim postovima rijetko su bile samo ilustracije. Slike su najčešće bile izvorište i pokretač. Rose bi potražila i pronašla slike u savršenom sazvučju s vlastitim mislima, osjećanjima i raspoloženjima.
I sada je našla gotovo odmah.
Slikarica.
Slike hiper-realistične, a ipak potpuno «pomaknute».
Vrisak crvene u motivima jabuka, crvenih haljina i draperija, naspram bijele, blijede ženske puti.
Na većini slika i ptice, površnom pogledu potpuno izvan konteksta. Vrane, crne, zloslutne.

No, Rose je voljela ptice. A vrane i gavranove nije, poput većine, smatrala zloslutnicama. Rosei su te crne ptice, što slijeću u gradove ujesen i zimi, u potrazi za hranom, bile zanimljive i drage. Vrane žive 40-ak godina, i uče tijekom cijelog života. Rose se prisjetila članka iz ornitološkog časopisa – vrana, corvus frugilegus, može se pohvaliti inteligencijom najvišljom u ptičjem svijetu, mozak joj je pet puta veći od golubjega. Možda upravo stoga većina ljudi ne voli vrane, pa uz te crne ptice vezuje svakojaka praznovjerja. O vrani koja graktanjem najavljuje smrt i nosi duše umrlih u zemlju mrtvih. No brojne stare, nomadske kulture diviniziraju vranu, vjeruju kako ona posjeduje moć spajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vide u vrani princip stvaranja, donositeljicu svjetla i simbol sunca, glasonošu bogova i pratiteljicu vila.

Rose se začudila koincidenciji.
Vrane na slikama koje je slučajno pronašla, tražeći ilustraciju za post. Vrana na njezinoj slici, upravo naslikanoj. Vrana koja se odvojila od jata i nastanila na Roseinoj brezi.

Načas je prekinula pisanje posta.
Otišla je u kuhinju, iz hladnjaka izvadila režanj slanine. U kutiji za alat pronašla je metalnu kuku. Slaninu je natakla na kuku. Izašla je u vrt i poslasticu objesila na deblju granu japanske dunje.

Nije načinila niti korak, a vrana je već, sa svoje osmatračnice na vrhu breze, proletjevši Rosei tik nad glavom, sletjela na granu i počela kljucati slaninu. Rose je stajala, tako blizu, promatrajući vranine pametne žute oči, jake kandže i veliki kljun. Vrana je prestala kljucati masne zalogaje. I tako su njih dvije stajale, niti korak udaljene, i pažljivo gledale jedna drugu.
Rose se činilo kako je crna ptica gleda bez straha, sa razumijevanjem i simpatijom.

Pružila je ruku i ... vrana joj je sletjela na nadlanicu.
Nježno je, ovlaš, kljucnula Rose u obraz i rekla:

On te čeka!

(nastavak slijedi)

Anne John

annejohn

Post je objavljen 28.12.2006. u 23:59 sati.