Rose na javi

(prethodni nastavak)

Ono što je Rose zatekla na svojem blogu, kada ga je konačno nakon blagdana otvorila, prevazišlo je sva njezina očekivanja.
Od Morpheusa nije bilo niti traga. Morpheus je uklonio sve svoje poruke. I link koji bi vodio do njega. No, Morpheus je ipak ostavio trag. Morpheus je napisao post, na Roseinu blogu.

Naslov posta bio je Ruža.
Ispod naslova portret djevojke s vijencem od ruža u kosi, bez atribucije autorstva, bez linka do stranice s koje je slika preuzeta. Djevojka na slici toliko je ličila Rosei da se Rose zaprepastila. Ona nikada nije pozirala za tu sliku. A slikar joj nije bio poznat. No to je, nesumnjivo bio vrhunski slikar. Kompozicija slike bila je savršena, boje bogate, no prigušene.
Rose je gledala lice na slici. Bilo je smireno i lijepo. Plavu kosu krasio je vijenac ruža. Djevojka na slici, toliko nalik na Rose, stajala je u vrtu, pod pergolom obraslom ružama, a raskošni cvat bijelih ruža, s ružičastim rubom latica, slijevao su se niz pergolu, poput kaskada. Vjenac u kosi djevojke bio je spleten od istih tih ruža, a jedan lijepi pupoljak bio je i u djevojčinoj ruci. Duga stapka, prepuna trnja. Na djevojčinu dlanu, na Roseinu dlanu, sjajila je sitna crvena kapljica. Dlan je krvario, razderan ružinim trnom.
Post se sastojao samo od naslova Ruža ... i slike. Čudesne slike koja je bila Rosein portret, za koji ona nikad nije pozirala.

A ispod slike nizali su se komentari.
Rosein je blog opet bio otvoren.
Posjetitelji su ga u buljucima posjećivali. Komentari su se nizali, unatrag mjesec dana. Bilo je tu Rosei nepoznatih, novih posjetitelja njezina bloga. No, i mnogo poznatih imena.
HERA i Venus-off- Millo ... veSNA i JESENkA ... karenjina i LAURA...
BlackCat! ..... i perzefona.
Rose je pročitala perzefonin komentar: Drago mi je što si se vratila, Rose.
Kliknula je na perzefonin link. Perzefonin najnoviji post bio je o njezinoj najnovijoj ljubavi.
Ne, nije bio HuanDon, već Casanova.

Ništa nismo naučile, draga moja perzefono, prošaptala je Rose, rezignirano.
I vratila se, ne komentirajući perzefonin post, na svoj blog.
Zagledala se u lice djevojke s ružinim vijencem. Morpheus, dakle, ipak postoji. Negdje na razmeđi jave i snova.
Možda ćemo se tamo ponovo sresti, pomislila je Rose, gaseći računalo.

....

Rose se vratila u život.
Počela je raditi. Uzvraćala je posjete svojoj sestri i njezinoj obitelji.
Jednoga popodneva odvela je djevojčice, Helenu i Anju, svoje nećakinje, u kino. Odgledale su dinamičan SF. Pa su se potom častile kesten pireom u slastičarni, na obali rijeke. Djevojčice su čavrljale i lizale slatko vrnje sa žlica, a Rose je pijuckala vruću čokoladu, gledajući kroz prozor slastičarne. Obalom rijeke vukla se zimska izmaglica. Po utabanom snijegu, stope su vodile do obale.
Poslije su i one, sve tri, tragom tih stopa sišle do obale.
Rijeka je bila zamrznuta. Voda je ipak i dalje tekla pod debelim slojem leda. A Rose se osjećala upravo tako, kao ta smrznuta rijeka. Njezin je život opet nastavio teći. No, ledeni je pokrov još uvijek bio tu. I Rose se, kao i rijeka, nadala proljeću koje će je osloboditi leda.
No, proljeće je bilo još daleko, i za rijeku i za Rose.

(nastavak slijedi)

RAMIN JAMALPOUR: Frozen river

Post je objavljen 05.12.2006. u 23:59 sati.