(prethodni nastavak)
Morpheus je čitavo vrijeme promatrao Rose, u snu i na javi.
Promatrao ju je, ne pokazujući se. Morpheus je odlučio po prvi puta ne misliti o sebi. O svojoj moći, svojoj zabavi, svome zadovoljstvu. Morpheus je po prvi puta mislio o nekomu drugomu. O Rose.
Zahvaljujući Rose, počeo je drugačije misliti o ljudima, koje je do tada uglavnom prezirao. Ljudi mu se više nisu činili slabima, beznačajnima, pogodnima samo za igračke bogova. Sada je shvatio i zašto je Rose željela spasiti perzefonu. Ni perzefona nije bila bezvrijedna, ako ju je Rose smatrala vrijednom spasenja. Morpheus je, i ne znajući, izgubio nešto od svoje božanstvenosti. Morpheus je upravo dobio nešto ljudskosti. No, još nije bio toga svjestan.
Danonoćno je promatrao Rose, u bolnici ... a potom u Haninu stanu.
Mogao je osjetiti Roseine misli, njezinu tugu i osamljenost. Morpheus je bio sretan jer je Rose mislila o njemu. No, bio je nesretan zbog svega što je Rose morala pretrpjeti zbog njega, bio je tužan zbog njezine tuge. Morpheus više nije Rose samo želio, Morpheus je volio Rose. Nenavikao na to novo osjećanje koje ga je prožimalo, Morpheus nije prepoznavao sam sebe.
Nekada je samo vjerovao kako bi Rose mogla biti njegov spas, no sada je znao da ona to jeste.
Zbog nje se on opet osjetio živim. Nestalo je njegove ravnodušnosti, njegove dosade. Netko je po prvi puta ispunjavao njegove misli.
Rose. Rose ga je prvo ispunila željom i strašću, a zatim oživjela radošću i novom nježnošću. A sad je zbog Rose osjećao duboku tugu. I želio ju je još jače, više no ikada.
I Morpheus je s bolom odlučio.
Misliti o Rose a ne o sebi. Bio je spreman odreći se Rose, svojega spasenja. Bio je spreman na to da ga Rose smatra prevarantom, da ga prezire, da ga zamrzi. Bio je spreman i na najgore, na Rosein zaborav. Ako je time mogao kupiti Roseino ozdravljenje, Morpheus je bio spreman platiti cijenu.
No, kako je vrijeme odmicalo, pitao se – može li Rose platiti cijenu susreta s njime.
...
Rose je i dalje bolovala. Pomislila je kako bi je možda mogao izvući posao kojeg je voljela.
Jer Rose se, vrativši se kući, i dalje osjećala kao da je na dnu nekog dubokog bunara. Duboko dolje, na dnu gdje svjetlost jedva dopire. A zidovi su toga bunara vlažni, obrasli tamnozelenom mahovinom i skliski, skliski. Rose je znala kako se po njima ne može popeti ... no još je gore bilo što to nije niti željela. Rose je znala kako ne može početi raditi, kako ne može dobro obavljati svoj posao, kako ga uopće ne može obavljati.
Rose je njezin liječnik uputio specijalisti. Rose mu je škrto opisala svoja osjećanja, prešutjevši uzrok. I Rose je dobila «pilule sreće» koje su joj trebale podići tonus, pokrenuti je, izvući je iz depresije. No Rose je, stoga što nije vjerovala kako sreću može naći u piluli, svoju dnevnu dozu, uredno i u propisano vrijeme – bacala u WC školjku. Amyzol, prozac, sertalin, fevarin ... pilule sreće sretno bi otplovile kanalizacijom u rijeku, da usreće riječne ribe.
Rose vjerojatno i nije željela biti sretna. Ne bez Morpheusa.
Iako joj iz dana u dan nije bivalo bolje, iako je mislila kako se već odrekla svake nade, Rose je i dalje čekala. Rose je sve svoje preostale snage usmjerila na čekanje.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 02.12.2006. u 23:59 sati.